Svaki ubogi dan sam prolazio ispod te betonske konstrukcije. Nekada i više puta dnevno. Nekoliko se života može raščlaniti u toj uzanoj, vještačkoj udolini. Ne samo mojih.
Nedavno upokojenu tetku je mrzilo da pješ’e ide kroz podvožnjak tako da je u poznijim godinama njegove lukove gledala kroz stakla šoferšajbne. Kaže, bole je noge, a možda je samo potrošila dodijeljene korake za prolazak rutom.
Trotoarom podvožnjaka sam išao u osnovnu, srednju, a paralelno i u muzičku školu. Često i na trening. Ovjeravao sam ga nekad po osam puta dnevno. Uglavnom parni brojevi, osim izuzetaka kad sam se vraćao preko „malog podvožnjaka“. Nisam precizno izbrojao. To su one stvari koje su vam vazda pred očima, pa ih ne primjećujete. Oslijepite na njih. Oguglate.
Prolazak utabanom stazom je dnevni oblak u kom maštam, ali i sabiram utiske dana i smišljam buduće planove. Znao sam se i zaigrati u dosadnom ritmu hodanja. Naivnoj dječjoj igri bilo je važno da stopalom ne nagazim linije koje razgraničavaju kamene graničnike pločnika. Linije koje se pružaju paralelno i kao poluprave, bez ishoda. Beskrajno me zabavljala ova igra zamišljenih polupravih koje teku u nedogled. Pobjeda protiv prepreka na putu. Matematička digresija života.
Negdje u blizini me je i prvi put udario automobil.
Vraćao sam sa nastave i pretrčavao ulicu za drugarima. Rominjala je blaga kiša orosivši asfalt, čineći ga skliskim. Mirisao je vlažni kolotrag kamionskih guma i kišne cijeđi. Loše cijenim da sam brži od sivog „stojadina“ koji se vuče u suprotnoj traci. Početna pozicija kao na času fizike i zadatka koji vreba. Krajičkom prednjeg lijevog dijela, vozilo me krza i obara na vlažno tlo. Iz kola trupa preneraženi brkati šofer da me pita jesam li dobro. Silno sam prepadnut i srce tuče u grudima. Nije se znalo kom je teže. Saobraćaj je zaustavljen, te sam onako stidljiv u trenu osjećao pogled čitavog grada na plećima. Gušeći ekspolozivnu smjesu sramote i straha u sebi, jedva sam dočekao neslavno napuštanje poprišta. Podvijenog repa, bježim u mišju rupu. Bez ozbiljnih gubitaka, osim mentalnih ožiljaka.
Naravno, njoj ništa ne govorim. Legao sam, pokrio se ćebetom i drhtao. Majka k’o svaka majka, odmah je u dolasku s posla urođenim senzorima detektovala nepravilnosti u ponašanju.
Na cesti podvožnjaka se desio i drugi unfal, kada je jedna pirgava, šarmantna djevojčica ponudila motorom prevoz kući.
Danima sam je odbijao, oholeći se. K’o da sam znao. Na kraju, jednog svježeg podneva poklekoh, plaćajući danak klinačkoj taštini. Očas posla se nađoh na sjedištu iza nje. Jahali smo Tomos-a, mašinski ponos napredne SFRJ privrede. Ona sedmi, a ja osmi razred. Blentavi i pomalo zaljubljeni, negdje na pola puta ona zglobom mekano okrenu ručicu gasa u namjeri da obiđemo vojni kamion. Istovremeno, vojnik-vozač je započeo obilazak konjske zaprege, koju nismo vidjeli. Opet čas fizike, kretanje i sudaranje tijela u prostoru. Pomjerio se u lijevo i samo nas lagano cimnuo, te bočno naslonio na drum. Boginja fortuna je opet bljesnula jer je deset sekundi ranije iz suprotnog smjera prošlo vozilo. Mogući scenario, a da se ne naježim, ni danas ne mogu zamisliti.
Podvožnjak je i granica. Odatle počinju Urije. Postoji dobar i veliki ćirilični grafit u gradu. Piše samo – URIJE. Samodovoljni. Gotovo otcijepljeni.
Naslušao sam se priča o Urijašima koji žive (i biju) preko štreke. Štreka je bila željeznička rampa koja je stajala ispred i iza pruge, prije nego što je sam podvožnjak, to čudo socijalističkog napretka, prokopan.
Opasna teritorija za gradske hahare. Bez zajebancije. Već sedamdesetak godina.
Prve generacije nakon mučnog Drugog svjetskog rata pamte nestašne dječake Vujketa, Duleta, Šileta i Bracu, njihove fudbalske bravure, duge kose i mangupluke. Znalo se jasno čija je to teritorija i ko tu može šta da radi, s kim da se zabavlja i prati kući. Ako nisi sa Urija, možeš djevojku dopratiti do štreke i to je to. Nakon urijaškog „čarli pointa“, važe druga pravila.
Urijaši imaju i sportsko druženje. Nekada su fudbal igrali debeli protiv mršavih, a danas se nadmeću mladi protiv starih. Lijepa tradicija. Nisu me nikada zvali, mada sam rođeni Urijaš, a nosio sam dres Rudara, pa čak i legendarnog Žitoprometa kod počivšeg trenera Buće. I dalje pružam na amaterskim fudbalskim scenama veterana.
Preko štreke se rodilo i novo naselje koje se naslanja na postojeće Aerodromsko. Žargonski, to je „Bežanijska Kosa“ jer su se u njemu uglavnom nastanile izbjeglice iz okolnih gradića koje su krajem posljednjeg rata pristigle u grad. Oni su značajno obogatili populaciju naselja koje je sada jedno od najvećih i najrazuđenijih u gradu – od Puharske do Svala, pa sve do Čirkin Polja, Partizanskog groblja i pomenutog Aerodromskog.
Gre’ota bi bilo ne spomenuti da se preko pruge nalazi i mali sportski aerodrom čija tradicija seže od 1942. godine kada je lokacija prvi put iskorištena za slijetanje aviona, kao i veliko groblje Pašinac. Naširoko se zna za letačku tradiciju Franje Kluza i Rudija Čajeveca. Mlađi pamte i nedavnu tragediju sportskog aviona i porodice Aramanda.
Osim jasne granice, jedna od funkcija podvožnjaka jeste i mjesto da se okače transparenti. Na ogradu važnog putnog pravca koji prolazi iznad, postave se čaršavi, baneri, zastave. Od banalnih, koji čestitaju razne praznike i godišnjice, pa do snažnijih koji se bave lokalnim navijačkim ludilom. Ima i društveno angažovanih, a kačile su ih divne Kike-Tačke dame. Pravi izlog trenutka u kom živimo.
Sinkopa realnosti. Hronika vremena.
Tamo negdje 95-te, žurio sam u grad kada je teretna kompozicija zatutnjala iznad glave. Brzo zamišljam želju i protrčavam ispod voza u pokretu. Očajnički potez djeteta. Sad na miru mogu saopštiti o čemu se radi. Prošlo je 30 godina od tada.
Poželio sam da stane rat u Bosni – da prestane ubijanje, silna patnja oko nas, izbjeglice, stradanja, nesreća. Na svim stranama.
Gle čuda, uskoro je rat eskalirao. U grad su došli aprijatni „Arkanovci“, a zatim je potpisano primirje i Dejton. Kao u izreci – pokojniku se pred smrt stanje naglo poboljšalo. Podvožnjak je pokazao magijske moći, parirajući Hogwortsu i drugim renomiranim, poznatijim čarobnjačkim kućama.
Na kraju, u trenucima nostalgije pišem pjesmu o gradu gdje pominjem ovaj metafizički građevinski objekat. Plaćam ekranizovanje iste, gdje se braonkasto-sivi delija jasno vidi iz više kadrova. Danas mogu sa bilo kog mjesta na zemaljskoj kugli gdje imam pristup internetu, da ga ponovo vidim i vratim se, bar na trenutak, kući. Kao i hiljade mojih bivših sugrađana.
Eto, to vam je naš podvožnjak. Ako me razumijete …
Kako reče moja žena koja ne voli da je spominjem u pričama – svuda pođi, kući dođi.
Decembar 23., Oguman
Pripovijesti Belog Grada, zbirka priča o današnjem Beogradu 