Dok u avionu Polish airlinesa odlažem završetak čitanja druge knjige Đurđice Čilić jer deboto uživam u njoj, slike inspiracije se samo nižu. Đurđica je ekspert za poljsku književnost, letim vezanim letom poljske aviokompanije preko Poljske za Švedsku, mora da je to znak.
Tako nastaje autofikcijska priča u prilogu.
***
Rab je bio naše ostrvo sreće ili otok sreće kako bi rekli domicilni. Kad si dijete, stvari gledaš drugim očima, a sestra Olja i ja smo često bili potajno ljubomorni kako naše sestre od tetke mogu provoditi čitava ljeta u tom morskom raju. Činilo nam se, bez ograničenja.
Njihova vikendica nam je izgledala kao vila jer je u njoj uvijek boravio buljuk ljudi – babe, dede, prijatelji, kumovi, rodbina, .. Kada smo mi ljetovali sa njima, bilo nas je osmoro. Tek sam nedavno spoznao da je taj objekat imao manje od 50 kvadratnih metara. Mali dječak, a velike oči.
Unutrašnje spiralne stepenice sa uskim, drvenim pragovima koji se kao zrake sunca šire od osovine ka spoljašnjosti, dodatno estetizovane bijelim čvornatim konopcima ograde koja se klati, fiksirana metalnim stubovima, predstavljale su u dječjem umu vrhunac arhitektonske egzotike i kreacije. Vodile su na mistični sprat sa spavaćim sobama. U stvari, govorimo samo o jednom od tri tipska objekta u nizu koji su se jednostavno naslanjali jedan na drugi, čineći mali i skladan arhitektonski potez. Kao takvi, imali su zajedničke zadnje izlaze i prirodne terase između kojih nije bilo ograda. Direktno do zvukova ljetnih zrikavaca i slike ožežene trave uz koje nisko mediteransko drvo. Tu stranu vikendice pamtim i po tome što su u jednoj komšijskoj vikendici tik uz nas, postojale dvije djevojčice sličnih godina koje su često dolazile ljetovati. Valjda je vlasnik tog objekta bio brkati čika Hare iz Bosanskog Novog, nekadašnji načelnik policije u tom gradu. I kod njih je stalno bivala promenada gostiju, slično kao i kod Hrgara. Ne znam ko je tu čije dijete i rođak bio, ali u mom fokusu su bile Kaja, tamnoputa djevojčica, kratko ošišane crne ili jako smeđe kose, uz velike, divne oči malo preplašenim i sjetnim. U njima sam ogledao duboki odsjaj života i nevinog prelaza u djevojaštvo. Druga, Hana je imala široko lice, pjegice na kraju obraza, malo kose oči i oštar smijeh što britko prodire kroz zidove. Ošišana na paž i preplanule kože, crvenkastog odsjaja, bila je čudna mješavina djevojčice i djevojke, malkice muškobanjasta. Čardak ni na nebu ni na zemlji. Starija sestra Pipi Duge Čarape.
I tako sam jednog toplog ljetnog jutra ne dišući slušao kako ih obe starija sestra kojoj sam zaboravio ime i lik praktično intervjuiše i anketira koja će mi biti djevojka. Uh koliko stida kod mene, a koliko radoznalosti u klempavim ušima. Da li da pobjegnem i sakrijem se negdje pod bijelim rapskim kamenjem ili trčim dok me god noge nose. Šta je činiti? Bura u grudima je prijetila da me raznese, prije nego sam bio prisiljen da se povučem, maštajući šta su sve dalje razgovarale.
***
Jednom smo nedaleko od vikendice u dugačkoj, neograđenoj međuteritoriji vikendaša bazali po velikom bijelom kamenju. Slatka dokolica bila je prekidana majčinim i tetkinim pridikama kako to ne bismo trebali raditi jer na takvim mjestima često borave gušteri i zmije. Možemo nagrajisati. Sledeće čega se kroz maglu sjećam je kako bježim od divljih pčela čiji sam roj očigledno ispod ili pored kamena nagazio ili se sve to nije stvarno ni desilo. Prepravljanje prošlosti mi ide dobro skoro kao sestri Jeleni.
Pomenuta sestra je često pričala o hrabrom dječaku Senku iz Sanskog Mosta koji je dolazio sa roditeljima na ljetovanje u obližnju vikendicu. Ta je građevina gabaritom premašivala sve tri male poredane u simpatičnom nizu i nalazila se drito između nas i pogleda na more. Taj žilavi dječak je bio stariji od nas nekoliko godina, prilično fizički razvijen, a Jelena je svako ljeto kad mi nismo boravili na Rabu donosila samo veće i luđe priče o njemu – te Senko izronio ježa, pa vidio ražu, te donio džinovsku školjku u obliku trube, zatim Senko preskočio zidić, bacio škrlju (plisku) koja je odskočila sedamnaest puta, popeo se na krov garaže i druge ludosti. Naprosto si morao da mu se diviš, a istovremeno te onako iskreno, dječje nervirao jer je bio sezonski supermen. Danas se to popularno kaže – ukrao nam šou. Vidio sam ga samo nekoliko puta i imao je divne, smeđe lokne, te predivan, šmekerski osmijeh koji je otkrivao pravilne, bijele zube. Godinama poslije, kad sam gledao frekvence iz holivudskog serijala o Rambu, zamišljao sam Senka kao njegovu jugoslovensku verziju.
Da ova priča ne bude savršena, potrudio se život jer su posljednje, šture informacije koje su stigle do bivšeg komšiluka govorile da se Senko početkom rata priključio Armiji BiH i to u nekim specijalnim jedinicama, te da je onako blentavo i ludo hrabar ubrzo poginuo, tako da s njim nikada nismo stigli da razbijemo ove mitove djetinjstva, uz neku domaću kafu u Sani (Sanskom Mostu, op.aut.) i prave baklave. Žalim za tim. Dok smo studirali, sestra Jelena se nekoliko puta rasplakala misleći na Senka, a u stvari je plakala za rajskim ostrvom djetinjstva na Rabu. Danas se katkad učini kao da to ostrvo nije ni postojalo.
***
Kada je Jelenina starija sestra, egzotičnog imena čak i za tadašnju Jugoslaviju – Malina, odlučila da u srednjoj školi sa svojim društvom napravi tur i iz Prijedora skokne do Raba na vikendicu da se malo zezaju i kupaju, znalo se da će biti belaja. Tetak Veljko i tetka Nena kao fenomenalni roditelji su podržali tu inicijativu, znajući da bi svaka ozbiljna zabrana prema nabrijanim, buntovnim srednjoškolcima bila samo kontraproduktivna.
Nakon par dana je prostrujala vijest koja je naša mala bića uznemirila i zatekla – Malina je zadobila potres mozga. Kad si mali, to nekako zamišljaš kao da je asteroid udario u tvoj komandni centar i da su posljedice nesagledive. Tada nisam znao da potres mozga može imati blažu formu, te ne ostaviti ama baš nikakve posljedice. Naravno, preplašen i prestidljiv da bilo šta pitam starije, kutrio sam u sebi.
Kasnije smo čuli više o nemilom događaju koji je skrojen kao neki kratak scenario prosječnih roditeljskih strahova. Tinejdžeri stoje na betonskom molu iznad mora, zadirkuju se i čikaju. Sigurno tu ima nekih simpatija, ljubavi, zadovoljstava, ljubomore i želja. Onda krene bezazleno gurkanje koje se intenzivira, djevojčica skoči u vodu, a za njom i grupa drugara, pa je nehotice neko zakači nogom ili koljenom po glavi, na šta ona odreaguje gubitkom svijesti ili samo jakom reakcijom.
Srećom po njih, ali i sve nas, ovo je samo ostala simpatična anegdota sa putovanja, bez posljedica, ali priznata kao jedna od uspomena koja će dijelu jedne generacije djece iz prijedorske gimnazije najduže trajati.
***
Jednom smo pak prilikom se obreli na malom bijelom čamcu koji nas je laganim tomos motorom prevezao na susjedno ostrvo ili otok. Sjećam se samo širokog osmijeha starijeg polu-brata Dejana koji se smije dok se vozimo, a potom kupamo. Ličio je tad na svoju majku i njen crnomanjasti osmijeh sa simpatičnim mladežom na licu. U povratku, motor se pokvario, dok se nebo iznad uvale koviltlalo, a dan polako pretvarao u nepogodu. Lagano, javljao se i vjetar, pa se strah prirodno uvukao u skromnu posadu. Veslali smo do iznemoglosti u ludoj trci sa vremenom da bismo pobjegli oluji na otvorenom moru. Čini mi se da je to bila iscrpljujuća borba za život. Rasel Krou u Gladijatoru i mi, bar-a-bar, do poslednjeg daha. Strah, vjetar, dva dječaka što veslaju i nemirno more.
Kasnije, u nesretnom ratu i naš Dejo je tragično stradao. Na početku onog što život nazivamo. Negdje u strmim gudurama oko Jajca i Mrkonjić Grada, na samom kraju rata, kao pripadnik mlade vojske. Žrtvovan za zemlju koja su se odrekli svi – i pobijeđeni i poraženi, mada su u našem ratu svi bili poraženi.
Na njegovom spomeniku još od 1995. godine stoje stihovi Džejeve pjesme – Nedelja i svi ste tu, sve podseća na sreću ..
Od tada istu ne volim da čujem.
Taj isti čamac kojim smo plovili po obodima ostrva je Hrgarima ukraden tokom rata. Par puta im se učinilo da su ga negdje u marini ili na slikama vidjeli, ali taj voz je odavno prošao.
***
Sjenka nad djetinjstvom, morem, Senkom, plivanjem i ostalim raznobojnim aktivnostima se naslutila početkom rata u Hrvatskoj, a zatim i u BiH, dok je tačka definitivno stavljena prodajom vikendice 1997. godine.
Počeo je tada neki drugi, novi život, ali u našim dječjim srcima zauvijek je ostao Rab, ostrvo ili otok sreće. Kruna jednog mirnog, predratnog djetinjstva, koji ni na koji način nije slutilo u kakav haos će nam se životi uskoro pretvoriti.
Zatišje pred buru, prijedorska bonaca ..
Mirno more i preostalu plovidbu želim glavnim arhitektama projekta ostrvo ili otok sreće. Posebno mjesto zauzima jedna sjajna tetka, pravi životni arhitekta iz sjenke, bez koje sve one velike arhitektonske zamisli glavnog projektanta tetka, ne bi imale smisla.
Govorim o ljubavi i beskonačnoj podršci, naravno.
Pa zaplivajmo ..
Pripovijesti Belog Grada, zbirka priča o današnjem Beogradu 