Sovilji su prijedorski štembilji
Štambilj ili štembilj?
Kako se ono kaže.
Hodaju po gradu
neosjetno tapkajući
nose dugu bradu.
Ne znaš ko je koji.
Sjenke su duhova
radničkih kolonija Prijedora.
Pojavljuju se iz gradske izmaglice
i brzo iz vidokruga nestanu.
Ponekad nose bombe ili noževe
ali najčešće samo slikaju i crtaju
najdivnije slike ljudske
i toplo te pogledaju na čas
pa onda opet odlutaju
u sopstvene svjetove
imaginacije, slika, djetinjstva.
Potkožnih biljega,
dugačkih prstiju i šaka.
Talenat kropi iz njih
u misterioznom, makondoiziranom Dorasu
dok ih motrim sa leđa
prepoznajem po jedinstvenoj kovrdžavoj kosi
i dubini oka
gdje očas nestaneš
kao u viru Sane.
a sve je poteklo
iz male Radničke ulice
koju su dušmani pohlepe
danas satrali
i otjerali tajne sove ljubavi.
Sovilji su prijedorski štembilji
Štampaju na slikama
slikaju u monografijama
Otiskuju na papiru
ostavljaju u miru
u svom su điru.
I da znate, nebeskog su dara trag
cijeli Prijedor kućni prag
nikli nepozvani,
kao pečurke šarene
genijalne, lucidne.
Sovilji su prijedorski štembilji.
Umoran je Doras
grad murala i umjetnosti
kolonija mrtvih i živih slikara
na koji su Sovilji lupili štembilj.
Rade, Milan, Veso ili Zoran, svejedno je.
Rađa se novi mural, dobro je.
Sovilji su prijedorski štembilji ..