Stevo naš nasušni ..

I dok se književni zemljotres oko NIN-ove nagrade još uvijek sliježe po balkanskim brdima, teško se oteti utiscima radosti koji provejavaju od Banjaluke do Beograda, Prijedora do Broda, Zagreba do Kragujevca.

Odavno izbor za najbolju i najosporavaniju književnu nagradu regiona nije bio ovako zanimljiv i ujednačen. Uvertira koja je došla kroz gromoglasan odlazak čitave redakcije kultnog srpskog nedeljnika, predvođene gospodinom Ćulibrkom i gospođom Mališić, samo je pojačala kakofoniju oko nagrade i raspirila uzavrele duhove. Nepotrebna podjela na prvu i drugu Srbiju, te njene sljedbenike, kao i podjela na srpske i jugoslovenske pisce, samo zamagljuju ionako teški društveni i politički horizont u kom naprosto moramo da živimo. I pišemo, rekao bih.

Nedavno je glumac Goran Bogdan sjajno konstatovao kako danas na Balkanu žive neslobodni ljudi. Neslobodni po duhu i razmišljanjima, utoreni političkim elitama i dominantnim, strahom obojenim, ksenofobnim politikama – drž’ se svojih, ma šta god da bilo. Nemoj tu da štrčiš i praviš se pametan –

Zato je važno da se plamičci slobode pojavljuju što češće i što više. Neka se vatra održi.

***

Trijumf Stevinog romana Poslije zabave na ovogodišnjoj NIN-ovoj nagradi je na više nivoa važan i multidimenzionalan.

Ljudi vjerovatno ne znaju, ali Stevo pripada samo jednoj kategoriji na Balkanu, onoj malobrojnoj – kategoriji dobrih i slobodnih pisaca. Osim što je zaposlen u običnoj trgovačkoj radnji gdje osigurava minimalnu egzistenciju, ne razlikuje se mnogo od drugih, normalnih i tihih ljudi u našoj okolini. Od pisanja se teško preživljava, pa se od nečeg mora živjeti. Istovremeno, to mu omogućava da bude slobodan i nezavisan čovjek, što je kod nas danas rijetkost. Ljudi su obično zarobljeni u sopstvenim strahovima za egzistenciju, budućnost djece, okovani stambenim i drugim kreditima, ucjenjeni životom, pa imaju unutrašnji osjećaj autocenzure koji ograničava slobodu mišljenja i javnog govora. A živimo u dobro poremećenom društvenom sistemu, trenutno.

Slično kao i sam pisac, izdavačka kuća Imprimatur takođe pripada samo jednom esnafu – malih slobodnih knjižara koji odgovaraju čitaocima i svom književnom i estetskom ukusu, uz primjenu moralnih normi na biznis kojim se bave. I to je danas rijetkost, jer ekonomski pokazatelji su neumoljivi, tako da ako želite da preživite, određena doza komercijalnosti mora da postoji, što opet dovodi u pitanje kvalitet i kvantitet književne produkcije koju stvarate. Nevjerovatan trud i senzacionalna multidiciplinarnost je potrebna da bi se balansiralo u današnjoj poslovnoj stvarnosti knjižara. Naravno, osim ako ne uplovite u kriminal i poreske malverzacije, te najpopularnije „sportove“ na Balkanu u poslednje tri decenije.

Između ostalog, fascinantno je i apsolutno ujedinjenje banjalučke književne čaršije oko podrške laureatu, a znamo da Banjaluka poneka može biti cinična, ohola i pomalo malograđanska kada su ovakve stvari u pitanju. Volimo nekad prezreti uspješnije od nas. To je tako ljudski, ali čini mi se da je ovog puta pravi banjalučki duh zablistao, skinuo šešir i naklonio se Stevi i malom izdavačkom trojcu. Taj duh nosi boju patine i predratne, gospodske Banjaluke. Od toga baš bude milo oko srca svakom normalnom čovjeku. E sad, što će se sve na ovom polju brzo zaboraviti, spada već u neke druge osobine našeg naroda, ali i turbo vremena u kom živimo, ali uživajmo svi zajedno u divnom trenutku.

Poveća grupa bookstagramera koje pratim su se takođe iskreno obradovali uspjehu koji je napravio roman Poslije zabave i njegov izdavač. Već neko vrijeme oni ili one prate i podržavaju rad Imprimatura, tako da ovo nije neočekivano. Simpatije su uvijek na strani malih, autentičnih boraca koji biju bitke sa vjetrenjačama. Imprimaturovci se baš uklapaju u tu sliku biblijskih pravednika, kojih danas na velikoj životnoj sceni, gotovo da nema.

Meni možda i najdraža fotografija koju sam vidio ovih dana, a ima veze sa cjelokupnom frtutmom, jeste ona koju je na FB objavio Miljenko Jergović sa čestitkama Stevi na NIN-ovoj nagradi – on stoji, a ispred njega u foteljama sjede Darko Cvijetić i Stevo Grabovac. Najteže je u stvari odrediti ko su i odakle su u stvari ti pisci/pjesnici. Oni pripadaju Bosni i Hercegovini, pripadaju Hrvatskoj, pripadaju Republici Srpskoj, a u stvari ne pripadaju ni jednom političkom establišmentu u tim državama ili entitetima. Žive u nekom čudnom međuprostoru, metafizičkoj dolini slobodnih i dobrih ljudi Balkana. Neko bi rekao da su autsajderi, neko da su slobodni strijelci, a ja bih rekao da su vrhunski umjetnici – pisci i pjesnici koji su samonikli na zgarištima raspalih socijalističkih sistema i koji postoje uprkos svim nepovoljnim okolnostima. Izuzetak, prije nego pravilо. Naš književni zavičaj.

U stvari, oni su oaza naših sloboda i dokaz da se može postojati mimo vladajućih političkih i nacionalističkih narativa, iako cijena te slobode ponekad zaista zna da bude preskupa, mukotrpna, gadna. Pitajte slobodne ljude Balkana. Nema ih mnogo, ali oni znaju.

Tu, u prostorima slobode, žive pravi pobjednici. Embrioni našeg kulturnog i duhovnog preokreta.

***

Na kraju, provejavaće pitanje iz kabineta glavešina – čiji je taj Stevo?

Važno je znati da je on ničiji i samo svoj. Baš kao i izdavačka kuća Imprimatur. To je najljepše, a istovremeno i najteže. Kao hod po žici.

Još nešto, ljudi baš i ne vole kad si ničiji – moraš se nekom carstvu privoljeti. Inače si gotov.

Dok u budućnosti ne dođe ta tačka, neka uživaju u zasluženim lovorikama svih nas neopravdano marginalizovanih u ovom bestidnom i zarobljenom društvu, površnom i agresivnom, sebičnom i okrutnom, a opet našem.

Važno je misliti svojom glavom, važno je razmišljati, važno je biti slobodan i reći šta stvarno misliš. Kad većina počne primjenjivati ovu mantru u sopstvenim životima, biće nam bolje.

Živio Stevo, živio Imprimatur! Živjela sloboda!

Na mnogaja ljeta ..

Oguman,

1.2.2024.god.