Ove, naizgled nabacane riječi izgledaju kao da su nasumično stavljene.
Što kaže onaj vic – možda i jesu, a sigurno nisu 😊
One kriju snažnu priču. Gotovo nevjerovatnu, filmsku. Usudio bih se reći – jedinstvenu. Nadasve istinitu.
Radosno je dijelim, čudom se čudeći kako život često nadmaši i najbujnije mašte.
***
Početak je sedamdesetih godina prošlog vijeka i u maloj, prašnjavoj sportskoj hali sa promuklim parketom što krcka i škripi, grupa mladića neumorno vježba. Mladi su, zdravi i naloženi do bola – na disciplinu, državu, poredak, dok sitne čestice prašine plešu na sunčevim zracima što probijaju kroz male prozorske otvore. Mladi Tomo je jedan od polaznika. Pošten i ispravan, mladalački naivan, ali oprezan.
Na talasu dolaska japanskih karate instruktora u Evropu početkom sedamdesetih godina dvadesetog vijeka, veliki majstor karate vještine Taiji Kaze stiže i u tadašnju Jugoslaviju, tačnije Socijalističku Republiku Bosnu i Hercegovinu i glavni grad Sarajevo, te demonstrira i trenira grupe naprednih karatista.
Na kraju jedne od ozbiljnih sesija, uzima štap i mladiće gole do pasa, u stavu, snažno udara nekoliko puta po trbušnim mišićima. Udarci ječe po hali. Tišina i muk odzvanjaju. Postaje neizdrživo, bolno, preteško. Strašno iskušenje.
Nakon završetka, slijedi pitanje – da li je možda neko poželio da umre, da ga nema? Većina momaka se zgledala, pognutih glava, a nakon jedne, stidljivo podignute ruke, uslijedila je druga, pa treća i skoro sve ostale. I naš Tomo se javio.
Instruktor Taiji potom resko kimne glavom i kratko kaza – u redu, cilj je postignut. Idemo sad dalje.
***
Pedesetak godina kasnije, prosijedi ali i dalje stasiti gospodin Tomo sjedi u publici Svjetskog prvenstva Shotokan karate JKA asocijacije (Japanese Karate Association) u Tokiju, te u četvrtfinalu takmičenja bodri unuku da uđe u borbu za medalje.
Miran je, staložen. Potpuna samokontrola. Kao neki obični Japanac.
A u oku se kotrlja suza. Suza koja razumije kako život zatvara jedan golemi, nevjerovatni ciklus i krug. Krug koji donosi smiraj čudesnom sportskom i životnom putovanju započetom prije pedesetak godina. Sjeća se učitelja i prijatelja Salke Ćurića, pravog karate pionira na prostorima nekadašnje SFRJ i BiH. Sjeća se radosti i muke tokom osnivanja prvog karate kluba u Jajcu, daleke 1972. godine.
Krug se zatvara u Zemlji izlazećeg sunca, dok se sa porodicom vraća za novu domovinu Švedsku, a u srcu nosi otadžbinu oslikanu u vodopadima Plive i živopisnom Jajcu.
***
Ivana Jakеšević je višestruka prvakinja Švedske u obje karate asocijacije, pomenute JKA i WKF (World Karate Federation) Nije baš često da se postoji takmičar koji uspješno brodi u obe kategorije. Osim toga, dugogodišnja je reprezentativka zemlje i kao mali kuriozitet, jedina takmičarka u Švedskoj koja je reprezentativac u obje asocijacije (WKF i JKA) iako ima tek 18 godina. Tačnije devetnaest, od prije neki dan.
Medalje i pehare sa lokalnih, regionalnih, državnih, evropskih i svjetskih takmičenja koje je osvojila jedva mogu da stanu u vitrine i na zid posvećen tome.
Međutim, ono što se ne zidu, plakaru i među trofejima ne vidi je jedna dostojanstvena i golema posvećenost cijele porodice vrijednoj mezimici. Štitnici, oprema, kimona, zatim vazdušni bicikl, klupa sa tegovima i ogledalo za kate. Sve je spremno i pripravljeno da se u posebnoj prostoriji kuće može nezavisno vježbati. Mama R. pazi na ishranu, tata D. na mentalno stanje i treninge, dok najdraži dido Tomo daje posebnu emotivnu i motivacionu notu vanserijskoj unuci. Dido i Ivanina baka je jako vole, pa ljubavi u ovim toplim domovima naših ljudi u Švedskoj ne manjka. Čak ni u hladnom, sivom decembru.
Ponekad stasiti otac D. (inače i sam odličan karate trener, što se vidi kroz Ivanu) uzme tamburicu, pa se i dobro zapjeva, bogami. Zasjaje oči kao u predvečerjima na Plivskom vodopadu ili sutonu na Janjskim Otokama kod Šipova. Razlije se ta naša prosta duša od Malmea do Balkana, od Oresunda do mosta na Neretvi. Raskrili, zapjeva, obgrli kontinent nevidljivom paučinom ljubavi i dobrote.
Kao da je beskonačna, na trenutak. Zlatni.
Samo da se malo okrijepi i oporavi, za nove životne izazove što neprekidno pristižu.
***
Na kraju prikaza, postavljamo scenu gdje uvijek markantni Zlatan Ibrahimović dolazi u crvenom ferariju da u kasne noćne sate pojede nešto u lokalnom fud marketu u Malmeu. Iz nabudženog automobila izlazi ekipa iz škole i djetinjstva koju nije izdao – drugi Bosanac, zatim drug iz Sandžaka ili Raške i tamnoputi prijatelj porijeklom iz Afrike.
Dolaze u „Bosniska köket“, obični kiosk sa brzom hranom i ćevapima koji je držao Ibro iz Višegrada, takođe izbjeglica iz naših ratova. Tamo i dalje možete vidjeti Zlatanov potpisan dres – Ibri od Zlatana!
Sada ovo pomalo kultno mjesto drži Ibrin sin, a mraka sa kojom je Zlatan odrastao u Rosengradu i Cronmans väg (poznatom kao mjesto gdje je nekada živjelo 98% doseljenika, a kriminal bio najveći u čitavoj zemlji) i dalje povremeno klopa tu. Zbog starih dana.
Pa kakve veze on ima sa ovom pričom, pitate se možda.
Ima. On je jedan od sportista koji je jedan od prethodnih laureata godišnje nagradu regije grada Malmea za najboljeg sportistu, isto kao i Ivana nedavno, državna reprezentativka, vicešampion svijeta i najperspektivnija karatiskinja u posljednjih pedeset godina karate kluba Enighet Malmö.
Oboje su rođeni Šveđani i to nije sporno, ali se pomalo osjećaju i kao Balkanci. Roditelji rođeni na našim prostorima daju pečat svakodnevnici. Nisu zaboravili i njeguju porijeklo.
Takođe, ponos su grada (ili su bar bili, što se tiče Zlatana 😊) i čvrsto sa obe noge stoje na zemlji.
Stabilnoj švedskoj zemlji, gdje jednako u redu čekaju svi, od olimpijskih šampiona do profesora u penziji. Bez izuzetka.
Tako umirujuće i pravedno.
***
Spram tome ..
Ako vam zatreba dobar i diskretan bioenergetičar, a nađete se slučajno na jugu Švedske ili u blizini Kopenhagena, gosn Tomo može da pogleda „ispod haube“. Pitajte čuvene hrvatske rukometaše Duvnjaka i Kopljara ili mnoge druge reprezentativce raznih sportova u Švedskoj ako ne vjerujete meni. Bilo je tu na remontu mnogo švedskih reprezentativaca iz raznih sportova, a nedavno je tretman zakazao i poznati, perspektivni BH reprezentativac u fudbalu.
Zaviriće vam pri tom i u dušu da vidi da li ste dobar čovjek, a možda vas kasnije i bezbjedonosno skenira. Nema zafrkancije.
A Ivana?
Ona ide po novo svjetsko ili evropsko zlato. Za domovinu Švedsku, a najviše za svoju porodicu. Možda malo i za naš ludi Balkan kog iskreno voli i jedva čeka da se ponovo nađe u Jajcu. Njenom Jajcu.
Ako vam kažem da je u poslednjih petnaest dana bila na takmičenju u Portugalu (ponovo osvojila evropsku medalju, bronzanu), pa nakon dana pauze imala Omladinsku ligu (Youth league) u Veneciji i reprezentativni kamp u Štokholmu, prije nego će skoknuti do Jajca i Sarajeva, te Makarske. Odmah poslije Nove godine se juri na aerodrom u Banjaluku i leti za reprezentativni kamp u Stokholmu, pa na Seria A takmičenje u Tbilisiju, Gruzija. Nakon toga slijedi Evropsko prvenstvo na Kipru u februaru 2026. i tako dalje.
Jasno je da takav tempo zaista mogu izdržati samo šampioni. Uz podršku i logistiku bližnjih.
Iskreno, čeka se ljeto i treninzi u KK Kumite, Jajce gdje se sve lakše podnosi. Tu je njena raja i trener Ante Katić. Povremeno se trenira i u Sarajevu kod Denisa Muhovića, trenera pravih šampiona.
Onda zlatne medalje nisu tako daleko.
*
Život je naprosto čudo ..
To sa smiješkom kažu i njeni današnji treneri u Švedskoj – pančevac Aleksandar Anokić i privremeno odsutni Per Åström, a tokom karijere ih je bilo dosta i svaki od njih se utkao u današnji uspjeh i status – nezaobilazni ćale D., zatim Boran Berak iz Rijeke, Igor Krstin i Ljubiša Marić iz BG žandarmerije, te pomenuti Denis Muhović iz Sarajeva.
I zato, nemojte se iznenaditi kad sledeći put na postolju za medalje u karateu vidite Ivanu u Švedskom nacionalnom timu, ali sa majicom KK Kumite iz Jajca gdje se vide predivni vodopadi.
To voda iz Plive žubori i priča nevjerovatne priče ..
Zlatne.
Pripovijesti Belog Grada, zbirka priča o današnjem Beogradu 