Бука и бес


Бука и бес је наслов познатог романа америчког писца Вилијема Фокнера. Као класик, често сам виђао ову књигу у излозима књижара, личним библиотекама, чак и киосцима. У имагинарујуму видим излизане, свијетло плаве папирне, преклопне корице, као дио књижевне едиције Новости или сличних издавачких акција.

Сам роман је написан чак 1929. године и аутора је тада лансирао у жижу књижевне јавности као промјену списатељске парадигме која се радикално окренула праћењу тока људске свијести или људских стања подсвијести.

Као врхунац, аутор 1950. године добија и Нобелову награду за књижевност, након бројних америчких књижевних награда, а роман Бука и бес остаје упечатљива метафоричка слика свијета са краја треће деценије 20. вијека – интелектуални, морални, емоционални, те на крају и физички распад свијета на прекретници, без капацитета за љубав.

Са оваквом најавом, схватам да га морам и сам прочитати, без обзира на неоптимистичну слику коју носи.

Па добро, какве то везе има са нама данас?


Бука

Данашњом Србијом доминира бука. Није боље ни у Републици Српској, само је мање војне буке.

У Београду, разни војни и полицијски авиони данима надлијећу небо, припремају параду. За кога, са којом сврхом, то очигледно зна мали број људи, јер обичним смртницима ништа није јасно. Питао сам друга колико кошта лет једног Мига 29 са утрошеним горивом, мазивом, а он додаје одржавање, припрему, транспорт, итд. Наш најновији другар звани Chat GPT даје процјену да један сат лета МИГ-а 29 у Србији кошта између 3 и 6,000 долара у зависности од интензитета лета, трошкова одржавања, и сл.

Е сад, то плаћају сви грађани Србије, али не знам чему толико интензивно трошење новца и узнемиравање грађана буком јербо већина не подноси звук авиона и асоцијације на 1999. годину и ружну епизоду НАТО бомбардовања Србије и Црне Горе.

Други напад буке долази од тенкова који данима пролазе улицама Новог Београда и Земуна, правећи ребрасте трагове и уништавајући асфалт. Мучно је гледати ове оклопне корњаче у урбаном окружењу док идеш на посао, пијацу, код фризера. Ко ће да плати поправку асфалта и чему све то, звечи исто питање.

Трећи напад буке, онај најиритантнији, фреквенцијом стиже са малих екрана и етра медија под контролом државе, односно људи који се идентификују као држава. Он је свеобухватан, памфлетан, непристојан, апсолутно неистинит и пријети да загуши сва другачија мишљења. Посебно је опасан јер креира атмосферу непријатељства, затеже ствари до пуцања, до лома. Агресиван је и таргетира студенте и грађане, брутално их етикетирајући као блокадере, правећи припрему за све остале репресивне активности. Призива зло.


Бес

Наведена бука производ бес или бијес који се преко девет мјесеци кумулира у народу. И то није добро. Никако.

Прави се непремостив јаз између већинске Србије која се освијестила и жели промјене, наспрам интересне групице уз власт, дијела државних службеника (неких уцијењених, неких не) и оних затрованих пропагандом који вјерују телевизору више него сопственој дјеци и очима. Напросто невјероватно.

Бијес такође настаје гледањем снимака како полиција упада у студентски кампус у Новом Саду и зграду Ректората, затим кад возилима јури народ по улицама града. Бијес настаје кад сазнате да су на трибинама фудбалских и кошаркашких утакмица послате фаланге обучене у тамне мајице да се обрачунавају са слободном вољом грађана и узвикивањем парола. Зна се добро да су код нас стадиони и спортске хале својеврсни показатељи јавног мнијења друштва.

Бијес настаје и када разговараш са пријатељима који раде у државним службама, па сазнаш да им се гледа и мјери сваки лајк на социјалним мрежама, те да због тога могу остати без посла. То више није смијешно. Ни мало. Опасно смо загазили у Орвелову зону посматрања и контроле.

Посебан бијес долази кад видите да се отпуштају професори и наставници по школама због подршке протесту и штрајковима. Просветна професија, већ дебело нагрђена, прелази тако у нову фазу дебакла.

И кад мислиш да не може горе, видиш да може.

Бијес настаје и због надреалног постојања Ћациленда у центру града за чије постављање никад није постојало рационално објашњење, а тек сада нема никакво утемељење у реалности.

Нећу ни спомињати спровођење студента на сахрану оца у букагијама док се Весић лагано шетка по сигурним штековима града.

О да, то заиста погађа човјека ..

***

И док се Трамп разговара са принцом Чарлсом у Великој Британији, свијет тихо буни због уништавања Палестине, француски синдикати масовно протествују против Макрона и владе, а Руси даве Украјину као змија жабу, нама грађанима Србије не преостаје ништа друго него да истрпимо још мало буку, а кумулирани бијес претворимо у конструктивно дјеловање и спроведемо нужне промјене у друштву.

Јер, ми бољих младих људи немамо. Можемо једино стати поред њих и поздравити недужну војску.

Све је ту одавно јасно.

Србија ће политички еволуирати или је неће бити ..

Kosovo end Metohija



  • Kosovo.
  • End Metohija Ms. Brisbane.
  • Ok, ok.
  • Kosovo.
  • end Metohija Ms. Brisbane. – ponovi sa šarmantnim smiješkom Trojan i nakloni malo glavu ka gospođi Brizbejn.
  • Ok, ok. – sada se ona malo nasmiješi i otkravi.

Nakon šesnaestog puta, Mr. Brizbejn reče:

  • here, on Kosovo and Metohija

pa kao da se malo zakikota u očima pogledujući u gospodin Trojana, decenijskog kustosa manastira čije su je prosijeda brada i markantno lice podsjećali na stare škotske plemiće nepokolebljive u borbi za istinu, kao i duhovnike, pustinjake o kojima je uglavnom čitala u literaturi. Srce joj je znalo da je gospodin Trojan u pravu. Živio je ono što propovijeda. To je bilo neoborivo.

Malo joj se i dopadala, ta šarmantna srpska verzija Ser Šon Konerija.


***

Manastir Draganac se skrio u usjeku puta što vijuga uzbrdo. Iza modro sive, uzane linije nema dalje. Na kraju je druma. Ne toliko popularan i poznat kao najveći spomenički i kulturni dragulji locirani na teritoriji srpskog Džeruzalema.

Dočekani smo domaćinski u toplom domu gdje obitava pet monaha. Pripremljena je posna večera, a čekaju nas i dječaci sa harmonikama, da zajedno zapjevamo. Htio, ne htio, koliko god banalne bile pjesme, zbog ambijenta i te naslagane, naelektrisane čudne stvarnosti, suze se same otkidaju iz očiju. Krijem ih da ih ne vidi mlađi sin koji je sa nama. Sramota da plačem, ali ne kontrolišem emocije. Teku svojim putem.

Ne znam da li je to ta suza Kosova o kojoj pjevaju, ali eto, stiže me. Slično kao kod naziva dobrog vrbaskog pop-rok benda  – Ničim izazvan 😊


…

Sutradan, vozeći se kroz neobične predjele bez mnogo drveća i vegetacije, a gdje niču čudne, nove zgrade, jednako ružne kao u Beogradu na vodi, samo manjih gabarita, stižemo i na drugi izuzetan punkt – Pećku Patrijaršiju.

Ne znam da li sam duhovno spreman za ovu divotu, ali energija, ljubav i govor mati Mardarije te naprosto uvlači i u potpunosti prožima. Priča o tragičnoj istoriji manastira u poslednjih sedamdesetak godina – komunizam i muke sa socijalističkim vlastima koje su se oholo ponašale prema sestrinstvu i pravoslavlju, a halapljivo prema prihodima od nepresušnog interesa javnosti i razgledanja viševjekovne tradicije. Ali hajde, prošla je i ta tužna epizoda, nekako. Nakon toga nevjerovatna iskušenja tokom 1999. i zatim 2004. godine kada je samo Gospod sačuvao hrabru mati igumaniju Fevroniju i sestrinstvo, a one same hiljade i hiljade ljudi sa tog prostora. Kao da ih je sve natkrilila snaga čudotvorne ikone Majke Božje Pećke – Pećka Krasnica koja vijekovima čuva ovo duhovno čudo i pod čijim skutima su se igumanija i sestre molile za spas u najkritičnijim trenucima bliske prošlosti.

Mati Mardarija brzo priča o ikonama, crkvama i istoriji koje nas okružuju, pitajući usput odakle smo i koliko vremena imamo, pa sve to spretno pakuje u jedinstven ugođaj domaćinskog, poučnog predavanja o nama, prošlosti, korijenima. Kroz prigušeni, iskreni osmijeh u jednom trenutku kaže:

 – Eto, šta ti je sudbina. Ko bi rekao da ćete vi odozgo (misleći na sadašnju srpsku prestonicu) dolaziti ovde dole kod nas (Kosovo i Metohija) da se odmorite i budete u miru (misleći na pravedničke proteste koji traju već devet mjeseci u čitavoj Srbiji).

Smijuljimo se toj duhovitoj, zreloj opaski žene u crnom iz koje izvire život, curi unaokolo, vrca na sve strane. Kaže, slobodno se poslužite dudom što nepoznatim brojem godina raste u manastirskom dvorištu, pa ga napadamo sa svih strana. Sladak je i rska pod zubima na 35 stepeni celzijusa, ostavljajući modre, karminske fleke na prstima, dlanovima, uspomene na svečanim majicama i drag, topao, ukus u ustima. Presladak.

Otud negdje i Mika na nas vika da se zajedno fotografišemo, te se za tili čas nađosmo pored busa da krećemo dalje. Kraj nas huči Pećka Bistrica usred toplotnog talasa i nosi misli, nevolje, molitvu i ljubav negdje daleko.

Da si kamen, okrznula bi te prožimajuća energija svetog Pećkog trona ..

Direktno u srce. Kao metafizička praćka.


***

Napuštamo Peć i kotrljamo dalje.

U stomaku nosim osjećaj blage nelagode dok prolazimo naseljena mjesta – uske ulice, neugledna urbana arhitektura, veliki građevinski rezidencijalni projekti u Gnjilanu, Peći, Prištini. Sindrom novih, praznih zgrada mi ne izlazi iz glave. Bezbjednost Srba je još uvijek upitna, na žalost, mada nema incidenata tokom puta i boravka.

Dolazak u Visoke Dečane je takođe jedinstven. Nakon registracije na italijanskom punktu KFOR-a, ulazimo u manastirsko dvorište. Tada shvataš zašto se toliko ljudi na prvu loptu zaljubi baš u ovo mjesto. Dok odozgo radoznalo šaraš pogledom na pravilni, bijelo-žućkasti kamen velelepne crkve, sunčevi zraci snopovima podržavaju sliku u oku posmatrača, čineći ga bespomoćnim u veličanstvenom prizoru. Jednostavnom i sveprožimajućem. Trava oko crkve je modro zelena i uredno podšišana, pa daje utisak urednosti. Jedva čekanje da se zaviri unutra u to nepojamno duhovno i istorijsko blago.

A ono počinje već spolja u blistavoj, kamenoj fasadi crkve složenog geometrijskog oblika. Naizmjenični redovi kamena svjetložute boje, pa potom  crvenkastoljubičastog, bistričkog daju utisak grandioznosti u sadejstvu sa upečatljivim skulpturama.

Kad poljubiš kameni prag vrata crkve i uđeš unutra osjećaš kao da si prešao u novu dimenziju – nepregledne slikane površine dečanske crkve kao vrhunac jedne zanimljive, davne epohe, jedinstveno likovno predstavljanje loze Nemanjića, prikaz šest Vaseljenskih sabora na svodovima srednjeg broda, kivot i mošti osnivača manastira Svetog Kralja Dečanskog koji je umoren 1331. godine i još drugih nepomenutih blaga.


***

Tokom dva kratka dana, Gračanica nam je kuća. Tu smo kao domaći, pa onda šetnja od 5-6 minuta do manastira ne predstavlja problem već zadovoljstvo. Nisam ni znao da je Gračanica u stvari predgrađe Prištine.

Nemamo previše vremena, pa nas harizmatični vodič Trojan očas posla uozbiljuje i ubacuje u njegov gračanički ritam. Godišnji broj posjeta manastiru se penje na blizu 200,000 ljudi, što ne čudi za ovaj jedinstveni spomenik duhovnosti i kulturi, pod zaštitom UNESKA.

Zadužbina srpskog kralja Milutina iz 1321. godine je specifičan arhitektonsko građevinski spomenik sa pet kubeta i jedno od najljepših ostvarenja srpske srednjevjekovne arhitekture. Sama crkva se sastoji iz dva glavna dijela – glavne crkve i spoljašnje priprate, nešto kasnije napravljene (polovinom XIV vijeka).

Priče o ikonama i njihova starost su fascinantni. Vrhunac je priča o kraljici Simonidi i (neospješnom) pokušaju da joj na ikoni iskopaju oči, kao i tajnoj odaji unutar crkve. Na to dolazi priča o boji i pigmentu Lapis Lazuli koji je slikanim ikonama dao tu čarobnu, gotovo vječnu plavu boju, u to vrijeme skuplju od zlata.

Pjevamo Tebe pojem duboko pokrenuti slojevima istorije i ljepote.


***

Sve je ovo smješteno na Kosovu i Metohiji, a uvijek me kopka taj neobični naziv, pa se podsjećam da metoh (grčki: μετόχι [metókhi] — metohi = zajednica; zajedničko dobro) ili metohija (grčki: μετόχια [metókhia] — metohia; μετόχιον [metókhion] — metohion) u srednjevjekovnoj Srbiji predstavlja naziv za zemljište ili posjed crkve ili manastira.

Takođe, posjed koji se daruje crkvi ili manastiru postaje metohija. U početku se metohijom nazivalo naselje monaha koji obrađuju manastirsku zemlju. Ujedno se tim nazivom označavalo pojedino selo ili skup sela, kao i manji manastir darovan ili potčinjen većem. Metohija je ponekad bila i zajedničko ime za ljude koji žive na manastirskom ili crkvenom dobru. Samo oblast Metohija na Kosovu i Metohiji je dobila ime jer se tu nalazila Metohija hotčka. Metoh u užem smislu znači i upravno središte jedne metohije. Naziv se u najnovije vrijeme najviše odnosi na svako imanje udaljeno od manastira kojem je pripadalo.

Metoh je dakle crkvena ili manastirska zemlja.


***

Trebalo je sprcati skoro četrdeset sedam godina, pa da kročim na tlo Kosova i Metohije. Tako je sudba htjela.

Sada vidim da oni, pomalo patetični stihovi:

– Kud god da krenem, tebi se vraćam ponovo. Ko da mi otme iz moje duše Kosovo .. –

možda ipak imaju utemeljenje u ljubavi, vjeri i praštanju.

Neka bude pomirenja i suživota Albanaca i Srba na tom predivnom prostoru, za nas obične smrtnike ipak metazifičkom. Osjećaš to pod kupolama Dečana, Gračanice i Pećke Patrijaršije. Bruji u njedrima.

Ima dovoljno mjesta za sve, pod kapom nebeskom.

Na mnogaja ljeta ..

Vila


Ovo su tekstovi koje napišeš odmah ili ih zauvijek pokopaš negdje u tihom zaboravu. Mutnom od nadolazećih životnih voda.


*

Ovih dana Beograd i Srbija gore.

Prvo temperaturno, a onda i društveno. Na ulicama su studenti i građani sa maratonskom borbom protiv otrgnutih falangi na vlasti koje uporno odbijaju da sopstvenom narodu vrate mandat. A narod serbski je opet inadžija pa već devet mjeseci diše kerovima za vratom. Osjetio miris slobode u nozdrvama, pa ne pušta. Kao neki pit bul. Što vele studenti, a originalno epska pjesma Boj na Mišaru – Srbija se umirit ne može.

Pravde smo žedni. I normalnosti.

Elem, zbog mučnih scena iz Novog Sada, Bačke Palanke, Beograda, Valjeva gdje uortačeni nabilodovani i maskirani SNS plaćenici zajedno sa redovnim snagama reda Republike Srbije brutalno mlate građane i protestante, ne mogu se iskreno radovati održavanju prve, istorijske utakmice FK Rudar Prijedora pod reflektorima. Dosanjani san mnogih Doraskih generacija.

I dok tako polomljen amplitudama života i vrelim beogradskim vazduhom lelujam između dva posla i izdavanja nove knjige, zatiče me tužna i šokantna vijest iz Prijedora – umrla je Goca Vila, direktorica Prijedorske biblioteke.

***

Danas je sahrana.

Na žalost, nisam prisutan i Beograd je jutros zasuzio malom kišom. Možda i u tvoju čast. Otići ću popodne do crkve da zapalim svijeću. Obećavam.

Pokopavaju te na Gradskom groblju u Prijedoru i teško je bilo šta smisleno kazati kad umiru ljudi prije reda, preko reda, prerano.

Tvoja gimnazijska generacija (1977.) je bila ona sa kojom sam i ja stasavao, iako malo mlađi od vas. To si sa osmijehom jasno rekla Borisu iz izdavačke kuće Imprimatur kada smo se posljednji put u životu vidjeli, ovog ljeta ispred zgrade Muzeja, tokom jedne od mnogobrojnih književnih promocija koju si pogurala.

Bila si tiha (voda brijeg roni) djevojka iz zgrada Šipada i vjerujem da će veliki dio generacije tako da te pamti. Grba, Mirkan, Ado, Tijana Đ., Ivana Bubnjević, Doni, Lala, Dušica, Suvi, Nevena, Saška, Vlado B.  i mnogi drugi oko tebe, tada jako mladi, željni svega normalnog, opkoljeni ratom i poratnim stanjem, bez znanja šta nas čeka u budućnosti.

Završila si potom faks, radila uspješno na TV-u i na kraju dospjela do Biblioteke. Nekako, kao da si znala da je to tvoj najvažniji i najljepši projekat. Kao neki životni legat. Krešendo kratkog boravka na Zemlji.

U usahle bibliotekare udahnula si novi život. Pokrenula na promjene i akciju. Inspirisala, radila, čitala, kretala, pomjerala.

Dovodila si pisce i pjesnikinje, sarađivala sa kritičarima i festivalima, taktirala, pozivala, lobirala. Neumorno stvarala. ŠA priče osmislila.

Sjećam se razgovora u kom mi kažeš:

– Možemo mi to (promociju knjige Talandara) održati i u Pozorištu, ali bilo bi bolje da se desi u Gradskoj čitaonici. Da bi gradski oci ponovo osjetili i vidjeli da nam nedostaje zgrada. –

Hvala ti na direktnoj podršci. Kad si me prije nekoliko godina srela i pitala kada ću nešto objaviti, izmotavao sam se i izvlačio na izdavače, probleme, ovo, ono, a ti si rekla – pripremi knjigu i mi ćemo je objaviti. Kada sam te kasnije ubrzo ponovo pitao da li si ozbiljno mislila, rekla si da imam blanko povjerenje da uradim kako mislim da valja i povezala me sa vrsnim stručnjakom Milanom M. da mi pomogne.

Blanko povjerenje.

Uh, kako to slatko i dopadljivo zvuči, a jako je rijetko u današnjem dobu. Kažeš, znamo se mi više od dvadeset pet godina. Nema tu problema. Spomenula si upravo moj članak o stogodišnjem jubileju Gimnazije kao esenciju povjerenja koje mi daješ.  Kupila si me tad za cijeli život, ali i natjerala na akciju oko pripreme tekstova, pisanja, promocije, razmišljanja, ..

Hvala ti Goco kao čovjeku, prije svega. Na akciji, oštrini, nekada i grubljoj, direktnoj komunikaciji koju si gajila kao profesionalac, ali sve je to put do boljih ostvarenja i pomjeranja granica. Imala si osobinu da promišljaš o životu, poslu i stvarima, te da kreiraš stvari, što je danas uglavnom rijetkost. Trenutni sistem podržava efikasne izvršioce i klimoglavce što ne prave veliku buku, a sprovode dodijeljene agende. Bila si kreativni stvaralac o okvirima koji su ti zadati. Nekada si ih mudro i probijala, proširivala, baveći se kulturom kao oblašću koja danas ne zanima previše ljude koji nam politički i društveno kroje kapu. U tom međuprostoru, činila si čuda.

Ako je Prijedor pravi grad, kako ga neki slatkasto predstavljaju i kunu se, on bi ti se odužio tako što bi ispunio tvoj najveći san i Prijedorskoj biblioteci napravio ili dodijelio prostor kakav zaslužuje. Odavno biblioteka nije za podstanara i ti si ta koja je tu inicijativu pokrenula sa mrtve tačke, gurala, eksponirala, ponovo učinila vidljivom.

Možda da se stane u red, ali evo ipak ovde da zapišem, pa možda jednog dana napravimo i gradski referendum na potonje teme:

  1. Sceni prijedorskog pozorišta nadjenuti ime po glumcu i režiseru – Radetu Bilbiji
  2. Izgraditi pomoćni teren FK Rudar Prijedor sa vještačkom travom i dati mu ime Nino Bevandić (bivši igrač i trener)
  3. Sačuvati Radetića Kulu, obnoviti je i pretvoriti u kulturni centar
  4. Pronaći/izgraditi adekvatan prostor za Prijedorsku biblioteku. Čitaonici u njoj dati ime Goca Vila
  5. Vratiti instalaciju „Ljepotica“ Rudolfa Slačala na Sanu kao stalnu umjetničku postavku

Pomoglo bi ovo duhovnom opstanku i preporodu Prijedora, kad jednom dođe na red. A doći će.


*

Draga Goco, sve u svemu, prerano je da se oprostimo. Nestvarno je da te više nema među nama.

Počivaj u miru.

Čuvaćemo te u srcima i slovima rasutim po bibliotekama Bosanske Krajine.

Možda i spasimo neku životinju u tvoje ime, znajući da je i to bila tvoja velika ljubav.

Zbogom prijedorska Vilo ..

Sovilji i štembilji

Sovilji su prijedorski štembilji

Štambilj ili štembilj?

Kako se ono kaže.


Hodaju po gradu

neosjetno tapkajući

nose dugu bradu.

Ne znaš ko je koji.

Sjenke su duhova

radničkih kolonija Prijedora.

Pojavljuju se iz gradske izmaglice

i brzo iz vidokruga nestanu.


Ponekad nose bombe ili noževe

ali najčešće samo slikaju i crtaju

najdivnije slike ljudske

i toplo te pogledaju na čas

pa onda opet odlutaju

u sopstvene svjetove

imaginacije, slika, djetinjstva.

Potkožnih biljega,

dugačkih prstiju i šaka.


Talenat kropi iz njih

u misterioznom, makondoiziranom Dorasu

dok ih motrim sa leđa

prepoznajem po jedinstvenoj kovrdžavoj kosi

i dubini oka

gdje očas nestaneš

kao u viru Sane.


a sve je poteklo

iz male Radničke ulice

koju su dušmani pohlepe

danas satrali

i otjerali tajne sove ljubavi.


Sovilji su prijedorski štembilji

Štampaju na slikama

slikaju u monografijama

Otiskuju na papiru

ostavljaju u miru

u svom su điru.


I da znate, nebeskog su dara trag

cijeli Prijedor kućni prag

nikli nepozvani,

kao pečurke šarene

genijalne, lucidne.

Sovilji su prijedorski štembilji.


Umoran je Doras

grad murala i umjetnosti

kolonija mrtvih i živih slikara

na koji su Sovilji lupili štembilj.

Rade, Milan, Veso ili Zoran, svejedno je.

Rađa se novi mural, dobro je.


Sovilji su prijedorski štembilji ..

Ne ŠAim se


ŠA festival u Prijedoru se ne šali. Vjerujte. Evo već šesti put.

Nije bilo optimizma doskora. Prošlogodišnja kuliminacija višegodišnjeg uspjeha koncepta i originalnosti ŠA festa fenomenalnom svirkom Dubioze Kolektiva izgledala je kao godinama nedostižni umjetnički vrh, dok je ovogodišnja aprilska poplava u Prijedoru zakovala nadanja žitelja grada i prijedorčana u rasijanju. Dokle nam se ŠA urezao u ljetne vene govori i prepiska sa nekoliko prijatelja i drugara o terminima festivala, a da bi pravovremeno bukirali godišnje odmore u Njemačkoj, Britaniji i Norveškoj. Toliko smo zabrazdili u generacijskom vjerovanju da je ŠA postao referentna tačka susreta, druženja i postojanja srednje generacije doraščana koja ne odustaje od svog grada, uprkos silnim izazovima koji ga sustižu, pristižu, muče.

Ljubav je to.

Nekada i teška za podnositi.


***

Srećem Krivana (jedan od nekoliko „krivaca“ što ŠA Fest postoji svih ovih godina) na stepenicama Zanatskog centra u centru grada. Razmjenjuju se rečenice o spašavanju redova Rajana, čuj mene Radetića Kule i o ovogodišnjem ŠA festu.

Nakon što su ove godine Prijedor ponovo poharale poplave, organizatori su se oglasili i rekli da sredstva iz budžeta grada namijenjena za ovogodišnji festival preusmjeravaju za pomoć poplavljenima. To je bilo lijepo i korektno, ali da se ne lažemo, teško se raspodjeljuje nešto čega nema, a gradski budžet je porozan i preopterećen godinama tako da mi se ovo činilo kao solomonsko rješenje. Posmatrajući izdaleka, sa uzavrelih beogradskih zidina i ulica, bilo mi je žao što se festival ove godine neće održati. Nekako, nakon što je preskočena jedna godina zbog korone, činilo mi se da festival neće preživjeti ako se preskoči još koja. Mnogo je važan kontinuitet u svemu ozbiljnom što se radi, a ŠA je ozbiljan. Dokazano.

Na našim prostorima se premalo polaže na kontinuitet, a on donosi trajanje. Trajanje varira, ali omogućava da projekat i zamisao dobiju šansu da se evoluira, napreduje, raste. Nove ideje, novi ljudi, novi naraštaji. Čini se da je ŠA u fazi da mu treba promjena ili privremena promjena koncepta, ali nastavak misije i povratak osnovnoj premisi – njegovanju sjećanja na sjajnog multitalentovanog umjetnika Dalibora Popovića Mikšu kroz originalne umjetničke i festivalske forme, te razne prateće aktivnosti. Koliko sam ga poznavao, bio je tih i skroman čovjek, neagresivan i nadasve emotivan, kreativan, tako da svaka aktivnost u radu sa mladima koja korespondira sa ovim pravcima ima smisla.

Ćutke sam pratio razvoj događaja, žaleći što možda ove godine nisu napravili skroman sastav demo bendova iz regiona koji bi dobio šansu da izađe na veliku scenu, a čitav projekat ne bi koštao mnogo. Pominjali smo budžet i to je sada već hronična rak rana festivala kao i većine kulturnih dešavanja u gradu, Republici Srpskoj, Bosni i Hercegovini, Balkanu ..

Pri tom znam jedan sjajan mladi bend iz Beograda koji je pravi foto robot za ovakvu situaciju, a siguran sam i da bi ih i Mikša svesrdno podržao. Neću im ovde spominjati ime (Mungosi) 😊, ali tek ćete čuti za njih.


***

Moj spisateljski život nekako korespondira sa životom ŠA festa, tako da sam već razmišljao kako će ovo biti prva godina da neću pisati o ŠA festu, a to je već postala mala tradicija, da ne kažem kontinuitet 😉 Pitao sam se čak sujevjerno da li je to možda neki znak u vezi mog pisanja.

Pa ipak, u zaustavnom vremenu, negdje iza kulisa dok sam radio na novoj zbirci priča, desio se preokret. Život je pobijedio. ŠA je preživio.

Obzirom da se ove godine malčice mijenja koncept, što itekako pozdravljam, održaće se ŠA ulica koja baštini dosadašnje programe ŠA ulice i animacije za djecu (ART Kutak, dječja predstava, otvaranje izložbe, radionica za djecu – animacija) uz nekoliko prigodnih svirki, rekao bih sada već pravih prijatelja festivala.

Tu je moćni Artan Lili i legenda Slač za kog vjerujem da je kao Mikšin prijatelj i saborac pogurao da se ŠA ipak obilježi i ove godine, zatim The Bećari kao najpoznatiji urbani gradski bend sa energičnim pjevačem Boćom i pokretačem Miljanom, te na kraju (u stvari na početku, tj. u četvrtak 31.07. koncert kvinteta Per “The Bass Viking” Mathisen, kao pravo muzičko i umjetničko osvježenje. Podršku ŠA ulici i koncertu pomenutog kvinteta daje i naš drug prijedorčanin Anes Beglerbegović, sada već poznati bubnjar koji svira za Zosterom i Dinom Merlinom, zatim banjalučki muzičari, itd.

Sve u svemu, ima nas Doraščana, a ja ću umjesto da čekam da se ŠA održi promijeniti koncept i pisati tekst kao najavu dešavanja, a ne kao refleksiju na ŠA dane u Dorasu. Dijelom zato da podržim promjene i nužna prilagođavanja, a dijelom zato što, na žalost, ove godine neću biti prisutan da uživo podržim dešavanja. Gotovi su godišnji odmori za neke od nas iz “inostranstva”.

U svakom slučaju, ne ŠAim se, baš kao i sam ŠA, te pozivam ljude da ponovo podrže festival i pohode besplatne programe i svirke u Prijedoru u periodu od 31. jula do 02. avgusta 2025. godine.

Stop Baka prase 😊

I još nešto – ne kaže se Garden nego bašta 😊

Kula Milanovića ili Radetića kuća



Ilustracija: Omer Karadžić, Prijedor

Banjaluka ili Prijedor?

Prirast stanovništva ili demografsko odumiranje?

Vrbas ili Sana?

Rudar Prijedor ili Borac?

Banj brdo ili Kozarački Kamen?

Patrija ili Boska?

Namjerno sam napravio inverziju u naslovu, a da bih prepleo sudbine dva grada udaljena tek nešto više od pedesetak kilometara.

I dok Dodik nije prije par godina politički slomio Pavića i potopio njegov DNS koji je nastao u Prijedoru, nije se smirio. Iako u dugogodišnjoj političkoj koaliciji na nivou Republike, stalno su sijevale varnice na relaciji šefova stranaka. Kao treći najveći grad u Republici Srpskoj, Prijedor nije bio bastion SNSD-a i žuljalo je to gospodina Dodika, bez obzira što je preko DNS-a, Pavića i pomenute koalicije imao značajan uticaj na grad.

Elem, vidjeli smo kako je DNS kao stranka završio politički uspon – čim su prešli više od sto hiljada glasova na izborima, krenulo je demontiranje – Pavić se sklonio (pritisnut godinama, zdravljem i Dodikom), stranku je preuzeo Nešić i totalno pomračenje je počelo. Završilo se pritvorom ovog potonjeg čime je nekada sasvim solidna i umjerena stranka pala na marginu dešavanja. Svih.

Naravno i gosn Pavić je imao putera na glavi, ali nisam siguran da su ljudi koji danas vladaju gradom zaista svjesni odgovornosti, izazova i sebe u odnosu na golemu odgovornost koju su preuzeli.

Vladati znači služiti narodu. Ne manipulisati istim i jeftino mu podilaziti.

I svaka vlast ima svoj vijek trajanja. Sve preko dva mandata bi zakonom trebalo biti zabranjeno, odnosno oročeno.


***

Elem, brojne su paralele koje se mogu povući između dva najveća grada u sjeverzapadnom dijelu Republike Srpske, ali i čitave BiH.

Neću ovdje ulaziti u privrednu istoriju i poslovne gigante, uspone i padove, višedecenijski sportski rivalitet, poslovičnu inferiornost Prijedorčana na veličinu Banjaluke i njenu ljepotu ili porediti prirodne ljepote oba grada i njihovih okolina, kasarne, itd. Bilo bi šta reći po raznim osnovama, a ima i oblasti u kojima Prijedor prednjači, vjerovali ili ne. Jedna od njih je umjetnost, odnosno slikarstvo i broj slikara u podneblju i čudnovata tradicija, kao i brojni murali po gradu, ali o tom nekom drugom prilikom.


***

Prije nekoliko godina, Banjaluka je, iako bremenita mnogim finansijskim, urbanističkim i političkim problemima, smogla unutrašnje kulturne i duhovne snage da od građevinske ruine, ali objekta iza kog stoji zanimljiva istorija i priča, napravi novi kulturni centar. Lokacijski, Kuća Milanovića u Banjaluci, kao i Radetića kula u Prijedoru se nalaze na izuzetnim mikrolokacijskim, centralnim gradskim pozicijama. Omogućen je lak pristup u užim gradskim zonama na pristupačnim tačkama za sve građane koji šetaju glavnim ulicama.

Kuća u Banjaluci je pravljena od 1892. do 1894. godine. Milanovići su bili ugledna, bogata, preduzetnička, trgovačka porodica. Vlado Milanović je sin Save Milanovića, a Vladov sin je profesor Branko Milanović, akademik i proučavalac djela Ive Andrića. Porodica Milanović iseljena je odavde poslije zemljotresa 1969. godine, jer je procjena tadašnjih vlasti bila da se “kuća ne može obnoviti, da kuću treba rušiti“, govori njen upravnik gosn Pevulja o Kući Milanovića, dodajući da spletom različitih okolnosti kuća ipak nije srušena te da je decenijama bila ruina sve dok, po obnavljanju, u njoj nije otvoren kulturni centar.

„Mi ćemo imati specifičnu biblioteku, ali nećemo ulaziti u djelokrug rada Narodne biblioteke. Imaćemo izvjesne pozorišne predstave, monodrame prije svega, ali nećemo se miješati sa radom Narodnog pozorišta. Imaćemo manje izložbe poput ove aktuelne ‘To je bilo neko lepše i srećnije vreme’ posvećeno Bori Đorđeviću, ali mi nismo ni muzej ni galerija. Prosto, ovdje će se održavati programi koji dosad nisu postojali u Banjaluci, a koji trebaju Banjaluci“, govori nam gosn Pevulja, priznajući da će se program u većini slučajeva bazirati na književnosti, a tu je mišljenja da Kuća Milanovića bude ispred svih u užem i širem okruženju.

Upravnik Kuće Milanovića pokazao je i podruma kuće, gdje je do prije dvadeset godina radio klub „Cedubal“, a riječ je o prostoriji koju je Savo Milanović krajem devetnaestog vijeka namjenski napravio za vino.

„Pored ostalog, Milanovići su bili i hedonisti i imali su poseban vinski podrum. Danas se to kolokvijalno naziva ‘Metafizički podrum’ po knjizi Zdravka Miovčića. Plan je da tu bude ‘Klub knjige’, odnosno kafić kakav je, recimo, bio kafić „Glasove“ knjižare u Gospodskoj ulici ili kafana ‘Kod Milutina’ u Banskom dvoru. Držim da su takvi prostori gdje se mladi ljudi miješaju sa afirmisanim umjetnicima, obilježje jednog grada“, podvlači Pevulja.

U praksi, čini mi se da je ideja jako dobro oživjela na radost mnogih pravih Banjalučana koji u priličnom broju posjećuju kulturne, pogotovo književne i poetske sadržaje.

*

Prijedorska Radetića kula i kuća (koja je već srušena) je pravljena čak malo ranije, dakle između 1883 i 1885. godine pod budnim okom austrijskog bogataša grofa Vilhelma fon Rajca, tada jednog od najimućnijih prijedorčana. Radi se o objektu u neoklasicizmu sa elementima romantike, tada posmatranog kao čudo. Slično se doživljava i danas od najvećeg dijela normalnog građanstva Prijedora. Kažu da je prema Starom Gradu, tamo iza kule imao i ergelu rasnih konja. Na slikama iz te epohe se vidi stražarska kućica i stražar, što Kuli dodatno daje na značaju. Imponuje tadašnja važnost i gospodstvo. Sve što društvu danas nasušno nedostaje.

Nakon Prvog svjetskog rata, gosn Rajc napušta Prijedor i odlučuje da proda kulu sa stambenom zgradom. Ljut na komšijsku trgovačku porodicu Radetić koja je svoju veliku kuću naslonila na njegovu, odbija da im proda imanje. Služeći se lukavstvom, preko posrednika i prijatelja Crnalića, vješti Mile Radetić je ipak kupio kulu i kuću u koju se uselio njegov rođak Pero Radetić.

Dalje stoji da je prvi klavir u gradu stigao baš tu 1898. godine, a negdje tamo 1909. kupljen i novi za potrebe Srpskog pjevačkog crkvenog društva „Vila“ koje tu vježba sve do 1912. godine i ispisuje kulturnu istoriju grada. Nosilac „Vile“ u periodu prvobitnog zanosa je Pero Radetić koji u Gracu završava trgovačku akademiju, ali kao izuzetan sluhista i muzičar, diriguje i rukovodi ovim horom. Ne samo to, on komponuje i prepisuje partiture te su zahvaljujući njemu sačuvani dragocjeni zapisnici „Vile“ u kojima može da se jasno nazre puls života i ljudi gradića u periodu od osnivanja, pa sve do 1946. godine kada se nakon 2. svjetskog rata društvo i hor gase. Tu je saždana istinska istorija varošice, njen neprimjetni dnevnički zapis.

U blizini iste te Kule, Peru Radetića i njegovog najstarijeg sina 1941. godine ubijaju ustaše.

I tako dalje, i tako bliže ..

***

Slično kao i Kuća Milanovića i prijedorska Radetića kula ima zamršene, a prije bih rekao nedovoljno istražene, imovinske odnose koji bi se dobrom voljom i relativnom malim ulaganjima mogli privesti namjeni. Evo, javno ističem da kroz kampanju doniranja (go funding ili slično) mi građani možemo u kratkom roku od nekoliko mjeseci da skupimo minimum 100,000 KM kao dobrovoljni prilog za obnovu Kule. 

Gospodin Pevulja, upravnik Milanovića kuće, kaže da je najvažnije da kuća bude živa i da vrvi od ljudi. Banjalučani su to uspjeli, a mi iz Prijedora, iako je ideja o pretvaranju Radetića kule u kulturni centar živa već više od dvije decenije, još uvijek nismo. Na žalost.

Zašto je to tako?

Mora li tako?

***

Prethodno pravilno utvrđena trogodišnja zaštita nepokretnog kulturnog dobra (objekat Radetića kula) od strane Republičkog zavoda za zaštitu kulturno-istorijskog i prirodnog nasljeđa Republike Srpske ističe 20. septembra 2025. godine, a to je jako blizu.

U tom roku Zavod je dužan da istraži i valorizuje dobro koje uživa prethodnu zaštitu i predloži njegovo utvrđivanje u kulturno dobro. Dakle, odluka će se doneti vrlo brzo.

Ono što je činjenica je da je sam objekat naprosto ostavljen da fizički propada i da trenutno izgleda kao da će se vrlo brzo sam urušiti. Naprosto, kao da je namješteno da se tu uskoro zida neki besmisleni i bezlični stambeni objekat na kom bi investitor zaradio 400 hiljada maraka.

E sad, da li toliko vrijedi važan dio istorije i kulture jednog grada, njegov duh i specifična estetika, originalnost i fenomenalna priča koja stoji iza nje, saznaćemo uskoro.

Znam da se uporna grupa hrabrih Prijedorčana (da ne kažem poslednjih mohikanaca) već više od decenije bori za ideju da se ovako značajan i markantan objekat sačuva i vaskrsne kao novi kulturni i duhovni pupak grada, ali više nisam siguran u ishod. Mada, bio bi idealan za Gradsku biblioteku (koja je već decenijama podstanar u Muzeju Kozara) ili kao čvorište/legat bogatstva prijedorskih slikara, slikarska i književna kolonija, sjedište ŠA festa, mala koncertna dvorana, itd. Beskonačne su kreativne mogućnosti da naša Kula vaskrsne u novom životu. Do nas je.

Pomozite da Zavod donese pravednu odluku slanjem vašeg maila podrške institucionalnoj zaštiti Radetića kule na adrese odgovornih:

j.milesevic@kipn.vladars.net

m.okilj@kipn.vladars.net

a ne bi škodilo ni da se isti mail i poruka pošalje i formalnim prijedorskim vladarima na:

gradonacelnik@prijedorgrad.org,

kabinetgradonacelnika@prijedorgrad.org

Neophodno je jasno određenje prema objektu u smislu utvrđivanja zaštite kao važnog kulturnog dobra, a zatim i rad na restauraciji, rekonstrukciji i konzervaciji originalnog lokalnog i regionalnog kulturno istorijskog nasljeđa. To se traži i poštuje apsolutno svuda u svijetu.

Da sam ja neko ko je odgovoran za isti, sigurno ne bih volio da se za vrijeme mog mandata ovaj predivni spomenik istorije, kulture i tradicije uruši i fizički nestane. Tako nečije ime ostaje crnim slovima upisano u vječnost.

Pravi Prijedorčani vas posmatraju i bilježe. Nećemo zaboraviti ko je radi sitnih ličnih interesa ili neznanja dopustio da se narodno blago tako lako rastoči u prah.

P.S. Možda ćemo morati da je zidamo ponovo, baš kao Stari most u Mostaru, ali vaskrsnuće Kula. Vjerujem.

Prije ili kasnije, braćo i sestre!

Prije ili kasnije.

XV Pjesnički susreti Potkozarja


Semper idem.

Idem tamo gdje se Sana priljubi uz Unu, pruži joj zamućenu ruku da je zelena ljepotica povede dalje, prema Dobrljinu, Kostajnici i rijeci Savi.

Stižem tamo, gdje se obronci Kozare svijaju Sani preko Brezičana, Dragotinje, Svodne i ljekovite vode Lješljana.

Dolazim u tačku gdje me zovu, ponovo i ponovo, bez jakog racionalnog razloga.

Dolazim kući da recitujem pjesme o ljubavi, zavičaju, rijekama i zlokobnom zagađenju.

Odlazim tamo gdje se slične, osjetljive pjesničke duše sabiraju da oriječe današnje nemire naroda kom pripadamo.

Pristižem u Krajinu i Potkozarje da se uprkos svemu predam stihu, ljubavi i ljudima. Da njegujem nadu da smo dostojni vremena i bremena današnjice.

Vraćam se u Poljavnice da oživim teču Miću, omiljenog inženjera koji je gradio po Libiji i voljenu tetku Ginu što nam je spravljala čudesno slatko od zelenog paradajza.

*


Dolazim sa blokada beogradskog asfalta. Kao iz španskog rata da stižem u redovima Vojnika Salamine i pisca Havijera Serkasa.

Sa Kosova i Metohije stižem, još opijen svjetskom arhitekturom srpskih manastira i beskonačno oslikanim svodovima Pećke Patrijaršije, Dečana, Gračanice, ..

Iz malog voždovačkog stana hitam auto – putem, još jednom domu svome u pjesnički Novi Grad i XV Pjesničke susrete Potkozarja.

Čeka nas divna kuća Gradska vijećnica, u srijedu 9. jula 2025. godine u 20 časova, sa dragim licima pjesnikinja i pjesnika, bibliotekara i bibliotekarki, čuvara riječi u prebrzom, digitalnom dobu.

Rolerkosteru životni, karuselu nasušni, vidimo se, Bože zdravlja!


P.S. I hvala na pozivu JU Narodnoj biblioteci Novi Grad. To uvijek obraduje čovjeka.

Đolfezo


Mlado se drvo savija, veli narodna poslovica.

Nije to slučajno. Neki vas događaji odrede, formiraju, rekao bih formatiraju. Ko se sjeća flopi diska i početnih računara devedesetih znaće da se disk u nekom trenutku morao formatirati.

To bi onda bilo to. Nesmetano nastavi dalje.

***

Marija

Ime snažno i usamljeno. Toplo i bogorodično. Čvrsto, pomalo ogrubjelo od čestog govorenja odsječnim naglaskom i ravnim tonom, kao da se iza njega čeka sledeća naredba ili sluti neka iznenadna nesreća i strah. Sve je u opticaju dok se izgovara, a dah putuje neznanim predjelima.

Marija

Žena sitne građe i odlučnog, dobrog držanja. Povremenog osmijeha i oštrih, hitrih očiju što simultano pjevaju sa korakom. Samo bi se osvrnula preko ramena da vidi ko se to tamo meškolji ili zavitlava. Dalje nije bilo problema u učionici. Sini munjo.

Marija

Profesor vrlog znanja i neupitne vjere u muziku i njenu moć – zajedništva, molitve, iscjeljenja, umjetnosti. Moć dobrote i zajedničke igre djece svih uzrasta, boje kose, religije, nivoa musavosti, pažnje, prevelike garderobe. Muzikalna ravan i spajanje nespojivog u bilo kojim drugim okvirima. Muzika kao divni integrator različitosti i katalizator pozitivne energije u društvu.

  • Djeca mire selo – što bi često kazao vremešni i mudri tast.

***

U početku nisam volio atmosferu hora, odnosno osjećao sam nelagodu, dok mi je nastava iz solfeđa išla dobro. Na solfeđu ili đolfezu kako smo ga kasnije kobajagi po italijanskom zvali, nema prevare – ili si muzikalan i kidaš ili otpadaš u drugi ešalon muzičkih potencijala djetinjstva.

U stvari, moj najveći problem je bio stidljivost. Na vjenčanju rođaka S. i V. koje i danas dobro pamtim, imam četiri ili pet godina i ne odvajam se od majčinog skuta. Bijele dokoljenice i sandale, potuljena faca zabijena u pod, glava nagurana između nabora mamine suknje. Stid, sram i ostale nelagode u meni. Najradije bih da ne postojim tu. Da me nema. Pogotovo što znam da su bacali novčiće ispred matičnog ureda i zvali da učestvujem u skupljanju istih. Jarko sam želio biti taj koji brzim pokretima ruku i refleksima samo grca novčiće u džepove, ruke i majicu, ali nisam smio. Previše stidan za boj.

Takvog mene, na jednoj od prvih proba hora, kao nekog ko besprekorno intonira na solfeđu nastavnica Marija bira kao oglednog kunića. Treba pokazati horistima kako se pravilno diše.

  • Primjetila sam da neki ne znaju pravilno da dišu tokom pjevanja. Ništa strašno djeco. Danas ćemo naučiti kako se to pravilno radi.

Treba nam dobrovoljac. U međuvremenu, pomozite da pomjerim ove klupe. –

Dok je učionica škripala od metalnih nogu školskih stolova i mali se ljudi sudarali ne znajući tačno kako sve to da postave, davala je koncizne instrukcije

– Tako, stavi tamo. Gurni do kraja. Bravo. –

Sad kad je prostor raščišćen trebalo je još jednu klupu pomjeriti na sredinu. U par poteza i to se udesilo.

  • E sad – podiže glavu i poče šarati pogledom. Bio sam u poslednjim redovima sa namjerom da tu i ostanem. Pognuo sam glavu i ramena, praveći se da ne postojim. Kornjača fazon.
  • Hajde ti dečko, recimo. –

Progurala se bočno kroz tri reda dječice. Ona su se otvarala kao Crveno more ispred Mojsija i njegovog štapa.

Došla je do mene dok sam netremice zurio u vrhove njenih malih bež cipela niskih potpetica.

  • Ti, kako se zoveš? –
  • Ognjen – procijedih kroz stisnuto grlo.
  • Dođi ovamo, molim te – reče, pa me blago rukom povuče ka centralnom stolu.
  • Vidi, popni se na sto, lezi na leđa i opusti se. Vjeruješ li mi? – zaškilji joj oko.

Zaigraše vile u stomaku. Ne mogu zucnuti. Samo klimnuh glavom i počeh se namještati. Drugare više nisam vidio. Samo male, načičkane siluete što ćute i dišu. Sitno komešanje, bez riječi.

  • E tako. A sad počni da dišeš duboko, kaza pa položi desni dlan ruke na moj stomak. –
  • Djeco. Ramena ne smiju da pomjerati dok dišete i pjevate. Samo stomak. –

Oni onda ćutke pogledaše u pravcu mog ritmičnog stomaka i njene ruke. Neki otvoriše očne duplje više, neki potvrdiše klimanjem glava.

  • U stomaku ima jedan mišić koji pokreće vazdušni stub koji izdišemo. Zove se dijafragma i on je glavni. Jasno? –

Kome ne bi bilo jasno kad ovako javno i otvoreno pita. Nema tog junaka, kume.

  • Potiskujući vazduh dijafragmom nazad ka grlu i ustima kao rezonatoru, pravimo i oblikujemo zvuk. Kasnije ćemo to više obrađivati, ali najvažnije je da znate pravilno disati. –

U tom reče – voljno i vratsimo se na početne pozicije. Uz blagi smiješak me pogleda i reče – vidiš da nije bilo strašno. –

Ne dodirujući pod stopalima, odoh da sjesti. Kao da je neki teret, đule sišao sa mojih pleća. Neko čudo, magija od koje zategneš ramena i držanje, pa se čini da si nekako važniji, zreliji, a lakši.

Koraci k’o laki oblaci ..


***

Poslije me jednom srela ispred ulaza škole i samo ćutke pomilovala po oštroj kosi, pogleda zacijepljenog u daljinu kao da je tu, a nije. Zabrinuta, sjetna, osmijehnula se na trenutak i oradostila oči. Kakva energija, aura!

Osnažio me taj susret, ohrabrio. Položen prijemni kod visokog muzičkog božanstva. Zaslužen ulazak u hram muzike kao ravnopravan član. Niko mi to nije kupio, poklonio već sam članstvo zaradio, izburgijao. Neprocjenjivo.


***

Hvala Mariji, hvala znanim i neznanim pregaocima prijedorske muzičke škole koji su decenijama pleli muzičke petlje nadajući se da će probuditi i produbiti ljubav, ljudskost u djeci. Vjerujem da su uspjele, te da bolji, normalniji ljudi nastaju u malom prostoru tik pored zgrade prijedorskog Pozorišta.

Meni su pomogli da se suočim i prebrodim urođenu stidljivost i tremu. Trebale su godine, ali bez Marije, Miroslave, Bobe i drugih dragih prosvjetnih radnika to nikako ne bih uspio.

Mali korak za muzičku školu. Veliki za mene.

Hvala Marija.

Nisam stigao da vam zahvalim i vratim dio ljubavi i energije kojom ste nas pogonili.

Sada jesam. I tačka.

Tačnije, dvotačka ispred Bas ključa ..

FK Rudar Prijedor u Premijer ligi BiH 2025/26

Sve nas iskrene Doraščane, gdje god da se trenutno nalazimo, obradovala je i pomalo iznenadila vijest da će FK Rudar Prijedor sledeće sezone igrati u fudbalskoj Premijer ligi BiH.

Već koliko zimus, rečeno je da se klub okreće sopstvenom igračkom kadru, reže troškove, dovodi domaćeg trenera i racionalizuje poslovanje. Najvjerovatnije zbog nedostatka finansija, tadašnja uprava daje ostavku i po ko zna koji put u skorijoj istoriji resetuje klub na početna podešavanja.

Sve potom u drugom dijelu prvenstva Prve lige Republike Srpske i nije tako loše izgledalo. Igra je mogla biti kvalitetnija i bolja, ali su rezultati i požrtvovanost igrača i trenera daleko nadmašili očekivanja nas malobrojnih pasioniranih pratilaca, te je konačno treće mjesto doživljeno kao sasvim solidan domet, imajući u vidu okolnosti. Prvi i drugi su bili Laktaši i banjalučki BSK, svakako miljenici trenutno vladajućih garnitura u Srpskoj.

I sve bi se završilo na tome da đavo nije došao po svoje, te finansijska kriza prožima sve pore društva u Srpskoj, pa čak i u sportskim klubovima bliskim vlasti. Sve u svemu, fudbalski klubovi Laktaši i BSK su zaključili (ili oni koji stoje iza njih) da nemaju sredstava za brzometna infrastrukturna i igračka, te ulaganja u bankarske garancije da bi se učestvovalo u sledećoj sezoni Premijer lige BiH koja je pri tom skraćena i čiji bi kvalitet logično trebao da se poveća.

I tu dolazimo do našeg FK Rudar Prijedora, žilavog kluba, gotovo stogodišnjaka. Ne pamtim kada je neka administrativna odluka tako olako donesena u našu korist.

***

U kom zecu leži grm i zašto se brinem?

Naš Rudar 2028. godine dočekuje stoti rođendan. U mojim vizijama, zamišljao sam kako igramo Ligu konferencija ili neko drugo evropsko takmičenje. Nešto slično iskustvu koje je nedavno razdrmalo, osvježilo i promijenilo banjalučki Borac.

Takođe, zamišljao sam i pripremni turnir, trijagonale na kom bi učestvovali recimo West Ham, Schalke 04 i Rudar Prijedor. Sva tri kluba osnovana i duboko utemeljena na rudarskoj tradiciji i solidarnosti. U modernom svijetu je sve malo drugačije, ali ne mari. Ideja je odlična i vjerujem izvodiva, ali se već možda kasni u njenoj realizaciji. Bio bi to praznik fudbala za Potkozarje i Bosansku Krajinu. 

E sad, gap analiza, što se moderno kaže. Gdje smo sada i šta nam nedostaje da dođemo do željene tačke i koliko nam vremena i resursa treba.

Kao prvo, postavljaju se reflektori na Gradski stadion u Prijedoru i konačno se nakon deceniju i više ispunjava ovaj, pomalo trivijalni, uslov. Pozdravljam ga, apsolutno!

Prije par godina sam dobio informaciju da je za nesmetano funkcionisanje kluba u Premijer ligi BiH neophodan godišnji budžet od cca 1,2 miliona maraka (cca 600 hiljada eur). Nećemo uzimati u obzir da su troškovi, kao i inflacija, vjerovatno u međuvremenu porasli, tako da ćemo probati da idemo ka ovom iznosu (licenciranje, plate igrača, putovanja, sudijski troškovi, mlađe selekcije, održavanje terena, itd.)

Znajući da je u poslednje dve tri decenije klub često funkcionisao na sličan način – sponzor Mittal rudnici, sponzor Grad Prijedor i sponzor RŽR Ljubija, uz povremene upade pojedinih, većih sponzora (najčešće prilikom takmičenja u Premijer Ligi – MTEL, Integral Inženjeirng, ..), pitam se kako će budžet kluba da izgleda sledeće sezone i sledećih nekoliko sezona. Neću ovde licitirati iznosima, ali vazda je bila muka oko likvidnosti kluba i plata, te su ovi budžeti ukupno godišnje iznosili oko 500-600 hiljada maraka, osim ako se nije igrao najviši rang takmičenja kada su se iznosi, ali i dugovanja povećavali.

Ko zna našu fudbalsku istoriju, zna da smo se u bivšoj Jugoslaviji stalno nalazili na klackalici između jake druge lige i treće lige (najčešće zvanoj Međurepublička liga Zapad) uz tri briljantna sportska momenta – sedamdesetih godina kroz dva učešća u kvalifikacijama za Jedinstvenu prvu ligu Jugoslavije (nažalost, oba puta bez uspjeha) i epsko polufinale Kupa Maršala Tita 1988/89 protiv FK Velež Mostar.

Tako i u ovoj poslijeratnoj istoriji, nakon završetka rata u BiH 1995. godine, stalno se kao jo-jo bacakamo između Prve lige RS gdje smo objektivno uz FK Leotar klub sa najvećom i bogatom tradicijom, te Premijer Lige BiH gdje nam objektivno nedostaje profesionalno i dugoročno finansijsko i sportsko upravljanje.

Dakle, stalno u raskoraku 😊

Podsjetiću i na epizodu od prije par godina kad je za predsjednika postavljen mladi Darko Milunović uz lokalne snage Hrnjaka, te sportskog direktora Stevića. Radili su skoro dve godine jako dobro i sistemski, te je tim za PL sasvim solidno bio skockan (Amoah, N.Mandić, itd.). Nakon par iznenađujućih pobjeda i dobrih igara, nešto se u pozadini očigledno desilo i Darko je dao ostavku, Steva otišao, a klub lagano potonuo. Hronični problemi su ostali.


***  

Već rekoh, kao ekonomista, volio bih da vidim finansijsku konstrukciju ili okvir budžeta za sledeće tri godine.

Kako ja to vidim, stvari nisu dobre.

Zašto?

U toku je prodaja sistema Arcelor Mittal-a u BiH. Neću ni pominjati kupce, jer svaki veči privredni subjekt koji je samo u lokalu pravio zaradu i sticao reputaciju nosi upitnik. Osim gubitka radnih mjesta, direktnih i indirektnih koristi za gradsku privredu i kasu, fudbalski klub bi izgubio dio potrebnog novca. Neka je to 200-250k KM recimo.

Grad Prijedor ima kontinuirane finansijske probleme sa blokadom Gradske Toplane, gradskim saobraćajnim preduzećem Autotransport, bune se i ljudi i Socijalnog zbog neplaćanja doprinosa i nemogućnosti da se liječe, tu je i decenijama posrnuli Kozarski vjesnik, itd. Dakle, svi traže, a malo ih pravi novce. Kako se sad FK uklapa sa ovim novim, povećanim apetitima? Rekao bih – nikako. Da ne spominjem sramotan odnos gradskih institucija prema nedavno instaliranim rudnicima uglja – uljezima i trovačima na Bukovoj Kosi i Bistrici.

RŽR Ljubija ili ostatak neprodatih prijedorskih rudnika je trošio milionske novce koje je kroz dividende dobio prije nekoliko godina od Mittala. Sada je to potrošeno i ostala je gomila razuđene, stare imovine sa upitnom vrijednošću. Plus, sposobnost kreiranja posla i novca je minimalna. Dakle, od njih FK može da očekuje ništa ili nekoliko desetina hiljada maraka u baš optimističnom scenariju.

Ostali prijedorski veći privrednici više vole sebe i svoj džep nego bilo šta drugo. Znaju oni da povremeno na migove vladajućih struktura moraju da podrže određene projekte tu i tamo, ali vide i oni da se vremena mijenjaju i da su promjene blizu. Kakve? Vrijeme će pokazati.

Dakle, naš Rudar kreće u trku, a već je u minusu. Budžet ostaje kao izmišljeni san. Bukagije su na nogama.

Najviše bih volio kao čovjek, Prijedorčanin, ekonomista da predsjednik kluba ili mladi gradonačelnik izađu i demantuju me, pa kažu – ovo je budžet za ovu godinu, tako ćemo ga popuniti, ovo su planovi za proslavu 100. rođendana, ovo su principi poslovanja, ovoliko ćemo prihodovati od karata, cilj je da na svakoj utakmici imamo 2,000 gledalaca, itd.

Najviše bih volio, ali se plašim da nema ništa od toga.

Svi mi vjerni rudarski sinovi smo ovo prošli mnogo puta.

Vrijeme je da se prestane sa iluzijama ..

Poštenije je ne hvatati se u kolo, ako ne možeš da ga igraš. Pri tom te u Premijer Ligi čekaju klubovi koji su ozbiljno napredovali u svakom smislu (organizaciono, sportski i finansijski) – Borac, Zrinjski, Željo, Sarajevo, itd.

P.S. I da, umalo da zaboravim. Dobrodošao Perice 😊

Ako izdržiš do 7-8 kola, to bi već bio značajan rezultat 😊

I ne, nisam pesimista. Samo postavljam pitanja, ali se nekad pitam da li sve to uopšte ima ikakvog smisla.

I ne, ne želim da rušim građanima „snješka“ i euforiju oko postavljanja reflektora, samo me interesuje – realno, odakle novci?

Hvala.


Sportski pozdrav,

aj Rudars, aj Prijedors!

Blum, a nije Orlando


Kada je još bila tinejdžerka, najmlađa svastika je obožavala glumca Orlanda Bluma. Možda se može reći da je bila i zaljubljena, onako klinački, tinejdžerski. Supruga i ja smo to znali pa smo se zbog toga nekada kikotali, sjećajući se tog nevažnog detalja. Pogotovo nakon nekih fenomenalnih uloga koje je imao, kao one u izuzetnom filmskom ostvarenju Nebesko kraljevstvo koji obrađuje vječni sukob hrišćana i muslimana oko svetog grada Džeruzalema. No, nećemo o tome ovaj put.


***

Čuo sam za firmu Energoinvest i znam da je bila gigant nekadašnje bivše, velike zemlje. Međutim, nisam tačno znao šta su i kako radili, kako rasli, ko ih je vodio, sa kakvim su se izazovima tokom razvoja suočavali.

I dok se ovogodišnje završno postavljanje čuvene mušeme Lige Šampiona dešavalo na Alianc areni u Minhenu, sa suprugom sam ubrzano gazio nemirne ulice Beograda. Žurili smo da stignemo na film u okviru Beldoksa (Međunarodni festival dokumentarnog filma u Beogradu). Žrtvovao sam loptanje i druženje sa sinom, a dobio neprocjenjiv uvid u prošlost. Nisam čak ni znao tačno šta gledamo, ali u tome i jeste bila draž. Mislim da moja supruga to nikada neće razumjeti 😊

Izuzetna autorka Jasmila Žbanić napravila je veoma snažan, upečatljiv i odličan dokumentarac o nastanku i razvoju Energoinvesta kroz niz slika, dokumenata i razgovora sa sudionicima tog vremena. Osovina priče se vrti oko vizije i snage jednog čovjeka, najčešće u kadru sa cigaretom u ruci.

Radi se o Emeriku Blumu, rođenom 1911. godine u Sarajevu (iste godine kad je u Pragu osnovan Hajduk iz Splita, op.aut.). Dijete je mađarskih jevreja koji su imigrirali u Bosnu i Hercegovinu, dijelu tadašnje Austrougarske monarhije. Iako iz skromne radničke porodice, završava studije elektrotehnike u Pragu 1939. godine, dok se već 1941. obreo u zloglasnom logoru Jasenovac iz kog uspješno bježi tri godine kasnije. I dok sve ovo već izgleda kao jedan buran, zanimljiv i iscrpljujući život, njegov drugi, pravi život, u stvari tek počinje.


***

Recimo da ste idejni tvorac inženjerske firme koja je partner sa General Elektrikom ili koja na tenderu pobijedi njemački Simens ili koja recimo ima joint venture (zajedničku firmu) sa državom u Meksiku ili radi uspješno u Indoneziji ili pak recimo postavlja dalekovode u Sjedinjenim Američkim Državama, gradi u Africi, na Arapskom poluostrvu, Kubi, Maleziji ..

Pozornica je čitav svijet, a kulise su blokovska podjela istog.

Zatim, u jednom od kritičnih trenutaka rasta i razvoja kompanije vi uzimate fenomenalni i preskupi McKinsey kao savjetnika za reorganizaciju cjelokupnog poslovanja. To je lucidan poslovni potez u ravni nekih današnjih Jokićevih NBA asistencija.

Pri tom radite u tehničkoj kompaniji gdje su žene apsolutno ravnopravne, a učenje i razvoj imaju prioritet. Činilo se ponekad i neograničen budžet. To pokazuje impozantan broj stipendiranih studenata u tadašnjoj zemlji, ali i inostranstvu (na desetine hiljada). Recimo da vam dijete ode na čuveni MIT u Americi, pa se vrati da radi u Sarajevu i Energoinvestu. Zvuči kao bajka danas.

Ostala mi je urezana Blumova rečenica iz dokumentarca kojom objašnjava svoju posvećenost i motivaciju – želim da doprinesem boljem društvu i direktno utičem na njegov razvoj, prelazak na viši nivo.

Pravi životni afrodizijak normalnog, zrelog, ostvarenog čovjeka. Eliksir života.

Na kraju, činjenice surovo pokazuju da je Energoinvest osamdesetih godina prošlog vijeka bio najveći izvoznik u bivšoj Jugoslaviji dosežući u najboljim vremenima promet od milijardu dolara, sa preko 42,000 zaposlenih i operacijama u 105 različitih zemalja tokom sedamdesetogodišnje istorije.

Startovali su 1951. godine sa samo nekolicinom inženjera u totalno razrušenoj zemlji.

I onda današnji tupeglavci kažu da je nešto nemoguće.

Energoinvest je zasluga mnogih, ali Blum je bio njegov spiritus movens i istinski lider koji je prepoznavao tokove razvoja društva i privrede, uspješno se prilagođavajući i mijenjajući. Poslovno i životno evoluirajući. Razvijajući mlade ljude, dajući im prijeko potrebnu šansu i povjerenje.

Znanje i razvoj, te strpljenje i disciplina. Zvuči tako prosto, a nije.


*

Pri kraju dokumentarca ide upečatljiva scena kad jedan od Blumovih saradnika lijepo rezonuje.

Parafraziram:

Da je danas živ, sa onom inženjerskom silom koju smo stvorili, sigurno bi investirali, učili i u razvoju se najviše bavili zelenom energijom, vještačkom inteligencijom, zagađenjem i svim onim izazovima koji danas pritišću čovječanstvo. I bili bi uspješni.

Treba njegovati sjećanje na ovakve duhove i živote, nadajući se da ćemo kao generacija biti kadri makar da nadmudrimo današnje političare i ekonomski, društveno ostvarimo bar dio rezultata koje su napravili Blum i Energoinvest.

Pred kraj života, iako bolestan, kao gradonačelnik Sarajeva biva osovina svih kompleksnih pripremnih radnji za zimsku Olimpijadu održanu početkom 1984. godine. Nakon tog uspješno obavljenog zadatka je ubrzo i preminuo. On bi nakon konc-logora kazao da mu je to već druga smrt.

Holivudska priča, zaista.


P.S. I još, da postoji neka kosmička ravnoteže među zvijezdama (kao u Balaševićevim stihovima), snimio bi se u Holivudu igrani film o Blumu i razvoju Energoinvesta, a glavni glumac bi bio pomenuti glumački superstar Orlando Blum.

Rezonujem, da je živ, Emerik Blum bi tako razmišljao 😊

Lucidno i bezobrazno – ciljaj sam vrh jer uvijek možeš da spustiš očekivanja. Ako nanišaniš prenisko, nećeš biti u stanju da cilj koriguješ na više/bolje.

Tako je govorio Emerik, poslovni guru i zaljubljenik u umjetnost, muziku i sport, muž, otac i deda.

Čovjek iz budućnosti.

Predivni cvijet čovječanstva jer su blum i blumen korijen riječi cvijet na mnogim svjetskim jezicima, kakav je zvjezdani trag i ostavio za sobom.

Slava mu.