ROGA


Ima jedna pećina stroga,

u njoj živi baba-roga.

Generacije djece su odrastale uz ove stihove i siguran sam da početni taktovi pjesme bude rolerkoster različitih emocija kod mnogih.

Pa ipak, pričaću danas o jednoj drugoj rogi, tačnije o jednom drugom Rogi. On je bio strašan jedino protivničkim ekipama. Prava baba-Roga za mnoge golmane.

***


Elem, još i prije posljednjeg rata na teritoriji bivše Juge povremeno sam kao mali, nevidljivi dječak pratio rukomet u gradu, pamteći to ponosno ime Bosnamontaža dok snažno odzvanja kad ga izgovaraš. Nastupali su u tadašnjoj drugoj saveznoj ligi Jugoslavije. Elektrobosna Jajce, Iskra Bugojno, Krivaja Zavidovići, Jugović Kać, Crvenka bila su samo neka od poznatih imena timova koja smo pamtili. Povrh toga, volio sam samu asocijaciju na Bosnamontažu jer je nestašni i duhoviti ujak Dragan Banjac, u čaršiji poznat kao Bato iz Radničke, radio u toj poznatoj firme.

Nakon ratnih strahota, čak i tokom njih, u gradu se ponovo igrao rukomet. Kotrljala se teška, mala lopta umackana kolomašću, a sanjale su se nove rukometne adidas patike Stabil. Naš dobar prijatelj sa nadimkom Gad je godinama trenirao u mlađim selekcijama kao golman i ličilo je da će imati odličnu sportsku karijeru kao i još neki tadašnji klinci iz mladih selekcija poput Saje, Bere, Koče, Bilbije, … U suštini, jedini koji je u rukometu napravio karijeru u evropskim okvirima je fenomenalni golman Graho (Nebojša Grahovac) koga mnogi povezuju sa Borčevom rukometnom školom, a on je u stvari dobar prijedorski izdanak. Osim njega, odličnu karijeru u novijem dobu je napravio Igor Mandić, možda Škora i još neki, nepomenuti.

E sad, osim par entuzijasta i ljudi koji su istinski voljeli rukomet poput Dule Miljuša, Čede Đukića i Basraka, malo šta je povezivalo predratni i post-ratni rukometni niz u gradu.

Pa ipak, kad sam malo omatorio, pročitao ponešto i saznao, shvatio sam šta je bila ta glavna rukometna nit, igrački krvotok.

Bio je to on, jedinstveni i neponovljivi Roga, svojevremeno B reprezentativac ondašnje Jugoslavije.

Hladnokrvan kao revolveraš sa Divljeg Zapada, sa uštirkanom facom likova iz vestern filma Dobar, loš, zao. Miran, tih, sa dubokom unutrašnjom tenzijom koja se sluti i koja svakog časa može da se ovaploti u dribling, šut iz zgloba, asistenciju krilu, pivotu ili ne daj Bože za golmana, neki suvi list iz polukontre ili šase udarac.

***


Na tribinama oronule i uvijek sablasno ledene dvorane Mladost nema previše publike. Krajnje desno smjestio se nizak rastom, ali uvijek najgrlatiji, duhoviti čovica sa Urija (ili Gašića Naselja) i unikatnim nadimkom – Srbija. Često mu je tercirao bradati Čeda, krupan i stasit, glasom i pojavom. Ličio mi je poslije na onog krupajliju iz FK Rada sa Banjice – Čedu Đoinčevića. Bilo je tu uvijek zanimljivih ljudi i pojava, teatra psovki, prijetnji, podrške našima, duhovitih i seljačkih opaski, lupanja u lim ograde terena, da se protivniku smrzne g… od straha.

Elem, gledali smo neku monotonu utakmicu bez puno tempa, možda protiv banjalučkog Kosiga ili Dervente koja je kao i mi imala snažnu predratnu rukometnu tradiciju, kada sam primijetio našeg desnog beka. Vremešan, ne previše visok, ni gorostasan. Gotovo prosječan. Razmišljao sam kako on može sa ovim mlađarijom od 190cm i više da se nosi.

Ali ne lezi vraže. U nekoliko sledećih napada prosula se magija po prijedorskom rukometnom gnijezdu. Prvo finta, pa neodbranjiv šut ljevicom u rašlje. Zatim u sledećem napadu dva trzaja rukom, pa šut iz zgloba u donju lijevi ugao. Apsolutno neočekivano i za odbranu, golmana, ali i mene. Potom nekoliko skokova u blok protivničke odbrane, da ih navuče, pa savršena asistencija za krilo i veliki ugao za postizanje gola.

Izgledalo je tako lagano. Što kažu stranci „smooth“, a svi koji iole poznaju rukomet su znali da nije. A tek kad bi izveo „suvi list“. To je bila sportska delicija koju bi publika uvijek nagradila aplauzom, a golman u nevjerici odmahivao glavom.

Tad sam shvatio kako izgleda rukometno majstorstvo na djelu. Iako sportski već prilično vremešan, u drugoj polovini tridesetih godina, nalazio je načine da itekako doprinese timu, rezultatu i sportu grada.

*

Ljudi koji su pratili sport znaju da su pred kraj posljednjeg ratnog sukoba, naši rukometaši nastupali u Srbiji i igrali drugu ligu. Seniorsko takmičenje na tadašnjem prostoru BiH nije postojalo, pa se igralo pridruženo u Srbiji uz domaćinstvo u Rumi.

Tokom jednog od tih putešestvija, kad su mladi ljudi jedva čekali da borave negdje gdje nema rata i gdje ima struje i ulične rasvjete,  nastala je i anegdota kad je Roga potegao pivu i podijelio neke od svojih snova sa ekipom. Kaže – živim za dan kad će pivo služiti u velikim, džinovskim bocama, kao kolu – uz gromoglasan smijeh prisutnih.

Već nakon nekoliko godina, upotreba plastičnih dvolitarki, popularnih tolja, postala je industrijski standard u nekom trenutku, tako da je naš Roga ili Deda kako su ga nekad nazivali mlađi saigrači, bio i vizionar 😊

Važno je znati da Roga prema mlađim saigračima, klincima nikada nije bio šupak ili loš čovjek. Volio je ponekad cugnuti, možda, ali nikada nije omalovažavao druge, kao što su to neki znali činiti.

Bio je dobar čovjek.

***


Poslije sam ga viđao rijetko. Otišao sam iz grada, a i on se povukao. Prozujao bi ponekad na poniki kroz grad, gotovo kao neka iznenadna sila. Uvijek bi ga neko pozdravio, javio se, a on bi diskretnim osmijehom otpozdravio, odmahnuo, odgovorio. Ličio je na staru francusku školu šarmera kao Pol Belmondo ili Alan Delon sa bokserskim nosom. Tako pamtim i ujaka Batu iz Bosnamontaže. Kao da su kadrovici u firmi imali nalog da primaju te nasmijane, nestašne dječake koji rade teške i odgovorne metalske radove širom bivše Juge, a onda jedva čekaju da se vrate na prijedorski korzo, prošetaju, pokažu se i vide šta ima novo u čaršiji. Bumerang metalci iz Dorasa.

Radio je kao zavarivač i kažu da je i nakon odlaska u penziju nastavio da radi jer je volio taj težak posao. Danas je to tako rijetko.

Njegovo puno ime je Adnan Crnalić, ali su ga svi znali i zvali Roga. Oženjen srpkinjom, ostao je u Prijedoru i tokom onih najtežih i najcrnjih ratnih godina koje su razorile, usmrtile i osakatile gomile porodica i pojedinaca, unazadile čitavo društvo što se sad nakon trideset godina kristalno jasno vidi. O njegovim dilemama i mukama iz tog perioda, malo se zna, ali je sigurno da su rukomet i sport pomogli da to dugačko krizno razdoblje sa porodicom ipak nekako prebrodi.

***



Na kraju, pitam se i zašto sve ovo pišem kad je sve otišlo u majčinu. Roga je preminuo prije skoro tri godine. Rijetko ga i pominju, čini mi se.

Na letu iz Stokholma za Beograd počinjem ovaj tekst, jasno osvješćujem i shvatam da se umiranje prijedorskog rukometa nekako nebeski sinhronizovalo sa odlaskom Roge, rukometne legende Prijedora.

Danas, nakon godina tavorenja u nižim rukometnim ligama, prijedorski rukometaši više nemaju seniorsku ekipu, a bogami ni mlađe selekcije. Vrag je odavno odnio šalu i jasan je to pokazatelj da jedno društvo, ma šta god mislili o njemu, odumire. To se dešava pred našim očima uz prećutnu saglasnost. Dakle, saučesnici smo.

A da stvari mogu drugačije pokazuju nove, samonikle privatne školice rukometa (kao recimo ona koju drži moj školski drug i nekadašnji igrač i trener RK Prijedor) gdje se radi u skromnim uslovima i skoro bez podrške zvaničnih institucija, a opet ostvaruju osnovni ciljevi omladinskog sporta – djeca se okupljaju i treniraju.

Vratimo ljude koji vole sport u klubove, makar ne napravili rezultatski ništa. Time ćemo makar pokušati nešto da uradimo.

Od ovoga danas, teško da može gore.

RIP prijedorski rukomet. Vakat je da vaskrsneš.

Neki memorijalni turnir Adnan Crnalić – Roga bi bio prava mjera novorođenog rukometnog pupka.


P.S. Jedan prijedorski gradonačelnik će ostati upamćen da je za vrijeme njegovog mandata ugašena stogodišnja tradicija rudarstva prijedorske regije.

Da li će jedan drugi, nadležan opštinski funkcioner i vladajuća gradska svita ostati upamćeni da se za vrijeme njihove vlasti u potpunosti ugasio prijedorski rukomet sa tradicijom dugom skoro sedam decenija i iznjedrenim igračima poput golmana Zlaje Arnautovića, zlatnog golmana sa olimpijade u Los Anđelesu 1984. ili ukrašeni zlatnim sportskim imenom kao što je Abas Arslanagić, olimpijski šampion iz Minhena 1972. godine, koji je proveo nekoliko godina na trenerskoj klupi u Dorasu?

To bi bilo baš nedopustivo ..

Град Херој


Обично град или насеље добију назив – Град херој након великог рата, подвига или преломног догађаја. Кажу да је сам појам проциркулисао у Совјетском Савезу још током 1942. године током Другог свјетског рата, да би био формализован 8. маја 1965. године проглашењем шест градова за градове хероје, тачно на двадесетогодишњицу обиљежавања Побједе над фашизмом.

Један од тих шест је био и Стаљинград (данас Волгоград) чија је опсада  екранизована много пута до сада. Данас у Украјини имамо неколико градова који су проглашени херојима попут Харкова из чувене Бајагине пјесме или Мариупоља, познатог по изузетном документарцу насталом на почетку руско – украјинског сукоба прије неколико година.

У бившој Југославији, инспирисани претходно сличним таласом у СССР, титуле градова хероја носили су Београд, Дрвар, Загреб, Љубљана, Нови Сад, Прилеп, Приштина и Цетиње чиме је испоштован принцип да свака тадашња република и покрајина добију једног лауреата почасног звања.

Данас се назире први такав град који је у мирнодопским условима зарадио ову необичну титулу.

Другим ријечима, било би лијепо да за сљедећи Сретењски празник Нови Сад поново добије почасно звање.

Још ако би га уручила нека Предсједница Републике Србије (рецимо проф. Иванка Поповић, тужитељка Бојана Савовић, новинарка Тамара Грујић (Тамара у акцији), проф. Биљана Стојковић, итд.), онда би то заиста био шлаг на торти нове, еманциповане и уземљене државе.

Враћене у винкл. 😊

***


Касно сам легао. Тражили смо дуго стан у ком ћемо преспавати, док смо прије тога свирали на прослави педесетог рођендана драге пријатељице и добре особе. Вече пуно емоција и елегантна слављеница као дама у црвеном. Домаћа добош торта на крају, као слатко супер финале вечери.

Знам за насеље одавно, али његово име ми одавно стоји као мистерија. Лиман. Као неки лимар или лик из цртаног: Хи-ман (Сиве лубање силом! 😊). Насеље пуно великих зграда и правих булевара. Истинска локација гдје становници града одмарају, спавају и спремају се за нови дан. Насеље гдје готово да нема слободног паркинг мјеста, али то је већ нека друга прича.

Поријекло ријечи „лиман“ је старогрчко (грч. Λιμένας) што би у преводу значило лука или залив. Кроз Отоманску империју, сама ријеч је упловила у бугарски, руски, румунски и српски језик. Код нас се одомаћила као ријеч која означава мјеста у ријечном току са мирним протоком гдје вода изгледа као да стоји. То су такође мјеста гдје је вађен шљунак или ријечна матица прати дно корита. Даље, сама ријеч је означавала језера и баре са спрудовима, насталим у рукавцима Дунава.

Е ту смо, дакле.

Игром случаја или баш судбином, пробудих се то јутро на Лиману. Сув је зрак у соби, а гријање добро. Прилични подочњаци које сам срео у лифту указивали су на кратак сан и немирну ноћ. Кроз спуштене ролетне и прозоре отворене на кант пробијали су гласови пролазника и звукови аутомобила са оближњег булевара. Чисто да се не опуштам превише.

Дан је сив, кишан, зарозан. На пада јако, али свако мало почне, па се предомисли. На једној високој згради видим голубове на симсу како прхутају крилима и крију се од новембарских капи. Хладно је, коначно.

Стижем тачно на вријеме у Лимански парк гдје се редари факултета, студенти и грађани већ окупљају. Тихо је, али истовремено и свечано. Долази седам, осам трактора, а видим и Мишу Ронина који носи цвијеће пострадалима.

Колона са безброј кишобрана креће и прилично брзо идемо или се само тако чини. Стајемо повремено, да се ускладимо са остале две колоне које пристижу. Ходамо Булеваром Ослобођења и то је посебна симболика јер се слобода заиста осјећа у ваздуху. Што пјева вјечни војвођански син Ђоле – живети слободно.

У колони чујем младе људе како препричавају утиске са изборних мјеста гдје су били контролори, мобилни тимови, затим како су излазили на терен да непокретна бака гласа и слично. Мислим се, па та сила је непобједива.

Вучићу, народ ти устаоо – смијешка ми се брк док замишљам глас професора Павићевића испред микрофона подкаста.

Разговарам потом са дивном кратко ошишаном госпођом, физиотерапеутом у једној НС болници, која са сином студентом корача у колони туге. Каже – имам пиштаљку још од Слобе, а сад сам највише запела јер се осјећам дужном да овој дјеци око нас помогнем да направе бољу земљу за живот. Док то казује, скупља јој се једна суза у оку. Син осмијехом и климањем главе потврђује њене ријечи.

Питају ме одакле сам и шта радим, па одговарам да сам заноћио у Новом Саду и напросто осјетио потребу да останем на обиљежавању друге годишњице велике трагедије у Новом Саду која је однијела шеснаест невиних живота и за коју још увијек нема одговорних.

***


Толико је људи било да нисам пришао близу Жељезничке станице. Послије читам на порталима да је педесет или шездесет хиљада душа присутно. Имамо видео бим који у даљини гледамо. Људи константно пролазе, премјештају се, траже договорено друштво. Кишобрани се шарене као на вашару. Шљапкају точкови дјечијих колица. Пуно је младих родитеља са дјецом присутно. Пси повијеног репа каскају кроз гомилу.

Смјештам се испод надстрешнице (о какав апсурд), да не киснем и почиње 16 минута ћутања.

Чини се да је велика грудва ината, пркоса и протеста која се закотрљала рођена у тим минутама шутње. Прво овдје, у Новом Саду, а онда у већини градова Србије. Минуте кад остајеш сам са собом, кад размишљаш о страдалим људима, кад замишљаш да си ти или неко теби близак могао бити ту, а онда и размишљаш о систему који је хтио све то да гурне под тепих, заборави, забрља, прекрије и скрене пажњу десетинама пласираних спинова.

Тад се рађа бијес, пркос, буди се српски инат.

Многи су доскора прозивали Нови Сад да се посељачио, да су га преузели неки прости људи, примитивних навика и обзира, бахати и осиони, дрчни и бескрупулозни, углавном дођоши различитих врста, слично као и диљем Србије. И вјероватно су били у праву добрим дијелом, али оно чему смо свједочили, вриједно је пажње и историје.

Пазимо.

Студенти су након трагедије поставили питање – ко је одговоран. Након свезнајућег Предсједника (тадашњег, Богу хвала) који је јавно слагао да су све реновирали осим надстрешнице која је пала на људе, почео је да тиња отпор.

Устали су студенти, прикључили се њихови родитељи, грађани, средњошколци, гомила маргинализованог, обичног свијета ..

Две пуне године трајала је неравноправна борба једног пристојног града и његових тихих, али изузетно ментално снажних грађана са непристојним и недостојним владарима.

Заједно са студентима из других Универзитетских центара, подигли су цијелу земљу на ноге. Пребијање дјеце у Ваљеву и Ужицу родили су додатне тачке отпора криминалној сили која је отела државу. Пјешачење и дружење студената у Новом Пазару донијело је додатну боју радости на фестивалу отпора и љубави. Фотка дјевојке са хиџабом која пјешке носи српску заставу од Пазара до Новог Сада више је учинила на развоју међурелигијског разумијевања у Србији него двадесет година шупље приче.

Вожња бициклима до Стразбура гдје се флекава Стара Дама (Јевропа) углавном обрукала у пријему студената, била је фасцинантна, као и послије вожње бициклима и маршеви кроз Србију. Студенти и Нови Сад марширали су корак уз корак, достојанствено, мирно и одлучно. Обиљежавање прве годишњице трагедије гдје сам са пријатељима и супругом такође био, показали су зрелост и достојанство града и земље. Сви студентски и грађански протести у Новом Саду, Београду (Славија), Ниш, итд. били су феноменални по енергији, масовности и достојанству. 

Можда студенти некада и добију Нобелову награду за мир, али што се мене тиче, Нови Сад је град херој.

Издићи се из бола и трагедије на дирљив и достојанствен начин, преживјети  каскадне ударе власти, прислушкивања, праћења, застрашивања, затим перфидне покушаје разводњавања и релативизације кривице, те остати досљедан циљу, могу само ванредне заједнице окупљене око великих циљева и идеја, попут правде. Не заборавити разлог зашто протествујемо и чему је све узрок.

Нови Сад се кроз све што се дешавало након смрти недужних душа, поново родио. Васкрсао, како би рекли Хришћани.

Данас је обојен тугом због смрти обичних људи, али и чудно окупан радошћу због тешко извојеване побједе Студентске листе на изборима. Какав Његошев микс живота на дјелу. Киша и свему даје праву чар.

Нови Сад, јединствени град херој, коју је титулу освојио у миру.

Нови Сад моје Цеце, Оље, Данијела, Гаше, Владана, Елеоноре, Ђорђа, Милоша, Јованке, Миње, Јелене Џ. и бесконачног низа мирних, пристојних грађана.

Мало је рећи да сам поносан.


П.С. Поткрала ми се у Новом Саду једна суза током недеље 1.11.2026, док је хор изводио пјесму Душана Ковачевића – Цвета трешња у планини (све је исто у мом крају, само мене више нема ..) на двогодишњицу трагедије.

И камен би заплакао ..

Karneval ljubavi ili kažu da je počelo



Svašta se u Srbiji skrpilo za ove dve godine.

Stanje sa vlastodršcima i otuđenim kvazi-elitama moći nije bilo dobro ni prije toga, tonuli smo u polu-autokratiju sa elementima represije, medijskog zlostavljanja i duboke korupcije otete države. Međutim, stvari su dodatno eskalirale od pada nadstrešnice u Novom Sadu.

Postavljeno je samo jedno pitanje koje nije nestajalo iz etra nakon tragedije i šoka – ko je odgovoran? Najednom, bahati sistem i pojedinac na vrhu je počeo da se kruni, preznojava, migolji, izvlači, razvlači, tetura, konsoliduje, gubi, viče, udara, hapsi, prijeti, plaši, zamjenjuje teze, dezavuiše.

Gotovo dve godine kasnije, dobili smo epilog epske studentsko-građanske borbe protiv otuđenih centara moći isprepletenih interesno-institucionalnim i koruptivno–državnim strukturama. Jedan sataraš privatne prćije pojedinca koji je većinu državnih resursa izjednačio sa partijskim resursima i zloupotrebljavao ih na najgnusniji način. Zamisli ozbiljnu obavještajnu agenciju koja špijunira, privodi, zaplašuje sopstvene studente, ljekare, profesore!?

Sramota po mnogo osnova.

***


No dobro. Treba zaista istaći studente čija je energija i entuzijazam zapalio narod. Pedalanje do Novog Sada, pa do Strazbura, mirne i kreativne forme otpora širom gradova i šetnje kroz čitavu zemlju, probudile su jedan narod za kog su mnogi mislili da je izumro, da je iznutra implodirao, fizički prisutan, a već odustao, nestao.

Donijeli su najvažnije u ovoj borbi – svijest da se stvari mogu promijeniti i da ih mi sami možemo inicirati, voditi, artikulisati. To je neprocjenjivo i jedna od najvećih tekovina borbe.

Koliko puta ste oko vas čuli – ma sve je to isto, neće se ništa promijeniti, doći će samo drugi ljudi, bolje je ne gubiti energiju, to je toliko prljava igra, itd.

To su stare udbaške floskule koje za cilj imaju samo jedno – odvraćanje običnog naroda od bavljenja bilo kakvom politikom, od bilo kakvog učešća u suštinskom kreiranju i pravljenju društva. Sve to da bi samo odabrani (najčešće ucjenjeni, kao Dačić i koferče, recimo) imali apsolutnu kontrolu stvarnosti i moć kojom vladaju i oblikuju društvo, instrumentališu ga.

Studenti, a sa njima građani i profesori, ljekari su srušili tu šifru i nadam se da je više nikada neće morati provaljivati ponovo već da će društvom vladati dostojni. Danas jako liči da je to profesor Saičić, ljekar Srdanović i mnogi drugi „mali“ anonimni ljudi različitih profesija koji godinama i decenijama iz srednje klase guraju stvari naprijed na mikro nivou.

Dajmo im malo više prostora, pa će se čuda desiti. Još ako tu priključimo prikazani potencijal mladosti i izuzetan kapacitet srpske dijaspore, onda je samo nebo granica razvoju ove napaćene, umorne, ali od juče i radosne zemlje.

Od takve Srbije sigurno će koristi imati i Republika Srpska, Bosna i Hercegovina, Hrvatska, Crna Gora, Sjeverna Makedonija ..

***


Plijeni način na koji su studenti vodili ovu iscrpljujuću bitku. Stalno pozivanje na smirenost, strpljenje, istrajnost, originalnost i izbjegavanje fizičkih sukoba koje je vlast nekoliko puta neuspješno provocirala (sjetimo se Novog Sada i pripadnika „kobri“ koji brane tadašnjeg premijera Vučevića, pa skupova u Beogradu gdje sumnjiva ekipa maskirana dolazi i napada žandarmeriju, sjetimo se se samo zločinačke upotrebe zvučnog topa na najvećem građanskom skupu u istoriji Srbije 15. marta 2025. godine).

Počelo je sa dirljivim skupovima u kojima je dominirala tuga i gromoglasni minuti tišine u masi. Jednostavan poziv na pravdu. Evo i sad kad pomislim na to, naježim se. Kao da se tada počela formirati jedna gigantska zajednica ljudi povezana empatijom, solidarnošću, ljubavlju. Pomagala je i vlast gomilama autogolova u izvedbama poput ogavnog kampa Ćacilend u centru Beograda (Pionirski park), udaranja ljudi automobilima, medijskim terorom i progonom studenata i ljudi, besmislenim plaćenim skupovima koji podržavaju vlast. Činilo se da kad god žar borbe u protekle dve godine umine, bivši predsednik i njegova bulumenta odigraju neki tupav potez koji razgori vatru otpora i udahne novu inspiraciju generaciji koja dolazi, a i nama trećepozivcima sa njom.

Šetali smo supruga i ja, naši sinovi, šetala je i naša Dr Nada, Lena i Đuka, Žoki, Nataša,  komšinica Bosić, šetali su braća Pešić, porodica Pribišević, jedna Smiljana, studenti Vuk i Dimitrije, lepa Luna, Kecovići, Suba, Vukan, Mira i Marijana sa posla, Zorica, Nataša i Brankica, Zoki u Inđiji, dragi Simići, ..

Šetala je Srbija, brale ..

***


Nekoliko dana prije samih izbora vidio sam zanimljive simptome koji su ukazivali da je promjena vrlo blizu i moguća.

Prvo, političko krilo DB-a je pustilo gej snimak Bojana Pajtića. Osim što je sam čin puštanja u etar takvog snimka gnusan i neprihvatljiv, pokazao je jasnu nervozu i neselektivne poteze u cilju političkog djelovanja. Apsolutni promašaj, kao i tupave viber poruke o spreju na kvakama stanova koji te sprečavaju da glasaš. Psihološki rat.

Drugo, na košarkaškom derbiju Evrolige između Partizana i Zvezde, navijači su u jednom trenutku zajedno počeli da skaču i pjevaju – i ko ne skače taj je ćaci. Vrlo simptomatično,

Na trgu Slavija se u četvrtak skupilo 150,000 ljudi kao podrška Studentskoj listi, a na utakmici FK Crvena Zvezda u Ligi konferencije oko 8,000 ljudi. Dakle, ćorak 😊

Četvrto, čak je i posljedično političko neutralni Bajaga na koncertu u Sava centru pjevao – što ne može niko, može Tri 😊

Peto, u razgovoru sa prijateljima, kolegama, rodbinom vidio sam interesovanje koje apsolutno prevazilazi redovne političke teme. Odavno nije postojao ovakav hajp. Dijaspora je takođe pumpala na nevjerovatan način.

Šesto, verbalni napad Sarape na Dačića u prenosu uživo koji je pokazao da decenijska koalicija vlastodržaca više nikada neće biti ista.

Epilog je počeo prekjučerašnjim izbornim danom i sinoćnjom strepnjom oko glasačkih mjesta i kutija, borbom za odbranu biračke volje većinske Srbije. Oko našeg izbornog mjesta su policijske inspektorke dva puta dolazile službenim automobilom da provjere šta se dešava, ispitujući mlade ljude od dvadesetak godina zašto tu stoje i šta rade.

Znalo se da ako izlaznost bude ogromna, a bila je, stoji velika vjerovatnoća da će režim pasti. Samo je bilo pitanje kako će isti reagovati na tu činjenicu.

Hvala Bogu, dobroj organizovanosti Studentske liste, inatu i velikoj razlici u glasovima (oko 500,000), pa je sve prošlo mirno i izborni rezultat je priznat

***


Nadalje, lagao bih kada bih rekao da će nekom nedostajati svepristuni Vučić, ljigavi Mali, iritantna Brnabićka, Gašić, Vulin, Vučević, Đuka, Zorana Mihajlović, Glišić, a bilo bi normalno i sasvim u redu da se REM i tužilaštvo što prije pozabave Pinkom, Informerom, Kurirom i ostalim propagandnim alatima za ostanak na vlasti odlazeće bratije. Nema čovjeka u Srbiji koji ima pozitivno mišljenje o gospodinu Draganu Vučićeviću sa Informera. To nije medij, to je zlokobno propagandno glasilo. Nadam se ne još zadugo.

Šta tek reći za šefa policije koji ubije čovjeka i sakrije ga u bure, pa ga ubrzo puste da se brani sa slobode ili ekipu preduzimača koja za nekoliko godina napravi biznis imperije poput Milenium tima, Alta grupe, biznis grupacije Ostoje Mijailovića?

Šta ćemo sa drugim čelnicima srpske policije koji su toliko puta javno slagali, da na to više niko ni ne obraća pažnju? Šifra – tačkasti softver.

Zatim, šta ćemo tek sa licem sa potjernice (Terza) i Zvezdom, ispuhanim Džajićem, Radujkom, Kokezom i drugim izvršiocima odvratnih radova u srpskom fudbalu i sportu? Nebojša Čović možda, Tomašević, Rebrača, Tipsarević, Kešelj?

Kude li su i za kog su glasali Vesić, Toma Mona i Šurlan, živ nisam da znam? 😊 Kad će pravo suđenje i apsana za tu ekipu, važno je takođe.

Ima i onih imena poput Zvonka Veselinovića i Milana Radoičića koja se nerado spominju jer su to sive eminencije mafijaškog ogranka hobotnice koja je do juče čvrsto obavijala zemlju. Jednu suverenu malu zemlju koja se konačno oslonila na svoju djecu i sopstvene snage.

To valjda svaki normalan domaćin u sopstvenoj kući radi. Ne čeka bogatog komšiju da mu zakrpi crijep ili pozajmi lovu već sam uredi sve što može. E, to je posao koji Srbiju čeka. Na stranu regionalni i geopolitički izazovi sa kojim će se svaka vlast u državi neminovno susresti. Prvo domaći zadatak, onda visokogradnja.

Dakle, kako kažu vanvremenski stihovi EKV-a:

Miriše na doručak,

prijatan glas iz druge sobe se javlja

kažu da je počelo,

kažu da je počelo.

Idemooo!!!

Dobili smo sinoć karneval ljubavi na ulicama i trgovima Srbije.

I kažu da je tek počelo ..


P.S. Abrovi kažu i da je Gangula podvukao crtu i dao ostavku i tako ..

Кад остарим


Кад остарим

купићу приземну кућу

у улици Петра Мећаве

сјести у двориште

испод кревета винове лозе

на трошну столицу и траву зелену.


Кад остарим

сјећаћу се својих живота

и брк ће се смијати

док пљувачка цури низ уста

јер не могу никако да је ‘уставим


Умријећу полакоте

као Марлон Брандо у „Кум“-у

док јури за унучићима

и непримјетно прелази

на сјеновиту,

другу страну улице


Кад остарим

потражите ме у Дорасу, подно Козаре

како тупо гледам у небо плаво

и ширим ноздрве

док удишем зраке преосталог живота

у земљи стараца.


Кад остарим

немојте рећи да сам стар

само дођите да посједимо у дворишту

тихе улице Петра Мећаве.

Ту је некад трговао Хурин

и позната фирма Воће комерц.


Понесите један здепасти цигар

да га онако у сласт здимимо

и гледамо ћутке

како кончани, дувански дим

тка везице са небом

за све нас брзогореће.

Кер


Моја матер је стара

и живи далеко

али

купићу себи пса

да се о њему бринем

Обећавам, неће му ништа недостајати.


Сву преосталу приврженост,

остатке њежности

поклонићу њему

и онако су дјеца отишла,

гнијездо је празно.


Мајку ћу звати сваког дана

преко екрана,

типкаћу јој дуге поруке

са богатим емотиконима

и слати пуно шолди.

Она зна да је волим.


А наша Буби?

Њу ћемо шетати, растрчавати, тимарити

лоптицом заигравати.

Ако се не дај Боже разболи,

одмах интервенишем

и зовем кума ветеринара

да пресијечемо у коријену.


Желим да здраво лаје

док се у парку играмо са другим кучкарима

здравље је најпрече,

а и волим кад јој се длака

свјеже на сунцу пресијава.

То ми душу милује.


А мајка?

Ево баш јој сада пишем на вибер.

Буби се прехладила.

То ме чини тужним.

Плаши ме самоћа

што злокобно куца на врата

кад остарим

сам самцит и шугав.

као да сам угазио

у псеће говно на Врачару.

Četrnaesti kilometar ..


Dani brzo prolaze. Hitaju. Još uvijek je toplo, ljepljivo, sparno.

Neki planovi se ostvaruju, neki ne. Treba uticati samo na to kako novu realnost prihvatamo. To još treniram.

  ***


Trebao sam gostovati na promociji knjige 1. septembra, ali je dešavanje odloženo, što mi je zbog umora itekako dobro došlo.

Fokus je sada na privatnim stvarima i trećoj, poslednjoj promociji u Beogradu knjige Pripovijesti Belog Grada (a ukupno šesta koja će biti održana).

  • Mjesto dešavanja – CAFFE Režiser, Ada Ciganlija
  • Vrijeme – četvrtak 3. septembar od 19h
  • Gost – Petar Peca Popović
  • Izložba fotografija Igora Motla povezanih sa knjigom – portreti nekih današnjih Beograđana
  • Humanitarni dio večeri – pomoć za decu sa posebnim potrebama (cerebralnom paralizom)

Sadržaj same promocije možda već i znate – biće to specifičan koktel poezije, muzike, čitanja i razgovora u predviđenom trajanju od 45-60 minuta, posvećen nemirnom duhu Beograda. Svojevrsna oda gradu.

Domaćin je ovaj put fenomenalni Caffee Režiser na Adi Ciganliji sa neposrednim domaćinima, fantastičnim čajevima, ukusnim tartovima i divnim ambijentom. Ukoliko vam treba detaljnija pomoć kako da kolima priđete skroz do kafea, pišite mi (regularan ulazak na Adu, pa onda prolazak još jedne rampe). Osim tog prilaza, možete bez plaćanja parkirati na kraju druge strane Ade (Makiška strana) i onda malo prošetati do objekta (1,8 km ili 24 minuta).

Posebna priča je gost večeri.

Iskreno sam zahvalan što je jedan istinski, autentični Beograđanin starog kova pristao da bude gost na promociji i zaista je oplemeni. Pisao sam o Beogradu, a sada na promociju stiže njegova esencija u ljudskoj formi – veliko hvala gosn Petru Peci Popoviću za izdvojeno vrijeme.

Zato ovo i jeste svojevrsno finale mog pisanija, gdje se krug oko knjige (čuj mene Ade 😊) zatvara.

Dodajem još da će knjiga biti dostupna da se kupi nakon završetka druženja, a da od svakog prodatog primerka 200 RSD odlazi u humanitarne svrhe.

Dođite da njegujemo neuništivi duh Beograda (čitaj otpora) 😊


Užice je odbranjeno, Kadinjača nije pala, sloboda je blizu.

Pred zoru je najgušći mrak ..

Pepijovka i čagalj


-Nije strašno. Jedino nekada čagalj hoće da se približi kućama. –

-Šta je to čagalj? –

-To je nešto između vuka i lisice. –

-Manje od vuka, a više od lisice, što bi rekao nesretni Koštunica onomad? –

-Je, je. –

***


Na jednom pravcu je Bulina strana, pa Krčića vrelo što često ljeti presuši, onda nekad kad  kreneš ka moru u nepravilnom driblingu mutnih osjećanja idu sela Miočić, Biočić, Tepljuh, Uzdolje, poslije Piramatovci, Prgomet, Zemunik Donji i Gornji, Konjevrate, Vrpolje, Gaćelez ..

Nemoj zaboraviti Razvođe, kad se krene prema Oklaju. Tu je grob baba Milke. Potom Bobodol, Dujići, pa Smrdelje.

Ovaj dole komšo je iz Bibića podno planine Promine. Tu ima i puno hrvatskih sela, ne samo srpskih. Sada su uglavnom sva poluprazna.

Dole desno, kad kreneš ka Splitu, su Kijevo i Vrlika, Polača i Podosoje, fascinantno tirkizno oko izvora Cetine. Nešto što te ne može ostaviti ravnodušnim kad mu se približiš. Vidjeli smo i selo Modriće na putu ka Manastiru Dragović, pa razmišljam ima li veze sa najpoznatijim fudbalerom Lukom.

Gle, na cijelom putu od Knina nema ni jedne jedine oznake da se na tom mjestu nalazi pravoslavni manastir sa tradicijom dužom od 600 godina. Mora se čovjek pomučiti da ga pronađe. Srećom, tu je moderna tehnologija i GPS. Džaba opstrukcije duboke države.

Vozeći se stalno istim, dobro asfaltiranim putevima, nabasamo i na zaselak Torbice, odakle bi očekivao da proviri legendarni zemo iz Državnog posla. Nemoj zaboraviti ni Kistanje, Obrovac, Gračac, Ivoševce i rimski kamp, kod kuma, pa onda Radučić i Varivode, te Pađene.

Negdje se nabasa i na Žegar i Mokro Polje, selo Muškovce gdje je najljepša plaža na predivnoj, hladnoj rijeci Zrmanji što nestvarno prija tokom tropskih talasa, zatim Zelengrad i Komazeci odakle je vjerovatno porijeklom našoj generaciji poznati košarkaš Arijan Komazec, zatim Kruševo i Gornji Karin, Skradin.

Selo Kosovo Polje je preimenovano u Zvjerovje, ko zna zbog čega ….

Biseri kulture i duhovnosti su i manastiri Dalmatinske Eparhije iz Nemanjićke epohe – Krupa i Krka, pored pomenutog Dragovića. To se mora osjetiti i posjetiti. Posebno ako se zna tragična i nekoliko puta vaskrsla sudbina manastira Dragović. Guglajte ili pitajte ČeDu (Chat Gpt).

Kad se vrćeš za Bosnu ili zabosnu jasno je da moraš proći kroz Golubić i zatim čuveno selo Strmicu koja je istovremeno i naziv za granični prelaz. Strmičana ima razbacanih po cijelom svijetu. Nekoć na pab kvizu doznah da je i čuveni vajar koji je autor spomenika na Mrakovici, Kozara – Dušan Džamonja, rođen tu. Danas je reprezentativac puste Strmice jedan jedanaestogodišnji dječak V. što čuva ovce u selu i državnim kombijem ide u gradsku školu u Knin. Njegova majka se prije par godina vratila iz Australije na ognjište da tu živi. Ne znam kako bih taj potez nazvao – vizija, hrabrost ili ludost. Kako god, samo žalim što nasmijanom V. nisam ostavio koji evro da se zasluženo počasti. Život koji on živi je u današnjem dobu evropskih mekih ljudi pravi raritet.

Čini se da je mrtva trka u polemici koje je selo prvak svijeta po slavi i broju rasutih svjetskih stanovnika – Nakovo kod Kikinde ili Strmica kod Knina. Najbolje bi bilo organizovati neki multidisciplinarni višeboj u dijaspori, da se to konačno jednom prelomi.

Sve u svemu, od toponima ti se zavrti u glavi i naprosto poželiš zaplesati šarmantni Posljednji tango u Đevrskama.

***


Kod nas u Vrbniku ima nekoliko zaseoka – tu su Vukadini, Amanovići, Škarići, a i Likići, Vujatovići, Grekše, Jaramazi i Petojevići. Neki kažu da su i Tanjge blizu, Šumarune i Kuprešani, Daničići i Purići.  

Tu nekada uveče zatvorim oči i onda vidim Pepijovku. Leteću babu kojoj vijori dugačka plava marama dok sa osmijehom tjera stoku. Prava Pipi duga marama iz dalmatinskog zaleđa. Zveče ovce predvodnice po mraku dok čeprkaju po niskom rastinju, bajamima, smokvama i to pomaže velikim, ostarjelim očima neobične žene da zasijaju i nasmiješe se dubokim usjecima bora, pa onda polete za stadom. Brani ih od čagalja, a ima i vukova, lisica i divljih svinja.

Nema više masovnog lova i lovačkih udruženja kao prije posljednjeg rata kad su se na prve tragove vukova i zvjerova pokretale hajke i štetočine odmah likvidirale. Danas ih štite zakoni Evropske Unije i to je dobro. Jedino je loše što običan, preostali narod smješten tu u iglicama Dalmacije između kamenih predjela, šmreke, šikare i sunca ne štiti niko, pa se u Strmici kad ideš do izvora na hitru rječicu Butižnicu mora ponijeti veliki štap, ako slučajno nabasaš na kakvu zvjer.

Pepijovku nisam nikad vidio, ali priča se po selu da ima nova, čelična koljena, operisana u dobroj ortopedskoj klinici u Vodicama, pa sade lakše potrči kad uzlijeće za ovcama. Zamišljam taj prizor dok gledam ka Polači i neprljanom zvjezdanom nebu na kom nema svjetlosnog zagađenja. Vijori se na vjetru tkanina oko naše Pipi duge marame, a ona tiho jezdi iznad niskog, podviljalog grmlja, šikare, kadulje i lavande. Samo se smješka, bakuta draga.

Kad se zajedno umorimo od tih fantastičnih slika što liče na mješavinu marsovskih krajolika i nepreglednih vestern film podloški, Pepijovka i ja balotamo sa džinovskim čičcima, dok se mala litija oko crkve u Razvođu završava, pa narod ode brzo ća, svršavati ostale poslove, zalijevati baštu, vinograde, krastavce što se žutih listova savijaju i suše.

Ajmeee ..

Možda jedino da svratimo načas u Oćestovo ili da obiđemo Mratovo? Odatle su Đomlije.

Vrtimo se podno planine Promine ukrug dok bura vazda puše i ćirlika. Isušuje ubrzano zemlju iako sa ove strane planine ima devet izvora, dok je sa druge samo jedan ili nijedan.

Svašta se dozna na starom seoskom groblju ..

Možda će i burin puhnuti uskoro ..

***


Zaleđe ili možda ofsajd Dalmacije, ako ga danas bukvalno sa hrvatskog jezika prevedemo sam nekada upoznavao kroz predivne i melanholične pjesme Arsena Dedića.

Posljednji tango u Đevrskama ili Djevojka iz moga kraja su kompozicije koje i danas rado preslušam, a upravo imaginacijom tvore taj mitski prostor između Tromeđe na sjeveru i mora na jugu, odnosno gradova Zadra i Šibenika.

Nadiru ljepotice iz Piramatovaca

otmica Skradinjaki

očajnički plesni par iz Kistanja

manekenka sa Meteriza

Rupe, Dubravice, Konjevrate

Miss Gaćeleza

Miss Bilica

Plešu članovi žirija iz Vodica

Prvi glas Prgometa

Onda sam kroz Krajišku tradicionalnu pjesmu ojkaču dodatno upoznavao sela poput Žegara, Mokrog Polja, Kistanja, Zelengrada i Bukovice. Slušao krajišku groktalicu i divio se ovoj jedinstvenoj, narodnoj tehnici pjevanja koju nikada nisam naučio, a koju samo posebni ljudi znaju da izvedu.

Sve se to zapatilo i negdje čučalo u meni, pa povremeno probijalo, izbijalo, tražilo forme da se kreativno izrazi.

Danas povremeno boravim na tim predivnim, sjetnim i surovim prostorima, prepunim priča, tragedija, a opet punim nekog prkosnog, žilavog života što izbija iz kamenja, zarasle makije, buke zrikavaca i povremeno nepodnošljive vrućine. Kao neka nepokorna vinova loza od koje deda Pajo napravi odličnu žutinu.

Boravim, dišem, smijem se i plačem. Zavolija sam ih ..

Mjesta zamiru, priroda nadire. Batrgamo se, kao i na ostatku Balkana. Pred očima nam umiru svjetovi.

Na naše geografije dolaze neka nova lica iz Šri Lanke, Nepala, Bangladeša, sa Filipina, itd. kojima Arsenova muzika ne znači ništa, kao ni stare, kamene kuće, groblja, manastiri, dok narodi na Balkanu i dalje dozvoljavaju da se njima manipuliše i prst uperi u onog prvog stogodišnjeg komšiju do sebe, sa sočnim optužbama i mržnjom.

Violina sjetno gudi, a bura puše, pa se zvuk povremeno gubi.

Samo još Pepijovka ne posustaje. I čagljevi što ovce i pse sa užitkom napadaju.

Dokle će tako, ne znamo ..

Da li smo izgubili bitku?

Ae ..

Monasi ŠAolina (7. ŠA Fest)


Vjerovatno vam nije jasno i neće biti ni poslije ovog teksta, ali vidim to čisto kao jutarnju rosu kraj Sane:

Da bi ste uspješno organizovali jedan ovakav specifičan, dobar i zahtijevan festival, neophodno je da imate mirnoću i odlučnost Šaolinskih monaha. Oni su prevashodno budistički monasi koji slijede zen budizam, a odlikuju ga duhovna posvećenost, fizička disciplina i kung fu, jednostavnost i poštovanje tradicije.

Vjerovatno ćete pomisliti da pretjerujem. Možda ste i u pravu, a sigurno niste 😊

Zašto?

Barba Krivi, jedan od glavnih krivaca za ovogodišnji sedmi ŠA Fest na glavi nosi malu punđu, kao da je majstor istočnjačkih drevnih disciplina. Muzičko – organizatorski sensei iz Dorasa.

Drugo, sedma godina u kojoj se održava naš festival neobičnim sinhrocitetom korespondira sa filmom Sedam godina na Tibetu i fenomenalnom rolom autentičnog Breda Pita. Dakle, ponovo budizam, zanimljiv i mukotrpan preobražaj kroz rad, spoznaju i iracionalnu upornost i dosljednost. Čini mi se da u putovanju ŠA festivala ima slične magije.

Na kraju, čudesni Mario iz Zostera, koji je definitivno najdominantniji alternativni rok rege pop bend regiona, na nastupima oblači kimono i pravi kung fu finte i ples, čime je već postao poznat široj publici. Ovakav kung fu super Mario jasno pristaje na ovogodišnju percepciju ŠA festa.

I sad kad sam nabrojao sve čudne paralele zašto sve podsjeća na duhovnu posvećenost, jednostavnost i odricanje, te strogu disciplinu šaolinskog budizma, dolazimo do suštine. Sve ove karakteristike su i negdje daleko, na brdovitom Balkanu, potrebne da se organizuje pomenuti festival:

  • Nemaš riješen budžet dva mjeseca prije festivala, imaš jedino mlitava obećanja, nisi siguran ni u šta = ostani smiren kao da se radi o nekom drugom. Odpersonalizuj se.  
  • Kad dođe festival, radi, diši i živi 24 sata sa njim, padaj sa nogu i ne žali se – fanatična posvećenost bez previše razmišljanja. Mod preživljavanja.
  • Poštuj teškom mukom izgrađenu festivalsko-muzičko-umjetničku tradiciju u zemlji i području gdje urbane kulturne vrijednosti imaju nikakve šanse da opstanu = poštovanje i tradicija
  • Za organizatore i najbliže saradnike festivala nema zarade uopšte ili je veoma mala, simbolična – jednostavnost i svjesno odricanje   

Dakle, budi monah ŠAolina iz grada Dorasa.

***

To je sve okej, ali kakav je bio ovogodišnji festival, pitali bi.

Kontekst bi bio taj da je u cijeloj Srpskoj predizborna godina, da se presipa iz šupljeg u prazno i da je bitno da se napravi što bolja simulacija da stvari funkcionišu. Dobro je to došlo ove godine da se festival ipak organizuje. Kao neki aikido potez. Za one neupućene, svake godine je borba za budžet i uopšte održavanje samog festivala. Dakle, nema garancija. Nikakvih. U svakom slučaju, dobro dođe podrška kulturi koja se opet desila kroz gradski budžet, makar i ovako iznuđena, čini mi se.

Budžet je kasnio, budžeta nema, budžet je neizvjestan. Treba dogovarati izvođače, treba normalno planirati. By the way, unaokolo sve pršti preko ljeta na muzičkom, izvođačkom Balkanu jer to je prilika da se svi predstave, možda nešto i zarade, upoznaju dijasporu sa radom.

Naravno, ljudi je sve manje, defetističan duh vlada većinom, vreline prže mozak i volju kao u podsaharskoj Africi. Treba plivati kontra matici, pa ipak naći entuzijazam da se stvari izguraju. Ono što ja kačim i vidim su Krivi, Miljan, Liki, vlasnik Que Pase, Martina kao barjaktari i lučonoše ove godine. Napaćeni naš Krivan najviše.

U gradu početkom mjeseca postoji več nekoliko godina i Garden fest koji budžetima uvijek praši nad ŠA festom, dok maltene replicira ŠA program, bendove i pozivare, ali ŠA ipak zbog neke čudne autentičnosti, entuzijazma i ljudi koji njeguju sjećanje na Dalibora Popovića Mikšu, još uvijek traje i to je zaista uspjeh. Veliki. Neravnopravna borba koja se sa strane ne primjećuje.

***

Dobro de, ne tupi više. Kakav je bio program, neki bi već iznervirano rekli.

Kao što pomenuh, tokom cijelog festivala gradom i regionom je vladala velika vrućina. Požari u Francuskoj i Španiji, tropski talas nad Jevropom. To nije pomagalo uspjehu festivala, već naprotiv.

Početna izložba akvarela „Transpozicija“ posvećena Mikši u Galeriji „Sreten Stojanović“ uspješno je označila početak festivala. Zatim slijede ŠA kids programi i reciklažna radionica sa puno dobrih, edukativnih i zabavnih elemenata. Ostatak radionica je takođe dobar, a vrijedi pomenuti gošću iz Amerike, psihologa i interaktivnog psihoterapeuta Bojanu Katić koja nam je na zanimljiv način govorila o razumijevanju sopstvenog tijela i uticaja stresa na nas. Takođe, srcu draga je i radionica studenata Arhitektonsko Građevinskog fakulteta iz Banjaluke koji su u dvostrukoj stvarnosti filtrirali i prikazali sudbinu prijedorskog kulturnog dragulja Radetića Kule – šta će biti ako se pobrinemo za nju i šta će se desiti ako je ostavimo da propada. Izgleda da je interesantan bio i turnir u odbojci na pijesku, prvi put organizovan na festivalu, a na mojoj Književnoj gradionici smo malo umovali o vezama poezije, pisanja, muzike, arhitekture i uopšte multipolarnosti same umjetnosti, kao i inspiracijama, našim neuralgičnim tačkama.

Od drugih pratećih programa bih pomenuo super posjećeni pub kviz koji je vodio poznati Tragač iz Hrvatske. Osim što smo se dobro zezali, Međeral nam je zabiberio pitanja sa kojima bi se i Chat GPT pomučio 😊, tako da se nismo proslavili.

Na kraju, stižemo do muzičkog programa gdje je prvo veče, u petak pod krošnjama drveća u Starom Gradu, Elemental uradio odličan posao. Nakon njih su izašli bivši Mikšini muzički saborci i tribjut bend sa sjajnom energijom. Mislim da je scena u kojoj Mikša u krupnom planu sa video bima pjeva najpoznatiju baladu benda Tatoo protresla i smrzla sve one koji su ga poznavali. Učinilo se na trenutak kao da je živ.

Drugo veče dolazi muzičko finale i nakon Spazma na scenu izlazi možda najsimpatičniji bend festivala – Vatra koji sa energijom i nekoliko poznatih hitova inkluzivno pjeva sa publikom. Kažu, putovali su preko 14 sati iz Hrvatske uplivavši u nesnosne granične, šengenske gužve kojima smo opkoljeni i direktno iz busa izašli na scenu. Rispekt.

Poslije njih izlaze splitski veterani iz TBF-a koji su za dio naše ekipe bili vrhunac večeri. Uvik kontra, uvik kontra, uvik kontra, takva sorta i ništa mi neće ovi dan pokvarit’ su stihovi koji ujedinjuju prijedorsku Ljetnu baštu u horski hip hop dobre volje.

Zatim slijedi finale u kom harizmatični Mario dominira na kung fu sceni najrastrčanijeg i najzauzetijeg benda Balkana ove sezone – Zostera. Nižu se hitovi, buraz Mario izvodi kung fu ples u kimonu, tradicionalnoj uniformi za svirke, a raja pjeva li pjeva. Većina zna tekstove i stihove, pa sve vrca od energije, duha i svojevrsnog hercegovačkog haikua upakovanog u prepoznatljiv zvuk. Bend funkcioniše savršeno. Nema greške.

Nakon njih scenu zatvara poznati Ajs Nigrutin, možda malo odvaljen od alkohola, ali sa vjernim fanovima koji istinski uživaju u srpskoj geto muzici.

***

Na kraju, Šone Gačić nekadašnji bubnjar Tatoo-a i možda najbliži muzički Mikšin saradnik i saputnik mi kaže da bubnjeve u Zosteru ovaj put svira jedan novi momak jer je naša dika iz Gašića naselja (nećemo mu pominjati ime – Anes Beglerbegović) zauzet na Koševu gdje prži koncertni ritam pred desetinama hiljada ljudi. Taj novi dečko je sin Senada Šute, bubnjara fenomenalne Dubioze Kolektiv i odličan je momak, a i sjajan bubnjar. Nekada davno 2017 ili 18. godine je kao dječarac počeo da svirucka bubnjeve u Rok školi u Mostaru gdje mu je naš Šone bio jedan od prvih učitelja.

I onda kažu ljudi da se krugovi na zatvaraju. Tu su, koncentrično, ali ih treba pažljivo posmatrati.

Hvala ŠAolinski ŠAjni people za još jednu godinu trajanja. Nije to lako.

Neka nas.

Živio ŠA Fest!