Teško da postoji bolji opis beogradske Ade od onog potpisanog perom i kičicom slikara i pisca Mome Kapora. Špartajući nanovo kroz njegovu knjigu Ada, ljuštim slojeve ljubavi i života kojima je nježno tkao život na i oko Ade. Tu me negdje probode i strela griže savjesti jer sam u književnom prvencu ne baš pohvalno govorio o liku i djelu spomenutog. Kao kad se oženiš – tek sad vidim gdje sam sve griješio.
Šta ćeš, pogriješi čovjek …
***
Nema pravog beograđanina da dio svog ljeta u nekom periodu života nije proveo na Adi Ciganliji. Lijepa je ljeti kad je napune ljudi, sladoledi i graja, ali je najljepša u proljeće i jesen kada su boje burne, ljudi i priroda u harmoniji i ravnoteži. Najmirnija i najćutljivija je zimi kad snijeg ovlaš prekrije ostrvce i pokoja živuljka ostavi trag.
Neki znaju sve njene kutke, a neki su samo zagrebali po površini naše gradske super oaze.
Kad je kriza ili sankcije, zovu je beogradsko more. Pored toga, kad pritisnu vreli dani i tropske noći, narod se bez puno razmišljanja upućuje na poznatu destinaciju, kao po nekoj generičkoj komandi. Nema velikog razmišljanja. Samo izvršenje.
Danas moraš da računaš na veliku automobilsku gužvu u dolasku i odlasku sa destinacije, ali svi se, po nekom čudu, prebace na željene destinacije. Tiho-tapkajući, kao što su i došli.
Kad se ibarskom (magistralom, op.aut) vraćaš u grad u kasno poslijepodne dok sunce još žeže beogradskim prašnjavim pločnicima, vidiš neku silu naroda, razgaćenu, opuštenu, u atlet majicama, na biciklima, nehajnim šlapama, kako se vrće sa Ade. Ima tu Adine čarolije u zalasku vrelog dana, pa se vide društva tinejdžera što radosno čavrljaju, majke sa djecom što umorno vuku korake držeći dječicu za ruke, da se ne otrgnu ne daj Bože. Tu su i starije gospođe što dostojanstveno i bez žurbe prte nazad u betonske kutije. Dame sa unucima ili u generacijskom društvu, onda biciklisti, razni životni veterani, preplanuli bardovi i štošta još zanimljivo.
Naša Ada. Napirlitana kraljica praštanja i dnevno-tekućih zaboravljanja.
***
Na početku ove autonomne beogradske teritorije, nalazi se jedan od njenih biljega. Dok smo živjeli na (Čukaričkoj) Padini i podizali prvo dijete, znao sam sa dvogodišnjakom doći do Kamenog Grada postavljenog tačno na početku kompleksa, pa se rastrčati, poigrati i u slatkom znoju jurišati nazad na presvlaku i okrepljenje. Najčešće je lopta bila jedino pomoćno sredstvo – gumena, odbojkaška, lagana ili fudbalska. Između kamenih gromada smo plesali fuce jedan-na-jedan, pa sam ga puštao da pobjeđuje, gorko se sjećajući kako me ćaća pobjeđivao u našim sličnim igrarijama. Želio sam da klinja izbjegne takve traume. Prekinuti krug.
U kamenu.
***
Krug koji se napravi oko Ade iznosi sedam kilometara i sedam stotina metara, pa na dobro uređenoj pješačkoj i biciklističkoj stazi možete sresti šetače, trkače, gurače bebi kolica, vozače rolera, bicikala i raznih drugih točkastih skalamerija. Stare i mlade, fizički spremne, ali i one zanemoćale, što jedva čekaju da se zavale u neki ligeštul usput i popiju pićence, pročavrljaju o tekućim temama – politika, vremenske neprilike, bolesti,..
Danas na stazama ima i puno stranaca što džogiraju, voze bajseve i furaju taj spolja gledano postojan, zdravi život. Prava izložba modernih tkanina sportske opreme i odjeće jarkih boja, što brzo upijaju, pa suše znoj.
Beogradski karusel životnih stilova.
Na sređenim terenima Ade se igra odbojka na pijesku, basketica na plavoj plastificiranoj podlozi, mali fudbal na početku Ade, a odskora i sve popularniji padel, mnogima nepoznanica. Neke nove generacije nalaze zadovoljstva na istom mjestu. U blizini je i dio sa roštiljskim mjestima i rešetkama gdje se skupljaju najraznovrsnije grupacije ljudi koje možete zamisliti u jednom velikom gradu – radnici, profesori, nekoliko generacija porodica, studenti, softveraši, srednjoškolci, inžinjeri, prigradski stanovnici …
Česti su studentski turniri u košarci i malom fudbalu, slično kao i razne fudbalske amaterske lige – bankarska, poslovna, itd. pa pršti od sportskih aktivnosti. Ponovo se može igrati i mini golf, omiljena turistička aktivnost SFRJ djece sa predratnih ljetovanja.
***
Skriveni dio Ade koji najviše podsjeća na sjetne opise Mome Kapora je onaj što skreće desno od ulaska na Adu, kad kreneš ka špicu ostrva i stubu novog beogradskog mosta preko Save. Usput prolaziš neobičnu eko i pecarošku komunu Ada Safari sa posebnim jezercetom, zatim neprimjetni restoran Nautičar gdje sam svojedobno vodio izbirljive atinske kolege na preukusnog smuđa, a onda i legendarne veslačke klubove Partizan, Zvezda, Grafičar. Kod veslačkog kluba CZ sam nekoliko puta susreo legendarnog glumačkog barda Gagu Nikolića kako nešto prčka oko čamca i sa užitkom krcka pozne životne dane. Na istom potezu je sniman i kultni ex-ju film – Bal na vodi kog bi svaka nova generacija mogla pogledati. Ne bi škodilo. Mladost, komunizam i draži (zamišljene) slobode kao okosnica filmske teme.
Iza svih tih stanica, nalaze se skromne kućice i tajanstveni stanari Ade kojih je sve manje i koji podsjećaju na živopisne likove iz Mominog romana Ada. Predio okovan mistikom.
Dio Ade koji nepovratno nestaje.
Odsjaj protrčalih vremena.
Vidim ih – Keva za šporetom, Pop za astalom, te Vule i Dule što terciraju radosti života, ličeći smotano na Pata i Mata iz ikoničnog češkog crtanog filma iz naših djetinjstava.
***
Ovo malo gradsko ostrvo nerijetko osvane u crnim hronikama masmedija kao jedna od gradskih tačaka gdje (najčešće) stradaju klinci, adolescenti. Proslave matura, slavljenje kraja školskih godina, dokazivanje muškosti i slični faktori kumuju neopreznosti i nepotrebnom izlaganju opasnosti na ovom, inače pitomom jezeru. Tad priroda nemilosrdno pokaže zube i dok se u sekundi opasuljiš, tragedija je tu, neko se utopio. Tužno i bolno za mnoge sa dalekosežnim posljedicama i neizbrisivim mikro tragedijama.
Ada je poznata i po nudističkom dijelu plaže koji se nalazi na relativno udaljenom mjestu. Nebrojene su priče o voajerima i raznim felama egzibicionista koji se tuda muvaju, šunjaju iz prikrajka i sanjaju ili ostvaruju neke svoje snove. Vjerovatno da i svako radoznalo dijete voli da zaviri u uzbudljivu, nepoznatu oazu gdje odrasli šetaju ili leže goli na plaži. Da postoji besplatan WI-Fi na ovoj plaži, vjerovatno bi glasio – PrvaSisa5!
Sa Makiške strane Ade nekada je bilo mnogo lakše parkirati vozilo, pa se udobno smjestiti na plažu, kafić ili domoći biciklističke staze. Sa današnjim standardom i voznim parkom beograđana, teško se parkirati bilo gdje duž ulice koja prolazi kraj Makiša. Valja zamijetiti i kako su godinama kafići sa Makiške strane Ade uljepšavani, izgrađivani, ali i da su cijene u nekima od njih kao da se nalazite na obalama Sene u Parizu, a ne na bezbrižnoj, nehajnoj Adi Mome Kapora. Ali hajde, valjda je to duh preduzentištva i kapitalizma koji trenutno divlja oko nas.
Nivelacija potrebna. Baždarenje.
Doći će valjda vremenom.
***
Šta je danas Ada i koliko je alternativna običnom, malom čovjeku možda su najbolje prikazali inventivni autori emisije Marka Žvaka Dušan & Dušan koji su ovaj urbani džep kratko prikazali kroz sudbine i živote grupe penzionera koja se na Adi druži već nekoliko decenija, igra i posmatra fudbal, pravi kotlić i nepatvoreno uživa u životu. Voze sporim ritmom, gotovo zaboravljenim u velegradu.
Na drvenim klupicama Ade, penzioneri žive kao momci. Često se i „kartaju šaha“ kako kaže Sava iz Kikinde u viralnom video klipu.
Tako živi jedinstveni duh Ade iz Kaporovog romana, netom očuvan Božjim čudom.
Recept za mnoge što napetih nerava osluškuju komšijske svađe, borbu za parking mjesto, maštajući o boljem i mirnijem životu.
Vrijedi pokušati i makar prošetati tim nezaobilaznim gradskim medaljonom.
Za dušu.
Dok još ima koraka u nama.
I malo ljubavi …
Oguman, Avgust 23.
Pripovijesti Belog Grada, zbirka priča o današnjem Beogradu 