Grešni Miloje

Dugo se srpska javnost zamajavala grijesima i dogodovštinama privrednika iz Čačka Miloja Stevanovića, kolokvijalno poznatog kao Grešni Miloje.

Ovaj inokosni Čačanin je svojevremeno izbačen iz Saveza komunista, ali je viralan i u potpunosti poznat postao tek kada je prihvatio raščinjene pripadnike SPC nakon sukoba episkopa Artemija i Amfilohija, kada je i ušao u sukob sa zvaničnom Srpskom Pravoslavnom Crkvom koja ga je na kraju i „otpustila“ iz pastve, na šta je on odgovorio tužbom da ga vrate u istu.

Ovaj galimatijas je pomalo smiješan, ali svakako apsurdan i groteskan sagledavajući svakolike realne probleme koje srpski narod prolazi u poslednjih tridesetak godina.

***

Zbog takvih medijskih trivijalnosti MTV i PINK boja, ispod radara ostaju pravi hrišćani, bratoljubi, koji svojim životom i djelom propovijedaju ljudskost i zanemarene etičke vrijednosti današnjice.

Košarkaš koji je bio partizanovac, a poštovali su ga i u Zvezdi, košarkaški trener koji je jako pomogao da Jokić i Micić budu tu gdje jesu, a to nije trljao na nos svima, čovjek koji je možda birao slabiju igračku karijeru, da bi njegova porodica imala više sunca i osmijeha u životu tokom boravka u Valensiji i Istanbulu. Poseban detalj u niski briljantnih poteza je onaj kada vladajuća srpska politička sila konačno potiskuje Duleta Vujoševića iz KK Partizan, a Miloje elegantno odbija ponuđenu, magičnu trenersku klupu jer suštinski ne želi da izda jednog od učitelja u teškom trenutku. Magijskom zovu trenerske klupe klubova Partizan i Crvena Zvezda mnogi ne mogu odoljeti jer naprosto rijetko dođe ili ne dođe nikada. Najčešće je to kada treba da se gasi neki sportski požar i obično za kratkoročnu upotrebu. Kao neki drevni zov sirena – opojno i neodoljivo, iako znate da ste vjerovatno brzo gotovi. Miloje je ovaj izazov preskočio, sa osmijehom na licu.

Kao trener radeći u Megi, može se reći da je zajedno sa gospodinom Ražnatovićem udario temelje ovom srpskom košarkaškom rasadniku i razvojnom timu iz kog je za njegovog trenerskog vakta 11 momaka otišlo na NBA draft. Ako znamo da su Jokić kao osvjedočeni NBA MVP i Micić kao dvostruki MVP Evrolige na tom spisku, onda nema sumnje da je posao urađen vrhunski. Bez puno pompe, kao da je to najnormalnija stvar na svijetu. Čak je i kultnog Bobija Marjanovića vratio u košarkaški život koji još uvijek traje u NBA ligi.

U sada već jednom od poslednjih podkasta u kom je gostovao kod Ivana Minića u „Pojačalu“ sa osmijehom na licu je govorio o radosti života, košarke, sa takvom lakoćom i spontanošću da čovjek naprosto ne može da povjerovati da takve energije više nema. Između ostalog, obrazloženje zašto je trener u San Francisku je nevjerovatno – divno je mjesto za život i zaista treba uživati u tome. Opet, sa osmijehom na licu. Pored toga, realno je sagledavao (minimalne) šanse mladića da igraju ozbiljnu, profesionalnu košarku bivajući antipod menadžerskim paralažama.

Kako reče moj drug Đole i sam sportski trener, kako može da pukne srce takve ljudske gromade?

Ne može čovjek, a da se ne zapita ..

***

Ponekad mi kažu da sam ličan u tekstovima, ali nešto razmišljam – bolje ličan, nego bezličan.

Elem, otac mi je preminuo prije desetak dana i naprosto je to kod porodice i mene porodilo veliku tugu. Prirodno i spontano. Nakon smrti Dejana Milojevića bilo je kristalno jasno da je to prije svega velika tragedija jer se radi o mladom čovjeku, a zatim dolazi ogromna tuga. Tačno se gradiraju stvari.

Očigledno je da je Dejan još mogao doprinijeti svjetskoj i srpskoj košarci. Nekako je bilo normalno da u doglednom trenutku preuzme srpsku reprezentaciju i da joj novu igračku i takmičarsku dimenziju. Možda čak već i poslije Olimpijade u Parizu 2024. godine? Otprilike nešto slično što je srpska sportska javnost očekivala od Kokoškova, samo sa manjim pritiskom i vjerovatno boljom rezultantom. Pošto mu je čitava sportska i trenerska karijera odisala anti-gravitacionim ili netipičnim standardima većine, vjerovatno bi tako i bilo.

Plijenio je Deki osmijehom, dobrotom i ljudskošću u svakom pokretu, tako da njegovo igračko i trenersko djelo u košarci i životu ostaju da sijaju kao primjer da se snovi mogu ostvariti i bez zlobe, podmetanja, protekcije, muvanja. Vjera u tako nešto je potrebna našem društvu kao regenerator posrnule etike i duhovnosti. Šteta što ne gledamo dovoljno u ovakve izuzetne životopise i savremenike. Trebaju nam moderni korektivi i uzori.

Hvala ti Dejane Milojeviću za plodan život u kom si živio ono što propagiraš. Prerano si otišao.

Počivaj u miru.