Pero

Malo poguren, držao je uspravno metlu kojom je meo hladne betonske površine. Nije mnogo govorio, makar dok je većina bila prisutna. Činilo se kao da gleda svoja posla. Suri profesionalac. Bez viška riječi i pokreta. Njihao se kao fizičko klatno oko svog objesišta. Nordijski minimalizam.

Kada bi nas nekoliko dječaka ostalo, opuštao se i počinjao da priča, da nas začikava. Probijao je humor iz umornog glasa i sijevale bi nebo plave oči ispod paperjastih obrva. Blagi osmijeh i rumeno lice, od povišenog pritiska ili koje čašice više. Ko bi ga znao. Rat je divljao unaokolo, plamičcima prljeći i naše sudbine.

Pero je bio katolik i Hrvat u srpskom gradu, a lako je moglo biti i obrnuto. Bio je lojalan, šta god to tačno značilo. Tako je izgledalo, neizgovoreno, mada mi o tome nismo ič vodili računa. Gledali smo možemo li kako dobiti šorc ili majicu za trening, a u ekstremno sretnom slučaju i zadužiti polovne kopačke. O novima se sanjalo.

Topovi su gruvali u daljini. Kao nevrijeme što se zlokobno približava. Neizbježnost.

********

Laza i ja smo najduže ostajali nakon treninga. Mrzilo nas je da idemo nazad – u školu, ili kući, da nosimo drva za zimu, vodu za piće. Svega je manjkalo, pa se moralo puno fizikalisati. Laza se lickao, a ja razvlačio sa spremanjem. Danas se to moderno zove – prokrastinacija. Onda bi na scenu stupao Pero, počinjući vrijedno da paja svlačionicu, zatim popravlja klupe, namješta raspali sto za masažu i skuplja razbacanu, trošnu sportsku opremu.

• Pi, pi, pi. Pa što ne sklone za sobom, majku mu. –

Zatim bi komentarisao proteklu utakmicu ili trening neke od mlađih selekcija koje su tada jedino i igrale, analizirao kako je ko odigrao, ko je talenat, a ko nije. Obožavao je Vedu Alagića, našeg druga koji je stasom i fudbalskim vicom i znanjem podsjećao na Nedeljka Topića, jednu od predratnih fudbalskih legendi Rudar Ljubije, a srdio na Zgonju (Borislava Zgonjanina, op.aut.) kako traći svoj fudbalski talenat i izvanredne fizičke predispozicije.

Utom bi ponovo i ponovo prepričavao akciju sa jedne kadetske utakmice na domaćem terenu u kojoj je hitronogi Zgonjo po sredini terena povukao polukontru, a zatim izbacio Vedu na desnu stranu, koji se sjurio i driblingom „slomio kičmu“ svom beku čuvaru, (otprilike kao Rahim Sterling ili Fil Foden danas) pa se namjestio i centrirao na penaltik, gdje sam je glavom sproveo u mrežu protivnika. Vodio nas je tada pokojni Mladen Katić i ja sam kao pionir nastupao za kadete stalno odigravajući iz prve ili druge, nesvjesno ubrzavajući ritam svog tima, za šta sam čak dobio i pohvale. U stvari, plašio sam se pogrešaka, pa sam loptu brzo i vješto odlagao iskusnijima. Bio sam kao neka pokretna mantinela, u stvari model koji su kasnije Sale Ilić i njegovi saigrači iz Partizana doveli do savršenstva.

Kaže mi poslije Pero:

-Mali, to je umjetnost. Samo tako treba. Jednostavno i lijepo. Nemoj mnogo da mi se zajebavate sa loptom. Nema zadržavanja. Igra mora da teče. –

******

Jednom prilikom smo se zezali iza pomoćnog terena Gradskog stadiona, tamo gdje se i danas nalazi asfaltirani košarkaški teren, te odigrali sjajan susret „na maliće“ tri na tri. Igrao je i on, sjedokosi vitez sa nama, kao i sadašnji trener Rudara, moj prijatelj Srđo Marjanović, zatim Laza Gmaza i Prota, naš stameni desni bek iz Lamovite.

Alaj smo uživali i smijali se. Kao da smo dotakli nebo u suton večeri mlade. Minut neba, što veli moj Cvijeta. Prštalo je od smijeha, driblinga i energije. Neponovljivi optimizam mladosti.

Čujem izmjenjene „Zanine“ stihove:

Igram fucu tri na tri,

mali grad na granici.

Baš je teška godina

Kad sa loptom nisam ja.

*********

Naš Perica je bio od onih ljudi iz sjenke, sa otresitim i snažnim karakterom kao planina. Muku je sabijao u sebe, a pozitivno širio ka drugima. Kažu da je poslije na Sani sagradio skromnu oazu gdje je zasluženo uživao i provodio preostalo dosuđeno vrijeme.

Izdržao je i sina na ratištu skoro tri godine. Takva muka svakog čestitog roditelja unezvjeri, razvali.

Prošle godine je u miru preminuo i sad šeta na nebeskoj rivi, kako i dolikuje …

Naš Pero, Pero Rivić.

Oguman