Božo, Dule i časovi ljubavi

Stihovi starog narodnjaka i tananog Ljube Aličića kažu

– Dva dobra druga, dva prijateeelja

u maloj krčmi dugo sedela .. –

Tako nekako i njih dvojica. Odoše junački u smrt. Zagrljeni. U nepunih dvadeset dana. Kao po dogovoru.

Ako bi ih zamišljao, ogrnuti su u crno-bele zastave. Pjevaju se jugoslovenske pjesme, najvjerovatnije „O bella ćao“ i penju se na Kadinjaču koja nije pala, pa će prema oslobođenom Nikšiću.

Direktno u legendu ..

***

Važno je za ovu priču razjasniti da sam zvezdaš. Doduše, ne mogu smisliti Terzu i ove novokomponovane Zvezdaše, ali osjećam emociju prema crveno belima i čekam neminovne promjene. Sa te pozicije pišem ove redove.

Dakle, nakon Duška Radovića, crno bela sportska familija nije imala jače ideologe i duhovne lidere od Bože i Duška. Oni su bili ta nematerijalna srž Partizana koja je davala takt, ton, boju i miris ljubavi ka nečemu tako širokom i apstraktnom kao što je sportsko društvo i klub. Možda još i glumac Bogdan Diklić, te Željko Obradović uz njih. Bili su liske plamenova vatre koja stremi ka nebu na grbu JSD Partizan. Trebaće godine dok neki to prokljuve, jer se najbolje stvari u životu ne mogu kupiti, samo zaslužiti, živjeti, darivati.  Evo recimo, naša Zvezdana nema takve apologete. Možda danas Bajaga donekle emituje neki duh preživljavanja, ali može to itekako bolje, plemenitije i bogatije. Autentičnije, kroz filozofske bardove. Međutim, nema načina da se to vještački opravi ili kupi. Mora postojati ljubav, trajanje, vrsta patnje i boli, nepravde, zdrave kritike i strpljenja da sve to zajedno proizvede višu energetsku silu. Nju najčešće očitavamo na utakmicama KK Partizana. Zbog toga sportski fanatici šitom planete dolaze na iste, što sadašnji predsjednik KK vrlo lijepo zna da monetizuje. Ko umije, njemu dvije.

Život i duh Bože i Duleta jasno poručuju da u životu nema prečica i da sve mora zaraditi. Jebi ga ..  

Svaki politički, društveni i sportski narativ mora imati oponente, zdravo razumske kritičare, pjesnike, pisce, te oplemenjivače i tumače stvarnosti. Svojevrsne hroničare i ideologe vremena u kom žive, rade i stvaraju. Dule i Božo su bili filozofski Lolek i Bolek Partizana, njihovi Pat i Mat, koji simpatično, sa puno duha i ljubavi ukroje da stvari sa crno-belima imaju višeg smisla, osim onog klasičnog sportskog i rezultatskog. U ekonomiji se to zove dodatna vrijednost ili možda čak goodwill, kod prodaje kompanije.

Negdje usput sam čuo priču da su se nedavno posvađali. Kao da su obojica neminovno osjetili kraj koji se šunja, pa da im bude lakše da se rastanu. To je utisak.

Dule je otišao u sunčanom, aprilskom danu, podsjećajući na varijabilnost života. Bilo je u njemu neke njegoševske mudrostu, lucidnosti Danila Kiša, prkosa Žulijana Asanža i spartanske discipline. Istovremeno zaluđenik iz ljubavi i posvećenosti, a opet zen ljubitelj umjetnosti, slikarstva i književnosti. Jugoslovenski duh i generalski stav. Partizanov pokret otpora. Nekad možda i previše drčan. Kurčevito, kako bi rekao novinar Tijanić.

Božo je bio Duletov oslonac, filozofska poluga u kojoj je ogledao svoja promišljanja o sportu, umjetnosti i filozofiji Partizana. Sparing partner bez koga nadrastanje svake profesionalne i životne uloge ne bi bilo moguće, beta tester partizanskih ideja i kritičar čistog uma. Drug i prijatelj sa zajedničkom strašću – Partizanom. Ako je Dule bio general, Božo je bio važan član Generalštaba.

***

Postoje još dve snažne komponente koje povezuju ove velike duhove.

Obojica su se bavila stvaralaštvom. Kažu da je Boža bio umjetnik kroz više medija jer je spajao poeziju, istoriju, sport i autofikciju. Najviše je bio pisac sportsko kulturne alhemije i pozorišni producent. Sreo sam ga na predstavi Šindlerov Lift pisca, pjesnika i glumca Darka Cvijetića i znam da je poslije promovisao ovo djelo kao vrijedno čitanja u opštoj deflaciji književnosti i umjetnosti.

Dule je stvarao košarkaške igrače i pismene ljude, a obožavao i poznavao likovnu umjetnost, kao i književnost. Bio je mentor mnogim mladim igračima, ali i filozof lakonskih rečenica, te tvrdih, utemeljenih stavova. Pamte se citati poput – Ako je ruža, procvetaće ili navodi stihova Đoleta Balaševića u odsudnim trenucima bitaka za KK Partizan – Džaba vam novci, moji sinovci. Dakle, jedan intelektualni pristup sportu i svojevrsno stvaralaštvo. Pakleno teško. To vidimo po vremenima nakon njega.

Druga je odnos prema (političkoj) stvarnosti. Božo je odmah instiktivno osjetio šta nosi nova vlast i njena glavna perjanica (sadašnji predsjednik Republike), pa je odmah pravio otklon od istih i kritički se odnosio prema vladavini. Naravno, jasno je podržao i trenutni studentski bunt riječima:

Kao neko ko je ‘grobar’ od rođenja, pozivam navijače Partizana da, u skladu sa našim ofanzivnim načinom igre od 1945. pa do sada, podržimo studente i đake i da ih, ako bude trebalo, sutra zaštitimo od ove represivne vlasti. Mene ove kolone studenta podsećaju na proleterske brigade iz Drugog svetskog rata, na Petu crnogorsku, Dalmatinsku, vojvođanske i slavonske brigade, brigade Otokar Keršovani, slovenačke brigade Vitomila Zupana i Edvarda Kozbeka…Studentske divizije će zauzeti Terazije i studentske su divizije Beogradu najmilije”,

Dule se na svoj način borio sa nadolazećom propasti čitavog JSD Partizana, a najviše perjanica KK i FK. Ponosno se nije dao „pasjim sinovima“ kao Kišov Boris Davidovič i taj dugotrajući, neravnopravni sukob sa vidljivim i nevidljivim neprijateljima sa druge strane (Čović u KK Crvena Zvezda kao otvorena protivteža) polako su mu crpili životnu energiju i zdravlje. Kuliminiralo je odlaskom sa klupe voljenog košarkaškog kluba i ozbiljnim zdravstvenim izazovima. Braneći Partizan, ali i kulturu otpora u društvu, ulazi čak i 2023. godine u političku arenu da pokuša probuditi apatične snage. Na žalost, više našu nego njegovu, nije uspio u potpunosti. Ono što jeste uspio je da skloni strah kod jednog broja ljudi u odnosu na vlast i društvene promjene koje su neminovne. Normalna je borba za bolje društvo i biti na strani mladih je obaveza, a ne izbor.

Naravno, i Zvezda je jedno vrijeme prije 2012. godine bila sabotirana, manje podržavana i slično, ali nivo patologije kojom su FK i KK Partizan svedeni u današnjem trenutku, daju utisak da je apsolutno nemoguće da budu šampioni Srbije ili naprave neki značajniji rezultat u Evropi. To nije normalno i to treba jasno reći.

Obojica su to znala i nosila u duši. Boljelo je, ali jača je bila čast i svjesnost da se u borbu i otpor mora ići. Bez obzira što su se obojica deklarisala kao Jugosloveni i svojevrsni komunisti, živjeli su po hrišćanskim riječima Cara Lazara izrečenim pred Kosovski boj:

„Nije važno kakva sila nas napada, već koliku svetinju branimo“.

Nisu ustuknuli. Branili su svetinju.

Slava im.

***

Tako nekako simbolično, jako blizu četvrtog marta (iz 2010. godine), otišli su obojica – Božo dvadesetog marta, a Dule osmog aprila. Nekako s proljeća.

Navijači Partizana dobro pamte taj martovski datum 2010. godine jer su tad formalno rođeni čuveni časovi ljubavi, taj specifični odnos navijača i igrača, navijača i kluba. Može da se izgubi, može da se loše odigra, ali trud, volja, želja i ljubav moraju na terenu uvijek da se iskažu. To je suštinski princip djelovanja. Jednostavna filozofija, ne tako lako primjenjiva jer zahtijeva posvećenost, žrtvu, odricanje i dugi rok. Skoro sve što je u današnjem svijetu luksuz i rijetkost. Božo je o tome promišljao, a Dule životom i posvećenošću do fanatizma, svjedočio. To su navijači prepoznali i podržali. Zbog toga Partizan i danas snažno živi.


Dok je još suza u oku, treba zapjevati stihove:

„I kada ne budeš prvi ti”

i zapaliti dvije svijeće za ove časne ljude. Bez obzira na stranu Topčiderskog brda koju smo izabrali. Kad častan protivnik strada, zaustavljaju se i naše vojske. Odaje se zaslužena počast.

Odlaze stubovi temeljci metafizike Partizana. Njegovi alhemičari i hrabri sanjari, filozofi i doživotne sluge. Partizanski fanatici, španski borci građanskog rata.

Kad bi bilo neke kosmičke pravde i slobode, Partizan bi trebao organizovati godišnje proljetno okupljanje pod sloganom:

Božo, Dule i časovi ljubavi

Toliko duguje. Mislim, samom Partizanu, jer kao što Dule reče:

Sport je mesto gde je pravda najdostižnija.

To treba njegovati ..

Brod plovi za Beograd

Dugo sam se spremao da obiđem taj Pub Brod.

Zapratio sam ih, pa sad stalno iskaču na socijalnim mrežama. Te dobra muzika, te kraft pivo, te zanimljivi di džejevi iz književnih voda, te legendarni Branko Kukić iz Gradca. A ja vavijek negdje na putu, nervozan, umoran, dužan da se posvetim porodici, u pokretu ..

I onda bam. Subota veče uoči napetih lokalnih izbora u deset srpskih opština, dok kiša curi kao u Balaševićevom ringišpilu, obretoh se tamo.

Noge mokre, nogavice još grđe, ali ulazim samouvjereno i ustrčavam uz stepenice malog lokala, nalazim buraza i uživamo do daske.

Pričamo o knjigama, malom biznisu i (super) važnosti keš flou-a, porodičnim anamnezama, djeci, istoriji umjetnosti i srpskim manastirima, generacijama iz srednjih škola i sudbinama, stasavanju generacija Srba u dijaspori, itd. Klizi Čarli rajzen zagasite žute boje niz grlo kao mače niz oluk, žamor paba iz prizemlja nosi, a muzika koju slušamo liječi, kao melem. Rokenrol, buraz!

Zamjerku nosi jedino dimna, duvanska bomba koja uništava odjeću i od koje smrdiš nadaleko, jebi ga. Plaćanje kešom, što i nije neko iznenađenje, al’ može da iznenadi ako nisi (gotovinski) spreman. Srećom, mi jesmo 😊

***

Potom onako omamljeni od kvalitetne cirke, duboko u noći, idemo kućama.

Beograd je vlažan, mokar od martovske kiše, napet od odlazećih vlastodržaca i državo- uzurpatora čiji se strah osjeća po čitavom gradu. Džaba krečenje.

Buraz uskače u taksi, a ja čekam noćni bus na Terazijama. Kao klinac, prije dvadesetak i kusur godina, kad sam se vraćao sa horskih proba Krsmanca, nakon žurke u klubu. Ju hu! I sin mi je tu negdje u provodu, po gradu. Onako uzdrman pivom, razmišljam da potražim njegovo društvo i platim turu pića. Srećom, brzo me prolazi ideja i bus 47 stiže. Ukrcavam se. Dva su sata poslije ponoći. Nakon nekoliko sekundi, ponovo zamućenim pogledom tražim sat na telefonu i vidim da su tri sata po ponoći. Razmišljam da li sam toliko razbijen, ali brzo kontam da se noćas pomjera sat.

Uh, dobro je.

Utom stižemo i do Autokomande kod Franša, gdje izlazim. I odmah, tap! Nalećem na društvance od dve djevojke i mladića. Ne mogu procijeniti godine, ali su tu negdje, između srednje škole i faksa.

– Pomoć, pomoć – tiho govori on, dok bukvalno sa platforme busa udaram na njih. Drži lijepu, mladu djevojku u rukama, dok ona gubi svijest i gotovo se stropoštava na mokar pločnik.

Šta ću, instiktivno bacam kišobran sa strane i pokušavam da pomognem. Prilazim sa druge strane i hvatam je ispod pazuha da ne legne po kišnom, prljavom pločniku. Glava joj pada, a mi je blago šamaramo i dozivamo. Čak mi ni ne pada na pamet da joj opipam puls. Blijeda je i oči su joj sklopljene, kao uspavana ljepotica.

Kažem drugarici pored nje da zove hitnu. Dosta je pribrana za situaciju u kojoj se nalazimo. Oni jer moraju, ja jer ne mogu drukčije. Hitna pomoć kaže da sačekamo deset minuta, pa ako joj ne bude bolje da pozovemo opet. Dok nam to saopštava, tek onda primjećujem trajnu protezu koju nosi.

Razmišljam, da su ovo moja djeca (kao što jesu), da li bi popizdio što Hitna čeka da se nešto ozbiljno dogodi, pa da interveniše. Ali, smirujem se, prije nego reagujem.

Elem, pitam ih jesu pili nešto.

Prisutna i naizgled trezvena drugarica kaže – ne, ne stvarno. –

Crnokoso dijete dolazi sebi i polako se pridiže. Sad se već smijemo i komuniciramo.

Kaže usporeno – jeste vi neki anđeo?– 😊i smije se. Frćkavom drugu što je sve vrijeme drži je vidno laknulo.

Nakon minut ili dva, ponovo govori da joj je muka i gubi svijest, dok je pridržavamo da se ne skljoka.

Opet ih pitam – jeste pili nešto?- Nemoguće da joj je loše bez razloga.

– Pušili smo – kaže uplašeni dječarac sa kosicom i minđušom na uvetu.

Ok. Sad bar znamo na čemu smo. Ova mala nema ni pedeset kilograma. Moguće da je iscrpljena, gladna, umorna, pa je vutra lako spucala.

Ponovo dolazi sebi i opet smo živnuli. Pored nas je još jedan dečko od tridesetak godina koji se vraća iz grada. Ne zarezuje situaciju uopšte i uskače u prvi sledeći bus. Jebote.

– Jeste sad ok? Kako ćete kući?-

– Vozićemo je taksijem, do kuće. –

– Imate li novca? –

– Imamo, imamo, hvala – smiju se drugari.

– Neka, neka, evo – gotovo na silu im uguravam u ruke dve hiljade za taksi i pitam da li sad mogu da idem.

– Sve je ok. Hvala puno! Kako se zovete?-

– Nije važno. Budite dobro. –

Odlazim ispod nadvožnjaka Autokomande i gazim pustim, nafajtanim ulicama Južnog Bulevara. Beograd mi se opet jotvara. Baba Marta udara kroz hladnoću.

Supruga zove iz kreveta i pita jesam dobro, a ja zapetljanim jezikom pričam malu noćnu štoriju.

Nadam se da su djeca dobro stigla kućama i da više neće duvati na prazan stomak, umorni i iscrpljeni, mršavi i žedni.

– Uzmeš jedan ili dva dima, polako. Nemoj odmah da se ušlagiraš. – kažu neki veterani 😊

– Možeš poslije opet, ako vidiš da je sve ok. –

***

Sve je to normalan proces sazrijevanja. Ne treba prestrogo suditi klincima. Neke stvari moraju sami proći. To sebi ponavljam svaki put kad moji upadnu u izazove.

Nadam se da će se svi sačuvati i da će ih Bog čuvati.

A ovaj simpatični triling, ako pročita ove redove ili izlazi opet ovaj vikend, neka se javi porukom, da znam da su dobro 😊

Biće mi lakše.

Kao ocu i čovjeku. I kolumnisti 😊

AI Hamnei

U jeku najnovijih priprema za djelimičnu kopnenu operaciju Amerikanaca u Iranu, tek nedavno su obavještajni podaci procurjeli i logikom obojili krvave nedelje rata koje se vode na Bliskom Istoku.

Dakle, prostom logikom, Izraelci i Ameri su krenuli na Iran i savršenom obavještajnom akcijom izveli strašan udar i eliminisali čitav politički i dio vojnog vrha zemlje. Računali su da će to biti dovoljno i da će se obezglavljivanjem državnog aparata, Iranci navesti na pobunu i željeni politički prevrat.

Slično kao i u Srbiji i Crnoj Gori onomad, bombardovanje je samo osnažilo jedinstvo nacije i dovelo do homogenizacije u odbrani od spoljnjeg agresora. Pri tom govorimo o drevnoj civilizaciji Persije i ogromnom kontinuitetu do današnjeg Irana, kao i državi koja ima preko 90 miliona stanovnika. Naravno, bremenita je unutrašnjim problemima, što ne sporim.

Na svu tu kompleksnost, Izrael i Amerika nisu računali na nevjerovatane odbrambene strategije koje su Iranci u međuvremenu  razvili. Dakle, posljednjih nekoliko godina, razvijani su različiti scenariji odbrane od potencijalnih napada – decentralizovano vođstvo, pečatirane naredbe, razvoj „Šahed“ i drugih dronova i njihovo testiranje uživo u rusko-ukrajinskom sukobu, blokada Hormuškog tjesnaca i važnog transporta nafte, napadi na okolne Zalivske zemlje u kojima amerikanci imaju vojne baze, itd. Na kraju, saznajemo da je posljednjih nekoliko mjeseci intenzivno testirana i primjena sistema vještačke inteligencije u istu svrhu.

Kažu da su Persijanci, inače poznati vijekovima kao dobri matematičari, izgleda uspjeli nešto što nije nikom do sada.

Nedavno je vremešni, a sada već i pokojni iranski vrhovni vođa Ali Hamnei naložio naučnicima i inženjerima da ubrzaju rad na tajnom AI projektu koji je doveo do toga da su Iranci na bazi postojećeg ukrštanja i kalemljenja najnaprednijih verzija AI sistema (GPT 5, Gemini 2.5 i Claude 6 Sonnet) uspjeli da kreiraju virtuelnog iranskog vrhovnog vođu AI Hamneia, neposredno prije njegove smrti. Mjesecima je svaki dan trajalo mapiranje i unos podataka koje je lično Ali Hamnei davao i potvrđivao. Ova trka sa vremenom nastala je u namjeri da se napravi usavršeni bot koji će imati sve informacije, podatke i način razmišljanja kao pravi Hamnei, da bi ga napredni servisi AI-ja vodili do donošenja zaključaka i kreiranja budućih direktiva. Bliski izvori čak potvrđuju da se Ajatolah ludo zabavljao dok je dobijao prve rezultate modela sa svim mogućim greškama, apsurdima i nelogičnostima, ali i bio fasciniran kada je vidio u kom roku se model stabilizovao i korigovao, te nadmašio neke same ljudske uvide i imaginaciju.

Suma sumarum, Iranci nisu obezglavljeni i ne ratuju nasumično. Trenutno ih vodi mudra ruka AI Hamneija, očišćena od svih sentimentalnih prizvuka, savršeno racionalna i precizna. Zato Iranci i vode u trenutnom ratnom okršaju i niko nije siguran kako će se ovaj ratni požar završiti.

Nadam se mirno i u najskorijem roku, a ako vam se ipak učinilo da je ovakva vijest previše za ludu stvarnost, u pravu ste. Aprilililili!

Sretan vam 1. april, Svjetski dan šale.

P.S. Mada se apsurd stvarnosti toliko približio humoru i ironiji, da će uskoro biti nemoguće razaznati šta je šala, a šta ludost AI današnjice.

U to ime uprkos svemu, nasmijte se, čuvajte i živi bili!

Madridisti ili Kolhonerosi?

Zašto članove FK Atletiko Madrida i njihove fanove kod nas nazivaju „jorgandžijama“, kad su oni u bukvalnom prevodu „madracisti ili madrasani, dušekovići 😊“ (colchoneros-i)? Barem sam tako ukapirao i nisam uspio da dokučim tajnu. Možda pogrešno razumijem prevod? Nadam se da će me neko od ljudi koji dobro „hablaju“ španski prosvijetliti nakon teksta.

Te daleke 1903. godine osnovan je Atletiko iz Madrida, kao filijala drugog španskog giganta Atletika iz Bilbaoa. Možda stvari i ne bi bile tako komplikovane da su prema planu iz Engleske doneseni dresovi u bojama Blekburn Roversa (plavo-bijeli), ali se poslati ađutant zagubio i jedino što je uspio je da donese dresove u dezenu crveno-bijele boje, na pruge. Najvažnije je bilo da se napravi razlika u odnosu na gradskog rivala Real Madrida, što je ovim činom i ispunjeno.

Može se reći da je sve ostalo (fudbalska) istorija jer je Madrid početkom dvadesetog vijeka u ekspanziji kao i njegova tekstilna industrija. Jedan od najpoznatijih i najvažnijih proizvoda bili su upravo pomenuti madraci, do tada ručno pravljeni i teško dostupni širokom puku. Kroz proces industrijalizacije, u sledećih nekoliko decenija nastajali su madraci fabrički pokriveni crveno bijelim prugama, čija je sličnost sa dresovima Atleti (i to je jedan od naziva, nemojte da vas buni 😊) bila evidentna. Tako se rodio ovaj zanimljivi nadimak ljubitelja Atletika iz Madrida, a odavno su najčešće boje madraca (ili jorgana, nisam siguran) bijela i plava.

Postoji mnogo varijacija i podjela u gradu, a samo je jedna od njih podjela na Madridiste i Kolhonerose. Ova razlika se jasno vidi u restorančiću Poem u sjevernom predgrađu Madrida (San Sebastijan de Los Reyes) kroz utisak koliko ljudi bodri Real protiv Sitija u Ligi šampiona, a koliko sutradan bodri Atletiko protiv Tudorovog nedefinisanog Totenhema. Real rules, kako bi rekao Mikio naš srpski japanac, pasionirani ljubitelj kraljevskog kluba.

***

Ako ste imali sreće u životu, pa vas je nekako dopalo da se prošetate ulicama ovog divnog grada, lijepo je u centru svratiti u slatku ulicu Kava de Baha koja obiluje kafeima i restorančićima gdje služe tapase, morske plodove i španske tripice (crijevca). Možda je neobično, ali uveče kuhinje počinju da rade tek od 20 ili 20h30. Usput se puno i veselo čavrlja, ponešto žglocne, a gutljaj vina, sangrije ili tinto de verano-a je neizbježan. Primjetićete i puno osmijeha, srdačnosti, životnosti u društvenom ophođenju grupica španskih građana. Naprosto, plijeni ta neposredna životnost i radost kojom se druže i socijalizuju, temperament koji pršti na sve strane. Divno se utopiti u slapove energije koji bljeskaju naokolo i pustiti da te nose, iako vas noge vjerovatno bole od hiljade koraka koje ste prešli taj dan.

***

Gradski prevoz je odličan i prednjači metro gdje se zaista lako prebacuješ do željene tačke u gradu. Naravno, ako svakodnevno putuješ na posao, školu, aktivnosti, postaje zamorno. Treba proći kilometre povezanih hodnika, tunela, rijeke ljudi i faca, pokretnih stepenica, što svakako iscrpljuje, pogotovo tokom saobraćajnog špica pri dolasku i odlasku sa posla. Metroom se lako stiže i do aerodroma Barahas i nekoliko terminala, te se lako dolazi i odlazi iz centralnog španskog grada, kraljevskog svakako.

Na malom jezeru Lago skrivenom u džinovskom parku Kaza de Kampo (Casa de Campo) nas dočekuju vrapci. Nisu naši beogradski, pod pritiskom nestajanja, već radosni, razigrani madridski. Dijeleći sa njima preukusne manastirske kolače koje smo u skrivenom lavirintu centralnih ulica grada pazarili od časnih sestara, iskreno uživamo na madridskom decembarskom suncu. Svježe je, ali nas miluje.

Dakle, da biste kupili pomenute kolače morate naći skrivena i zavučena mala vrata manastira (Monasterio del Corpus Christi), kazati šifru i onda će vas pustiti unutra. Kad prođete uskim hodnikom i stepeništem, dolazite do rotacionog šanka obloženog drvetom, iza koga se ne vidi ništa. Čujete glas španske časne sestre koja vas preko malog zvučnika pita šta želite, pa kad izdiktirate porudžbinu, što je nama načinio ljubazni vodič polu Australijanac, polu Španac, ostavite gotovinu na rotirajućem pultu. On se obrne, vaš novac zauvijek nestane, a zatim čujete šuštanje celofana. Nakon par sekundi, voila, keks je tu. Već tad znate da ste napravili pravi izbor ulaskom u ovu avanturicu. Sam keks najviše podsjeća na čuveni krašov Lily keks koji se pravio u Dorasu (Prijedoru), ali je još više svjež, hrskav i ukusan.

Ako ne vjerujete meni, pitajte vojsku od nekoliko desetina vrabaca koja se gostila sa mnom. Meni se brk smijao. Vjerujem i njima kljunovi, u odsjaju jezera.

***

Jedna od stanica na plavoj metro liniji broj 10 je i stadion Santjago Bernabeu. O ovom sportskom svetilištu, ma šta mislili o Realu i „madridistima“, ne treba trošiti previše riječi. Gotovo da nema dječaka koji voli fudbal, a da nije sanjao ili poželjeo da baš ovde zaigra i zablista.

Naravno, danas je fudbal veliki šou biznis tako da gotovo stalno imate mnoštvo turista oko stadiona, čekaju turu za obilazak, posjećuju najtrofejniji muzej na svijetu, fotografišu se u desetinama pozicija ili kupuju u fan šopu. Rijeka koja teče i pravi novac.

Ako nastavite pješke dalje i širokim bulevarom Paseo de la Castellana se spustite do centra, primjetićete i puno ljudi koji šetaju, čavrljaju i druže se. Na oskudnom decembarskom suncu, pije se kafa i traži vitamin D. Sa neizbježnim osmijehom na licu. Srećemo i parove poznih godina koji umjesto štapove drže jedni druge za ruke, ispod ruke. Milošno je to za napaćeno balkansko oko.

Na jednom od glavnih trgova Puerta de Sol, sudaramo se sa ogromnom gužvom. Sve to u kasno nedjeljno popodne. Ne znam da li je produženi crni petak u pitanju, početak božićnjeg perioda ili nešto treće, ali je fenomenalno i prija. Otvoreni božićni marketi se postavljaju po čitavom gradu, Merkado za iće i piće, pozitivan vajb na djelu. Duh grada baš pulsira.

Blizu Kraljevske palače (Royal Palace) jasno se vide i tragovi arapskih osvajača na vatrenom zidu u starom gradu iz IX vijeka (Muralla Arabe), lociranom u čuvenom parku u kom danas žive popularne mačke. Naravno, super interesantna je priča o odbrani grada, strategiji, Arapima osvajačima,  tradicijom mačaka u gradu (gato), ali sve to možete sami istražiti.

Važno je reći da su madridska jutra svježa i oštra, te vas planinski vazduh sa obližnjih planina ozbbiljno upozorava. Mahinalno čovjek ubrzava korak i skuplja tijelo u odbranu od zime. Istovremeno, nakon balkanske vazdušne trovačnice, ovakvi udisaji dođu kao nagrada. Takođe, u podnevnim i kasnim popodnevnim časovima sunčevi zraci često zagospodare gradom, otvore ga, pozlate, pa se prirodno razgalite i opustite. Samo pratite prikazani dnevni ritam. Slično je zimi, a i u proljeće, samo sa različitim temperaturama. Dočim, kažu da su ljeta, odnosno jul i avgust, vreli i gotovo neizdrživi, pa se žitelji uglavnom presele na morske destinacije. Valensija, Alikante, Malaga na jugu ili možda čak na sjever u Ovijedo i Hihon gdje kao rudarski inženjer trenutno radi naš prijedorčanin Agbaba.

Može i tako 😊

***

Zanimljivo je nejasno određenje današnjih španaca prema Frankovom liku i djelu, te zaostavštini. Očekivao sam jasan otklon od fašizma, ali rijetko ćete čuti jasno i glasno određenje protiv Franka. Mada, priznajem da smo u samom centru grada obišli zanimljiv spomenik pogubljenim špancima u Mathauzenu tokom drugog svjetskog rata. Posvećen je  grupi komunista i boraca koja se nakon poraza u građanskom ratu uspjela prebaciti preko Pirineja do juga Francuske. Dosta na tu temu sam čitao u predivnim knjigama Almudene Grandes, kao i u knjigama španskog novinara i pisca Havijera Kserkasa (na kog nam je sa pravom godinama ukazivao prijedorski književni apologeta pok. Slavko Gavranović). Vodič zatim pojašnjava da ih se Franko, nakon što su pohapšeni u Francuskoj od strane njemačkih nacista i deportovani u logor, odrekao kao španskih državljana i time zapečatio tragičnu sudbinu, ostavivši ih na nemilost, odnosno egzekuciju nacistima. Smrtna presuda za prisilne apatride. Tužno.

Da razbijemo gorak ukus u ustima, na preporuku nekoliko drugara, supruga je organizovala odlazak na flamengo veče. Priznajem, bio sam skeptičan i plašio sam se jeftine turističke podvale. Mirisalo je na „valjevsku podvalu“ 😊, međutim drago mi je da sam bio u krivu.

Ambijent jeste turistički, kao i posjetioci, ali izvođači na sceni jesu pravi umjetnici. Ne osjetite samo vještinu i trud, već vas izvođenjem, haljinama, glasom, stasom i zvukom uvuku u šaroliki koloplet Andaluzije. Kastanjete i cipele sa udaraljkama, zvuk plastičnih žica prave Španije. Naježim se kad ponovo pomislim na taj osjećaj. Kao žedan na izvoru hladne vode. Prava emocija, ne fingirana. Nešto za čim svi umjetnici vječito tragaju.

Bio bi grijeh ne spomenuti (i posjetiti) izuzetne madridske muzeje Prado i Reina Sofia. U ovom drugom se čuva najpoznatija anti-ratna slika Pabla Pikasa – Gernika, ponovo i ponovo aktuelna. Ovoga puta, iskoristio sam kratak slobodan interval da zavirim u treći muzej – Thysen-Bornemisza koji se takođe nalazi u blizini i malo je reći da sam bio oduševljen. Mnogima od mojih kolega iz IKEA-e je ovo omiljeni muzej, a shvatio sam i zašto – izložena djela Vinsenta van Goga, Šagala, Munka, Karavađa ili Monea, neće vas ostaviti ravnodušne.

***

Na kraju, vraćamo se na početak i gradski madridski derbi (El Derbi Madrileno) koji slijedi u nedelju uveče, 22. marta 2026. godine.

On nas vodi kroz istoriju predivnog, velikog grada i vraća na početne tačke borbe i viteštva. Danas možda malo i zabave, ali da ne kvarimo ugođaj.

Dres Atletika u istoriji su nosili naši Milinko Pantić i sada veoma popularni, atipični sportski komentator Rade Bogdanović, dok im je pok. Radomir Antić donio jednu od najslađih nacionalnih titula. Pamtimo i čuvenog, harizmatičnog i kontroverznog predsjednika Hesusa Hila, dok je danas legenda neuništivi trener Diego Simeone poznat po temperamentu, uspjesima i južnjačkim reakcijama. Objavio je da na kraju sezone napušta svoj četrnaest godina dug i izuzetno uspješan mandat u klubu.

Real je dočim, nakon izuzetne ere Anćelotija, konačno stabilizovan pod novim trenerom Arbeloom, te i dalje pokazuje zašto je kraljevski klub. Nakon kraja ere Krosa i Modrića, danas je neupitan Mbape, blista Valverde, a dolazi Arda Gulan. Klub koji je apsolutni brend za sebe i možda jedan od najuspješnijih sportskih kolektiva u istoriji sporta, ikada. Pamtimo da su za fudbalsku sekciju nekada nastupali i Perica Ognjenović (danas trener našeg FK Rudar Prijedora i ljubitelj španskih igrača i tehničkog stila igre koji generalno gaje Španci), Milan Janković, Rambo Petković, pa i bek Predrag Spasić.

Nevjerovatno, zaista. Stotine života i raznih priča utkanih u sve to. Izuzetna i burna istorija, protkana kraljevskim štihom, Frankovim naslijeđem, političkim spletkama i vrhunskim sportom i zabavom.

Dakle, ako još niste nabavili karte i obezbjedili smještaj i prevoz za Madrid, onda barem pazarite omiljeno pivo, pogasite sve uređaje osim TV-a, lijepo se namjestite, nađite pravi kanal i uživajte svih devedeset minuta.

Zaboravite na tren – rast cijena goriva, rat na Bliskom istoku, borbu srpske vlasti protiv sopstvenog naroda i studenata, silne autogolove svih vlasti u RS i BiH, pa uživajte do daske u najvažnijoj sporednoj stvari na svijetu. Postanite privremeno ostrašćeni madridista ili kolhoneros. Uđite u ulogu 😊

Zaslužili smo.

Nagradite se.

Мартовске иде

Иде март, иду нови изазови 😊

Дакле, распоред је згуснут, у сваком смислу. Додуше, боље згуснут, него стврднут 😉

У четвртак 5. марта у Градској читаоници Народне библиотеке Ћирило и Методије из Приједора од 19ч ће се одржати промоција књиге Приповијести Белог Града. Посјетиоце очекује слично искуство као на промоцијама у Београду, Новом Саду и Зрењанину – мало, сентиментално путовање у данашњи и скорашњи Београд кроз стихове, писану ријеч и музику.
Драги проф. Дејан Карлица ће ми се придружити на сцени као уводничар и гост, док ће фотографије Игора Мотла које прате књигу бити у већем формату изложене током вечери. Планирамо и једно мало музичко изненађење, али о том, потом 😊 Још ће порадимо на њему 😊
Вече ће имати и хуманитарни карактер јер ће од сваког продатог примерка књиге те вечери, 3 КМ бити опредијељене за подршку нашој младој суграђанки Тамари Дошен која се јуначки бори за здравље.
Тако да се видимо.

А ако се случајно не видимо, онда дођите у Позориште Приједор током 6. марта од 18:30 часова гдје ће Удружење за очување традиције одржати традиционални осмомартовски концерт. Репертоар је заиста сјајан и чија год поткозарска душа иште лијепе поп, забавне и народне музике, неће погријешити ако дође. И нормално, моја мајка и ја као дио великог броја умјетника и учесника на сцени. Ево, и сад ми срце задрхти, само док пишем ове редове и помислим на то.

Радујем се!

Затим слиједи пут за Београд и онда два мала и распродата осмомартовска наступа бенда или банде – Музичка терапија са Панџом и Огијем у легендарном кафићу Мандат, у вечерњим терминима 7 и 8. марта. То је већ друга година. Скоро као мала традиција. Полу бенд, полу осми март 😊

Нешто чудно се десило јер су карте које сам понудио другарима, пријатељима и познаницима отишле за само 3 дана, тако да сад треба оправдати то огромно повјерење, иако је капацитет само 80 мјеста укупно, за оба дана. Можда је вријеме да размишљамо о проширењу капацитета, како рече колега Зоки са посла.

Међутим, није да се не спремамо и музички и свакако. Биће ту рецитовања, слатких поклона, супер занимљивих календара и књига, љубавних изненађења. Све како треба за 8. март, али и сваки Божји дан у години. Да нам буде људски и угодно. Прави штимунг.

И наравно, нећемо претјеривати јер је Велики пост и мјесец Рамазана.

Видимо и слушамо се!

Omniologija

U jednom od prošlih života, razvozeći djecu vikendima na silne treninge, muzičke škole, engleske jezike i ine gluposti, znao sam ponekad uhvatiti fragment emisije Omniologija i poslušati promukli, malo drekasti glas radio voditelja sa neobičnim temama, špikovan dobrim muzičkim intermecima.

Evo tek sada, godinama kasnije, nakon prestanka emitovanja i smrti voditelja, novinara, publiciste i satiričara Zorana Stanojevića, malo istražujem ovu neobičnu emisiju, temu i samog novinara. Tako mi je iznenada sinulo. Mada, ništa nije slučajno.

Kao prvi kuriozitet, javlja se identično ime i prezime sa danas aktuelnim RTS novinarom koji je obećavao kao tech novinar i pisac, ali i TV urednik, novinar. Međutim, izgleda kao da mu je mučna epizoda iz emisije Takovska 10 emitovane na RTS-u 2022. godine koja je išla uživo, iskrojila profesionalnu sudbinu. Danas je po malo skrajnut sa glavne medijske RTS scene ili se barem meni tako čini.

Dalje, prvi ili orginalni, stariji Zoran Stanojević (Beograd, 7. mart, 1942. – Beograd, 11. Jun, 2021.god.) o kom ovde pričamo je u životu radio svašta, tako da je prije ove emisije preveo nekoliko književnih djela, a najpoznatiji je po prevodu kultnog Tolkinovog djela – trilogija „Gospodara prstenova“ i to daleke 1980 i 81. godine za Izdavačku kuću Nolit.

Od 1977. godine je objavio stotine humorističko-satiričnih priča u listovima i časopisima: Etna, Jež, Satirikon, Novost, Oko, Nin, Politika, Borba, Danga itd. Pored toga, autor je dvadesetak knjiga i zastupljen je u mnogim antologijama, a napisao je šezdesetak drama, od kojih je čak trećina nagrađena na anonimnim radio konkursima. Radio drame su igrane na svim većim radio stanicama u Jugoslaviji, a petnaestak je prevedeno i igrano u Švedskoj, Njemačkoj, Austriji i Belgiji.

Na Radio Beogradu je bio novinar i voditelj, a bio je i dopisnik Radio Beograda 2 iz Njemačke gdje je dugo i živio.

Stanojević je dobitnik nagrade „Neven“ za najbolje ostvarenje za djecu; „Zmajeve nagrade“, za doprinos književnosti za djecu; Zlatne značke Kulturno-prosvetne zajednice Srbije; Zlatnog mikrofona Radio Beograda i nagrade Beogradskog aforističarskog kruga za ukupan doprinos srpskoj satiri. Vrlo zanimljivi aforizmi koje je napisao su aktuelni i danas u vremenu ekspanzije vještačke inteligencije. Recimo ovaj: Zahvaljujući kupljenim doktoratima kod nas već postoji veštačka inteligencija.

Dakle, pisac, novinar, prevodilac, aforističar koji se na kraju bogate karijere odlučio baviti Omniologijom, odnosno svime i to kroz radio emisiju. Kaže da je bilo krajnje vrijeme da ovoj zanimljivoj temi neko posveti izvjesnu pažnju. Autor se opredijelio za sve, zato što ni za šta drugo nije dovoljno stručan 😊

Fenomenalno.

***

Gdje je tu veza sa današnjim trenutkom, prepunom post istine, svjetskih kriza i vještačke inteligencije, prepunom sveznanja nepotkrepljnim iskustvom?

Za razliku od ovog čovjeka izuzetnog pamćenja, erudite, široke kulture i nesvakidašnjeg pogleda na svijet, danas su na sceni neki drugi omniolozi.

Ako je pokojni Zoran Stanojević bio enciklopedija koja hoda, beskrajno duhovit i pričljiv, profesionalni pisac za djecu i odrasle, dramski pisac, prevodilac, aforističar, satiričar, legendarni radijski voditelj u penziji i omniolog, današnji političari su surovi privjesci stvarnosti, lažni omniolozi i kancer turbulentnog svjetskog perioda. Šuplji od sadržaja i proživljenih života mimo politike, današnji Omniolozi bukvalno prodaju „muda za bubrege“.

Zoran je Omniologiju postavio kao portal za satirično i humoristično preispitivanje današnjice, kao mali bijeg od surove stvarnosti, oazu osmijeha i dosjetki, dovitljivosti. Prostor gdje se susreće čovjekova mašta, muka i duh. Osmijeh proživljenog i dodir nerealnog, mistika nedokučivog.

Tragedija današnjice je što se dio političara profesionalno bavi omniologijom, tačnije profesionalno se predstavljaju kao omniolozi širokim narodnim masama i ozbiljno furaju priču. Praćeni su armadom PR i medijskih savjetnika jer je to jedina metrika u nenormalnim životima koje vode. Tu se savršeno uklapa ideja kulta ličnosti i bildanje kulta vođe koji će nas Balkance hrabro povesti u neizvjesnu budućnost. Pitajte trenutno glavnog, vrhovnog i izgubljenog Omniologa. Nije bolje ni sa druge strane Drine. Ogledalo srama.

Gluposti oko kulta ličnosti se primaju jedino kod primitivnijeg i neobrazovanijeg dijela naroda jer istina je da samo ozbiljan sistem, umrežavanje, podrška, obrazovanje i solidarnost mogu povesti društvo u bolju budućnost. Ona se ne čeka, ona se kreira. Sigurno ne sa profesionalnim omniolozima što će ti sve završiti preko telefona, očas posla. To su muda marjanova.

Ne vjerujte nikome ko se pravi da zna sve. Pogotovo ako je političar.

I kao u filmu Highlander – There can be only one (Omniolog) – ime mu je Zoran Stanojević 😊, po vokaciji svestrani intelektualac i umjetnik.

Samo jedno od imena koje u srpskom kulturnom miljeu krajem dvadesetog i početkom dvadeset prvog vijeka treba da se pamti, zbog originalnog bogaćenja srpske kulturne scene i značajnog naslijeđa.

Vaše je pravo da ne znate sve ..

***

Političari sikter. Studenti naprijed ..

To znaju i omniolozi ..

Stop represiji!

Прва ноћ у Београду

Код нас је бјеснио рат

није било струје.

У ситан сат

испустили ме у Таковској, код Поште,

као живи пакет.

Сијало је жуто свјетло са бандера,

претварајући ноћ у дан.

Тога се јасно сјећам.

Нико није долазио,

па je немир тулио у грудима,

а онда си брзим кораком стигао ти.

Великог ока и чаробног брка

   – Па где си синовац! –

загрливши ме чврсто, мушки

као друга из војске,

лупајући великим шакама

по мојим леђима.

Помало збуњен, можда малко уплашен,

удисао сам чудан мирис

мокрог тротоара, памучне кошуље и београдске свјеже ноћи.

То си у ствари био ти.

Сад видим.

Пошли смо кући

казао си да ништа не бринем

док су ти из очију сијевале муње,

а из рамена отимао крупан смијех

и ријечи гласно одскакале пустим градом.

Никад такву комбинацију срео нисам.

Ни прије ни послије, у животу

Стрикане драги.

Има нас Мацура,

горе са Патрије и Козаре.

Па тукли смо и Швабе, их!

Немој да си стегнут.

Онда смо се ушушкали

у малом стану,

улица Влајковићева.

Стрина, дјеца, ти и ја,

као род рођени.

ућућурени

док нисам слатко утонуо

у први београдски сан,

окупан љубављу.

Хвала ти ..

VIŠE OD IGRE ili ZAŠTO VOLIM RUDAR

Ziga-zaga, ziga-zaga, hej, hej, hej!
Katerpilar rudu vuče, hej, hej, hej!
Danas Rudar svakog tuče, hej, hej, hej!
Zeleno-crni, šalalala…

Otkada znam za sebe, znam za Rudar. Tata, djed i ja idemo subotom na utakmicu 2. lige nekadašnje zemlje SFRJ. Djed nosi parče stiropola umotanog u novinsku hartiju, vjerovatno sarajevsko „Oslobođenje”, da se ne prehladi, a moja majka se brine da ne ozebem od jesenje studeni, pa se „trontam” potkošuljom, majicama, džemperom…
U goste stiže Dinamo iz Vinkovaca, Iskra iz Bugojna, Gošk Jug iz Dubrovnika, Maribor iz istoimenog grada ili pak Sloboda iz Užica predvođena tada mlađahnim Ljubinkom Drulovićem.


Najveći uspjeh kluba je plasman u polufinale kupa bivše zemlje. U revanš meču je iz doline Neretve stigao moćni Velež. Semir Tuce, Kajtaz, Mili Hadžiabdić, na golu brkati gorostas Vukašin Petranović.. Strašan tim za tadašnju veliku četvorku SFRJ fudbala, a kamoli za rudare iz Ljubije! Noć pred utakmicu, san nije htio na oči, kao da ja nastupam. Prebrojavao sam da li je sve tu – sestra je zbavila štrikani, zeleni džemper, ćaća nabavio ulaznicu, javili smo učiteljici da ne dolazim u školu.


Pričalo se da naš lokalni Maradona – Nedjeljko Topić neće moći da igra, da smo preslabi i da nemamo šanse. Strepili smo do neba, do zadnje minute neba. Samo da prođemo, pa nek’ sve ode u majčinu! Grad je stao i projektovao se u jednu tačku – gradski stadion. Generacije „rudara” prije i poslije toga su se uzidale u san jednog grada, kraja. Da li legendarni golman Reša, sjajni bek Drljača, kapiten Bihorac i ostali mogu da ga pretvore u javu? Zajednički fudbalski san koji nas je opio prije nego smo bućnuli u košmare rata koji će na sličan način sveobuhvatiti nebrojeni niz generacija ljudi i djece.


Prije ove fudbalske infuzije direktno u venu, upijao sam priče o generacijama zeleno-crnih musketira koji su sedamdesetih godina prošlog stoljeća dva puta atakovale na jedinstvenu Prvu ligu Jugoslavije. Legendarni Mane, Škondro, Keren, Porobić, meni specijalni Nino Bevandić i ostali šrafovi, utegnuti strogim Zubanovim principima, mljeli su pred sobom. Do poslednje kapi znoja. Surovo.

Osim Rudara, sedamdesetih godina prošlog vijeka je postojao i romantizam u Prijedoru. Fudbalski, naravno. Njega je činodejstvovao OFK Prijedor čije su boje na dresu i grbu bile laganije – svijetloplava i bijela. I njih sam povremeno volio da gledam u tadašnjoj Republičkoj ili Međurepubličkoj ligi. Igrali su na istom stadionu kao i Rudar Ljubija – Gradskom stadionu u Prijedoru. Karaga, Šepo (Bejzurić), Cera i Pekija bili su samo neki od aduta šmekerskog tima koji je mogao da zvekne svakoga, ali i da posrne bez potrebe. Ni da se ljutiš na njih, niti da nešto ozbiljno očekuješ. Tako je bilo.

Možda je i zbog te emocije meni bilo logično fuzionisanje ova dva kolektiva tokom rata devedesetih, ko zna? Mnogi su negodovali ..
Tokom rata, dogurao sam do kapitena mlađih selekcija Rudara. Sve oko nas vene, propada, a mi igramo ligu, zabijamo golove, putujemo po krajiškim selima i gradovima. Ludilo života ili iskra koja je spasila neku djecu? Ne znam još…

Znam da je finale kupa Republike Srpske 1995. godine došlo neposredno nakon proglašenja Dejtonskog sporazuma i kraja rata u Bosni. Jedva osposobljeni prvi tim igra protiv banjolučkog Borca i na revanš nosimo 2:1 iz prve utakmice. Putujem sa navijačima vozom, gusta magla i odlaganje tekme. Navijačka pjesma ispred stadiona. Sve se ori. Energija.
Na kraju poraz i razočaranje, ali fudbal je opet u modi.

*

U jednoj sezoni prije nego će početi ratovi oko nas, uspio sam dobiti priliku da sakupljam lopte na zvaničnoj utakmici. Kakva čast, kakvo uzbuđenje!
Osim toga, izboksovao sam mjesto iza gola koje smo dijelili nas trojica. Sasvim dovoljno da se utakmica može nesmetano gledati i uživati.
Dan je bio umjereno topao, a nebo raspoloženo, svijetlo plavo. Rudar je dobro igrao i već je bio dva gola u prednosti. Nova akcija je krenula sa desnog krila. Nakon dobrog prodora, uslijedio je još bolji centarušut. Tu negdje oko penaltika, naš centarfor i „devetka” Karaman je skočio, a ja sam simultano udahnuo vazduh, zadržavajući ga u donjem dijelu stomaka. Izledalo je kao da plovi u zraku čitavih 10 sekundi, da jednostavno stoji u vazduhu. Odraz kakav sam poslije vidio samo kod portugalskog Ronalda.
Onda snažan trzaj iz karlice, udarac loptom u čelo i ona odsjeda u nebranjeni dio mreže, kraj lijeve golmanove stative.

Egzekucija, gol i nepatvorena radost. Dječačko radovanje.
Trijumf.

*

U meni kola ta rudarska krv inficirana loptom i koliko god se nizovi nedoraslih upravljača klubom i tradicijom trudili da je iščiste i zavade sa voljenim klubom, nisu još uspjeli.
Aj’ Rudars, aj’ Prijedors!

Sa Kozare vjetar duva,
našu mrežu Reša čuva!

Brojke i slova sa jesenjih promocija 25.

Još samo ovo da podijelim oko jesenje promocije knjige Pripovijesti Belog Grada u 2025. godini i neću više, Tita mi (da li ste se i vi ovako zaklinjali kad ste bili mali 😊).

Živimo u vremenu brojki, pa je dobro osvrnuti se:

Dakle, imao sam 4 promocije u 3 grada – Beogradu, Zrenjaninu i Novom Sadu.

Na svakoj od tih večeri sam ugostio po jednog vrsnog umjetnika po mom ukusu (dakle 4) – Milana Boba Jovanovića, Miljana Vukovića, Bojana Slačala i Vladimira D. Jankovića

Ukupna posjeta na svim večerima je bila oko 120 ljudi, dakle 40-tak u prosjeku.

Prodao sam preko 100 knjiga na istima.

U humanitarne svrhe smo prikupili tačno RSD 26,800 koje sam prema obećanju uplatio korisnicima – Ivana Jugović – majka iz Pančeva, klub Zona Zrenjanin, organizacija Moj krug za decu sa alternativnim staranjem i Fondacija Tamara Grujić.

Sreo sam se sa nekim dragim licima koje nisam vidio godinama – neprocjenjivo!

Prvi put sam išao sa novim konceptom promocije na kom recitujem, sviram i pjevam uz predstavljanje proznog teksta.

Izložba od 12 fotografija napravljenih za knjigu, autora Igora Motla (sekcija – neka od današnjih lica Beograda) je putovala na sve dosadašnje promocije.

***

Mimo promocije, imam 8 kupljenih, a neisporučenih knjiga i malo me sramota zbog toga, ali radim na rješavanju tog izazova 😊

Poklonio sam preko 35 primjeraka knjige mojim „foto modelima“, prijateljima, meni važnim ljudima, ..

Takođe, obezbjedio sam da se knjiga sada može kupiti na sledećim fizičkim lokacijama:

  1. Knjižara Beopolis, Dom Omladine, Beograd, Srbija
  2. Knjižara Zenit, Njegoševa 24, Novi Sad, Srbija,
  3. Štand knjiga na otvorenom, Glavni trg u Prijedoru, RS, BiH

kao i onlajn, sa dostavom:

Hvala za kupovinu, čitanje, podršku, kritiku, osvrt, .. 😊

Sve u svemu, osjećam zahvalnost, ali i umor zbog velikog ličnog angažovanja. Prijaće mala pauza (pala mauza) od svega 😊

Živi, zdravi i sretni bili, svi ljudi dobre volje!

Jajce, Japan, unuka, Zlatan?

Ove, naizgled nabacane riječi izgledaju kao da su nasumično stavljene.

Što kaže onaj vic – možda i jesu, a sigurno nisu 😊

One kriju snažnu priču. Gotovo nevjerovatnu, filmsku. Usudio bih se reći – jedinstvenu.  Nadasve istinitu.

Radosno je dijelim, čudom se čudeći kako život često nadmaši i najbujnije mašte.

***

Početak je sedamdesetih godina prošlog vijeka i u maloj, prašnjavoj sportskoj hali sa promuklim parketom što krcka i škripi, grupa mladića neumorno vježba. Mladi su, zdravi i naloženi do bola – na disciplinu, državu, poredak, dok sitne čestice prašine plešu na sunčevim zracima što probijaju kroz male prozorske otvore. Mladi Tomo je jedan od polaznika. Pošten i ispravan, mladalački naivan, ali oprezan.

Na talasu dolaska japanskih karate instruktora u Evropu početkom sedamdesetih godina dvadesetog vijeka, veliki majstor karate vještine Taiji Kaze stiže i u tadašnju Jugoslaviju, tačnije Socijalističku Republiku Bosnu i Hercegovinu i glavni grad Sarajevo, te demonstrira i trenira grupe naprednih karatista.

Na kraju jedne od ozbiljnih sesija, uzima štap i mladiće gole do pasa, u stavu, snažno udara nekoliko puta po trbušnim mišićima. Udarci ječe po hali. Tišina i muk odzvanjaju. Postaje neizdrživo, bolno, preteško. Strašno iskušenje.

Nakon završetka, slijedi pitanje – da li je možda neko poželio da umre, da ga nema? Većina momaka se zgledala, pognutih glava, a nakon jedne, stidljivo podignute ruke, uslijedila je druga, pa treća i skoro sve ostale. I naš Tomo se javio.

Instruktor Taiji potom resko kimne glavom i kratko kaza – u redu, cilj je postignut. Idemo sad dalje.

***

Pedesetak godina kasnije, prosijedi ali i dalje stasiti gospodin Tomo sjedi u publici Svjetskog prvenstva Shotokan karate JKA asocijacije (Japanese Karate Association) u Tokiju, te u četvrtfinalu takmičenja bodri unuku da uđe u borbu za medalje.

Miran je, staložen. Potpuna samokontrola. Kao neki obični Japanac.

A u oku se kotrlja suza. Suza koja razumije kako život zatvara jedan golemi, nevjerovatni ciklus i krug. Krug koji donosi smiraj čudesnom sportskom i životnom putovanju započetom prije pedesetak godina. Sjeća se učitelja i prijatelja Salke Ćurića, pravog karate pionira na prostorima nekadašnje SFRJ i BiH. Sjeća se radosti i muke tokom osnivanja prvog karate kluba u Jajcu, daleke 1972. godine.

Krug se zatvara u Zemlji izlazećeg sunca, dok se sa porodicom vraća za novu domovinu Švedsku, a u srcu nosi otadžbinu oslikanu u vodopadima Plive i živopisnom Jajcu.

***

Ivana Jakеšević je višestruka prvakinja Švedske u obje karate asocijacije, pomenute JKA i WKF (World Karate Federation) Nije baš često da se postoji takmičar koji uspješno brodi u obe kategorije. Osim toga, dugogodišnja je reprezentativka zemlje i kao mali kuriozitet, jedina takmičarka u Švedskoj koja je reprezentativac u obje asocijacije (WKF i JKA) iako ima tek 18 godina. Tačnije devetnaest, od prije neki dan.

Medalje i pehare sa lokalnih, regionalnih, državnih, evropskih i svjetskih takmičenja koje je osvojila jedva mogu da stanu u vitrine i na zid posvećen tome.

Međutim, ono što se ne zidu, plakaru i među trofejima ne vidi je jedna dostojanstvena i golema posvećenost cijele porodice vrijednoj mezimici. Štitnici, oprema, kimona, zatim vazdušni bicikl, klupa sa tegovima i ogledalo za kate. Sve je spremno i pripravljeno da se u posebnoj prostoriji kuće može nezavisno vježbati. Mama R. pazi na ishranu, tata D. na mentalno stanje i treninge, dok najdraži dido Tomo daje posebnu emotivnu i motivacionu notu vanserijskoj unuci. Dido i Ivanina baka je jako vole, pa ljubavi u ovim toplim domovima naših ljudi u Švedskoj ne manjka. Čak ni u hladnom, sivom decembru.

Ponekad stasiti otac D. (inače i sam odličan karate trener, što se vidi kroz Ivanu) uzme tamburicu, pa se i dobro zapjeva, bogami. Zasjaje oči kao u predvečerjima na Plivskom vodopadu ili sutonu na Janjskim Otokama kod Šipova. Razlije se ta naša prosta duša od Malmea do Balkana, od Oresunda do mosta na Neretvi. Raskrili, zapjeva, obgrli kontinent nevidljivom paučinom ljubavi i dobrote.

Kao da je beskonačna, na trenutak. Zlatni.

Samo da se malo okrijepi i oporavi, za nove životne izazove što neprekidno pristižu.

***

Na kraju prikaza, postavljamo scenu gdje uvijek markantni Zlatan Ibrahimović dolazi u crvenom ferariju da u kasne noćne sate pojede nešto u lokalnom fud marketu u Malmeu. Iz nabudženog automobila izlazi ekipa iz škole i djetinjstva koju nije izdao – drugi Bosanac, zatim drug iz Sandžaka ili Raške i tamnoputi prijatelj porijeklom iz Afrike.

Dolaze u „Bosniska köket“, obični kiosk sa brzom hranom i ćevapima koji je držao Ibro iz Višegrada, takođe izbjeglica iz naših ratova. Tamo i dalje možete vidjeti Zlatanov potpisan dres – Ibri od Zlatana!

Sada ovo pomalo kultno mjesto drži Ibrin sin, a mraka sa kojom je Zlatan odrastao u Rosengradu i Cronmans väg  (poznatom kao mjesto gdje je nekada živjelo 98% doseljenika, a kriminal bio najveći u čitavoj zemlji) i dalje povremeno klopa tu. Zbog starih dana.

Pa kakve veze on ima sa ovom pričom, pitate se možda.

Ima. On je jedan od sportista koji je jedan od prethodnih laureata godišnje nagradu regije grada Malmea za najboljeg sportistu, isto kao i Ivana nedavno, državna reprezentativka, vicešampion svijeta i najperspektivnija karatiskinja u posljednjih pedeset godina karate kluba Enighet Malmö.

Oboje su rođeni Šveđani i to nije sporno, ali se pomalo osjećaju i kao Balkanci. Roditelji rođeni na našim prostorima daju pečat svakodnevnici. Nisu zaboravili i njeguju porijeklo.

Takođe, ponos su grada (ili su bar bili, što se tiče Zlatana 😊) i čvrsto sa obe noge stoje na zemlji.

Stabilnoj švedskoj zemlji, gdje jednako u redu čekaju svi, od olimpijskih šampiona do profesora u penziji. Bez izuzetka.

Tako umirujuće i pravedno.

***

Spram tome ..

Ako vam zatreba dobar i diskretan bioenergetičar, a nađete se slučajno na jugu Švedske ili u blizini Kopenhagena, gosn Tomo može da pogleda „ispod haube“. Pitajte čuvene hrvatske rukometaše Duvnjaka i Kopljara ili mnoge druge reprezentativce raznih sportova u Švedskoj ako ne vjerujete meni. Bilo je tu na remontu mnogo švedskih reprezentativaca iz raznih sportova, a nedavno je tretman zakazao i poznati, perspektivni BH reprezentativac u fudbalu.

Zaviriće vam pri tom i u dušu da vidi da li ste dobar čovjek, a možda vas kasnije i bezbjedonosno skenira. Nema zafrkancije.

A Ivana?

Ona ide po novo svjetsko ili evropsko zlato. Za domovinu Švedsku, a najviše za svoju porodicu. Možda malo i za naš ludi Balkan kog iskreno voli i jedva čeka da se ponovo nađe u Jajcu. Njenom Jajcu.

Ako vam kažem da je u poslednjih petnaest dana bila na takmičenju u Portugalu (ponovo osvojila evropsku medalju, bronzanu), pa nakon dana pauze imala Omladinsku ligu (Youth league) u Veneciji i reprezentativni kamp u Štokholmu, prije nego će skoknuti do Jajca i Sarajeva, te Makarske. Odmah poslije Nove godine se juri na aerodrom u Banjaluku i leti za reprezentativni kamp u Stokholmu, pa na Seria A takmičenje u Tbilisiju, Gruzija. Nakon toga slijedi Evropsko prvenstvo na Kipru u februaru 2026. i tako dalje.

Jasno je da takav tempo zaista mogu izdržati samo šampioni. Uz podršku i logistiku bližnjih.

Iskreno, čeka se ljeto i treninzi u KK Kumite, Jajce gdje se sve lakše podnosi. Tu je njena raja i trener Ante Katić. Povremeno se trenira i u Sarajevu kod Denisa Muhovića, trenera pravih šampiona.

Onda zlatne medalje nisu tako daleko.

*

Život je naprosto čudo ..

To sa smiješkom kažu i njeni današnji treneri u Švedskoj – pančevac Aleksandar Anokić i privremeno odsutni Per Åström, a tokom karijere ih je bilo dosta i svaki od njih se utkao u današnji uspjeh i status – nezaobilazni ćale D., zatim Boran Berak iz Rijeke, Igor Krstin i Ljubiša Marić iz BG žandarmerije, te pomenuti Denis Muhović iz Sarajeva.

I zato, nemojte se iznenaditi kad sledeći put na postolju za medalje u karateu vidite Ivanu u Švedskom nacionalnom timu, ali sa majicom KK Kumite iz Jajca gdje se vide predivni vodopadi.

To voda iz Plive žubori i priča nevjerovatne priče ..

Zlatne.