Ziga-zaga, ziga-zaga, hej, hej, hej!
Katerpilar rudu vuče, hej, hej, hej!
Danas Rudar svakog tuče, hej, hej, hej!
Zeleno-crni, šalalala…
Otkada znam za sebe, znam za Rudar. Tata, djed i ja idemo subotom na utakmicu 2. lige nekadašnje zemlje SFRJ. Djed nosi parče stiropola umotanog u novinsku hartiju, vjerovatno sarajevsko „Oslobođenje”, da se ne prehladi, a moja majka se brine da ne ozebem od jesenje studeni, pa se „trontam” potkošuljom, majicama, džemperom…
U goste stiže Dinamo iz Vinkovaca, Iskra iz Bugojna, Gošk Jug iz Dubrovnika, Maribor iz istoimenog grada ili pak Sloboda iz Užica predvođena tada mlađahnim Ljubinkom Drulovićem.
Najveći uspjeh kluba je plasman u polufinale kupa bivše zemlje. U revanš meču je iz doline Neretve stigao moćni Velež. Semir Tuce, Kajtaz, Mili Hadžiabdić, na golu brkati gorostas Vukašin Petranović.. Strašan tim za tadašnju veliku četvorku SFRJ fudbala, a kamoli za rudare iz Ljubije! Noć pred utakmicu, san nije htio na oči, kao da ja nastupam. Prebrojavao sam da li je sve tu – sestra je zbavila štrikani, zeleni džemper, ćaća nabavio ulaznicu, javili smo učiteljici da ne dolazim u školu.
Pričalo se da naš lokalni Maradona – Nedjeljko Topić neće moći da igra, da smo preslabi i da nemamo šanse. Strepili smo do neba, do zadnje minute neba. Samo da prođemo, pa nek’ sve ode u majčinu! Grad je stao i projektovao se u jednu tačku – gradski stadion. Generacije „rudara” prije i poslije toga su se uzidale u san jednog grada, kraja. Da li legendarni golman Reša, sjajni bek Drljača, kapiten Bihorac i ostali mogu da ga pretvore u javu? Zajednički fudbalski san koji nas je opio prije nego smo bućnuli u košmare rata koji će na sličan način sveobuhvatiti nebrojeni niz generacija ljudi i djece.
Prije ove fudbalske infuzije direktno u venu, upijao sam priče o generacijama zeleno-crnih musketira koji su sedamdesetih godina prošlog stoljeća dva puta atakovale na jedinstvenu Prvu ligu Jugoslavije. Legendarni Mane, Škondro, Keren, Porobić, meni specijalni Nino Bevandić i ostali šrafovi, utegnuti strogim Zubanovim principima, mljeli su pred sobom. Do poslednje kapi znoja. Surovo.
Osim Rudara, sedamdesetih godina prošlog vijeka je postojao i romantizam u Prijedoru. Fudbalski, naravno. Njega je činodejstvovao OFK Prijedor čije su boje na dresu i grbu bile laganije – svijetloplava i bijela. I njih sam povremeno volio da gledam u tadašnjoj Republičkoj ili Međurepubličkoj ligi. Igrali su na istom stadionu kao i Rudar Ljubija – Gradskom stadionu u Prijedoru. Karaga, Šepo (Bejzurić), Cera i Pekija bili su samo neki od aduta šmekerskog tima koji je mogao da zvekne svakoga, ali i da posrne bez potrebe. Ni da se ljutiš na njih, niti da nešto ozbiljno očekuješ. Tako je bilo.
Možda je i zbog te emocije meni bilo logično fuzionisanje ova dva kolektiva tokom rata devedesetih, ko zna? Mnogi su negodovali ..
Tokom rata, dogurao sam do kapitena mlađih selekcija Rudara. Sve oko nas vene, propada, a mi igramo ligu, zabijamo golove, putujemo po krajiškim selima i gradovima. Ludilo života ili iskra koja je spasila neku djecu? Ne znam još…
Znam da je finale kupa Republike Srpske 1995. godine došlo neposredno nakon proglašenja Dejtonskog sporazuma i kraja rata u Bosni. Jedva osposobljeni prvi tim igra protiv banjolučkog Borca i na revanš nosimo 2:1 iz prve utakmice. Putujem sa navijačima vozom, gusta magla i odlaganje tekme. Navijačka pjesma ispred stadiona. Sve se ori. Energija.
Na kraju poraz i razočaranje, ali fudbal je opet u modi.
*
U jednoj sezoni prije nego će početi ratovi oko nas, uspio sam dobiti priliku da sakupljam lopte na zvaničnoj utakmici. Kakva čast, kakvo uzbuđenje!
Osim toga, izboksovao sam mjesto iza gola koje smo dijelili nas trojica. Sasvim dovoljno da se utakmica može nesmetano gledati i uživati.
Dan je bio umjereno topao, a nebo raspoloženo, svijetlo plavo. Rudar je dobro igrao i već je bio dva gola u prednosti. Nova akcija je krenula sa desnog krila. Nakon dobrog prodora, uslijedio je još bolji centarušut. Tu negdje oko penaltika, naš centarfor i „devetka” Karaman je skočio, a ja sam simultano udahnuo vazduh, zadržavajući ga u donjem dijelu stomaka. Izledalo je kao da plovi u zraku čitavih 10 sekundi, da jednostavno stoji u vazduhu. Odraz kakav sam poslije vidio samo kod portugalskog Ronalda.
Onda snažan trzaj iz karlice, udarac loptom u čelo i ona odsjeda u nebranjeni dio mreže, kraj lijeve golmanove stative.
Egzekucija, gol i nepatvorena radost. Dječačko radovanje.
Trijumf.
*
U meni kola ta rudarska krv inficirana loptom i koliko god se nizovi nedoraslih upravljača klubom i tradicijom trudili da je iščiste i zavade sa voljenim klubom, nisu još uspjeli.
Aj’ Rudars, aj’ Prijedors!
Sa Kozare vjetar duva,
našu mrežu Reša čuva!
Pripovijesti Belog Grada, zbirka priča o današnjem Beogradu 