Brod plovi za Beograd

---

Dugo sam se spremao da obiđem taj Pub Brod.

Zapratio sam ih, pa sad stalno iskaču na socijalnim mrežama. Te dobra muzika, te kraft pivo, te zanimljivi di džejevi iz književnih voda, te legendarni Branko Kukić iz Gradca. A ja vavijek negdje na putu, nervozan, umoran, dužan da se posvetim porodici, u pokretu ..

I onda bam. Subota veče uoči napetih lokalnih izbora u deset srpskih opština, dok kiša curi kao u Balaševićevom ringišpilu, obretoh se tamo.

Noge mokre, nogavice još grđe, ali ulazim samouvjereno i ustrčavam uz stepenice malog lokala, nalazim buraza i uživamo do daske.

Pričamo o knjigama, malom biznisu i (super) važnosti keš flou-a, porodičnim anamnezama, djeci, istoriji umjetnosti i srpskim manastirima, generacijama iz srednjih škola i sudbinama, stasavanju generacija Srba u dijaspori, itd. Klizi Čarli rajzen zagasite žute boje niz grlo kao mače niz oluk, žamor paba iz prizemlja nosi, a muzika koju slušamo liječi, kao melem. Rokenrol, buraz!

Zamjerku nosi jedino dimna, duvanska bomba koja uništava odjeću i od koje smrdiš nadaleko, jebi ga. Plaćanje kešom, što i nije neko iznenađenje, al’ može da iznenadi ako nisi (gotovinski) spreman. Srećom, mi jesmo 😊

***

Potom onako omamljeni od kvalitetne cirke, duboko u noći, idemo kućama.

Beograd je vlažan, mokar od martovske kiše, napet od odlazećih vlastodržaca i državo- uzurpatora čiji se strah osjeća po čitavom gradu. Džaba krečenje.

Buraz uskače u taksi, a ja čekam noćni bus na Terazijama. Kao klinac, prije dvadesetak i kusur godina, kad sam se vraćao sa horskih proba Krsmanca, nakon žurke u klubu. Ju hu! I sin mi je tu negdje u provodu, po gradu. Onako uzdrman pivom, razmišljam da potražim njegovo društvo i platim turu pića. Srećom, brzo me prolazi ideja i bus 47 stiže. Ukrcavam se. Dva su sata poslije ponoći. Nakon nekoliko sekundi, ponovo zamućenim pogledom tražim sat na telefonu i vidim da su tri sata po ponoći. Razmišljam da li sam toliko razbijen, ali brzo kontam da se noćas pomjera sat.

Uh, dobro je.

Utom stižemo i do Autokomande kod Franša, gdje izlazim. I odmah, tap! Nalećem na društvance od dve djevojke i mladića. Ne mogu procijeniti godine, ali su tu negdje, između srednje škole i faksa.

– Pomoć, pomoć – tiho govori on, dok bukvalno sa platforme busa udaram na njih. Drži lijepu, mladu djevojku u rukama, dok ona gubi svijest i gotovo se stropoštava na mokar pločnik.

Šta ću, instiktivno bacam kišobran sa strane i pokušavam da pomognem. Prilazim sa druge strane i hvatam je ispod pazuha da ne legne po kišnom, prljavom pločniku. Glava joj pada, a mi je blago šamaramo i dozivamo. Čak mi ni ne pada na pamet da joj opipam puls. Blijeda je i oči su joj sklopljene, kao uspavana ljepotica.

Kažem drugarici pored nje da zove hitnu. Dosta je pribrana za situaciju u kojoj se nalazimo. Oni jer moraju, ja jer ne mogu drukčije. Hitna pomoć kaže da sačekamo deset minuta, pa ako joj ne bude bolje da pozovemo opet. Dok nam to saopštava, tek onda primjećujem trajnu protezu koju nosi.

Razmišljam, da su ovo moja djeca (kao što jesu), da li bi popizdio što Hitna čeka da se nešto ozbiljno dogodi, pa da interveniše. Ali, smirujem se, prije nego reagujem.

Elem, pitam ih jesu pili nešto.

Prisutna i naizgled trezvena drugarica kaže – ne, ne stvarno. –

Crnokoso dijete dolazi sebi i polako se pridiže. Sad se već smijemo i komuniciramo.

Kaže usporeno – jeste vi neki anđeo?– 😊i smije se. Frćkavom drugu što je sve vrijeme drži je vidno laknulo.

Nakon minut ili dva, ponovo govori da joj je muka i gubi svijest, dok je pridržavamo da se ne skljoka.

Opet ih pitam – jeste pili nešto?- Nemoguće da joj je loše bez razloga.

– Pušili smo – kaže uplašeni dječarac sa kosicom i minđušom na uvetu.

Ok. Sad bar znamo na čemu smo. Ova mala nema ni pedeset kilograma. Moguće da je iscrpljena, gladna, umorna, pa je vutra lako spucala.

Ponovo dolazi sebi i opet smo živnuli. Pored nas je još jedan dečko od tridesetak godina koji se vraća iz grada. Ne zarezuje situaciju uopšte i uskače u prvi sledeći bus. Jebote.

– Jeste sad ok? Kako ćete kući?-

– Vozićemo je taksijem, do kuće. –

– Imate li novca? –

– Imamo, imamo, hvala – smiju se drugari.

– Neka, neka, evo – gotovo na silu im uguravam u ruke dve hiljade za taksi i pitam da li sad mogu da idem.

– Sve je ok. Hvala puno! Kako se zovete?-

– Nije važno. Budite dobro. –

Odlazim ispod nadvožnjaka Autokomande i gazim pustim, nafajtanim ulicama Južnog Bulevara. Beograd mi se opet jotvara. Baba Marta udara kroz hladnoću.

Supruga zove iz kreveta i pita jesam dobro, a ja zapetljanim jezikom pričam malu noćnu štoriju.

Nadam se da su djeca dobro stigla kućama i da više neće duvati na prazan stomak, umorni i iscrpljeni, mršavi i žedni.

– Uzmeš jedan ili dva dima, polako. Nemoj odmah da se ušlagiraš. – kažu neki veterani 😊

– Možeš poslije opet, ako vidiš da je sve ok. –

***

Sve je to normalan proces sazrijevanja. Ne treba prestrogo suditi klincima. Neke stvari moraju sami proći. To sebi ponavljam svaki put kad moji upadnu u izazove.

Nadam se da će se svi sačuvati i da će ih Bog čuvati.

A ovaj simpatični triling, ako pročita ove redove ili izlazi opet ovaj vikend, neka se javi porukom, da znam da su dobro 😊

Biće mi lakše.

Kao ocu i čovjeku. I kolumnisti 😊