Sovilji i štembilji

Sovilji su prijedorski štembilji

Štambilj ili štembilj?

Kako se ono kaže.


Hodaju po gradu

neosjetno tapkajući

nose dugu bradu.

Ne znaš ko je koji.

Sjenke su duhova

radničkih kolonija Prijedora.

Pojavljuju se iz gradske izmaglice

i brzo iz vidokruga nestanu.


Ponekad nose bombe ili noževe

ali najčešće samo slikaju i crtaju

najdivnije slike ljudske

i toplo te pogledaju na čas

pa onda opet odlutaju

u sopstvene svjetove

imaginacije, slika, djetinjstva.

Potkožnih biljega,

dugačkih prstiju i šaka.


Talenat kropi iz njih

u misterioznom, makondoiziranom Dorasu

dok ih motrim sa leđa

prepoznajem po jedinstvenoj kovrdžavoj kosi

i dubini oka

gdje očas nestaneš

kao u viru Sane.


a sve je poteklo

iz male Radničke ulice

koju su dušmani pohlepe

danas satrali

i otjerali tajne sove ljubavi.


Sovilji su prijedorski štembilji

Štampaju na slikama

slikaju u monografijama

Otiskuju na papiru

ostavljaju u miru

u svom su điru.


I da znate, nebeskog su dara trag

cijeli Prijedor kućni prag

nikli nepozvani,

kao pečurke šarene

genijalne, lucidne.

Sovilji su prijedorski štembilji.


Umoran je Doras

grad murala i umjetnosti

kolonija mrtvih i živih slikara

na koji su Sovilji lupili štembilj.

Rade, Milan, Veso ili Zoran, svejedno je.

Rađa se novi mural, dobro je.


Sovilji su prijedorski štembilji ..

Објавио/ла: ogumanv

Radoznao sam. Uvek nekako zaintrigiran pisanjem. Na razmeđi ijekavice i ekavice, na razmeđi ćirilice i latinice, stalno u potragama. Ovo je moja prva zbirka priča. Bazirana je na istinitim događajima, malo obojena mojim fantazijama. Nadam se da će vam se dopasti.

Постави коментар