Talandara s posvetom gradonačelniku

Portal: Zamisli.ba

• Novinar: Katarina Panić, 14. Novembar, 2022. god., rubrika Kultura

Promocija zbirke priča „Talandara“ Ognjena Vlačine u Gradskoj čitaonici u Prijedoru, 11. novembra 2022. godine,  foto: Igor Motl

Gordana Vila, direktorica Narodne biblioteke „Ćirilo i Metodije“ Prijedor: Znali smo da će biti ovako, ali smo namjerno uradili to u našem prostoru Gradske čitaonice da malo Prijedor vidi da postoje stvari koje su zaista dobro posjećene i da biblioteci treba prostor.

Ognjen Vlačina, autor /o nazivu knjige/: Mi smo bili na splavarenju, pa ima možda desetak, petnaest godina. I baš ova neka grupa, tu, dječaka, je li. I onda smo, jedno veče je, tamo neki domoroci iz Foče odnosno ti domicilni ljudi, ovaj, spremali su nam pastrmku. Bila je neka plastična kutija, od neke boje, farbe, i tu je bilo pastrmke, nauljene u Drini ili u Tari, gdje već, tu, domaće, je l’. I oni to vade i bacaju, ovaj, na to ulje koje je zagrijano i vatra i jedan vrlo prost sud i čitav taj ambijent je ostavio snažan utisak na mene. I onda smo mi napravili vajber grupu Talandara. I, dakle, ta naša vajber grupa, evo, sad već slavi, bogami deset, pa možda 15 godina. I kad sam ja onda te sve svoje priče, ovaj, razmišljao šta ću sa njima, kako ću, talandara mi je došla kao prva asocijacija. U suštini, talandara je jedan sud gdje se pripema hrana. Darko /Cvijetić/ je u pogovoru to pismenije od mene objasnio. Ima isto jedan lijep izraz, naš, domaći, tanjirača, je l’, onaj, kao sud, al’, u suštini, neko mi je rek’o skoro, to ti je kao krajiški wok.

Gordana Vila: Djelo počinje predratnim Dorasom, završava trošnom Radetića kulom, simbolom Prijedora. Ovo je djelo o odrastanju u prijeratnom i ratnom vremenu, o sreći koja je u malim stvarima, o ljubavi prema rodnom gradu i fudbalskom klubu, ovo je zbirka ličnih emocija. /…/ Mi smo zapravo i pročitali dosta toga upravo na portalu Buka. Tako je nekako i počelo. Vjerovatno većina ljudi je tada te otkrila kao pisca. Svi se sjećamo izuzetno čitanog teksta Sto godina samoće posvećnog prijedorskoj Gimnaziji „Sveti Sava“ i nekako je to možda bio trenutak kada su te mnogi primijetili kao pisca.

Ognjen Vlačina: Sa Bukom su dva prelomna momenta se desila. Prvi je poslije prvog Ša festa. Bio sam mamuran i, ovaj, probudio sam se i napisao sam tekst o Ša festu i onda sam, što se kaže, onako s neba, to poslao redakciji Buka. Poslije dva sata vidim da su ga oni objavili. A drugi je bio objava tog članka o gimnaziji. Ono što je mene negdje duboko motivisalo, dodirnulo i ganulo jeste sto godina naše gimnazije gdje u tom trenutku nije bilo nikakve proslave, bila je korona, dakle, to je prošao jedan jubilej… Sad, ako pričamo o Britaniji ili Njemačkoj i zemljama koje imaju veću tradiciju, kad neka institucija doživi sto godina, to se 365 dana obilježava. /…/ Poslije su bila neka dešavanja i obilježavanja, ali to je bio moj način da obilježim sto godina i da tu nekako ljubav pretočim u to i moram da priznam jedan od motiva bila je profesorica /Dubravka/ Mušikić koja mi je davala tako četvorke, trojke, dvojke na pismenim iz srpskog, ali njoj sam obećao da ću da pročitam Sto godina samoće drugi put. Tad nisam. Ni tad nisam kad sam pisao članak, ali ovo ljeto, imali smo dosta vremena, zna moja supruga, pročitao sam drugi put tu knjigu, tako da ispunio sam amanet.

Ognjen Vlačina /o fudbalu/: Ima jedna priča o Rudaru, a ima jedna priča o Hajduku iz Splita. /…/ Meni su važni i jedan i drugi klub svaki na svoj način, ali pročitaću nešto drugo. Bio je jedan moj drugar koji je prije mene registrovan za Rudar, prije rata. I to mu nikad nisam mogao oprostiti. Ali njemu sam posvetio ove redove. On je sad negdje u Danskoj. Tamo predaje u nekom vrtću. Zove se Nerko Delić.

Gordana Vila: S obzirom na to da si mnogo puta promovisao klub i da smo u Talandari vidjeli koliko ti znači, Rudar je odlučio da ti se simbolično oduži. Sa nama je večeras direktor Milan Despotović koji će ti u ime kluba uručiti poklon. Takav dres nemaš.

Milan Milošević, recenzent: Došlo je do mene par njegovih članaka objavljenih na već pomenutoj Buci i, naravno, pala je ideja da je to najbliže nečemu što se nekada zvalo feljton. Onda smo odlučili da to malo prekrajamo da bi se dobila urbana hronika. To je jedna forma koja je već viđena u mnogim opusima svjetskih pisaca, ali ipak kod nas zapostavljena nakon rata. To su spisi, kraće forme, skice, krokiji o Prijedoru.

Dejan Karlica, profesor istorije i latinskog jezika: Ima veliku vrijednost i kao neklasično, ali i istoriografsko djelo. /…/ Iza onoga što su naša saznanja o životu koji smo živjeli u ovoj knjizi upravo stoje meni, a, nadam se, i svima vama, kada pročitate knjigu, dragocjena svjedočanstva našeg života, kada je u pitanju nekoliko generacija našeg odrastanja. /…/ I ujedno to je i naša i istorija Dorasa. /…/ Imao sam nekakav osjećaj iskrene zahvalnosti za ovaj poduhvat koji je Ogi napravio, jer osjećam da je u ovim tekstovima sav, sve emocije, misli, pomalo košmar koji mi imamo kada se prisjećamo našeg djetinjstva, našeg odrastanja, pretočen u riječi koje nose u sebi duboki smisao i duboku istinu.

Gordana Vila: Priče je u pogovoru ocijenio prijedorski književnik, reditelj i glumac Darko Cvijetić. /…/ Već smo pričali o zapravo njegovom velikom uticaju. Povremeno mi se čak činilo da je negdje pisao Darko Talandaru, na nekim momentima, kada sam čitala, ali možda nam kažeš koliko je zapravo ostavio trag njegov Šindlerov lift i možda kasnije nešto drugo.

Ognjen Vlačina: Čitajući njegova dva djela, Što na podu spavaš i Šindlerov lift, dakle, duboko su me potresle te priče, ovaj, kao što će možda nekog možda potresti neke moje priče. Ali mene su pokrenule, je li, na neka razmišljanja i potaklnule me možda da čačkam po nekim bolnim stvarima u sebi, kao što je, recimo, priča o lokalnoj grupi Art. Tako da, u tom smislu, inspirisao me je da zagrebem dublje u neke stvari.

Ognjen Vlačina: Za mene je Radetića kula jedna tiha patnja. Zato što je to sublimacija prijedorske stvarnosti. Kako ja to vidim? Ako je sačuvamo i obnovimo i udahnemo joj novi život, Prijedor će da preživi. Ako je pustimo da se sruši, znači Prijedor više ne postoji. I to više nema veze sa narodima, nacijama, ćirilicom, latinicom, djelima, nedjelima i drugim stvarima. Dakle, mi u našem gradu imamo dio kulturnog nasljeđa jedne baštine i treba o njoj da se pobrinemo. Ja sam rekao da ću ja jednu zbirku sa zadovoljstvom da pošaljem našem mladom gradonačelniku sa molbom i vapajem da se sa Radetića kulom nešto učini. Kad kažem nešto, to mislim da je revitalizujemo. Što se mene lično tiče, ja vidim ovako, a, b, c opcije, šta možemo da uradimo sa njom. Da li da bude biblioteka, da li da pripadne Ša festu ili da bude galerija, ja bih samo tako razmišljao, jer to je naprosto kulturno, duhovno blago ovog grada koje pred našim očima propada i, dakle, niko drugi neće doći da kaže, ’ej, to treba da sredite. Ja znam da kula ima problem sa vlasništvom i da je pitanje da li može da se restaurira, ali napisaću u posveti da tamo gdje ima volje, ima i načina.

Pjesnik i pisac Darko Cvijetić o Talandari:

Zavolio sam brzo priče Ognjena Vlačine, možda i zato što sam već pola stoljeća dorasčanin, pridorac, prijedorčanin, „došljo iz Ljubije“ zajedno s „Rudarom“, a možda i zato što su to izvrsne priče, u drohobičkoj atmosferi pripovijedanja B. Schultza.

O, i ti ćeš, čitatelju/čitaoče, jer baš si ti otac pro-čitanog, i sin Ognjenove rečenice.

Mogu te vidjeti, kako pušiš cigaretu, zamišljen kao prijedorski ribar, uz nauljenu talandaru, (što se polako ugrijava na lakoj vatri od vrbovine čekajući ribu zekicu, možda zuriš u preostali dimnjak Celuloze ili slušaš kako Sana ubrzava nakon ušća na prvoj okuki pored Kićinog broda) zaboraviši sebe nakon čitanja Vlačin-inih priča.

Рудар и Дорас, стари Дорашчани и нова времена.

Сјећања и данашњица.

Latinica i ћирилица.

Ојкача, севдалинка и клапско пјевање.

Sve zamiješano u talandari života.