Nismo sreli ove divne ptice koje obično prave gnijezda na vrhovima drveća, ali i u stijenovitim predjelima. Mjesta sa kojih soko ima širok vidokrug i gdje nema ljudi. Ova ptica grabljivica je zaštićena vrsta, nizom prirodnjačkih konvencija. Sličnog, žilavog karaktera kao i ljudi koji žive na opisanim mjestima.
Nismo sreli ni raspojasane, gizdave divlje konje koji ne znaju za entitetsku granicu, pa je očas posla prelaze tamo-amo, ne hajući za ljudski nacrtane linije. Malo više se, u krdu, približe ljudima kad dođe zima i padne snijeg ispod Muleža, pa hrana postane manje dostupna u surovom okruženju.
Svega tog ima u i blizu Sokolova, a i mnogo čega još. Netaknuti dragulj prirode sipa pozitivnu energiju dok kao sivi soko posmatraš zelenu dolinu Sane i nepregledne Grmečke vrhove u danu čistom kao jutarnja rosa.
Poželiš da na takvom mjestu ostaneš zauvijek i pogledom tažiš nesputanu želju za harmonijom, prirodom i slobodom.
***
Ne poznajem mnogo sveštenih lica, ali se o našim popovima uglavnom priča kao o svojevrsnim sitnim preduzetnicima. Na sreću, još uvijek postoje i oni drugi, koji žive sa svojim narodom i uz svoju pastvu. Dijele dobro i zlo. Vole i poštuju komšije. Čak su kadri i ljubezno odbiti promjenu parohije. I to da se ne pređe u onu koja je materijalno i ljudski neuporedivo izdašnija. Takva mala podvižništva ostaju skrivena iza očiju velike javnosti, ali rađaju možda neke velike stvari, velike ideje. Na takvim djelima svijet opstaje.
Sokolovo je jedna takva priča …
***
Republika Srpska i čitava Bosna i Hercegovina imaju pregršt predivnih mjesta u prirodi. Neka su odavno poznata i koriste se na polzu mnogih, a neka zaboravljena, napuštena, pa čak i neotkrivena.
Prijete nam zagađenjem i rudnicima sa svih strana. Najvidljiviji primjer je Trgovska Gora, mjesto na samoj granici BiH i Hrvatske koje je odabrano za skladištenje nuklearnog otpada. Legitimno od strane hrvatske države, ali ako znamo da je to mjesto uz samu obalu rijeke Une koja je u svjetskim okvirima jedinstvena rijeka ljepotica, onda tu nema nikakve logike. Da se ja pitam, u jeku turističke sezone bi bili blokirani svi obližnji granični prelazi dok se odluka ne preinači. Naprosto, radikalne gluposti traže radikalne odgovore.
Dalje, na našu Kozaru kao lešinari nasrću neki drugorazredni likovi u želji da je prokopaju, izbuše i zagade za šaku dolara. Danas su meta sela Bistrica i Bukova Kosa, a sutra ko zna koja. Napraviće mini površinski kop, zaraditi ukupno 500 hiljada ili milion evra, nepovratno sjebati prirodu da se tu ne može živjeti i otići dalje. Sve to pod plaštom skrivenih i viših državnih interesa. Naprosto, to je laž. Radi se za lični interes u okviru lažno proklamovanih državnih i viših interesa. Stanovnici ovih sela, zajedno sa nekoliko osviještenih ekoloških aktivista, srčano brane našu zajedničko dobro od probisvjeta. I da se razumijemo u potpunosti, rudarski sam sin i više nego poštujem ovu profesiju sa sedam kora hljeba. Othranila me, ali ovo što žele da proture nije rudarenje nego lešinarenje.
Da li će RuFi da do kraja pravnu državu sruFi, to me tišti ..
U takvim mislima, putujemo sanskom dolinom do Sanskog Mosta, a zatim prema Ključu. Vrlo brzo skrećemo lijevo ka velelepnim vikendicama na obali Sane, vozeći se dobro asfaltiranom cestom. Nastavljajući dalje, put se sužava, a zatim nastupa makadam. Nekako se poklapa sa teritorijom udaljenijih srpskih sela u Federaciji BiH. Idemo dalje, uzbrdo. Put je uži i lošiji. Nema telefonskog signala. U srcu brda, izgleda kao da smo se izgubili u divljini.
Kraj vožnje je nagrada. Mala visoravan i plato gdje se šćućurilo Sokolovo.
Mjesto ljubavi i mira, divljine i nade.
Mjesto gdje se legu tići.
***
U Sokolovu postoji pravoslavna crkvica koja prema izvorima, datira čak iz 16. vijeka. Od prije par mjeseci, postala je manastir, gdje za sada službuje jedna monahinja. Mi u šali kažemo – namastir. Struje nema, ali složne ruke preostalog življa sela, zajedno sa podrškom iz dijaspore u Vojvodini i pomenutim popom, ugrađuju solarne panele za mogućnosti minimalnog odvijanja života.
Kuriozitet je i da su božjim djelom i zahvaljujući dobrim ljudima Bosne i Hercegovine, crkvi vraćene neke od relikvija starih preko sto godina. Pronađene na crnom tržištu umjetnina u Sarajevu i donirane crkvi.
Škola stoji iza crkve, na travnatom platou okupanom podnevnim sunce, datira iz austrougarskog doba i pravi je potencijal ovog mjesta. Mora oživjeti na neki kreativan način.
Pored škole su dva mala potoka čija hladnoća ledi zglobove na rukama, a bistrina poziva da se nagneš i piješ, bez zadrške. Malo kasnije, ovi potoci formiraju porozno jezerce koji bi trebalo da pravi akumulaciju za starinsku vodenicu tik ispod njega. Bilo ih je nekoliko grupisanih u malom klancu, ali ih je priroda uglavnom progutala. Pastrmka potočarka bi sigurno uživala u takvom ambijentu.
Iza crkve je nekoliko grobova i nadgrobnih spomenika, ali i gomila stećaka čija starost i porijeklo tek treba da se utvrde. Čuli smo da u Glamoču postoji gospodin Šolak (ne onaj prokazani Vučićev) koji prikuplja, sistematizuje i dokumentuje bogatu istorijsku građu na prostoru Šipova, Glamoča, Drvara, Grahova, itd., pa ga ovim putem i javno pozivam da dođe i istraži ovo istorijsko blago.
Ispod zaravni sa stećcima, kažu da se nalaze dve male pećine, pa i one doprinose raznovrsnosti krajolika.
Pogled puca na dolinu Sane i dalje prema Grmeču, a planinski vrh Mulež sa stražarskom kulom iz nepoznatog perioda nadgleda ovaj vizuelni raj prirode. Leđa čuva vrh Pješevica, a kraj nas teče ’ladna voda Sokošnica.
Nema dalje ..
Buraz.
***
Na kraju, najvažnije od svega, prispjeće na Sokolovo čovjeku nudi čudan spokoj i zadovoljstvo. Energija koja se osjeti na svakom koraku. Kao da ste tu već bili i da ćete opet doći. Vrsta magije, slična kao u selu Pecka sa Borom Marićem i družinom, kojoj ne možete odoljeti. Naprosto vas zagrli, ogrne čim kročite na tlo. Dišete punim plućima. Nema tjeskobe, ni crnih misli.
Nije tijesno u grudima.
Moliću se Bogu i Allahu da luckastom solarnom popu i šačici hrabrih mještana daju snage da sprovedu viziju o oživljavanju Sokolova kao ekološke, samoodržive i životne cjeline koja bi ovom predivnom i opustjelom kraju udahnula novi život i snagu.
Projekat vrijedan življenja.
Vidimo se na Sokolovu, ambasadori dobre volje.
Biću tamo, čim mi životne okolnosti dozvole.
Oguman, avgust 23.
Pripovijesti Belog Grada, zbirka priča o današnjem Beogradu 