Ima jedna pećina stroga,
u njoj živi baba-roga.
Generacije djece su odrastale uz ove stihove i siguran sam da početni taktovi pjesme bude rolerkoster različitih emocija kod mnogih.
Pa ipak, pričaću danas o jednoj drugoj rogi, tačnije o jednom drugom Rogi. On je bio strašan jedino protivničkim ekipama. Prava baba-Roga za mnoge golmane.
***
Elem, još i prije posljednjeg rata na teritoriji bivše Juge povremeno sam kao mali, nevidljivi dječak pratio rukomet u gradu, pamteći to ponosno ime Bosnamontaža dok snažno odzvanja kad ga izgovaraš. Nastupali su u tadašnjoj drugoj saveznoj ligi Jugoslavije. Elektrobosna Jajce, Iskra Bugojno, Krivaja Zavidovići, Jugović Kać, Crvenka bila su samo neka od poznatih imena timova koja smo pamtili. Povrh toga, volio sam samu asocijaciju na Bosnamontažu jer je nestašni i duhoviti ujak Dragan Banjac, u čaršiji poznat kao Bato iz Radničke, radio u toj poznatoj firme.
Nakon ratnih strahota, čak i tokom njih, u gradu se ponovo igrao rukomet. Kotrljala se teška, mala lopta umackana kolomašću, a sanjale su se nove rukometne adidas patike Stabil. Naš dobar prijatelj sa nadimkom Gad je godinama trenirao u mlađim selekcijama kao golman i ličilo je da će imati odličnu sportsku karijeru kao i još neki tadašnji klinci iz mladih selekcija poput Saje, Bere, Koče, Bilbije, … U suštini, jedini koji je u rukometu napravio karijeru u evropskim okvirima je fenomenalni golman Graho (Nebojša Grahovac) koga mnogi povezuju sa Borčevom rukometnom školom, a on je u stvari dobar prijedorski izdanak. Osim njega, odličnu karijeru u novijem dobu je napravio Igor Mandić, možda Škora i još neki, nepomenuti.
E sad, osim par entuzijasta i ljudi koji su istinski voljeli rukomet poput Dule Miljuša, Čede Đukića i Basraka, malo šta je povezivalo predratni i post-ratni rukometni niz u gradu.
Pa ipak, kad sam malo omatorio, pročitao ponešto i saznao, shvatio sam šta je bila ta glavna rukometna nit, igrački krvotok.
Bio je to on, jedinstveni i neponovljivi Roga, svojevremeno B reprezentativac ondašnje Jugoslavije.
Hladnokrvan kao revolveraš sa Divljeg Zapada, sa uštirkanom facom likova iz vestern filma Dobar, loš, zao. Miran, tih, sa dubokom unutrašnjom tenzijom koja se sluti i koja svakog časa može da se ovaploti u dribling, šut iz zgloba, asistenciju krilu, pivotu ili ne daj Bože za golmana, neki suvi list iz polukontre ili šase udarac.
***
Na tribinama oronule i uvijek sablasno ledene dvorane Mladost nema previše publike. Krajnje desno smjestio se nizak rastom, ali uvijek najgrlatiji, duhoviti čovica sa Urija (ili Gašića Naselja) i unikatnim nadimkom – Srbija. Često mu je tercirao bradati Čeda, krupan i stasit, glasom i pojavom. Ličio mi je poslije na onog krupajliju iz FK Rada sa Banjice – Čedu Đoinčevića. Bilo je tu uvijek zanimljivih ljudi i pojava, teatra psovki, prijetnji, podrške našima, duhovitih i seljačkih opaski, lupanja u lim ograde terena, da se protivniku smrzne g… od straha.
Elem, gledali smo neku monotonu utakmicu bez puno tempa, možda protiv banjalučkog Kosiga ili Dervente koja je kao i mi imala snažnu predratnu rukometnu tradiciju, kada sam primijetio našeg desnog beka. Vremešan, ne previše visok, ni gorostasan. Gotovo prosječan. Razmišljao sam kako on može sa ovim mlađarijom od 190cm i više da se nosi.
Ali ne lezi vraže. U nekoliko sledećih napada prosula se magija po prijedorskom rukometnom gnijezdu. Prvo finta, pa neodbranjiv šut ljevicom u rašlje. Zatim u sledećem napadu dva trzaja rukom, pa šut iz zgloba u donju lijevi ugao. Apsolutno neočekivano i za odbranu, golmana, ali i mene. Potom nekoliko skokova u blok protivničke odbrane, da ih navuče, pa savršena asistencija za krilo i veliki ugao za postizanje gola.
Izgledalo je tako lagano. Što kažu stranci „smooth“, a svi koji iole poznaju rukomet su znali da nije. A tek kad bi izveo „suvi list“. To je bila sportska delicija koju bi publika uvijek nagradila aplauzom, a golman u nevjerici odmahivao glavom.
Tad sam shvatio kako izgleda rukometno majstorstvo na djelu. Iako sportski već prilično vremešan, u drugoj polovini tridesetih godina, nalazio je načine da itekako doprinese timu, rezultatu i sportu grada.
*
Ljudi koji su pratili sport znaju da su pred kraj posljednjeg ratnog sukoba, naši rukometaši nastupali u Srbiji i igrali drugu ligu. Seniorsko takmičenje na tadašnjem prostoru BiH nije postojalo, pa se igralo pridruženo u Srbiji uz domaćinstvo u Rumi.
Tokom jednog od tih putešestvija, kad su mladi ljudi jedva čekali da borave negdje gdje nema rata i gdje ima struje i ulične rasvjete, nastala je i anegdota kad je Roga potegao pivu i podijelio neke od svojih snova sa ekipom. Kaže – živim za dan kad će pivo služiti u velikim, džinovskim bocama, kao kolu – uz gromoglasan smijeh prisutnih.
Već nakon nekoliko godina, upotreba plastičnih dvolitarki, popularnih tolja, postala je industrijski standard u nekom trenutku, tako da je naš Roga ili Deda kako su ga nekad nazivali mlađi saigrači, bio i vizionar 😊
Važno je znati da Roga prema mlađim saigračima, klincima nikada nije bio šupak ili loš čovjek. Volio je ponekad cugnuti, možda, ali nikada nije omalovažavao druge, kao što su to neki znali činiti.
Bio je dobar čovjek.
***
Poslije sam ga viđao rijetko. Otišao sam iz grada, a i on se povukao. Prozujao bi ponekad na poniki kroz grad, gotovo kao neka iznenadna sila. Uvijek bi ga neko pozdravio, javio se, a on bi diskretnim osmijehom otpozdravio, odmahnuo, odgovorio. Ličio je na staru francusku školu šarmera kao Pol Belmondo ili Alan Delon sa bokserskim nosom. Tako pamtim i ujaka Batu iz Bosnamontaže. Kao da su kadrovici u firmi imali nalog da primaju te nasmijane, nestašne dječake koji rade teške i odgovorne metalske radove širom bivše Juge, a onda jedva čekaju da se vrate na prijedorski korzo, prošetaju, pokažu se i vide šta ima novo u čaršiji. Bumerang metalci iz Dorasa.
Radio je kao zavarivač i kažu da je i nakon odlaska u penziju nastavio da radi jer je volio taj težak posao. Danas je to tako rijetko.
Njegovo puno ime je Adnan Crnalić, ali su ga svi znali i zvali Roga. Oženjen srpkinjom, ostao je u Prijedoru i tokom onih najtežih i najcrnjih ratnih godina koje su razorile, usmrtile i osakatile gomile porodica i pojedinaca, unazadile čitavo društvo što se sad nakon trideset godina kristalno jasno vidi. O njegovim dilemama i mukama iz tog perioda, malo se zna, ali je sigurno da su rukomet i sport pomogli da to dugačko krizno razdoblje sa porodicom ipak nekako prebrodi.
***
Na kraju, pitam se i zašto sve ovo pišem kad je sve otišlo u majčinu. Roga je preminuo prije skoro tri godine. Rijetko ga i pominju, čini mi se.
Na letu iz Stokholma za Beograd počinjem ovaj tekst, jasno osvješćujem i shvatam da se umiranje prijedorskog rukometa nekako nebeski sinhronizovalo sa odlaskom Roge, rukometne legende Prijedora.
Danas, nakon godina tavorenja u nižim rukometnim ligama, prijedorski rukometaši više nemaju seniorsku ekipu, a bogami ni mlađe selekcije. Vrag je odavno odnio šalu i jasan je to pokazatelj da jedno društvo, ma šta god mislili o njemu, odumire. To se dešava pred našim očima uz prećutnu saglasnost. Dakle, saučesnici smo.
A da stvari mogu drugačije pokazuju nove, samonikle privatne školice rukometa (kao recimo ona koju drži moj školski drug i nekadašnji igrač i trener RK Prijedor) gdje se radi u skromnim uslovima i skoro bez podrške zvaničnih institucija, a opet ostvaruju osnovni ciljevi omladinskog sporta – djeca se okupljaju i treniraju.
Vratimo ljude koji vole sport u klubove, makar ne napravili rezultatski ništa. Time ćemo makar pokušati nešto da uradimo.
Od ovoga danas, teško da može gore.
RIP prijedorski rukomet. Vakat je da vaskrsneš.
Neki memorijalni turnir Adnan Crnalić – Roga bi bio prava mjera novorođenog rukometnog pupka.
P.S. Jedan prijedorski gradonačelnik će ostati upamćen da je za vrijeme njegovog mandata ugašena stogodišnja tradicija rudarstva prijedorske regije.
Da li će jedan drugi, nadležan opštinski funkcioner i vladajuća gradska svita ostati upamćeni da se za vrijeme njihove vlasti u potpunosti ugasio prijedorski rukomet sa tradicijom dugom skoro sedam decenija i iznjedrenim igračima poput golmana Zlaje Arnautovića, zlatnog golmana sa olimpijade u Los Anđelesu 1984. ili ukrašeni zlatnim sportskim imenom kao što je Abas Arslanagić, olimpijski šampion iz Minhena 1972. godine, koji je proveo nekoliko godina na trenerskoj klupi u Dorasu?
To bi bilo baš nedopustivo ..
