Mandolina kapetana Rađenovića

Dok sam u holu osnovne muzičke škole Konjović u Beogradu čekao dirigenticu T. da sa njom popričam o detaljima vezanim za angažman mog sina u horu, slušao sam kako drži čas sa orkestrom gitara. Vrlo nježni zvuci, uglavnom dječaka, na plastičnim žicama. Teško dostižna dinamika i uvijek čarobni prizvuk Andaluzije, Franciska Tarege i sličnih čarobnjaka ovog instrumenta.

Pomislio sam kako je stariji dječak pohađao gudački orkestar, napredujući u hijerarhiji violina. Sjećam se kristalno jasno da je uživao. Onda pomislim na prijedorski orkestar harmonika koje je nekada davno vodio direktor muzičke škole A., dok su sada najpoznatiji klinci i rad orkestra modernijih aranžmana – Sky Glory.

Sve u svemu, interesantna oblast umjetnosti u svijetu digitalnih riješenja, video igrica i razvoja vještačke inteligencije.

***

Sutradan, dok se pripremam za radni dan od kuće, nalazim i puštam na You Tubu muziku iz filma Mandolina kapetana Korelija. Oči se pune suzama dok slušam nježnu žicu mandoline u Pjesmi o Pelagiji. Šarmantni Nikolas Kejdž i neodoljivo seksipilna Penelopa Kruz. Napad emoca.

Nisam uspio, a da ne otplovim u djetinjstvo i čudom se sjetim orkestra u kom smo svirali. To kao da se dešavalo u nekom drugom životu i univerzumu. Nalazim podatke da pričamo o ratnoj, školskoj 1992/93. godini, dakle pre tri decenije.

Naš kapetan, barba G. je oblačio brkove i nosio fasadu uštogljenog, strogog profesora. Kroz nekoliko primjera smo vidjeli da je to samo oklop i da je ispod njega dobar i pomalo neobičan čovjek. Kada bi obrijao brkove, krišom smo se cerekali danima i pravili šprdnju na njegov račun. Izgledao je kao čovjek sa drugim identitetom, nosat, koščat sa jasno izraženim, oštrim jagodicama na licu i sivim, metalnim okvirima naočala. Često je govorio, nama nekim čudnim akcentom. Energično, a istovremeno i smireno. Mi kao blesavi tinejdžeri uglavnom nismo ništa slušali ili nismo razumjeli. Danas to isto vidim kod naših klinaca. Volio sam da ga posmatram dok govori ritmičnim, staloženim glasom. Činio se kao neki udaljeni robot što deklamuje ono što kas’ti mora. Pogled mu je lutao kroz prozor, a misli još dalje. Do Šibenika, mora i jadranske bure, oštrog dalmatinskog kamena, vjerovatno.

Jednog je dana samo donio instrumente i pitao ko će svirati koji – tenor ili bas. Dok smo se osvjestili, već su okruglasti, trbušasti instrumenti bili u našim rukama. Svaka žica je imala parnjaka, tako da je umjesto četiri, svaki instrument bio kuća sa osam žica. Jagodice na našim prstima se nisu radovale ovim hrapavim, metalnim drugovima. Značio je to bol u procesu vježbanja i sazrijevanja. Zadebljanje jagodica, naposljetku. Neprimjetna uspomena koju još uvijek nosim sa sobom, nenamjerno.

Utom su učionicu solfeđa počeli ispunjavati žičani zvukovi mandolina, razlivajući se ispod svoda prostorije po stolovima, nama, načetom parketu. Čudno muzičko brujanje u kom smo vremenom počeli uživati.

U početku to nije ličilo ni na šta. Pravi raštimovani orkestar i kazna za uši. Ton po ton, notni red, po notni red, savladašmo i prve prepreke. Brk se diskretno smijao, a i mi snažili sa njim. I trzalice u rukama su bile nove za nas, pa je i tu promjenu trebalo savladati, neprimjetno preskočiti.

Na kraju, uspjeli smo pripremiti čak i nekoliko prigodnih tačaka za godišnji nastup škole. To je bio pos’a, što vele u Dalmaciji.

---

***

Ispod Kozare se tradicionalno pjeva ojkača i igra čuveno kozaračko kolo. To je otprilike to što se tiče duže muzičke tradicije. Kako je orkestar mandolina rođen i uspješno zaživio u ratnim godinama, to samo Svevišnji zna jer racionalnog objašnjenja nema.

Dugo sam razmišljao kako se i zašto desilo da se tada u Prijedoru formira ansambl mandolina. Sad, nakon tridesetak godina tanko prozirem da je profa G. iz Dalmacije sa sobom nazad donio i malo tog dišpeta, latinske igre i radosti, mletačkih tragova, miješane Raguze i Venecije, duh Mediterana koji je upijao godinama. Sve je to tajno čuvao u gustim brkovima kojima smo se bezbrižno smijali, ne sluteći ovaj životni zaplet, a čiji smo sudionici i glavni glumci bili mi.

Shvatio sam da je to takođe živi dokaz da je život jači od smrti i da dok možemo treba da stvaramo. Makar i porodični ručak, pjesmu, tekst. Sam čin je plemenit i produžava život. Daje smisao u vremenima besmisla.

Osmisluje.

Hvala ti barba G. i živio nam još na mnogaja ljeta, dok drugi u čudu suču brke – otkud mandoline u Potkozarju ..

Nek’ štimuje još dugo Mandolina kapetana Rađenovića ..

---

                   Oguman, Dec23/Jan23