Ko prati englesku premijer ligu, reći će sigurno da su lisice iz Lestera, gradića u centralnom dijelu ostrva. Najviše poznatom po spektakularno osvojenoj šampionskoj tituli prije nekoliko godina, predvođeni legendarnim trenerom Klaudijom Ranijerijem, defanzivcem i kapitenom Ves Morganom, te brzonogim i neuhvatljivim napadačem Džejmsom Vardijem.
Ali postoje i lisice u Londonu, vjerovali ili ne.
***
Prilikom prve posjete, ugledali smo je u dnu dvorišta dugačkog desetak metara. Mirna, stajala je okrenuta leđima, malo iskošena, glavom gledajući u našem pravcu. Kao da je osjetila kako je iza debelog stakla promatramo. Onda se brzo pribrala, cimnula glavom i netragom nestala u noći, kliznuvši kao utvara ispod drvene ograde. Ostao je trag velikog repa u vidnom polju da nas kobajagi golica u nosnicama, pa nismo sigurni da li ćemo kinuti ili ne.
Drugi put nas je sačekala tokom izlaska u večernju šetnju dok se hladna, sjenovita noć spuštala niz puste ulice Londona. Samo je prepriječila neveliki drum, noseći veliki rep iza sebe kao neki šal ili ukras. U jednom trenutku se okrenula, bacila ledeni pogled, pa nastavila između kuća preko puta. Dostojanstvena i oprezna, narandžasta i očigledno gladna, tražila je nešto da prezalogaji po otpatcima londonskih predgrađa. Otmena riđa gospođica, domaćin londonskih trotoara. Šunjalica prve vrste.
Supruga i ja smo bili iznenađeni i zaprepašteni kada smo prvi put čuli da je lisica odomaćena životinja u Londonu i da na njih niko na obraća puno pažnje. Ako su u našem balkanskom kodu vuk i lisica dve srodne, divlje i krvoločne životinje, onda to ovde apsolutno ne stoji. Kod nas bi pandan bile mnoge mačke koje se još uvijek protežu beogradskom kaldrmom, čeprkaju noću po kontejnerima, a februarom zadaju zvučne izazove žiteljima grada.
***
Učinilo mi se zatim da na obližnjem drvetu vidim papagaja svijetle zelenkasto – plave boje. Da ne bih lupetao, pitao sam sestru da li mi se učinilo ili ih stvarno ima na slobodi. Rekla je da postoje čitava jata koja borave u prirodi.
Prema mojim saznanjima, papagaji su uglavnom nastanjeni u Aziji i Africi kao autohtone sorte. Zatim sam se malo raspitao, guglao, čitao, pa otkrio neke zanimljive, meni nepoznate činjenice. Veliki gradovi poput Njujorka, Melburna i drugih sličnih mogu biti i jesu stjecište vrijednih biljnih i životinjskih vrsta. Njujork je recimo veliko stjecište ptica selica, dok je gradski park u Sevilji domaćin ugroženoj vrsti slijepih miševa (vrsta veliki večernjak).
Isto tako, London je domaćin brojnim papagajima koji slobodno lete gradom. Nastanjuju dijelove megapolisa, a sreo sam ih u Južnom Londonu, tačnije u blizini naselja Bromli i Krojdon. Procjene iz 2012. godine su da ih ima čak oko 32,000 komada. Ornitolozi se detaljnije bave ovim prebrojavanjem i monitoringom.
Naravno, logično pitanje je otkud oni tu?
Teorije koje se ispredaju su razne, neke i bajkovite, gotovo ludačke. Na primjer, ptice su pobjegle iz filmskog studija nakon snimanja filma Afrička kraljica 1952. godine, utekle su nakon velikog nevremena u Britaniji tokom 1987. godine, ljudi su ih puštali zbog straha od zaraze, par papagaja je pustio Džimi Hendriks 1960. godine u Carnaby street, pobjegle su slučajno iz kuće čuvenog pjevača Džordža Majkla nakon provale i tako dalje.
Nakon osvajanja slobode, evoluirali su, prilagodili se sivom engleskom nebu i vječitoj kiši, te preživjeli u novim okolnostima.
Bilo kako bilo, lud je osjećaj gledati te divne ptice kroz prozor doma kako uživaju u slobodi, traže zrnevlje i u jatima sleću na drveće, potom nakon pauze i prvih zvukova opasnosti odlaze i preleću krovove engleskih kuća poredanih u ujednačene nizove.
***
Pored pomenutih ljisica i papagaja, po parkovima i baštama ima dosta vjeverica. Pepeljaste su boje, možda malo veće nego beogradske u Šumicama i na Kalemegdanu, ali slično bogatog repa i paperja, te preslatkih okica i šapica. Njuškaju unaokolo i skaču po krovovima garaža i savijenim granama drveća, tražeći sjemenke, orase, ljuspice u ostavljenim hranilicama, probušenim olucima. Tako se i neki stariji stanovnici Londona socijalizuju i provode usamljeno treće doba, kao gospođa Hempšir u Bekenemskoj Abbots Way ulici.
Slične su proste ljudske sudbine svuda na svijetu – preskupi gradovi, mali porodični uspjesi, usamljenost, rođendani, bolest bližnjih, socijalni autizam, pokloni, brza i nezdrava ishrana, djeca na ekranima, praznici, veliki televizori, strahovi, dječji nestašluci, odrastanja ..
Nije za utjehu, ali je dobro za bolje razumijevanje današnjice.
Lakše ćemo sutra.
Ko preživi.
U ovom eksponencijalnom tragu vremena kom pripadamo.
Pripovijesti Belog Grada, zbirka priča o današnjem Beogradu 