XV Pjesnički susreti Potkozarja

Semper idem.

Idem tamo gdje se Sana priljubi uz Unu, pruži joj zamućenu ruku da je zelena ljepotica povede dalje, prema Dobrljinu, Kostajnici i rijeci Savi.

Stižem tamo, gdje se obronci Kozare svijaju Sani preko Brezičana, Dragotinje, Svodne i ljekovite vode Lješljana.

Dolazim u tačku gdje me zovu, ponovo i ponovo, bez jakog racionalnog razloga.

Dolazim kući da recitujem pjesme o ljubavi, zavičaju, rijekama i zlokobnom zagađenju.

Odlazim tamo gdje se slične, osjetljive pjesničke duše sabiraju da oriječe današnje nemire naroda kom pripadamo.

Pristižem u Krajinu i Potkozarje da se uprkos svemu predam stihu, ljubavi i ljudima. Da njegujem nadu da smo dostojni vremena i bremena današnjice.

Vraćam se u Poljavnice da oživim teču Miću, omiljenog inženjera koji je gradio po Libiji i voljenu tetku Ginu što nam je spravljala čudesno slatko od zelenog paradajza.

*

Dolazim sa blokada beogradskog asfalta. Kao iz španskog rata da stižem u redovima Vojnika Salamine i pisca Havijera Serkasa.

Sa Kosova i Metohije stižem, još opijen svjetskom arhitekturom srpskih manastira i beskonačno oslikanim svodovima Pećke Patrijaršije, Dečana, Gračanice, ..

Iz malog voždovačkog stana hitam auto – putem, još jednom domu svome u pjesnički Novi Grad i XV Pjesničke susrete Potkozarja.

Čeka nas divna kuća Gradska vijećnica, u srijedu 9. jula 2025. godine u 20 časova, sa dragim licima pjesnikinja i pjesnika, bibliotekara i bibliotekarki, čuvara riječi u prebrzom, digitalnom dobu.

Rolerkosteru životni, karuselu nasušni, vidimo se, Bože zdravlja!

P.S. I hvala na pozivu JU Narodnoj biblioteci Novi Grad. To uvijek obraduje čovjeka.

Đolfezo

Mlado se drvo savija, veli narodna poslovica.

Nije to slučajno. Neki vas događaji odrede, formiraju, rekao bih formatiraju. Ko se sjeća flopi diska i početnih računara devedesetih znaće da se disk u nekom trenutku morao formatirati.

To bi onda bilo to. Nesmetano nastavi dalje.

***

Marija

Ime snažno i usamljeno. Toplo i bogorodično. Čvrsto, pomalo ogrubjelo od čestog govorenja odsječnim naglaskom i ravnim tonom, kao da se iza njega čeka sledeća naredba ili sluti neka iznenadna nesreća i strah. Sve je u opticaju dok se izgovara, a dah putuje neznanim predjelima.

Marija

Žena sitne građe i odlučnog, dobrog držanja. Povremenog osmijeha i oštrih, hitrih očiju što simultano pjevaju sa korakom. Samo bi se osvrnula preko ramena da vidi ko se to tamo meškolji ili zavitlava. Dalje nije bilo problema u učionici. Sini munjo.

Marija

Profesor vrlog znanja i neupitne vjere u muziku i njenu moć – zajedništva, molitve, iscjeljenja, umjetnosti. Moć dobrote i zajedničke igre djece svih uzrasta, boje kose, religije, nivoa musavosti, pažnje, prevelike garderobe. Muzikalna ravan i spajanje nespojivog u bilo kojim drugim okvirima. Muzika kao divni integrator različitosti i katalizator pozitivne energije u društvu.

  • Djeca mire selo – što bi često kazao vremešni i mudri tast.

***

U početku nisam volio atmosferu hora, odnosno osjećao sam nelagodu, dok mi je nastava iz solfeđa išla dobro. Na solfeđu ili đolfezu kako smo ga kasnije kobajagi po italijanskom zvali, nema prevare – ili si muzikalan i kidaš ili otpadaš u drugi ešalon muzičkih potencijala djetinjstva.

U stvari, moj najveći problem je bio stidljivost. Na vjenčanju rođaka S. i V. koje i danas dobro pamtim, imam četiri ili pet godina i ne odvajam se od majčinog skuta. Bijele dokoljenice i sandale, potuljena faca zabijena u pod, glava nagurana između nabora mamine suknje. Stid, sram i ostale nelagode u meni. Najradije bih da ne postojim tu. Da me nema. Pogotovo što znam da su bacali novčiće ispred matičnog ureda i zvali da učestvujem u skupljanju istih. Jarko sam želio biti taj koji brzim pokretima ruku i refleksima samo grca novčiće u džepove, ruke i majicu, ali nisam smio. Previše stidan za boj.

Takvog mene, na jednoj od prvih proba hora, kao nekog ko besprekorno intonira na solfeđu nastavnica Marija bira kao oglednog kunića. Treba pokazati horistima kako se pravilno diše.

  • Primjetila sam da neki ne znaju pravilno da dišu tokom pjevanja. Ništa strašno djeco. Danas ćemo naučiti kako se to pravilno radi.

Treba nam dobrovoljac. U međuvremenu, pomozite da pomjerim ove klupe. –

Dok je učionica škripala od metalnih nogu školskih stolova i mali se ljudi sudarali ne znajući tačno kako sve to da postave, davala je koncizne instrukcije

– Tako, stavi tamo. Gurni do kraja. Bravo. –

Sad kad je prostor raščišćen trebalo je još jednu klupu pomjeriti na sredinu. U par poteza i to se udesilo.

  • E sad – podiže glavu i poče šarati pogledom. Bio sam u poslednjim redovima sa namjerom da tu i ostanem. Pognuo sam glavu i ramena, praveći se da ne postojim. Kornjača fazon.
  • Hajde ti dečko, recimo. –

Progurala se bočno kroz tri reda dječice. Ona su se otvarala kao Crveno more ispred Mojsija i njegovog štapa.

Došla je do mene dok sam netremice zurio u vrhove njenih malih bež cipela niskih potpetica.

  • Ti, kako se zoveš? –
  • Ognjen – procijedih kroz stisnuto grlo.
  • Dođi ovamo, molim te – reče, pa me blago rukom povuče ka centralnom stolu.
  • Vidi, popni se na sto, lezi na leđa i opusti se. Vjeruješ li mi? – zaškilji joj oko.

Zaigraše vile u stomaku. Ne mogu zucnuti. Samo klimnuh glavom i počeh se namještati. Drugare više nisam vidio. Samo male, načičkane siluete što ćute i dišu. Sitno komešanje, bez riječi.

  • E tako. A sad počni da dišeš duboko, kaza pa položi desni dlan ruke na moj stomak. –
  • Djeco. Ramena ne smiju da pomjerati dok dišete i pjevate. Samo stomak. –

Oni onda ćutke pogledaše u pravcu mog ritmičnog stomaka i njene ruke. Neki otvoriše očne duplje više, neki potvrdiše klimanjem glava.

  • U stomaku ima jedan mišić koji pokreće vazdušni stub koji izdišemo. Zove se dijafragma i on je glavni. Jasno? –

Kome ne bi bilo jasno kad ovako javno i otvoreno pita. Nema tog junaka, kume.

  • Potiskujući vazduh dijafragmom nazad ka grlu i ustima kao rezonatoru, pravimo i oblikujemo zvuk. Kasnije ćemo to više obrađivati, ali najvažnije je da znate pravilno disati. –

U tom reče – voljno i vratsimo se na početne pozicije. Uz blagi smiješak me pogleda i reče – vidiš da nije bilo strašno. –

Ne dodirujući pod stopalima, odoh da sjesti. Kao da je neki teret, đule sišao sa mojih pleća. Neko čudo, magija od koje zategneš ramena i držanje, pa se čini da si nekako važniji, zreliji, a lakši.

Koraci k’o laki oblaci ..

***

Poslije me jednom srela ispred ulaza škole i samo ćutke pomilovala po oštroj kosi, pogleda zacijepljenog u daljinu kao da je tu, a nije. Zabrinuta, sjetna, osmijehnula se na trenutak i oradostila oči. Kakva energija, aura!

Osnažio me taj susret, ohrabrio. Položen prijemni kod visokog muzičkog božanstva. Zaslužen ulazak u hram muzike kao ravnopravan član. Niko mi to nije kupio, poklonio već sam članstvo zaradio, izburgijao. Neprocjenjivo.

***

Hvala Mariji, hvala znanim i neznanim pregaocima prijedorske muzičke škole koji su decenijama pleli muzičke petlje nadajući se da će probuditi i produbiti ljubav, ljudskost u djeci. Vjerujem da su uspjele, te da bolji, normalniji ljudi nastaju u malom prostoru tik pored zgrade prijedorskog Pozorišta.

Meni su pomogli da se suočim i prebrodim urođenu stidljivost i tremu. Trebale su godine, ali bez Marije, Miroslave, Bobe i drugih dragih prosvjetnih radnika to nikako ne bih uspio.

Mali korak za muzičku školu. Veliki za mene.

Hvala Marija.

Nisam stigao da vam zahvalim i vratim dio ljubavi i energije kojom ste nas pogonili.

Sada jesam. I tačka.

Tačnije, dvotačka ispred Bas ključa ..

FK Rudar Prijedor u Premijer ligi BiH 2025/26

Sve nas iskrene Doraščane, gdje god da se trenutno nalazimo, obradovala je i pomalo iznenadila vijest da će FK Rudar Prijedor sledeće sezone igrati u fudbalskoj Premijer ligi BiH.

Već koliko zimus, rečeno je da se klub okreće sopstvenom igračkom kadru, reže troškove, dovodi domaćeg trenera i racionalizuje poslovanje. Najvjerovatnije zbog nedostatka finansija, tadašnja uprava daje ostavku i po ko zna koji put u skorijoj istoriji resetuje klub na početna podešavanja.

Sve potom u drugom dijelu prvenstva Prve lige Republike Srpske i nije tako loše izgledalo. Igra je mogla biti kvalitetnija i bolja, ali su rezultati i požrtvovanost igrača i trenera daleko nadmašili očekivanja nas malobrojnih pasioniranih pratilaca, te je konačno treće mjesto doživljeno kao sasvim solidan domet, imajući u vidu okolnosti. Prvi i drugi su bili Laktaši i banjalučki BSK, svakako miljenici trenutno vladajućih garnitura u Srpskoj.

I sve bi se završilo na tome da đavo nije došao po svoje, te finansijska kriza prožima sve pore društva u Srpskoj, pa čak i u sportskim klubovima bliskim vlasti. Sve u svemu, fudbalski klubovi Laktaši i BSK su zaključili (ili oni koji stoje iza njih) da nemaju sredstava za brzometna infrastrukturna i igračka, te ulaganja u bankarske garancije da bi se učestvovalo u sledećoj sezoni Premijer lige BiH koja je pri tom skraćena i čiji bi kvalitet logično trebao da se poveća.

I tu dolazimo do našeg FK Rudar Prijedora, žilavog kluba, gotovo stogodišnjaka. Ne pamtim kada je neka administrativna odluka tako olako donesena u našu korist.

***

U kom zecu leži grm i zašto se brinem?

Naš Rudar 2028. godine dočekuje stoti rođendan. U mojim vizijama, zamišljao sam kako igramo Ligu konferencija ili neko drugo evropsko takmičenje. Nešto slično iskustvu koje je nedavno razdrmalo, osvježilo i promijenilo banjalučki Borac.

Takođe, zamišljao sam i pripremni turnir, trijagonale na kom bi učestvovali recimo West Ham, Schalke 04 i Rudar Prijedor. Sva tri kluba osnovana i duboko utemeljena na rudarskoj tradiciji i solidarnosti. U modernom svijetu je sve malo drugačije, ali ne mari. Ideja je odlična i vjerujem izvodiva, ali se već možda kasni u njenoj realizaciji. Bio bi to praznik fudbala za Potkozarje i Bosansku Krajinu. 

E sad, gap analiza, što se moderno kaže. Gdje smo sada i šta nam nedostaje da dođemo do željene tačke i koliko nam vremena i resursa treba.

Kao prvo, postavljaju se reflektori na Gradski stadion u Prijedoru i konačno se nakon deceniju i više ispunjava ovaj, pomalo trivijalni, uslov. Pozdravljam ga, apsolutno!

Prije par godina sam dobio informaciju da je za nesmetano funkcionisanje kluba u Premijer ligi BiH neophodan godišnji budžet od cca 1,2 miliona maraka (cca 600 hiljada eur). Nećemo uzimati u obzir da su troškovi, kao i inflacija, vjerovatno u međuvremenu porasli, tako da ćemo probati da idemo ka ovom iznosu (licenciranje, plate igrača, putovanja, sudijski troškovi, mlađe selekcije, održavanje terena, itd.)

Znajući da je u poslednje dve tri decenije klub često funkcionisao na sličan način – sponzor Mittal rudnici, sponzor Grad Prijedor i sponzor RŽR Ljubija, uz povremene upade pojedinih, većih sponzora (najčešće prilikom takmičenja u Premijer Ligi – MTEL, Integral Inženjeirng, ..), pitam se kako će budžet kluba da izgleda sledeće sezone i sledećih nekoliko sezona. Neću ovde licitirati iznosima, ali vazda je bila muka oko likvidnosti kluba i plata, te su ovi budžeti ukupno godišnje iznosili oko 500-600 hiljada maraka, osim ako se nije igrao najviši rang takmičenja kada su se iznosi, ali i dugovanja povećavali.

Ko zna našu fudbalsku istoriju, zna da smo se u bivšoj Jugoslaviji stalno nalazili na klackalici između jake druge lige i treće lige (najčešće zvanoj Međurepublička liga Zapad) uz tri briljantna sportska momenta – sedamdesetih godina kroz dva učešća u kvalifikacijama za Jedinstvenu prvu ligu Jugoslavije (nažalost, oba puta bez uspjeha) i epsko polufinale Kupa Maršala Tita 1988/89 protiv FK Velež Mostar.

Tako i u ovoj poslijeratnoj istoriji, nakon završetka rata u BiH 1995. godine, stalno se kao jo-jo bacakamo između Prve lige RS gdje smo objektivno uz FK Leotar klub sa najvećom i bogatom tradicijom, te Premijer Lige BiH gdje nam objektivno nedostaje profesionalno i dugoročno finansijsko i sportsko upravljanje.

Dakle, stalno u raskoraku 😊

Podsjetiću i na epizodu od prije par godina kad je za predsjednika postavljen mladi Darko Milunović uz lokalne snage Hrnjaka, te sportskog direktora Stevića. Radili su skoro dve godine jako dobro i sistemski, te je tim za PL sasvim solidno bio skockan (Amoah, N.Mandić, itd.). Nakon par iznenađujućih pobjeda i dobrih igara, nešto se u pozadini očigledno desilo i Darko je dao ostavku, Steva otišao, a klub lagano potonuo. Hronični problemi su ostali.

***  

Već rekoh, kao ekonomista, volio bih da vidim finansijsku konstrukciju ili okvir budžeta za sledeće tri godine.

Kako ja to vidim, stvari nisu dobre.

Zašto?

U toku je prodaja sistema Arcelor Mittal-a u BiH. Neću ni pominjati kupce, jer svaki veči privredni subjekt koji je samo u lokalu pravio zaradu i sticao reputaciju nosi upitnik. Osim gubitka radnih mjesta, direktnih i indirektnih koristi za gradsku privredu i kasu, fudbalski klub bi izgubio dio potrebnog novca. Neka je to 200-250k KM recimo.

Grad Prijedor ima kontinuirane finansijske probleme sa blokadom Gradske Toplane, gradskim saobraćajnim preduzećem Autotransport, bune se i ljudi i Socijalnog zbog neplaćanja doprinosa i nemogućnosti da se liječe, tu je i decenijama posrnuli Kozarski vjesnik, itd. Dakle, svi traže, a malo ih pravi novce. Kako se sad FK uklapa sa ovim novim, povećanim apetitima? Rekao bih – nikako. Da ne spominjem sramotan odnos gradskih institucija prema nedavno instaliranim rudnicima uglja – uljezima i trovačima na Bukovoj Kosi i Bistrici.

RŽR Ljubija ili ostatak neprodatih prijedorskih rudnika je trošio milionske novce koje je kroz dividende dobio prije nekoliko godina od Mittala. Sada je to potrošeno i ostala je gomila razuđene, stare imovine sa upitnom vrijednošću. Plus, sposobnost kreiranja posla i novca je minimalna. Dakle, od njih FK može da očekuje ništa ili nekoliko desetina hiljada maraka u baš optimističnom scenariju.

Ostali prijedorski veći privrednici više vole sebe i svoj džep nego bilo šta drugo. Znaju oni da povremeno na migove vladajućih struktura moraju da podrže određene projekte tu i tamo, ali vide i oni da se vremena mijenjaju i da su promjene blizu. Kakve? Vrijeme će pokazati.

Dakle, naš Rudar kreće u trku, a već je u minusu. Budžet ostaje kao izmišljeni san. Bukagije su na nogama.

Najviše bih volio kao čovjek, Prijedorčanin, ekonomista da predsjednik kluba ili mladi gradonačelnik izađu i demantuju me, pa kažu – ovo je budžet za ovu godinu, tako ćemo ga popuniti, ovo su planovi za proslavu 100. rođendana, ovo su principi poslovanja, ovoliko ćemo prihodovati od karata, cilj je da na svakoj utakmici imamo 2,000 gledalaca, itd.

Najviše bih volio, ali se plašim da nema ništa od toga.

Svi mi vjerni rudarski sinovi smo ovo prošli mnogo puta.

Vrijeme je da se prestane sa iluzijama ..

Poštenije je ne hvatati se u kolo, ako ne možeš da ga igraš. Pri tom te u Premijer Ligi čekaju klubovi koji su ozbiljno napredovali u svakom smislu (organizaciono, sportski i finansijski) – Borac, Zrinjski, Željo, Sarajevo, itd.

P.S. I da, umalo da zaboravim. Dobrodošao Perice 😊

Ako izdržiš do 7-8 kola, to bi već bio značajan rezultat 😊

I ne, nisam pesimista. Samo postavljam pitanja, ali se nekad pitam da li sve to uopšte ima ikakvog smisla.

I ne, ne želim da rušim građanima „snješka“ i euforiju oko postavljanja reflektora, samo me interesuje – realno, odakle novci?

Hvala.

Sportski pozdrav,

aj Rudars, aj Prijedors!

Blum, a nije Orlando

Kada je još bila tinejdžerka, najmlađa svastika je obožavala glumca Orlanda Bluma. Možda se može reći da je bila i zaljubljena, onako klinački, tinejdžerski. Supruga i ja smo to znali pa smo se zbog toga nekada kikotali, sjećajući se tog nevažnog detalja. Pogotovo nakon nekih fenomenalnih uloga koje je imao, kao one u izuzetnom filmskom ostvarenju Nebesko kraljevstvo koji obrađuje vječni sukob hrišćana i muslimana oko svetog grada Džeruzalema. No, nećemo o tome ovaj put.

***

Čuo sam za firmu Energoinvest i znam da je bila gigant nekadašnje bivše, velike zemlje. Međutim, nisam tačno znao šta su i kako radili, kako rasli, ko ih je vodio, sa kakvim su se izazovima tokom razvoja suočavali.

I dok se ovogodišnje završno postavljanje čuvene mušeme Lige Šampiona dešavalo na Alianc areni u Minhenu, sa suprugom sam ubrzano gazio nemirne ulice Beograda. Žurili smo da stignemo na film u okviru Beldoksa (Međunarodni festival dokumentarnog filma u Beogradu). Žrtvovao sam loptanje i druženje sa sinom, a dobio neprocjenjiv uvid u prošlost. Nisam čak ni znao tačno šta gledamo, ali u tome i jeste bila draž. Mislim da moja supruga to nikada neće razumjeti 😊

Izuzetna autorka Jasmila Žbanić napravila je veoma snažan, upečatljiv i odličan dokumentarac o nastanku i razvoju Energoinvesta kroz niz slika, dokumenata i razgovora sa sudionicima tog vremena. Osovina priče se vrti oko vizije i snage jednog čovjeka, najčešće u kadru sa cigaretom u ruci.

Radi se o Emeriku Blumu, rođenom 1911. godine u Sarajevu (iste godine kad je u Pragu osnovan Hajduk iz Splita, op.aut.). Dijete je mađarskih jevreja koji su imigrirali u Bosnu i Hercegovinu, dijelu tadašnje Austrougarske monarhije. Iako iz skromne radničke porodice, završava studije elektrotehnike u Pragu 1939. godine, dok se već 1941. obreo u zloglasnom logoru Jasenovac iz kog uspješno bježi tri godine kasnije. I dok sve ovo već izgleda kao jedan buran, zanimljiv i iscrpljujući život, njegov drugi, pravi život, u stvari tek počinje.

***

Recimo da ste idejni tvorac inženjerske firme koja je partner sa General Elektrikom ili koja na tenderu pobijedi njemački Simens ili koja recimo ima joint venture (zajedničku firmu) sa državom u Meksiku ili radi uspješno u Indoneziji ili pak recimo postavlja dalekovode u Sjedinjenim Američkim Državama, gradi u Africi, na Arapskom poluostrvu, Kubi, Maleziji ..

Pozornica je čitav svijet, a kulise su blokovska podjela istog.

Zatim, u jednom od kritičnih trenutaka rasta i razvoja kompanije vi uzimate fenomenalni i preskupi McKinsey kao savjetnika za reorganizaciju cjelokupnog poslovanja. To je lucidan poslovni potez u ravni nekih današnjih Jokićevih NBA asistencija.

Pri tom radite u tehničkoj kompaniji gdje su žene apsolutno ravnopravne, a učenje i razvoj imaju prioritet. Činilo se ponekad i neograničen budžet. To pokazuje impozantan broj stipendiranih studenata u tadašnjoj zemlji, ali i inostranstvu (na desetine hiljada). Recimo da vam dijete ode na čuveni MIT u Americi, pa se vrati da radi u Sarajevu i Energoinvestu. Zvuči kao bajka danas.

Ostala mi je urezana Blumova rečenica iz dokumentarca kojom objašnjava svoju posvećenost i motivaciju – želim da doprinesem boljem društvu i direktno utičem na njegov razvoj, prelazak na viši nivo.

Pravi životni afrodizijak normalnog, zrelog, ostvarenog čovjeka. Eliksir života.

Na kraju, činjenice surovo pokazuju da je Energoinvest osamdesetih godina prošlog vijeka bio najveći izvoznik u bivšoj Jugoslaviji dosežući u najboljim vremenima promet od milijardu dolara, sa preko 42,000 zaposlenih i operacijama u 105 različitih zemalja tokom sedamdesetogodišnje istorije.

Startovali su 1951. godine sa samo nekolicinom inženjera u totalno razrušenoj zemlji.

I onda današnji tupeglavci kažu da je nešto nemoguće.

Energoinvest je zasluga mnogih, ali Blum je bio njegov spiritus movens i istinski lider koji je prepoznavao tokove razvoja društva i privrede, uspješno se prilagođavajući i mijenjajući. Poslovno i životno evoluirajući. Razvijajući mlade ljude, dajući im prijeko potrebnu šansu i povjerenje.

Znanje i razvoj, te strpljenje i disciplina. Zvuči tako prosto, a nije.

*

Pri kraju dokumentarca ide upečatljiva scena kad jedan od Blumovih saradnika lijepo rezonuje.

Parafraziram:

Da je danas živ, sa onom inženjerskom silom koju smo stvorili, sigurno bi investirali, učili i u razvoju se najviše bavili zelenom energijom, vještačkom inteligencijom, zagađenjem i svim onim izazovima koji danas pritišću čovječanstvo. I bili bi uspješni.

Treba njegovati sjećanje na ovakve duhove i živote, nadajući se da ćemo kao generacija biti kadri makar da nadmudrimo današnje političare i ekonomski, društveno ostvarimo bar dio rezultata koje su napravili Blum i Energoinvest.

Pred kraj života, iako bolestan, kao gradonačelnik Sarajeva biva osovina svih kompleksnih pripremnih radnji za zimsku Olimpijadu održanu početkom 1984. godine. Nakon tog uspješno obavljenog zadatka je ubrzo i preminuo. On bi nakon konc-logora kazao da mu je to već druga smrt.

Holivudska priča, zaista.

P.S. I još, da postoji neka kosmička ravnoteže među zvijezdama (kao u Balaševićevim stihovima), snimio bi se u Holivudu igrani film o Blumu i razvoju Energoinvesta, a glavni glumac bi bio pomenuti glumački superstar Orlando Blum.

Rezonujem, da je živ, Emerik Blum bi tako razmišljao 😊

Lucidno i bezobrazno – ciljaj sam vrh jer uvijek možeš da spustiš očekivanja. Ako nanišaniš prenisko, nećeš biti u stanju da cilj koriguješ na više/bolje.

Tako je govorio Emerik, poslovni guru i zaljubljenik u umjetnost, muziku i sport, muž, otac i deda.

Čovjek iz budućnosti.

Predivni cvijet čovječanstva jer su blum i blumen korijen riječi cvijet na mnogim svjetskim jezicima, kakav je zvjezdani trag i ostavio za sobom.

Slava mu.

Кад ће јуни?

Мрзим мајеве.

Није тако било увијек

у прољећним мијенама.

Чак се у дјетињству,

стари пријатељ

заљубио у једну Мају.

Имали смо и шифру: Мајометар!

У мају Београд мирише

на дјецу што убијају дјецу

и кише предуго падају,

па трулеж зри лагано,

гину трешње и јагоде.

У козарачком завичају

моји славе дан побједе, дан одбране.

Пјевају.

Неки други моји

оплакују мртве, стављају бијеле траке,

објављују смртовнице старе 30 година.

Једног несретног маја,

Сана нас је потопила,

а сваке божје године

поново режи на нас.

Нема будућности

у мају.

Људи су у влажним рововима.

Можда јун понесе сунчеве зраке и изненадно заједништво,

рођено са новим мукама?

Manastir Esfigmen i Sveta Gora Atonska

Dječak je iskrio očima. Suva hercegovačka visprenost je probijala iz njega, zračila. Ni odrastanje na dalekom, nordijskom sjeveru nije umanjilo ovu blagodat. Čak štoviše, kao da je produbilo, izbistrilo, isklesalo.

Trenirao je fudbal igrajući na spoljnjim pozicijama. Kaže da se jednako dobro služi i lijevom i desnom. Kazujem da treneri takve najviše vole, polivalentne igrače, upotrebljive na raznim pozicijama u timu. Dječak I. se skromno nasmijao dodavši da je i dobar učenik u školi. Tu je sa ocem na Svetoj Gori, a pridružili su mu se ujaci i đed.

Čitav jedan svijet. Tvrd, kamen, a topao. Pametan i duhovan. Duhovit. Kao neki lakonci.

Možda u sledećem životu budem Hercegovac.

***

Stari Iguman se lako i bešumno kretao po pločama manastirskog dvorišta. Harmonija isprekidana vlatima pronikle trave na granicama podnih kamenih površina. Zvuk poslednjih cvrkuta lastavica što jureći odleću pod trošne, drvene grede drevne manastirske građevine.

Kratko je besjedio sa nama primajući drvenu ikonu Svetog Partenija kao poklon, nastao filigranskim ručnim radom u srcu Hercegovine. Od srca ju je isklesao i namjenio manastiru sijedi čovjek, oštrih očiju i visokih zalizaka na glavi. Stasit i životan, kao ledena rijeka ponornica u hercegovačkom kršu. Strpljivo je stajao sa sinom, zetovima i miljenikom unukom. Dug i strpljiv put je ikona prešla do konačnog odredišta. Da se namjenski posveti.

Iskreno zadovoljan, Iguman Metodije je podijelio interesatan podatak da se zamonašio na dan sveca koji mu je upravo darovan. Ima li koincidencija u životu? Zatim je od monaha zatražio da grupi donesu i podjele brojanice za ruku iz skromne manastirske prodavnice.

A potom je uslijedio vrhunac našeg putovanja.

Iguman je spontano prišao dječaku, pomilovao ga nježno kao sina i stavio ruku iza glave, tamo gdje mu se nalazi aparatić za uho i rekao – biće sve u redu. Nisam tad znao da se veći dio grupe, slično kao ja, naježio i pustio suzu. Mušku, malo tvrđu.

Ne vjerujem u Božja čuda, niti iscijeljenja, ali ovo je trenutak kada se iskreno u srcu zapitate, koliko ljubav i vjera mogu zajedno. Da li su čuda moguća i kolika je milost Božija?

Zaiskri odjednom trenutak kad si siguran da je zaista sve moguće. Toliko milosti, ljubavi i ljudskosti na božjem mjestu proizvodi planinu emocija i blagodati u okolnim dušama. Potpaljuje iskre dobrote, da ih nosimo dalje. Mi, obični mirjani.

Nenamještena scena je kompleks jednog od dvadeset svetogorskih manastira pod zaštitom UNESCO-a.

Čudo. Duha i arhitekture.

Čudo postojanja ..

***

Manastir Esfigmen je godinama u klinču sa vaseljenskim patrijarhom Vartolomejom i to se itekako odražavan na njihov materijalni i crkveni status. Sukob datira još od 1974. godine i susreta tadašnjeg patrijarha Atinagore sa rimskim papom Pavlom Šestim, otkada se na službama ne pominje ime vaseljenskog duhovnog poglavara. Esfigmenci su iskreni protivnici bilo koje vrste ekumenizma i postali su epicentar borbe, ne samo na Svetoj Gori već i znatno šire, regionalno i globalno.

Na visokom spoljnem zidu manastira koji gleda na more, tik iznad obala, još od tog doba dominira komad crnog platna sa velikim natpisom – Orthodoxia e Tanatos (Pravoslavlje ili smrt), kako mnogi prepoznaju manastir i njegove monahe.

Manastir se, zajedno sa ostalih devetnaest svetogorskih manastira, nalazi na UNESKO-voj listi svjetske baštine u sklopu spomenika srednjeg vijeka objedinjenih pod zaštićenom cjelinom Planina Atos.

Prvi pisani pomen manastira datira iz 998. godine. U tim dokumentima manastir se pominje pod imenom Esfagmen (što znači ubijen, iskasapljen, posječen). Mišljenje da je ime manastira izvedeno iz položaja na kome se nalazi – stiješnjen između brda i mora (grč. esphigmenos) – ne čini se osnovanim. Prihvatljivije je ono da se njegov osnivač možda zvao Esfigmen, pod uslovom da je taj monah neko ko vrlo čvrsto zateže pojas oko struka. Tokom istorije, njegovo postojanje i opstanak pomagali su mnogi, a tokom srednjeg vijeka ističemo ličnosti poznate u srpskoj istoriji – Jovan V Paleolog, srpski car Dušan, despot Đurađ Branković, te njegova ćerka sultanija Mara.

Dosadašnji pokušaji da se usljed sukoba sa Vaseljenskim patrijarhom i grčkom državom esfigmensko bratstvo protjera sa Atosa nisu uspjeli. Nepokolebljivi i čvrsti u vjeri, čuvanju kanona i svetotačkog predanja, i uz prećutnu podršku mnogih Svetogoraca, ali i pobožnih stanovnika Soluna i Halkidikija, Esfigmenci (zovu ih još i ziloti) opstaju i pored svih izazova u poslednjih pedeset godina (zabrane dopremanja hrane i lijekova, oduzeta roba, blokada bankovnog računa, fizički sukob, pokušaj prinudnog iseljenja, itd.).

***

Manastir Dohijar, Ksenofont, pa Pantelejmon. Hodanje, cjelivanje ikona i relikvija, pa manastirske prodavnice. Zatim luda vožnja taksijem prašnjavim svetogorskim drumovima i spavanje u Kareji. To je maleni, administrativni centar gdje se nalazi Protos ili Protat (administrativno sjedište Svete Gore) kao i par prodavnica, restorana i pekara. Izgleda kao tajni gradić iz bajke. Čudnovat i čudan. Bogolik, sa centralnom sabornom crkvom starom preko hiljadu godina, posađenom u sredini. Podignuta je oko 962. godine na mjestu starije crkve i predstavlja najstariju sačuvanu na Svetoj Gori.

Iz nje se lako pješke dolazi do obližnjeg manastira Kutlumuš, a poslije se penjemo i do posnice Svetog Save i monaha Nikodima, te cjelivamo čuvenu ikonu Bogorodice Mlekopitateljice. Jutarnjoj liturgiji prisustvujemo u obližnjem skitu Svetog Andreja. Tu smo trebali da odsjednemo, ali se priča da su se u smještaju pojavile stjenice, pa izbjegavamo ovaj izazov.

Sutradan obilazimo predivni Pantokrator na istočnoj obali Atosa, pa manastir Stavronikiti, te Iviron. More nas puni očima, a vjetar miluje obraze. Milo je. Milušno, kako zbori pjesnik Matija Bećković.

Dan završavamo u moćnom i bogatom Vatopedu gdje u predvorju susrećemo gigantske zlatne japanske šarane kako u jezercetu patroliraju ispred ulaza. U crkvi cjelivamo ikone i mošti, te dobijamo česticu čudotvornog bogorodičnog pojasa. Najljepša i najbolje opremljena manastirska prodavnica nudi izuzetan izbor i nadaleko poznati tamjan.

Sve vrijeme nas posmatra Atos, najviši vrh Svete Gore sa 2,033 metra. Nekada je na plavoj, beskonačnoj podlozi neba, a nekada glavu zaburi u oblak, kao da se skriva od pogleda putnika namjernika.

Stidljiv i prpošan. Jedinstven.

***

Sveta Gora ima mnogo lica. Nikada ne znaš koje će se ukazati tebi, malom grešnom čovjeku. Teško je obuhvatiti i sagledati. Kroz hiljadu godina postojanja.

Lakše je osjetiti i nositi u duši.

I tihim molitvama.

Sve zahvaljujući predanim monasima Svetogorskim. Čuvarima duhovne vatre.

Sveti Nikolaj srpski je divno obojio stihovima:

Sveta Gora je carstvo bez krune

država bez vojske

zemlja bez žena

bogatstvo bez novca

mudrost bez škole

kuhinja bez mesa

molitva bez prestanka

veza sa nebesima bez prekida

slavopoj Hristu bez umora

smrt bez žaljenja.

Заовисник

Изгубљен сам

у социјалним мрежама,

инстаграмима,

фејсбук страницама.

Траже ме по кући

док ја лутам

на Линкед-Ину

и виберу, ватс-апу.

Отет сам и помало проклет

лајковима, шеровима,

црвеним дугмићима што драже

неуроне напаћене.

Овисник сам

већ дуго, знам,

па смишљам како да се отмем

да зло не чује.

Треба ми бродица

и мрва таласа

да ме капљицом отријезни

док се сунчам изнад благе воде.

У одбљеску судбине,

бестрзају живота

покушавам спасити

што се спасти не може.

Тамо, на Светој Гори

гдје сутра идем

да се поклоним

и вратим себи.

Zavrni rukave

Jeste li za vikend zavrnuli rukave?

Ako jeste, bravo, a ako niste, imaćete šansu sledeći put.

Prema zvaničnom veb sajtu, Zavrni Rukave je nacionalna kampanja čišćenja Srbije koja se održava nekoliko puta godišnje. Njen cilj je da se što više organizacija, grupa građana i individualaca okupi na više mjesta po čitavoj Srbiji gdje bi volonterski čistili okolinu – u isto vreme, u isti dan.

Inspiraciju crpi iz akcija Lets do it Estonia 2008., kada je cijela  Estonija za jedan dan očistila čitavu zemlju, kao i Let’s Clean Slovenia 2012. kada je gotovo 250.000 Slovenaca (odnosno čak 13% populacije) izašlo i očistilo Sloveniju od divljih deponija.

Svjesni su da je nemoguće očistiti Srbiju na takav način, prije svega zbog ogromnog broja i velikog problema nesanitarnih opštinskih i gradskih deponija, kao i niskoj svijesti naroda o bacanju smeća u prirodi. Uprkos akumuliranim izazovima, ipak su se prihvatili nezahvalne pionirske uloge da mobilišu građane, podignu svijest o problemima, kao i da utiču na kreiranje i stvaranje kritične mase ljudi željnih institucionalnih promjena.

Do akcije napravljene prije neki dan, najveća akcija je brojala oko 5,500 ljudi sa 160 različitih lokacija u preko 70 gradova i sela.

***

Bez državne podrške i medijske mašinerije koja bi je pratila, već trinaestu godinu za redom u Srbiji je tokom nedelje 11.maja 2025. godine ponovo održana ekološka i volonterska akcija čišćenja zemlje na mnogim lokacijama. Podržana samo socijalnim mrežama, ljudima dobre volje i volonterima, ova akcija ponovo čini čuda.

Ne samo da se svakom akcijom uglavnom očisti više đubra nego prije, nego se i svaki put pojavi više ljudi. Ne treba ni spominjati koliko to znači na nivou svijesti ljudi koji žive u Republici Srbiji. Zaista neprocjenjivo jer se uključivanjem mladih i djece, ali i starijih sugrađana daje nemjerljiv doprinos inkluziji, ekološkoj svijesti, ali i svijesti o pripadanju zajednici ravnopravnih ljudi poštenih namjera. Ljudi koji preuzimaju sudbinu u sopstvene ruke, bez obzira na okolnosti. Ljudi koji mogu da utiču i promijene stvarnost.

Ako bismo pričali o brojkama, akcija se ove godine odvijala na skoro 400 raznih lokacija. Znam ljude koji su to radili u Valjevu, Zvezdarskoj Šumi, Adi Ciganliji, Lekinom Brdu i ponosan sam na njih, ali vidio sam i inspirišuće, divne fotografije iz Odžaka, Šodroša kod Novog Sada, Kaća, Stare Pazove, Krupnja, Palilule, Zrenjanina, Kovačice, Niša, Kikinde, Aleksinca, .. Te slike bude nadu. Prethode i nastavljaju se na slike studenata u borbi.

Prijavljeno je bilo tačno 158 gradova i sela koji učestvuju u akciji. Vjerovatno se nisu sve lokacije odazvale, ali velika većina jeste, čime je napravljen izuzetan posao. To potvrđuju i sledeće brojke:

  • preko 11,700 učesnika
  • prikupljeno 20,300 džakova otpada, odnosno
  • 200 tona otpada

Promjena svijesti i životni, filozofski princip – budi promjena koju želiš da vidiš, jesu jedna od stavki sa vitalnim značajem za opstanak ovog društva. Taj princip, zajedno sa djelovanjem studentskog pokreta, vraća vjeru i fokus na to da mi kao pojedinci možemo nešto/mnogo da uradimo, da se ne predajemo i da se aktivistički postavljamo prema svakom društvenom problemu.

Umrtvljivanje društva i rečenica koja se često čuje u svakodnevnim, malim razgovorima – ne možemo mi tu ništa promijeniti upravo jesu muzika za otuđene vlastodršce i koristoljubive tehnokrate kojima društvena žabokrečina itekako odgovara. Tada mogu sve što požele, a najviše to da ih niko ne dira na vlasti, dok se igraju i kombinuju beskonačno.

***

Ekološka organizacija Eko Straža koja godinama stoji iza ove akcije, zajedno sa njenim osnivačima je već nekoliko puta prošla režimskog medijskog toplog zeca zbog jasnih stavova protiv rudnika litijuma u Zapadnoj Srbiji, podrške studentskim protestima, jasne političke artikulacije dubinskih problema u srpskom društvu (korupcija, nestručnost, neznanje, bahatost, urbanističko silovanje, itd.). Iako opasno na udaru režima, oni traju li traju i treba im iskreno odati priznanje na tome, uvijek dati podršku.

E sad, zamislite da svi ti državni resursi upotrijebljeni za Ćacilend ili jalove, bespotrebne kontra-mitinge vlasti budu upregnuti u slične ekološke i društvene akcije. Rezultati bi bili multiplikovani i vjerovatno na željenom nivou Estonije i Slovenije u bliskoj budućnosti. Ovako, rezultati i efekti akcije su sjajni, uprkos očiglednoj sabotaži komunalnih službi (zahtijevaju da se odnošenje skupljenog smeća po Beogradu plati!!?) i medijskoj nevidljivosti na režimskom kanalima.

Sve ovo još jednom jako oslikava sliku današnje Srbije željne normalnih, ispravnih i zdravih stavova o društvu, ekologiji, politici, ekonomiji, sportu .. Zdravom tkivu ranjenog društva.

Treba istrajati u toj golorukoj borbi naroda.

I pobijediti.

Na kraju, citiraću Vladiku Njegoša:

Treba služit česti i imenu.
neka bude borba neprestana,
neka bude što biti ne može.

Zavrnite rukave sljedeći put, molim.

P.S. Ne vidim apsolutno ni jedan razlog da se slična akcija sledeći put ne organizuje u Republici Srpskoj i Bosni i Hercegovini.

Valjaće svim ljudima dobre volje.

A ima ih.

Talandara, zbirka priča – #pisanje #writing #knjiga #books #zbirka priča

MILJENKO

Tri jerarha

Ima jedna draga slika na kojoj Miljenko pozira sa Darkom Cvijetićem i Stevom Grabovcem. Čini mi se da je napravljena na banjalučkom festivalu Imperativ jedne godine. Tu negdje stoji u sjećanju kao inspiracija i vodilja.

Pisao sam u tekstovima o Darku Cvijetiću, poslije i o Stevi Grabovcu. Sa jednim se pomalo družim, zahvalan Bogu, a sa drugim sam se u međuvremenu upoznao, nakon njegovog dobijanja NIN-ove nagrade. O ovom trećem, nisam se još usudio naškrabati koju – najmanje ga poznajem, a i doživljavam ga kao književnog patrijarha regiona. Nekako, ako te on onako čupav i razbarušen, sa osmijehom na licu pomiluje, eto te na književnom pijedestalu. On zna pisati i zna da zna, a zna i prepoznati kad neko dobro piše. Pritom je svoj i čuva integritet, što na našim prostorima nije često, a još manje je lako iz hiljadu (egzistencijalnih) razloga. Međutim, sa svojim malim timom, on se izborio za tu vrstu slobode.

Fenomenalno.

Zavidim mu na tom ostvarenju.

***

Književni čardak ni na nebu, ni na zemlji

Miljenko boravi u nepoznatoj balkanskoj dimenziji – književni čardak ni na nebu, ni na zemlji. Rekao bih čak da se kreira jedna nova dimenzija, između rascijepljenih korica baklava premazanih margarinom za tu svrhu – na webu i na zemlji 😊 Na sličnim kulturnim prostorima obitavaju i njegovi savremenici sa gore pomenute fotografije, kao i stotine drugih umjetnika sa čvrgavog Balkana. Levitiraju na margini državnih kulturnih politika, ali dovoljno snažni da kao samoniklo književno, pjesničko bilje opstanu, žive i razvijaju se. Kulturni fenomen, naprosto. Skoro neobjašnjiv. Život za sebe.

Koliko znam, Miljenka nema u zvaničnim književnim forumima i državnim izdavačima Hrvatske, Srbije i BiH, ali je svakako rado viđen gost na tim meridijanima. Caruje na društvenim mrežama sa stranicom www.jergovic.com i ima desetine, pa i stotine hiljada pratilaca i čitalaca. Kad izračunamo koliko ljudi od petnaestak miliona stanovnika regije uopšte i čita, ekonomski se može reći da Miljenko i njegov tim pokrivaju više od 15-tak % tog mršavog tržišta što je više nego fantastičan rezultat u ne pretjerano obrazovanim i načitanom naraštaju. Da uprostim, u slabo pismenim regijama, ti si pridobio čitaoce, kreirao bazu istih i njeguješ je priložno.

Mali podvig ili veliki?

***

Viralni humoristički tekst na socijalnim mrežama gdje se konstatuje i karikira omniprisutnost i omniznanje M.J.:

E a nije stvarno, čak mislim da je Jergović i dobar pisac, al kako majku mu on sve isprati, on sve vidi ko onaj u Kenguru, on za sve ima komentar i spreman tekst, zemljotres u Turskoj, Ninova nagrada, Nobelova on je već čito dobitnika i ima istoriju s njim, film u Kanu, Lepa Brena, ruski emigranti, Dodik, Đoković, Draža Mihailović, Sarajevo, Ukrajina, Pula, Kiš svaka jebena godišnjica rođenja il smrti svakog pisca od Triglava do Đevđelije od 7 do 107 uvek je tu on sa p r i g o d n i m tekstom a svi su mu biski bili i za svakog priču ima, pa kad ih sve pročita, i žive i mrtve, i za sve to vreme objavljuje pet romana godišnje od hiljadu strana, to bre treba ispisati a kako, čime i zašto, i sve to ugodno, odmereno, prijatno, andrićevski mudro, pomalo srpkoskrivično, za sve i svakog od akademika do domaćice; sve to sa poukom, naznakom, jugoslavijom lepim željama, bona fide, pro bono, kurac palac; Miljenko Jergović koji može da vam objasni sve i svaku pojavu i zemaljsku i nadzemaljsku, ratove, podele, sudbine a pre svega nas, nas, nas, on stalno objašnjava nas i može to u nedogled i ja bih lično voleo da Miljenko Jergović poživi hiljadu godina i da ispiše sve o nama i za nas i da nas objasni raščivija na milijardu strana i da konačno njegov svet prevagne i prevlada i pojede ovaj normalni postojeći i da svi živimo u njegovoj gigantskoj kolumni priči romanu i da bog siđe sa nebesa i kaže  „evo ruke brate, objasnio si svet, Miljenko jebo si mu kevu realno i  ja koji sam stvorio sve ne mogu da se takmičim sa tobom koji si stvorio nadsve  ja se sad evo povlačim u oblak da neko vreme tamo ćutim“; i evo, evo, dok ja ovde drljam ovo, on već izbacio tekst o Badinterovoj komisiji, o majku ti, pa kad stiže, spavaš li čoveče, imaš li patuljke neke koji to obavljaju za tebe, kako, reci mi; ali ipak, i pored svega, i ja lično samo želim da kada umrem da Jergović napiše o meni tekst, i da kaže, da počne, nešto tipa „ovo je tekst o jednom zaboravljenom piscu nedovoljno našem da bi bio njihov i dovoljno svojim da bi bio svačiji“

***

Knjiga Dvori od oraha i utisak.

Miljenko piše tako da vam se čini da se svaka linijica ili minijaturna crta na književnom dlanu pretvara u potok, pa onda riječicu, rijeku i na kraju na uragan pisane riječi, priču koja može zasebno da stoji bilo gdje. A opet, sve te priče, pričice, rječice ulijevaju se u zaokruženi okean romana koji je precizno tkan miljenkovim stilskim i pisanim minijaturama, praveći šarenu sliku grada, vremena, epohe. Svi su tu – četnici, ustaše, trgovci, osmanlije, fesovi, djeca, austro-ugari, doktori, jevreji, poludjele babe, tvrdoglavi đedovi, propale države i carevine, narod koji preživljava ..

Kakav kolorit, kakav koloplet života. Smješten slovima, riječima i interpunkcijskim zamasima u skladan, masovan okvir romana. Sad mi se čini kao da su korice istog od orahovine – meke, tople, ali čvrste i jasne.

Dugotrajne, na mnogaja ljeta.

Negdje tamo do sljedećeg ljudskog zaborava. Tad će nam opet Miljenko mahnuti iz knjige. Da se osvrnemo, osvijestimo i onesvijestimo.

Tako treba.

Duboko zaorati po skrivenim zamasima duše.

***

Ajfelov most

Kao i svaki pravi pjesnik i pisac, želim da moja djela žive mimo mene i da ih vidi široki auditorijum očiju i duša. Ima tu možda i taštine, sujete, kako to reče jedna psihijatrica iz mog okruženja, a nije supruga, ali ne marim. Tako je i to mi je dovoljno. Osvijestio sam želju, pa je samo želim, ne radeći ništa nečasno da je ostvarim. To i da Božo Koprivica pročita neke od mojih tekstova o fudbalu. Ne tražim više od milostivih književnih bogova 😊

Izlazak ili penjanje na Jergovićev književni Ajfelov most u balkanskim okvirima predstavlja počast, ukazanje. Kao mali književni i/ili pjesnički orden. Ti stvaraoci onda baš dobijaju na vidljivosti. Tako sam počeo da čitam ono što piše Monja Jović, pa Ranko Risojević, Šaban Šarenkapić, mladi Izudin Ašćerić i neki drugi, nepomenuti. Mnogo je ljudi koji dobro pišu. Ne može se sve ni ispratiti. Svakako je Ajfelov most  dobar svetionik napisane riječi kroz životne magle bivših jugoslovenskih republika. Autohtoni kulturni prostor bez granica, što iskreno spaja umjetničke senzibilitete, nakupljajući kajmak kvaliteta. Bez državnih pomoći, projekata ili intervencija. Kriterijum je kvalitet i umjetnička boja, domet. Premda djeluje malo idealistički, funkcioniše iskreno i besprekorno.

Nakupine riječi, kako veli moj Cvijeta.

Lijepo.

Fjotko

Njihao se polako i smirivao. Onako upišan i klimav.

Klatio se na štakama, pomjerajući ih u prečniku od par centimetara. Kao da će svaki put pasti, a opet bi ostajao stajati. Nestabilno, ali postojano.

Tamni podočnjaci i spuštena brada na opuštenom, alkoholičarskom licu. Izrasle dlake brade od nekoliko dana i prosijeda, kratka kosa što se blago povija pri vrhovima. U neke životne strelice. Pepeljasti posvijutci tuge.

Podigao bi potom ponovo desnu štaku u vis, ka nebu i zvijezdama, isprekidano prijeteći i psujući oca, majku i sve što jezikom dotakne. Onako pjanski, vikao je i bogoradao prema nama, životu, sudbini. Gotovo urlao potrošenim, popijenim glasnim žicama.

  • Platićete vi, platićete! –
  • Šta vi mislite!? – drobio je nerazgovjetno riječi, umorno spuštajući kapke.
  • Sa mnom da se zajebavate!? –
  • E pa vidjećete ko je … –
  • Potom bi ponovo, sporo podigao štaku u vis i odsječno izrecitovao: Kralj Ričard, Lavlje srce.

Onda bi nestajao u sutonu proljetnje večeri ili u bašti čuvene lokalne kafane Tri lipe na Tešinću. Zamišljao sam ga tamo za šankom kao stalnog gosta, dok ga uredni konobar u bijeloj košulji mrzovoljno poslužuje žestinom.

Perući okrugle dvodecilitarske staklene čaše za vodu ispod mlaza vode, okrenuo bi glavu ka Fjotku i samo ga odmjerio, nemajući više riječi utjehe, savjeta ili prekora za njega. I on je odustao od te agonije ..

***

Nekada bismo ga sretali i trijeznog kada bi brzo radeći rukama i štakama nestajao sa horizonta. Kao da bi se postidio nekih svojih postupaka koje je činio omamljen ili anesteziran alkoholom. Ako bi ga vidjeli da se mota oko ulaza u Tri lipe, znali smo da neće na dobro izaći. Podizali smo stanje pripravnosti na veći nivo, pripremajući se za bijeg ukoliko se predveče ukaže kod naše zgrade u Kozarskoj, na horizontu. Zaigrani, počesto smo znali zaboraviti na njega, ali i na kuće, stanove, roditelje, babe, večere .. Sve 😊

Bio je tajanstvena utvara djetinjstva koja se prikazuje kad se najmanje nadaš, zamahuje štakom u tvom pravcu u kune najstrašnije dok čekaš da te zgromi. Najlakše je bilo uteći, ali su ga nekada starija djeca znala i provocirati.

U stvari, nismo znali koje ga muke more, niti ko je, niti šta radi, niti kako je ostao bez noge. Iako velika misterija, znali smo samo da je lokalna pijanica. Nesretna, tužna. Ovca izgubljena od životnog stada.

Jedno veče sam ga čak vidio kako pijan sjedi i polu-leži na trotaru blizu naše zgrade, mrmlja sebi nešto u bradu, očajan i bespomoćan. Propast živog bića i miris mokraće.

***

Nakon četrdesetak godina, tokom pisanja ovih redova, zahvaljujući nebeskom sinhronicitetu i nekim starim Prijedorčanima, doznajem prvi put njegovo pravo ime – zvao se Ferid Učumbarlić – Fjotko. Neki su ga čak zvali i po ruski – Fjodor. Kažu da je svakodnevno viđan po kafanama i utakmicama, a da je u kinu (vjerovatno kinu Radnik) imao svoje stalno mjesto u prvom redu. Još vele da nikada nije ništa radio osim onog famoznog – lijeva ruka, desni džep.

Tako kažu i da je nastradao u Milanu dok su ga jurili karabinjeri, pa je pao pod tramvaj ili neki skupi automobil. Priča o blesavoj Fjotkovoj sudbini sada čak i vaskrsava u nekoliko zanimljivih pravaca. Pojedini govore da mu je pravo prezime bilo Jogić dok je Učumbarlić bila samo dobra zajebancija kojom se godinama vješto služio i sitno manipulisao i dalje povremeno operišući po prijedorskim prodavnicama, koliko mu je to fizička limitiranost dozvoljavala.

Na kraju, priča se da je zbog ovog unfala u Italiji dobio ogromnu odštetu za to vrijeme, te da se nakon nesreće i gubitka noge kao veliki, galantni gospodin vratio iz Italije, sa dva taksija – u prvom štake, cvijeće i šešir, a u drugom on. Siv i nasmijan, sa amputiranom lijevom nogom ispod koljena.

Bilo kako bilo, Fjotko je brzo proćerdao novce. Kuloari kažu da ih je spiskao za manje od godinu dana. Što veli naš narod – kako došlo, tako otišlo.

***

Ne znam kako je završio ovaj nesretni, tužni čovjek, nekadašnja avet djece iz Kozarske 21a. Znam da je poslije stigao rat, grad se nepovratno izmijenio, puno toga zaboravio, a stanovnike i generacije potrošio i obrnuo.

Ostalo je par sjećanja, štaka i neobično ime – Fjotko.

Zvižduće kroz prohladnu proljetnu noć na Urijama, dok građevinske mašine u blizini tihuju u predahu od mijenjanja slajdova rodnog grada.

Bez opomene.

Kao sam život ..