Halida

---

Nisam dugo čuo ništa o njoj. Recimo, tridesetak godina. Pamtim ime i prezime, kao i predivne oči. Istočnjački razvučene i mazne. Mala Šeherzada iz dječije mašte.

Onda je jednom samo iskočila na društvenoj mreži, hop! Kao da nije ni odlazila.

Pa, to je ona, boga ti poljubim!

Jako sam se obradovao.

***

Varteksova prodavnica u glavnoj prijedorskoj ulici je bila dobro poznata. Odlična roba, krojena sitno hrapavim plavim platnom – leviske 501, vrhunac mladosti i modernosti u staroj državi. Teksas platno, uvijek šarmantno i svježe. Evergrin. Bez tragova savijanja od sjedenja, osim ako se usiriš u njima od višesedmičnog nošenja. Bilo je i takvih. Uglavnom muških duduka.

Ta mala, koščata sestričina čuvenog predratnog prijedorčanina Asafa je živjela na spratu iznad prodavnice. Za nas sa Urija, velikog razuđenog naselja što se naslanja na centar grada, to je bio strogi epicentar, grotlo gradskih aktivnosti. Pozicioniran malo prije starog ciganluka, još jedne referentne tačke nestalog Prijedora. Odlazak tamo je sličan kao u stripu iz djetinjstva – Put u središte zemlje – Marti Misterija. Viđao sam je često kako mujsa sa prozora stana dok smo lunjali gradom u potrazi da nam se nešto lijepo desi. Kao da su nas pjesme Dine Merlina skroz ošašavile, proljetno opile, pa živimo kroz njih. Blentavi kao pravi trinaestogodišnjaci što ni ne slute životne oluje koja se spremaju. Kroz otvoren dvokrilni prozor šarmantno se smijala i virkala na nas sa visine od 3-4 metra dok je Miki, vrla, crna pudla brektala pored njene podlaktice, bučno se namećući interakciji.

Presladak i iritantan pas. Ometač dječačkih snova i pokretni mini detektor straha. Ljubimac sa požutjele slike prošlosti.

***

Upoznali smo se u početnim razredima osnovne škole. Kao i većina dječaka iz razreda i generacije, lud sam bio za fudbalom. U proljeće i jesen kada je bilo lijepo vrijeme izlazili smo u beskonačno školsko dvorište gradske škole 16.maj i trčali do sivih, betonskih terena sa metalnim, rukometnim golovima. Tu je boravio čitav moj svijet tih dana. Okršaji, šanse, golovi, tužakanja, stative, nepravda, dječja graja, koljena sa skorenim krastama i znoj. Koktel života. Sivo nebo u daljini. Učiteljice Dušanka i Borka koje sviraju kraj utakmicama.

Kao i svaki dječak tog doba, osim što sam obožavao igru, želio sam se istaći. Biti najbolji naravno, uz ostvarenu pobjedu tima. Nekada smo uspijevali, nekada ne. Isto će nas kasnije čekati u zrelijem dobu života. U tom istom dobu i poznijim godinama sam osvijestio da žene biraju, a da smo mi muškarci tu samo zbog ravnoteže među zvezdama – kako je to lijepo stihovima opkrojio Đole Balašević. Halida je primjetila jednu moju ružnu naviku koja joj se naprosto dopala. Kada bih oznojen i umoran, već otežalog koraka, promašio šansu ili načinio neku veću grešku u igri, prošao bih rukom kroz oznojenu kratku, plavu kosu i pljunuo na teren. Vjerovatno oponašajući tadašnje fudbalske vedete. Volio sam Nedeljka Topića iz našeg Rudara, ali i Bokšića iz splitskog Hajduka, Asanovića, kolumbijca Valderamu, Huga Sančeza iz Reala i koga sve ne. To sam radio mahinalno, bez nekog plana, više podsvjesno oponašajući globalne svjetske vedete. Nepristojno ekspresirajući naduvano nezadovoljstvo.

Ona je to snimila i dok smo se jednom nervozno vraćali sa časa fizičkog raspravljajući šta se desilo i ko je gdje pogriješio, naši pogledi su se susreli. Uz široki, topao i iskren osmijeh, gestikulirala je prolazak ruke kroz svoju kosu, kobajagi pljujući na pod. Prošli su me trnci od tog pogleda i snažne energije djevojčice i djevojke. Možda sam se momčio.

***

Tri decenije kasnije, vidjevši njene objave na Instagramu, shvatam da je ona u stvari sportski tip koji se vjerovatno čitav život loži na sport i pronalazi u istom. Slično kao i ja. Bio sam njena prolazna, rana tinejdžerska epizoda, kao što je sve u životu prolazno. Nije mi smetalo, pa sad preko socijalnih mreža navijam za njenog zgodnog sina koji preko Velike bare udara smečeve i osvaja odbojkaške poene, na radost i polzu svoje matere.

Slavim tri decenije od momenta platonske ljubavi ovjekovječene time što me sa rukom u gipsu poštedila udaraca u leđa dok sam u toku malog odmora išao u školski WC, na drugom spratu školske zgrade. To je bio vrhunac naše dječje ljubavi jer su ostali drugari grdno stradali od te ljute djevojčice.

Halida, jedno od imena mog djetinjstva.

Toplo i milo, mačkastih očiju i oštrog karaktera.

Prede kroz prohujalo djetinjstvo ..