Pepijovka i čagalj

-Nije strašno. Jedino nekada čagalj hoće da se približi kućama. –

-Šta je to čagalj? –

-To je nešto između vuka i lisice. –

-Manje od vuka, a više od lisice, što bi rekao nesretni Koštunica onomad? –

-Je, je. –

***

Na jednom pravcu je Bulina strana, pa Krčića vrelo što često ljeti presuši, onda nekad kad  kreneš ka moru u nepravilnom driblingu mutnih osjećanja idu sela Miočić, Biočić, Tepljuh, Uzdolje, poslije Piramatovci, Prgomet, Zemunik Donji i Gornji, Konjevrate, Vrpolje, Gaćelez ..

Nemoj zaboraviti Razvođe, kad se krene prema Oklaju. Tu je grob baba Milke. Potom Bobodol, Dujići, pa Smrdelje.

Ovaj dole komšo je iz Bibića podno planine Promine. Tu ima i puno hrvatskih sela, ne samo srpskih. Sada su uglavnom sva poluprazna.

Dole desno, kad kreneš ka Splitu, su Kijevo i Vrlika, Polača i Podosoje, fascinantno tirkizno oko izvora Cetine. Nešto što te ne može ostaviti ravnodušnim kad mu se približiš. Vidjeli smo i selo Modriće na putu ka Manastiru Dragović, pa razmišljam ima li veze sa najpoznatijim fudbalerom Lukom.

Gle, na cijelom putu od Knina nema ni jedne jedine oznake da se na tom mjestu nalazi pravoslavni manastir sa tradicijom dužom od 600 godina. Mora se čovjek pomučiti da ga pronađe. Srećom, tu je moderna tehnologija i GPS. Džaba opstrukcije duboke države.

Vozeći se stalno istim, dobro asfaltiranim putevima, nabasamo i na zaselak Torbice, odakle bi očekivao da proviri legendarni zemo iz Državnog posla. Nemoj zaboraviti ni Kistanje, Obrovac, Gračac, Ivoševce i rimski kamp, kod kuma, pa onda Radučić i Varivode, te Pađene.

Negdje se nabasa i na Žegar i Mokro Polje, selo Muškovce gdje je najljepša plaža na predivnoj, hladnoj rijeci Zrmanji što nestvarno prija tokom tropskih talasa, zatim Zelengrad i Komazeci odakle je vjerovatno porijeklom našoj generaciji poznati košarkaš Arijan Komazec, zatim Kruševo i Gornji Karin, Skradin.

Selo Kosovo Polje je preimenovano u Zvjerovje, ko zna zbog čega ….

Biseri kulture i duhovnosti su i manastiri Dalmatinske Eparhije iz Nemanjićke epohe – Krupa i Krka, pored pomenutog Dragovića. To se mora osjetiti i posjetiti. Posebno ako se zna tragična i nekoliko puta vaskrsla sudbina manastira Dragović. Guglajte ili pitajte ČeDu (Chat Gpt).

Kad se vrćeš za Bosnu ili zabosnu jasno je da moraš proći kroz Golubić i zatim čuveno selo Strmicu koja je istovremeno i naziv za granični prelaz. Strmičana ima razbacanih po cijelom svijetu. Nekoć na pab kvizu doznah da je i čuveni vajar koji je autor spomenika na Mrakovici, Kozara – Dušan Džamonja, rođen tu. Danas je reprezentativac puste Strmice jedan jedanaestogodišnji dječak V. što čuva ovce u selu i državnim kombijem ide u gradsku školu u Knin. Njegova majka se prije par godina vratila iz Australije na ognjište da tu živi. Ne znam kako bih taj potez nazvao – vizija, hrabrost ili ludost. Kako god, samo žalim što nasmijanom V. nisam ostavio koji evro da se zasluženo počasti. Život koji on živi je u današnjem dobu evropskih mekih ljudi pravi raritet.

Čini se da je mrtva trka u polemici koje je selo prvak svijeta po slavi i broju rasutih svjetskih stanovnika – Nakovo kod Kikinde ili Strmica kod Knina. Najbolje bi bilo organizovati neki multidisciplinarni višeboj u dijaspori, da se to konačno jednom prelomi.

Sve u svemu, od toponima ti se zavrti u glavi i naprosto poželiš zaplesati šarmantni Posljednji tango u Đevrskama.

***

Kod nas u Vrbniku ima nekoliko zaseoka – tu su Vukadini, Amanovići, Škarići, a i Likići, Vujatovići, Grekše, Jaramazi i Petojevići. Neki kažu da su i Tanjge blizu, Šumarune i Kuprešani, Daničići i Purići.  

Tu nekada uveče zatvorim oči i onda vidim Pepijovku. Leteću babu kojoj vijori dugačka plava marama dok sa osmijehom tjera stoku. Prava Pipi duga marama iz dalmatinskog zaleđa. Zveče ovce predvodnice po mraku dok čeprkaju po niskom rastinju, bajamima, smokvama i to pomaže velikim, ostarjelim očima neobične žene da zasijaju i nasmiješe se dubokim usjecima bora, pa onda polete za stadom. Brani ih od čagalja, a ima i vukova, lisica i divljih svinja.

Nema više masovnog lova i lovačkih udruženja kao prije posljednjeg rata kad su se na prve tragove vukova i zvjerova pokretale hajke i štetočine odmah likvidirale. Danas ih štite zakoni Evropske Unije i to je dobro. Jedino je loše što običan, preostali narod smješten tu u iglicama Dalmacije između kamenih predjela, šmreke, šikare i sunca ne štiti niko, pa se u Strmici kad ideš do izvora na hitru rječicu Butižnicu mora ponijeti veliki štap, ako slučajno nabasaš na kakvu zvjer.

Pepijovku nisam nikad vidio, ali priča se po selu da ima nova, čelična koljena, operisana u dobroj ortopedskoj klinici u Vodicama, pa sade lakše potrči kad uzlijeće za ovcama. Zamišljam taj prizor dok gledam ka Polači i neprljanom zvjezdanom nebu na kom nema svjetlosnog zagađenja. Vijori se na vjetru tkanina oko naše Pipi duge marame, a ona tiho jezdi iznad niskog, podviljalog grmlja, šikare, kadulje i lavande. Samo se smješka, bakuta draga.

Kad se zajedno umorimo od tih fantastičnih slika što liče na mješavinu marsovskih krajolika i nepreglednih vestern film podloški, Pepijovka i ja balotamo sa džinovskim čičcima, dok se mala litija oko crkve u Razvođu završava, pa narod ode brzo ća, svršavati ostale poslove, zalijevati baštu, vinograde, krastavce što se žutih listova savijaju i suše.

Ajmeee ..

Možda jedino da svratimo načas u Oćestovo ili da obiđemo Mratovo? Odatle su Đomlije.

Vrtimo se podno planine Promine ukrug dok bura vazda puše i ćirlika. Isušuje ubrzano zemlju iako sa ove strane planine ima devet izvora, dok je sa druge samo jedan ili nijedan.

Svašta se dozna na starom seoskom groblju ..

Možda će i burin puhnuti uskoro ..

***

Zaleđe ili možda ofsajd Dalmacije, ako ga danas bukvalno sa hrvatskog jezika prevedemo sam nekada upoznavao kroz predivne i melanholične pjesme Arsena Dedića.

Posljednji tango u Đevrskama ili Djevojka iz moga kraja su kompozicije koje i danas rado preslušam, a upravo imaginacijom tvore taj mitski prostor između Tromeđe na sjeveru i mora na jugu, odnosno gradova Zadra i Šibenika.

Nadiru ljepotice iz Piramatovaca

otmica Skradinjaki

očajnički plesni par iz Kistanja

manekenka sa Meteriza

Rupe, Dubravice, Konjevrate

Miss Gaćeleza

Miss Bilica

Plešu članovi žirija iz Vodica

Prvi glas Prgometa

Onda sam kroz Krajišku tradicionalnu pjesmu ojkaču dodatno upoznavao sela poput Žegara, Mokrog Polja, Kistanja, Zelengrada i Bukovice. Slušao krajišku groktalicu i divio se ovoj jedinstvenoj, narodnoj tehnici pjevanja koju nikada nisam naučio, a koju samo posebni ljudi znaju da izvedu.

Sve se to zapatilo i negdje čučalo u meni, pa povremeno probijalo, izbijalo, tražilo forme da se kreativno izrazi.

Danas povremeno boravim na tim predivnim, sjetnim i surovim prostorima, prepunim priča, tragedija, a opet punim nekog prkosnog, žilavog života što izbija iz kamenja, zarasle makije, buke zrikavaca i povremeno nepodnošljive vrućine. Kao neka nepokorna vinova loza od koje deda Pajo napravi odličnu žutinu.

Boravim, dišem, smijem se i plačem. Zavolija sam ih ..

Mjesta zamiru, priroda nadire. Batrgamo se, kao i na ostatku Balkana. Pred očima nam umiru svjetovi.

Na naše geografije dolaze neka nova lica iz Šri Lanke, Nepala, Bangladeša, sa Filipina, itd. kojima Arsenova muzika ne znači ništa, kao ni stare, kamene kuće, groblja, manastiri, dok narodi na Balkanu i dalje dozvoljavaju da se njima manipuliše i prst uperi u onog prvog stogodišnjeg komšiju do sebe, sa sočnim optužbama i mržnjom.

Violina sjetno gudi, a bura puše, pa se zvuk povremeno gubi.

Samo još Pepijovka ne posustaje. I čagljevi što ovce i pse sa užitkom napadaju.

Dokle će tako, ne znamo ..

Da li smo izgubili bitku?

Ae ..

Monasi ŠAolina (7. ŠA Fest)

Vjerovatno vam nije jasno i neće biti ni poslije ovog teksta, ali vidim to čisto kao jutarnju rosu kraj Sane:

Da bi ste uspješno organizovali jedan ovakav specifičan, dobar i zahtijevan festival, neophodno je da imate mirnoću i odlučnost Šaolinskih monaha. Oni su prevashodno budistički monasi koji slijede zen budizam, a odlikuju ga duhovna posvećenost, fizička disciplina i kung fu, jednostavnost i poštovanje tradicije.

Vjerovatno ćete pomisliti da pretjerujem. Možda ste i u pravu, a sigurno niste 😊

Zašto?

Barba Krivi, jedan od glavnih krivaca za ovogodišnji sedmi ŠA Fest na glavi nosi malu punđu, kao da je majstor istočnjačkih drevnih disciplina. Muzičko – organizatorski sensei iz Dorasa.

Drugo, sedma godina u kojoj se održava naš festival neobičnim sinhrocitetom korespondira sa filmom Sedam godina na Tibetu i fenomenalnom rolom autentičnog Breda Pita. Dakle, ponovo budizam, zanimljiv i mukotrpan preobražaj kroz rad, spoznaju i iracionalnu upornost i dosljednost. Čini mi se da u putovanju ŠA festivala ima slične magije.

Na kraju, čudesni Mario iz Zostera, koji je definitivno najdominantniji alternativni rok rege pop bend regiona, na nastupima oblači kimono i pravi kung fu finte i ples, čime je već postao poznat široj publici. Ovakav kung fu super Mario jasno pristaje na ovogodišnju percepciju ŠA festa.

I sad kad sam nabrojao sve čudne paralele zašto sve podsjeća na duhovnu posvećenost, jednostavnost i odricanje, te strogu disciplinu šaolinskog budizma, dolazimo do suštine. Sve ove karakteristike su i negdje daleko, na brdovitom Balkanu, potrebne da se organizuje pomenuti festival:

  • Nemaš riješen budžet dva mjeseca prije festivala, imaš jedino mlitava obećanja, nisi siguran ni u šta = ostani smiren kao da se radi o nekom drugom. Odpersonalizuj se.  
  • Kad dođe festival, radi, diši i živi 24 sata sa njim, padaj sa nogu i ne žali se – fanatična posvećenost bez previše razmišljanja. Mod preživljavanja.
  • Poštuj teškom mukom izgrađenu festivalsko-muzičko-umjetničku tradiciju u zemlji i području gdje urbane kulturne vrijednosti imaju nikakve šanse da opstanu = poštovanje i tradicija
  • Za organizatore i najbliže saradnike festivala nema zarade uopšte ili je veoma mala, simbolična – jednostavnost i svjesno odricanje   

Dakle, budi monah ŠAolina iz grada Dorasa.

***

To je sve okej, ali kakav je bio ovogodišnji festival, pitali bi.

Kontekst bi bio taj da je u cijeloj Srpskoj predizborna godina, da se presipa iz šupljeg u prazno i da je bitno da se napravi što bolja simulacija da stvari funkcionišu. Dobro je to došlo ove godine da se festival ipak organizuje. Kao neki aikido potez. Za one neupućene, svake godine je borba za budžet i uopšte održavanje samog festivala. Dakle, nema garancija. Nikakvih. U svakom slučaju, dobro dođe podrška kulturi koja se opet desila kroz gradski budžet, makar i ovako iznuđena, čini mi se.

Budžet je kasnio, budžeta nema, budžet je neizvjestan. Treba dogovarati izvođače, treba normalno planirati. By the way, unaokolo sve pršti preko ljeta na muzičkom, izvođačkom Balkanu jer to je prilika da se svi predstave, možda nešto i zarade, upoznaju dijasporu sa radom.

Naravno, ljudi je sve manje, defetističan duh vlada većinom, vreline prže mozak i volju kao u podsaharskoj Africi. Treba plivati kontra matici, pa ipak naći entuzijazam da se stvari izguraju. Ono što ja kačim i vidim su Krivi, Miljan, Liki, vlasnik Que Pase, Martina kao barjaktari i lučonoše ove godine. Napaćeni naš Krivan najviše.

U gradu početkom mjeseca postoji več nekoliko godina i Garden fest koji budžetima uvijek praši nad ŠA festom, dok maltene replicira ŠA program, bendove i pozivare, ali ŠA ipak zbog neke čudne autentičnosti, entuzijazma i ljudi koji njeguju sjećanje na Dalibora Popovića Mikšu, još uvijek traje i to je zaista uspjeh. Veliki. Neravnopravna borba koja se sa strane ne primjećuje.

***

Dobro de, ne tupi više. Kakav je bio program, neki bi već iznervirano rekli.

Kao što pomenuh, tokom cijelog festivala gradom i regionom je vladala velika vrućina. Požari u Francuskoj i Španiji, tropski talas nad Jevropom. To nije pomagalo uspjehu festivala, već naprotiv.

Početna izložba akvarela „Transpozicija“ posvećena Mikši u Galeriji „Sreten Stojanović“ uspješno je označila početak festivala. Zatim slijede ŠA kids programi i reciklažna radionica sa puno dobrih, edukativnih i zabavnih elemenata. Ostatak radionica je takođe dobar, a vrijedi pomenuti gošću iz Amerike, psihologa i interaktivnog psihoterapeuta Bojanu Katić koja nam je na zanimljiv način govorila o razumijevanju sopstvenog tijela i uticaja stresa na nas. Takođe, srcu draga je i radionica studenata Arhitektonsko Građevinskog fakulteta iz Banjaluke koji su u dvostrukoj stvarnosti filtrirali i prikazali sudbinu prijedorskog kulturnog dragulja Radetića Kule – šta će biti ako se pobrinemo za nju i šta će se desiti ako je ostavimo da propada. Izgleda da je interesantan bio i turnir u odbojci na pijesku, prvi put organizovan na festivalu, a na mojoj Književnoj gradionici smo malo umovali o vezama poezije, pisanja, muzike, arhitekture i uopšte multipolarnosti same umjetnosti, kao i inspiracijama, našim neuralgičnim tačkama.

Od drugih pratećih programa bih pomenuo super posjećeni pub kviz koji je vodio poznati Tragač iz Hrvatske. Osim što smo se dobro zezali, Međeral nam je zabiberio pitanja sa kojima bi se i Chat GPT pomučio 😊, tako da se nismo proslavili.

Na kraju, stižemo do muzičkog programa gdje je prvo veče, u petak pod krošnjama drveća u Starom Gradu, Elemental uradio odličan posao. Nakon njih su izašli bivši Mikšini muzički saborci i tribjut bend sa sjajnom energijom. Mislim da je scena u kojoj Mikša u krupnom planu sa video bima pjeva najpoznatiju baladu benda Tatoo protresla i smrzla sve one koji su ga poznavali. Učinilo se na trenutak kao da je živ.

Drugo veče dolazi muzičko finale i nakon Spazma na scenu izlazi možda najsimpatičniji bend festivala – Vatra koji sa energijom i nekoliko poznatih hitova inkluzivno pjeva sa publikom. Kažu, putovali su preko 14 sati iz Hrvatske uplivavši u nesnosne granične, šengenske gužve kojima smo opkoljeni i direktno iz busa izašli na scenu. Rispekt.

Poslije njih izlaze splitski veterani iz TBF-a koji su za dio naše ekipe bili vrhunac večeri. Uvik kontra, uvik kontra, uvik kontra, takva sorta i ništa mi neće ovi dan pokvarit’ su stihovi koji ujedinjuju prijedorsku Ljetnu baštu u horski hip hop dobre volje.

Zatim slijedi finale u kom harizmatični Mario dominira na kung fu sceni najrastrčanijeg i najzauzetijeg benda Balkana ove sezone – Zostera. Nižu se hitovi, buraz Mario izvodi kung fu ples u kimonu, tradicionalnoj uniformi za svirke, a raja pjeva li pjeva. Većina zna tekstove i stihove, pa sve vrca od energije, duha i svojevrsnog hercegovačkog haikua upakovanog u prepoznatljiv zvuk. Bend funkcioniše savršeno. Nema greške.

Nakon njih scenu zatvara poznati Ajs Nigrutin, možda malo odvaljen od alkohola, ali sa vjernim fanovima koji istinski uživaju u srpskoj geto muzici.

***

Na kraju, Šone Gačić nekadašnji bubnjar Tatoo-a i možda najbliži muzički Mikšin saradnik i saputnik mi kaže da bubnjeve u Zosteru ovaj put svira jedan novi momak jer je naša dika iz Gašića naselja (nećemo mu pominjati ime – Anes Beglerbegović) zauzet na Koševu gdje prži koncertni ritam pred desetinama hiljada ljudi. Taj novi dečko je sin Senada Šute, bubnjara fenomenalne Dubioze Kolektiv i odličan je momak, a i sjajan bubnjar. Nekada davno 2017 ili 18. godine je kao dječarac počeo da svirucka bubnjeve u Rok školi u Mostaru gdje mu je naš Šone bio jedan od prvih učitelja.

I onda kažu ljudi da se krugovi na zatvaraju. Tu su, koncentrično, ali ih treba pažljivo posmatrati.

Hvala ŠAolinski ŠAjni people za još jednu godinu trajanja. Nije to lako.

Neka nas.

Živio ŠA Fest!

Djevojke u ljetnjim haljinama volim ..

Dragi svi,

Evo ljetnjih planova što se tiče svirki, pisanja i druženja.

Dakle, umjetničko ljeto počinjem u kultnom gradu Dorasu i kafeu Preduzeće solo akustičnom svirkom u utorak 28. juli. Ponovo će mi pomoći specijalni muzički  gost, na moje zadovoljstvo.

Nadam se da će gro mojih dragih ispisnika „gastarbajtera“ biti u gradu i svratiti na čašicu muzike, poštovanja i druženja. Sa mnogima od njih se često preko godine dopisujem posredstvom društvenih mreža, tako da evo prilike.

Sve to je uvod u dragi nam ŠA Fest koji je posvećen prerano preminulom Daliboru Popoviću Mikši, vrsnom umjetniku, muzičaru i slikaru.

Shodno tome, u istom mjestu (Prijedor, RS, BiH) u sklopu pomenutog i jedinstvenog ŠA Festa imaću čast da 30. jula u četvrtak, od 18h vodim zanimljivu Književnu gRadionicu, kako smo je krstili. Pozivam sve mlade ljude koji vole pisanje i umjetnost da se pridruže, ali pozivam i sve druge, pa i treće ljude dobre volje da učestvuju (najboljoj tetka Neni specijalni poziv). Zajedno smo pismeniji i jači 😊 Možda malo i sretniji.

Avgust donosi svirku u dragom gradu Bijeljini, RS, BiH gdje ću sa dobro poznatim i nezamjenjivim klavijaturistom Miodragom Pandžićem zvanim Mićo nastupati:

  • Subota, 22. avgust, kafe Zen

Ako ste u Bijeljini ili u blizini, svratite da čujete Muzičku terapiju sa Pandžom i Ogijem kako u dva cjelovita muzička bloka (zabavni, pa narodni) istinski daje sve od sebe. Možda ćete i uživati 😊

Potom je plan da u utorak 1. septembra u večernjim satima u kafeu 16 u Cetinjskoj ulici, Beograd, Srbija, zajedno sa autorom Novicom Simanićem predstavim jedno zanimljivo autobiografsko i autentično pisano štivo sa naslovom – Moje oči nisu spavale.

Kraj ljeta donosi novu (treću, jubilarnu) beogradsku promociju knjige Pripovijesti Belog Grada i to u predivnom ambijentu kafe Režisera na Adi Ciganliji. Tamo smo u četvrtak 3. septembra od 19h i nadam se još jednoj večeri u kojoj ćemo jačati neuništivi Bgd duh. Ponovo dolaze neki sjajni gosti i ljudi koji će uveličati ovo druženje na prigodan način.

To su ljetni, umjetnički planovi. Nadam se da će se ostvariti.

Vidimo se!

JARAC

Jarac je čudna životinja. Neprilagođena, pomalo divlja, ali i radoznala, ljubopitljiva. Prema AI pretrazi, jarac je mužjak koze, domaće životinje koja je podvrsta divlje koze. Koze su veoma rasprostranjene širom svijeta, a njihova populacija raste i u bogatijim zemljama.

Takođe, ima rogove koji mogu biti različitih oblika i veličina, kao i karakterističnu bradu. Obično su veći i robusniji od ženki (koza), sa izraženijom muskulaturom.

Zaboravio sam da su koze, pa prema tome i jarčevi, generalno socijalne životinje, takođe inteligentne i živahne. Kažu da se mnoge rase (poput sanske koze) opisuju kao pametne, tihe i živahne.

Naravno, jarčevi mogu pokazivati dominantno ponašanje unutar stada, posebno prema drugim mužjacima, što ne čudi, poznavajući druge životinjske, pa i ljudsku vrstu. Na posljetku, biljojedi su i preferiraju ispašu, a pri tom su prilagodljive životinje koje mogu živjeti u različitim klimatskim uslovima i okruženjima, od planinskih predjela do sušnih oblasti.

Ne uspijeva u gradovima, osim u posebnim okolnostima kao što su naše 😊

Pride tome, moja djeca su jarčevi u horoskopu. Nije baš svejedno kad to osvjestite – čvrstina, zazor i tvrdoglavost uz ostale lične karakteristike. Čudan i drag soj.

Na kraju, jarac ili GOAT često je spominjana riječ kod Srbalja jerbo se odnosi na našu sportsku diku Novaka Đokovića, trenutno politički prognanog na ispašu u Grčku.

***

Do skora nisam znao da ima narodnih heroja sa naših prostora iz drugog svjetskog rata koji su nosili ovaj neobičan nadimak.

Miodrag Mitrović, rođen u Bogatiću kod Šapca, nije zapamtio oca Damnjana koji je 1915. godine poginuo u Kolubarskoj bici, ali je očigledno odrastao na herojskim pričama slobodarskog naroda. Stoga ne čudi da u mladosti postaje komunistički revolucionar, a kasnije i učesnik rata na strani partizana.

Nije tako izgledalo u gimnaziji u Šapcu gdje se Mikina majka preselila nakon Prvog svjetskog rata da podiže i školuje troje djece. Nestašni dječak netom je skakutao preko školskih klupa kad je nabasala nastavnica i u jarosti ga ukorila, te nazvala jaretom. Nije ni slutila da ga je tom simpatičnom objavom upravo krstila jer od tog trenutka generacijski postaje – Mika Jarac. Potom naš Mikica, mukica nadimkom nagrđena, 1931. godine upisuje Medicinski fakultet u Beogradu gdje u burnim godinama prilazi revolucionarnom pokretu, biva izbačen sa fakulteta, zatim prelazi na  Zagrebačko sveučilište i konačno se vraća u Beograd. Sam početak rata 1941. godine ga zatiče u rodnom kraju gdje učestvuje u organizovanju Mačvanskog partizanskog odreda.

Gine 26. septembra 1941. godine u borbi njegove Udarne čete sa jedinicama njemačke 342. divizije koja je nadolazila iz pravca Šapca.

Osim što je davno još 1945. godine proglašen za narodnog heroja tadašnje FNRJ, uspomena na njega je živjela kroz naziv srednje Medicinske škole u Šapcu tokom perioda 1958-2003. god., ali i kroz studentski klub Medicinskog fakulteta Univerziteta u Beogradu, kao i poznatiji AKUD Mika Mitrović Jarac u neposrednoj blizini, gdje đuska i moja mala kumica Mina. Poslije sam čuo da je bilo i kasarni sa tim imenom tokom trajanja bivše Juge.

***

Gore pomenuti, neobični Kulturno sportski centar Medicinskog fakulteta Univerziteta u Beogradu se postarao da urbano ime Jarca i danas živi.

On zvanično kao da ne postoji, kao da je neka sjenka postojanja, a u stvari je vrlo živ, rekao bih živahan kao pravi jarac.

Analitički gledano, sastoji od dvije ravnopravne cjeline i samo zajedno daje punoću doživljaja i smisla, ako ga pohađate.

Prva cjelina je raspukla hala u kojoj parket bilježi tragove hiljade anonimnih đonova, pamti beskonačne udarce košarkaških i fudbalskih lopti, povreda skočnih zglobova, istegnuća ligamenata, bolnih grimasa, svađa, nedostatka vazduha, radovanja zbog pobjeda i stegnutih pesnica. Teren je mali i nezgodan, te vam treba neko vrijeme da se adaptirate na surove sportske uslove.

Moglo bi se reći da se sama sala raspada, kao i parket. Starinski radijatori stoje izbočeni i opasni, nema dovoljno kiseonika i potrebne ventilacije unutra. Objekat je u stvari malo ukopan u zemlju, gotovo neprimjetan, nenametljiv u ambijentu Kliničkog centra kom geografski i lokacijski pripada. Odnarođeni svemirski brod koji na planeti Zemlji sada živi novi život.

Umjesto prozora stoje zazidani zidovi i samo klimatizacija pomaže da se u ljetnjim periodima preživi sportska aktivnost. Ako se klime upale i rade 😊

Salu pohađaju i uglavnom koriste studenti, ali ima i drugih korisnika. Naime, blagosloven sam pa poznajem fudbalsku trupu koja tu valja loptu četvorku već više od četvrt vijeka. Za vratom u kontinuitetu im diše košarkaška grupa i moj drug Doron Đamši sa EKOF-a koji me se ni ne sjeća. Oni baštine sličnu priču, samo u drugom sportu.

Treba li reći da su su se fudbaleri toliko stopili sa metafizičkom, autentičnom pojavom Jarca da postoji i takmičenje za MVP-ja sezone, borba za tradicionalni ŠIKA trofej i slične ludorije? Kao neka neobična religija i njen centralni ŠIKA budistički hram 😊

No dobro, neću više golicati maštu, već prelazim na drugu cjelinu, a to je kafić ili kafanica u koju svratiš nakon teškog dana kad si pao ili položio ispit, nekog oplakao, sahranio, ljubav izgubio ili se kojim čudom zaljubio, pa da odmoriš napaćenu dušu malo.

U njemu se proslavljaju i položeni kolokvijumi, ispiti, medalje sa medicinijada, diplomiranje, pa čak i vjeridbe. Ako bi pitali legandarnog Zokija gazdu i njegovu suprugu Ljilju, domaćine ovog neobičnog mjesta, vjerovatno bi čuli i još luđe priče poput proslava razvoda, rođenja tuđeg djeteta i sl.

Zokija se sjećam još iz studentskih dana, a to je bilo zaista davno. Pamtim i dobrog čovjeka Terzu (pravi Terza, a ne onaj lažni sa Karaburme i sada sa Marakane) koji je u jednom trenutku igrao za Hajduk sa Liona u najboljoj ligi Srbije, a nakon nekog vremena nastupao za Medicinare na studentskim turnirima u kojima smo se rokali. Kasnije smo se u Studenjaku sprijateljili sa ovim simpatičnim radoznalcem, pa smo prisustvovali pregovorima u kojima su ga saigrači nagovarali da izađe na bar jedan kolokvijum i tako ozvaniči studentsko-medicinski status fudbalera nadri-ljekara, kako smo ga krstili.

U klubu možete sresti i neke ljude koji su vas nekoć operisali ili će vas tek operisati tu negdje u obližnjim zgradama – hirurzi, urolozi, a ako zatreba pogledaće vam ispod haube i psihijatri iz „Laze“, glavni organizatori višedecenijskih loptanja.

Sve u svemu, nevjerovatna vrteška zanimljivih i egzotičnih ljudi koji često kod Zokija i Ljilje naruče i grickaju čuveni pomfrid i smiju se bez velikog razloga sa drugarima.

To je danas baš veliko.

***

Kad završiš termin, preznojiš se još jednom dobro, pa tek onda istuširaš i istrljaš peškirom, zaradio si jedno ili dva hladna piva u klubu. Popićeš ih svojim ritmom, a onda ošamućen, izaći kroz metalnu kapiju obavezno pazeći da ne zapneš za zamku – donju prečku i u suton zamišljen zastati na nekoliko trenutka.

Na samo nekoliko desetina metara udaljenih beogradskim asfaltom vidjećeš zamaknutu kapelu. Pravoslavnih oznaka, obojena žutim voskom svijeća i tišinama koje uprkos gradskoj buci opstaju godinama u malom, ledenom prostoru. Ne ulazi ti se tamo, na nevelik mermerni pod izlizan od bezbroj koraka oprljenih strepnjom i nadom, nekada samo potrebom za mirom.

U neposrednom komšiluku, pažljivije oko primjetiće i mrtvačnicu gdje svoj put završava dio najtežih bolesnika Kliničkog centra. Limeni sanduci, hladnoća i iskrzane ivice bijelih zidova koje snuždeni zaposleni kače tokom internih transporta lijesova, ne primjećujući takve detalje uopšte, dok ne krenu da se presvlače ili možda tek uveče kad umorno sjede na ivici bračnog kreveta negdje u beogradskoj proviniciji primjete praškaste tragove neobičnih fleka i izduženih formi kako se oslikavaju po oznojenoj odjeći.

Graja tinejdžerske djece, kontrastno prethodnim slikama, boji pročelje prostora oko kluba. Daje mu živost naivne mladosti što željno srlja naprijed ne sluteći iskušenja koja je očekuju. Oprezni roditelji stoje na polupraznom prostoru zelene parking zone i šaraju pogledom visoke lukove i prozore školske zgrade, pokušavajući nemoguće, odnosno da dokuče tajne sopstvenih tinejdžera. Najosjetljiviji periodi života mladih ljudi rastu u sjenci ušuškanog studentskog kluba čija metafizika postojanja odavno prerasta njegovo zanemarljivo fizičko postojanje. Najbolje i najvažnije stvari su često pred očima, toliko srasle da se od svakodnevnog prisustva razmaže i otopi prava dimenzija na koju ponekad ukaže potpuni stranac iz Danske, slučajni prolaznik iz Koceljeve što je zalutao tražeći prečicu do Karađorđevog parka ili prostorno vremenska distanca kojom nas život nekada počasti.

Sve to su pikseli slike kluba Jarac, a i više od toga. To je jedna od svetih tajni žilavog postojanja beogradskog duha, sačinjena od nepoznate alhemijske formule, skrivena od standardnih turističkih ruta, van interesa vladajućih kasti koje zanima isključivo aktivnost koja donosi brzu i laku lovu, bez previše cimanja.

Da je danas živ, zatekli bi Preleta kako namrgođen cijevči Nektar pivo za jednim od stolova i grinta na tekuće svjetsko prvenstvo u fudbalu.

Prostorom Jarca struji dašak urbanog duha grada i promaje, prikriven od nezainteresovanih pogleda današnjeg modernog, zauzetog i zabrinutog čovjeka.

Čuva noć od budnih ili Rijeka snova, vrelo nade, na ovih neprijatnih 35 junskih stepeni C.

Studentska majka, otpor nasilju.

Nepatvorena studentska, gradska priča, naizgled bez smisla i logike, a tako svoja i utvrđena. Samoniklo gradsko bilje, autentično prije svega.

Tvrđava duha zvana Jarac.

Fort goatx.

P.S. Rekao bih na kraju da bez Jarca, nema udarca 😊 U rogove ili same rašlje.

Toskanski svici

Prije nego umrem

vratiću se u Toskanska brda

da u Volterri popijem ristreto,

nalakćen na mali šank

šarmantnog kafića.

Okupaću se u talasima

modrog Tirenskog mora

sušiti na vjetru

ispod drveta pinjola

gledati zasade maslina

gladiti zaraslu bradu od pet dana

i misliti na ništa.

Uveče ću točiti bijelog vina

sa kolegom Maroneom iz Napulja

šetati zidinama San Ðiminjana

jahati konje i spremati se za Palio*

nakon ukusne pašte i kiselih artičoka

osmatrajući koji đelato

sledeći da napadnem.

Napisaću pjesmu

potom i knjigu

o Italiji, starim Rimljanima i

Via Frančeska putevima,

potom sve spaliti

i električnom FIAT Pandom

maslinasto zelenom

spravljenoj u Kragujevcu

krenuti u rikverc

dok ne zgazim vozača vespe

sa tri stenta.

Prije nego što umrem

proživjeću još sedam života

u vinogorju Toskane,

okružen čempresima, vjetrom i maslinjacima,

grickajući tvrdi, ovčiji Pekorino sir.

Slušaću cvrkut ptica

gledati oštri let lasti,

maziti gekona,

radeći apsolutno ništa.

Postaću Rasel Krou

u ostavci,

samo u mom filmu

neće biti smrtnih ishoda

već široka zlatna polja

nepreglednog klasja žita

što šušti u predvečerje.

*Palio – čuvena trka konja na glavnom trgu u Sijeni, Italija

Умирање

Док се велможе

око власти брину

земља иде у бестрагију

Пуца сува, одумире, нестаје.

Тамо код нас,  у Лас Дорасу

син је испратио мајку службеницу

и оца инжењера, профу

у земљу црницу.

Загрлио сестру што данас живи у Словенији

испио ракију за покој душа

отплакао ситно и поручио Шурдине стихове,

па тихим кораком минуо.

На беспријекорним њемачким друмовима

нема прашине дјетињства,

нити црвене шљаке тениских терена у Радничкој,

ни другара из улице.

Све је то у њему ноћас препукло.

Слути он да мора тако

као у јефтиним америчким филмовима,

али ипак се срце стресе цијело

као обичан лист на вјетру.

Коријен је ишчупан,

рупа зјапи голема.

Остало ће урадити вјетар, киша и вријеме.

Не умиру само људи.

Умире читава једна земља ..

А сад адио …

Sneg je opet, Snežana

Sneg iliti snijeg nikako ove godine da nas pozdravi, čak se javio i početkom aprila, kad pišem ove redove. Konačno nas je pohodila prava zima, često pominjana u prošlosti i sjećanjima. Oštra, ledena i duga, sa puno zimskih radosti i promrzlih ruku, pocijepanih rukavica, zaleđenih ulica.

Naravno, na pomen snijega i Snežane, prosječnom Srbinu u glavi odmah zvone stihovi legendarnog izvođača Šabana Šaulića. Klimatsko rodna asocijacija.

***

Onda nastavljam da redam Snežane ili Snježane, kako su im imena nadjenjivali kod nas preko Drine.

Prvo u misli dolazi drugarica iz gimnazije Snježana Matore. Imala je to prokletstvo da je nosila neobično italijansko prezime, pa onda niko nije obraćao pažnju na ime. Možda sam u stvari i ja malo izludio, pa sam sve to izmaštao, ko zna. Uglavnom, Snježa je živjela u Gomjenici, prigradskom naselju i nije joj bilo lako među surovom gradskom djecom, opkoljenom ratom i neznanjem. Njena porodica bila je vlasnica mlina u Partizanskoj ulici koji je radio sve do par godina nakon posljednjeg rata u BiH. U Gomjenicu su stigli iz meni nepoznatog sela Stara Rijeka, opština Sanski Most, koje se nalazi na potezu Ljubija – Oštra Luka – Stari Majdan. Nama Prijedorčanima dobro poznat kraj, pored doline Sane. Bilo bi interesantno istražiti otkuda italijanska, katolička porodica na tim prostorima, kada se tu naselila i odakle, kojim povodom i slično. Na žalost, danas je samo Snježin otac u Gomjenici dok je većina migrirala u Njemačku. Slika i prilika naše balkanske realnosti.

Druga Sneža koja provejava mislima je mamina prijateljica i doktorica. Milo i drago lice koja se pokazala kroz život kao dobronamjeran prijatelj i čovjek. Danas živi i radi u Beogradu uz unučiće. To je kao neka nagrada za bogougodan život koji je vodila. Inače, kao i moja majka, rodila se u Srnetici, opština Drvar, u skromnoj i časnoj željezničkoj porodici. Tokom porođaja, u selu nije bilo babice pa je naša Bakana (čuvena baka Ćana – Stanka Banjac) pripomogla da se Sneža uspješno ispili. Osim željezničke solidarnosti i ovo je kreiralo specijalnu vezu sa našom porodicom koja i danas traje. Sneža se nakon preseljenja u Prijedor i završetka gimnazije, uputila u Beograd gdje je uspješno završila jedan od najtežih fakulteta – Medicinski. I onda, nakon udaje, a prije ratnih sukoba devedesetih, odlazi sa suprugom, takođe doktorom, u Gnjilane na Kosovo i Metohiju da radi, da bi se u pogromu devedeset devete ponovo obreli u Beogradu. Sneža je blaga žena, okupana osmijehom, uvijek spremna pomoći ili dati savjet. Čvrsta žena starog kova koju život nije mazio, ali jeste životnom vitalnošću blagodario.

Treća Sneža je snažno uticala na jedan dio mog profesionalnog puta i razvoja. Našla se na pravom mjestu u pravo vrijeme i pomogla da preusmjerim karijeru u željenom pravcu i pobjegnem od zlog doba pohlepnih bankara. Ne znam tačno zašto je gajila simpatije prema meni. Sumnjao sam da je to zbog sina sličnih godina koji je nekad „otišao preko bare“ studirati, ali nije važno. Snežana je divna žena, izrazito lijepih crta lica. Prava Hercegovka, kako ona to voli da kaže. U stvari, ponosna na porijeklo i oca, bivšeg oficira JNA, stroga, pravedna i uspravna.

Tragično je jednu noć ostala bez muža i taj detalj svi mi koji je poznajemo dobro pamtimo. Jedva zamjetna sjenka na licu, muka u duši i dugotrajna, razarajuća tuga.

Naša Sneža, nekadašnji dobar kadar Narodne Banke Srbije, dok se još uvijek vodilo računa o tome ko se gdje u državnu službu prima. Njoj ni penzionerski dani ne mogu odbiti pero, pa sa istinskom radošću uživa u trećem dobu, nagrađena unučićima i inim druženjima sa prijateljicama. To tjera osmijeh na lice. Pozno životno doba kakvo treba da bude.

***

Na kraju, stižem do četvrte Sneže u snježnom pokeru imena, upečatljivo i vrijedno biće. Prije svega, autentično, zatim nježno, zdravstveno načeto, u luku osme decenije koju hrabro gazi.

Da je sretnete na ulici, ne biste ovoj pristojnoj gospođi pripisali životne kilometre i bogaze koje je prošla, niti inspiraciju koju daje okolini, ali ova žena zaista sija, majke mi.

To se jasno moglo osjetiti u kišnom četvrtku poznog novembra 2025. godine u Biblioteci „Branko Miljković“ na Zvezdari. To je ono mjesto na Bulevaru gdje šina ne savija već guli pravo. Kako to pjesnički reče još jedan sjajan čovjek i pjesnik Radoslav Raša Mandić, Sneža je dobri duh književnosti na društvenim mrežama, žena koja osjeća i promišlja o knjigama koje čita, žena koja se nikada ni sa kim nije posvađala u vurtuelnom prostoru i žena koja svima pruža iskrenu i bezrezervnu podršku.

Kako da vam kažem, Sneža me zamolila da odsviram par muzičkih numera na promociji, a ja sam prihvatio bez razmišljanja, kao rijetko kada. Poslije sam razmišljao zašto je to tako. Da li se i vama to nekada dešava i kada?

Onda poslije slažem stvari. Radi se o majci petoro djece, baki njih ne znam koliko i udovici od 2012. godine (čini mi se) koja još nosi koprenu tuge za počivšim suprugom. Žena tradicionalnih, porodičnih vrijednosti, a opet iskreno otvorena za modernu književnost, život i probleme novih generacija. Živi u selu kod Ivanjice, a svjetski je čovjek i putnik jer njena djeca žive od Londona, sve do Skandinavije, Izraela i Palestine.

I na kraju, sa sedamdeset godina je objavljuje prvu zbirku pjesama (Otključana vrata, IK Presing, 2025.)  kojom nas je obradovala na više nivoa. Dakle, to je ono gdje me potpuno kupila, gdje sam srušio svaku moguću dilemu ili sumnju u odnosu na Snežu. Ta ljubav, hrabrost, smjelost, radoznalost da se i u trećem dobu rade nove stvari je u stvari trijumf života nad smrću. Trijumf optimizma i nade nad oportunizmom i besmislom. Pobjeda dobra nad zlom, pobjeda nevine palestinske djece u nepravednoj borbi. Pobjeda umjetnosti nad trivijalnošću tržišnog kapitalizma.

Dalje, pjesnički domet, erudicija i senzibilitet same zbirke pokazuju da se ne radi o incidentu već o predivnom, autentičnom umjetničkom izrazu i djelu zrele žene, duboko svjesne sebe, okruženja i današnjeg trenutka u svijetu. Nježni i bolni zapis vremena.

Treće, plemeniti ljudi iz književne FB grupe Plavi krug u kojoj je dala mnogo doprinosa u analizama, čitanju, osvrtima, preporukama su je nagovorili i bodrili da izda ovu zbirku. Trebalo je hrabrosti za takav put u nepoznatu u ovoj našoj balkanskoj kasabi, što jako dobro prepoznaju oni koji su nekad prošli kroz malograđanskog „toplog zeca“ osude ili ne daj bože kroz propagandnog „toplog zeca“ vlastodržaca.

Za promjenu društva i narativa treba nam više Sneža ili Snježa jer kao što vidimo, mogu planine da pomjere. Sledeći put kad čujem da nešto ne može zbog ovoga ili onoga, zazviždaću pjesmu Sneg je opet Snežana, nasmijati se i kazati – na mjesto ravnajs! Slobodan/slobodna si 😊

***

Da ne bude zabuna, ima još fenomenalnih Snježa, ali nisam ih sve stigao potrpati u tekst. Da ne bude kao ona domaća pita „potrpača“ 😊 U Prijedoru recimo ima jedna Snježa što predivno svira flautu i lijepo pjeva, a bavi se uspješno u pedagoškim radom. Nastupa sad već u nekoliko muzičkih sastava i udruženja, tako da je izuzetno poštovana, ali i vrijedna. Prototip moderne, samosvjesne, samostalne i zadovoljne žene.

Da li je Sneža koju poznajete nježna, lijepa i bijela kao snijeg? Ima ih dosta na cijelom prostoru bivše Jugoslavije. Kod Rusa i Bugara je ime takođe poznato kao Снежана, dok je Snježana naša ijekavska varijanta. Kažu da je Сніжана varijanta na ukrajinskom jeziku dok je ime Snežana korišćeno za prevod njemačkog imena Schneewittchen (u značenju „snežnobela“) iz poznate bajke braće Grim „Snježana i sedam patuljaka“, što je svakako povećalo popularnost samog imena.

Latinska poslovica – Nomen est omen – kaže da je ime znak.

Ovde se zaista čini tako. Nježna, bijela, lijepa, nepobjediva kao planinski snijeg na Javoru.

Sneg je opet, Snežana ..

Božo, Dule i časovi ljubavi

Stihovi starog narodnjaka i tananog Ljube Aličića kažu

– Dva dobra druga, dva prijateeelja

u maloj krčmi dugo sedela .. –

Tako nekako i njih dvojica. Odoše junački u smrt. Zagrljeni. U nepunih dvadeset dana. Kao po dogovoru.

Ako bi ih zamišljao, ogrnuti su u crno-bele zastave. Pjevaju se jugoslovenske pjesme, najvjerovatnije „O bella ćao“ i penju se na Kadinjaču koja nije pala, pa će prema oslobođenom Nikšiću.

Direktno u legendu ..

***

Važno je za ovu priču razjasniti da sam zvezdaš. Doduše, ne mogu smisliti Terzu i ove novokomponovane Zvezdaše, ali osjećam emociju prema crveno belima i čekam neminovne promjene. Sa te pozicije pišem ove redove.

Dakle, nakon Duška Radovića, crno bela sportska familija nije imala jače ideologe i duhovne lidere od Bože i Duška. Oni su bili ta nematerijalna srž Partizana koja je davala takt, ton, boju i miris ljubavi ka nečemu tako širokom i apstraktnom kao što je sportsko društvo i klub. Možda još i glumac Bogdan Diklić, te Željko Obradović uz njih. Bili su liske plamenova vatre koja stremi ka nebu na grbu JSD Partizan. Trebaće godine dok neki to prokljuve, jer se najbolje stvari u životu ne mogu kupiti, samo zaslužiti, živjeti, darivati.  Evo recimo, naša Zvezdana nema takve apologete. Možda danas Bajaga donekle emituje neki duh preživljavanja, ali može to itekako bolje, plemenitije i bogatije. Autentičnije, kroz filozofske bardove. Međutim, nema načina da se to vještački opravi ili kupi. Mora postojati ljubav, trajanje, vrsta patnje i boli, nepravde, zdrave kritike i strpljenja da sve to zajedno proizvede višu energetsku silu. Nju najčešće očitavamo na utakmicama KK Partizana. Zbog toga sportski fanatici šitom planete dolaze na iste, što sadašnji predsjednik KK vrlo lijepo zna da monetizuje. Ko umije, njemu dvije.

Život i duh Bože i Duleta jasno poručuju da u životu nema prečica i da sve mora zaraditi. Jebi ga ..  

Svaki politički, društveni i sportski narativ mora imati oponente, zdravo razumske kritičare, pjesnike, pisce, te oplemenjivače i tumače stvarnosti. Svojevrsne hroničare i ideologe vremena u kom žive, rade i stvaraju. Dule i Božo su bili filozofski Lolek i Bolek Partizana, njihovi Pat i Mat, koji simpatično, sa puno duha i ljubavi ukroje da stvari sa crno-belima imaju višeg smisla, osim onog klasičnog sportskog i rezultatskog. U ekonomiji se to zove dodatna vrijednost ili možda čak goodwill, kod prodaje kompanije.

Negdje usput sam čuo priču da su se nedavno posvađali. Kao da su obojica neminovno osjetili kraj koji se šunja, pa da im bude lakše da se rastanu. To je utisak.

Dule je otišao u sunčanom, aprilskom danu, podsjećajući na varijabilnost života. Bilo je u njemu neke njegoševske mudrostu, lucidnosti Danila Kiša, prkosa Žulijana Asanža i spartanske discipline. Istovremeno zaluđenik iz ljubavi i posvećenosti, a opet zen ljubitelj umjetnosti, slikarstva i književnosti. Jugoslovenski duh i generalski stav. Partizanov pokret otpora. Nekad možda i previše drčan. Kurčevito, kako bi rekao novinar Tijanić.

Božo je bio Duletov oslonac, filozofska poluga u kojoj je ogledao svoja promišljanja o sportu, umjetnosti i filozofiji Partizana. Sparing partner bez koga nadrastanje svake profesionalne i životne uloge ne bi bilo moguće, beta tester partizanskih ideja i kritičar čistog uma. Drug i prijatelj sa zajedničkom strašću – Partizanom. Ako je Dule bio general, Božo je bio važan član Generalštaba.

***

Postoje još dve snažne komponente koje povezuju ove velike duhove.

Obojica su se bavila stvaralaštvom. Kažu da je Boža bio umjetnik kroz više medija jer je spajao poeziju, istoriju, sport i autofikciju. Najviše je bio pisac sportsko kulturne alhemije i pozorišni producent. Sreo sam ga na predstavi Šindlerov Lift pisca, pjesnika i glumca Darka Cvijetića i znam da je poslije promovisao ovo djelo kao vrijedno čitanja u opštoj deflaciji književnosti i umjetnosti.

Dule je stvarao košarkaške igrače i pismene ljude, a obožavao i poznavao likovnu umjetnost, kao i književnost. Bio je mentor mnogim mladim igračima, ali i filozof lakonskih rečenica, te tvrdih, utemeljenih stavova. Pamte se citati poput – Ako je ruža, procvetaće ili navodi stihova Đoleta Balaševića u odsudnim trenucima bitaka za KK Partizan – Džaba vam novci, moji sinovci. Dakle, jedan intelektualni pristup sportu i svojevrsno stvaralaštvo. Pakleno teško. To vidimo po vremenima nakon njega.

Druga je odnos prema (političkoj) stvarnosti. Božo je odmah instiktivno osjetio šta nosi nova vlast i njena glavna perjanica (sadašnji predsjednik Republike), pa je odmah pravio otklon od istih i kritički se odnosio prema vladavini. Naravno, jasno je podržao i trenutni studentski bunt riječima:

Kao neko ko je ‘grobar’ od rođenja, pozivam navijače Partizana da, u skladu sa našim ofanzivnim načinom igre od 1945. pa do sada, podržimo studente i đake i da ih, ako bude trebalo, sutra zaštitimo od ove represivne vlasti. Mene ove kolone studenta podsećaju na proleterske brigade iz Drugog svetskog rata, na Petu crnogorsku, Dalmatinsku, vojvođanske i slavonske brigade, brigade Otokar Keršovani, slovenačke brigade Vitomila Zupana i Edvarda Kozbeka…Studentske divizije će zauzeti Terazije i studentske su divizije Beogradu najmilije”,

Dule se na svoj način borio sa nadolazećom propasti čitavog JSD Partizana, a najviše perjanica KK i FK. Ponosno se nije dao „pasjim sinovima“ kao Kišov Boris Davidovič i taj dugotrajući, neravnopravni sukob sa vidljivim i nevidljivim neprijateljima sa druge strane (Čović u KK Crvena Zvezda kao otvorena protivteža) polako su mu crpili životnu energiju i zdravlje. Kuliminiralo je odlaskom sa klupe voljenog košarkaškog kluba i ozbiljnim zdravstvenim izazovima. Braneći Partizan, ali i kulturu otpora u društvu, ulazi čak i 2023. godine u političku arenu da pokuša probuditi apatične snage. Na žalost, više našu nego njegovu, nije uspio u potpunosti. Ono što jeste uspio je da skloni strah kod jednog broja ljudi u odnosu na vlast i društvene promjene koje su neminovne. Normalna je borba za bolje društvo i biti na strani mladih je obaveza, a ne izbor.

Naravno, i Zvezda je jedno vrijeme prije 2012. godine bila sabotirana, manje podržavana i slično, ali nivo patologije kojom su FK i KK Partizan svedeni u današnjem trenutku, daju utisak da je apsolutno nemoguće da budu šampioni Srbije ili naprave neki značajniji rezultat u Evropi. To nije normalno i to treba jasno reći.

Obojica su to znala i nosila u duši. Boljelo je, ali jača je bila čast i svjesnost da se u borbu i otpor mora ići. Bez obzira što su se obojica deklarisala kao Jugosloveni i svojevrsni komunisti, živjeli su po hrišćanskim riječima Cara Lazara izrečenim pred Kosovski boj:

„Nije važno kakva sila nas napada, već koliku svetinju branimo“.

Nisu ustuknuli. Branili su svetinju.

Slava im.

***

Tako nekako simbolično, jako blizu četvrtog marta (iz 2010. godine), otišli su obojica – Božo dvadesetog marta, a Dule osmog aprila. Nekako s proljeća.

Navijači Partizana dobro pamte taj martovski datum 2010. godine jer su tad formalno rođeni čuveni časovi ljubavi, taj specifični odnos navijača i igrača, navijača i kluba. Može da se izgubi, može da se loše odigra, ali trud, volja, želja i ljubav moraju na terenu uvijek da se iskažu. To je suštinski princip djelovanja. Jednostavna filozofija, ne tako lako primjenjiva jer zahtijeva posvećenost, žrtvu, odricanje i dugi rok. Skoro sve što je u današnjem svijetu luksuz i rijetkost. Božo je o tome promišljao, a Dule životom i posvećenošću do fanatizma, svjedočio. To su navijači prepoznali i podržali. Zbog toga Partizan i danas snažno živi.


Dok je još suza u oku, treba zapjevati stihove:

„I kada ne budeš prvi ti”

i zapaliti dvije svijeće za ove časne ljude. Bez obzira na stranu Topčiderskog brda koju smo izabrali. Kad častan protivnik strada, zaustavljaju se i naše vojske. Odaje se zaslužena počast.

Odlaze stubovi temeljci metafizike Partizana. Njegovi alhemičari i hrabri sanjari, filozofi i doživotne sluge. Partizanski fanatici, španski borci građanskog rata.

Kad bi bilo neke kosmičke pravde i slobode, Partizan bi trebao organizovati godišnje proljetno okupljanje pod sloganom:

Božo, Dule i časovi ljubavi

Toliko duguje. Mislim, samom Partizanu, jer kao što Dule reče:

Sport je mesto gde je pravda najdostižnija.

To treba njegovati ..