Djevojke u ljetnjim haljinama volim ..


Dragi svi,

Evo ljetnjih planova što se tiče svirki, pisanja i druženja.

Dakle, umjetničko ljeto počinjem u kultnom gradu Dorasu i kafeu Preduzeće solo akustičnom svirkom u utorak 28. juli. Ponovo će mi pomoći specijalni muzički  gost, na moje zadovoljstvo.

Nadam se da će gro mojih dragih ispisnika „gastarbajtera“ biti u gradu i svratiti na čašicu muzike, poštovanja i druženja. Sa mnogima od njih se često preko godine dopisujem posredstvom društvenih mreža, tako da evo prilike.

Sve to je uvod u dragi nam ŠA Fest koji je posvećen prerano preminulom Daliboru Popoviću Mikši, vrsnom umjetniku, muzičaru i slikaru.

Shodno tome, u istom mjestu (Prijedor, RS, BiH) u sklopu pomenutog i jedinstvenog ŠA Festa imaću čast da 30. jula u četvrtak, od 18h vodim zanimljivu Književnu gRadionicu, kako smo je krstili. Pozivam sve mlade ljude koji vole pisanje i umjetnost da se pridruže, ali pozivam i sve druge, pa i treće ljude dobre volje da učestvuju (najboljoj tetka Neni specijalni poziv). Zajedno smo pismeniji i jači 😊 Možda malo i sretniji.

Avgust donosi svirku u dragom gradu Bijeljini, RS, BiH gdje ću sa dobro poznatim i nezamjenjivim klavijaturistom Miodragom Pandžićem zvanim Mićo nastupati:

  • Subota, 22. avgust, kafe Zen

Ako ste u Bijeljini ili u blizini, svratite da čujete Muzičku terapiju sa Pandžom i Ogijem kako u dva cjelovita muzička bloka (zabavni, pa narodni) istinski daje sve od sebe. Možda ćete i uživati 😊

Potom je plan da u utorak 1. septembra u večernjim satima u kafeu 16 u Cetinjskoj ulici, Beograd, Srbija, zajedno sa autorom Novicom Simanićem predstavim jedno zanimljivo autobiografsko i autentično pisano štivo sa naslovom – Moje oči nisu spavale.

Kraj ljeta donosi novu (treću, jubilarnu) beogradsku promociju knjige Pripovijesti Belog Grada i to u predivnom ambijentu kafe Režisera na Adi Ciganliji. Tamo smo u četvrtak 3. septembra od 19h i nadam se još jednoj večeri u kojoj ćemo jačati neuništivi Bgd duh. Ponovo dolaze neki sjajni gosti i ljudi koji će uveličati ovo druženje na prigodan način.

To su ljetni, umjetnički planovi. Nadam se da će se ostvariti.

Vidimo se!

JARAC


Jarac je čudna životinja. Neprilagođena, pomalo divlja, ali i radoznala, ljubopitljiva. Prema AI pretrazi, jarac je mužjak koze, domaće životinje koja je podvrsta divlje koze. Koze su veoma rasprostranjene širom svijeta, a njihova populacija raste i u bogatijim zemljama.

Takođe, ima rogove koji mogu biti različitih oblika i veličina, kao i karakterističnu bradu. Obično su veći i robusniji od ženki (koza), sa izraženijom muskulaturom.

Zaboravio sam da su koze, pa prema tome i jarčevi, generalno socijalne životinje, takođe inteligentne i živahne. Kažu da se mnoge rase (poput sanske koze) opisuju kao pametne, tihe i živahne.

Naravno, jarčevi mogu pokazivati dominantno ponašanje unutar stada, posebno prema drugim mužjacima, što ne čudi, poznavajući druge životinjske, pa i ljudsku vrstu. Na posljetku, biljojedi su i preferiraju ispašu, a pri tom su prilagodljive životinje koje mogu živjeti u različitim klimatskim uslovima i okruženjima, od planinskih predjela do sušnih oblasti.

Ne uspijeva u gradovima, osim u posebnim okolnostima kao što su naše 😊

Pride tome, moja djeca su jarčevi u horoskopu. Nije baš svejedno kad to osvjestite – čvrstina, zazor i tvrdoglavost uz ostale lične karakteristike. Čudan i drag soj.

Na kraju, jarac ili GOAT često je spominjana riječ kod Srbalja jerbo se odnosi na našu sportsku diku Novaka Đokovića, trenutno politički prognanog na ispašu u Grčku.

***


Do skora nisam znao da ima narodnih heroja sa naših prostora iz drugog svjetskog rata koji su nosili ovaj neobičan nadimak.

Miodrag Mitrović, rođen u Bogatiću kod Šapca, nije zapamtio oca Damnjana koji je 1915. godine poginuo u Kolubarskoj bici, ali je očigledno odrastao na herojskim pričama slobodarskog naroda. Stoga ne čudi da u mladosti postaje komunistički revolucionar, a kasnije i učesnik rata na strani partizana.

Nije tako izgledalo u gimnaziji u Šapcu gdje se Mikina majka preselila nakon Prvog svjetskog rata da podiže i školuje troje djece. Nestašni dječak netom je skakutao preko školskih klupa kad je nabasala nastavnica i u jarosti ga ukorila, te nazvala jaretom. Nije ni slutila da ga je tom simpatičnom objavom upravo krstila jer od tog trenutka generacijski postaje – Mika Jarac. Potom naš Mikica, mukica nadimkom nagrđena, 1931. godine upisuje Medicinski fakultet u Beogradu gdje u burnim godinama prilazi revolucionarnom pokretu, biva izbačen sa fakulteta, zatim prelazi na  Zagrebačko sveučilište i konačno se vraća u Beograd. Sam početak rata 1941. godine ga zatiče u rodnom kraju gdje učestvuje u organizovanju Mačvanskog partizanskog odreda.

Gine 26. septembra 1941. godine u borbi njegove Udarne čete sa jedinicama njemačke 342. divizije koja je nadolazila iz pravca Šapca.

Osim što je davno još 1945. godine proglašen za narodnog heroja tadašnje FNRJ, uspomena na njega je živjela kroz naziv srednje Medicinske škole u Šapcu tokom perioda 1958-2003. god., ali i kroz studentski klub Medicinskog fakulteta Univerziteta u Beogradu, kao i poznatiji AKUD Mika Mitrović Jarac u neposrednoj blizini, gdje đuska i moja mala kumica Mina. Poslije sam čuo da je bilo i kasarni sa tim imenom tokom trajanja bivše Juge.

***


Gore pomenuti, neobični Kulturno sportski centar Medicinskog fakulteta Univerziteta u Beogradu se postarao da urbano ime Jarca i danas živi.

On zvanično kao da ne postoji, kao da je neka sjenka postojanja, a u stvari je vrlo živ, rekao bih živahan kao pravi jarac.

Analitički gledano, sastoji od dvije ravnopravne cjeline i samo zajedno daje punoću doživljaja i smisla, ako ga pohađate.

Prva cjelina je raspukla hala u kojoj parket bilježi tragove hiljade anonimnih đonova, pamti beskonačne udarce košarkaških i fudbalskih lopti, povreda skočnih zglobova, istegnuća ligamenata, bolnih grimasa, svađa, nedostatka vazduha, radovanja zbog pobjeda i stegnutih pesnica. Teren je mali i nezgodan, te vam treba neko vrijeme da se adaptirate na surove sportske uslove.

Moglo bi se reći da se sama sala raspada, kao i parket. Starinski radijatori stoje izbočeni i opasni, nema dovoljno kiseonika i potrebne ventilacije unutra. Objekat je u stvari malo ukopan u zemlju, gotovo neprimjetan, nenametljiv u ambijentu Kliničkog centra kom geografski i lokacijski pripada. Odnarođeni svemirski brod koji na planeti Zemlji sada živi novi život.

Umjesto prozora stoje zazidani zidovi i samo klimatizacija pomaže da se u ljetnjim periodima preživi sportska aktivnost. Ako se klime upale i rade 😊

Salu pohađaju i uglavnom koriste studenti, ali ima i drugih korisnika. Naime, blagosloven sam pa poznajem fudbalsku trupu koja tu valja loptu četvorku već više od četvrt vijeka. Za vratom u kontinuitetu im diše košarkaška grupa i moj drug Doron Đamši sa EKOF-a koji me se ni ne sjeća. Oni baštine sličnu priču, samo u drugom sportu.

Treba li reći da su su se fudbaleri toliko stopili sa metafizičkom, autentičnom pojavom Jarca da postoji i takmičenje za MVP-ja sezone, borba za tradicionalni ŠIKA trofej i slične ludorije? Kao neka neobična religija i njen centralni ŠIKA budistički hram 😊

No dobro, neću više golicati maštu, već prelazim na drugu cjelinu, a to je kafić ili kafanica u koju svratiš nakon teškog dana kad si pao ili položio ispit, nekog oplakao, sahranio, ljubav izgubio ili se kojim čudom zaljubio, pa da odmoriš napaćenu dušu malo.

U njemu se proslavljaju i položeni kolokvijumi, ispiti, medalje sa medicinijada, diplomiranje, pa čak i vjeridbe. Ako bi pitali legandarnog Zokija gazdu i njegovu suprugu Ljilju, domaćine ovog neobičnog mjesta, vjerovatno bi čuli i još luđe priče poput proslava razvoda, rođenja tuđeg djeteta i sl.

Zokija se sjećam još iz studentskih dana, a to je bilo zaista davno. Pamtim i dobrog čovjeka Terzu (pravi Terza, a ne onaj lažni sa Karaburme i sada sa Marakane) koji je u jednom trenutku igrao za Hajduk sa Liona u najboljoj ligi Srbije, a nakon nekog vremena nastupao za Medicinare na studentskim turnirima u kojima smo se rokali. Kasnije smo se u Studenjaku sprijateljili sa ovim simpatičnim radoznalcem, pa smo prisustvovali pregovorima u kojima su ga saigrači nagovarali da izađe na bar jedan kolokvijum i tako ozvaniči studentsko-medicinski status fudbalera nadri-ljekara, kako smo ga krstili.

U klubu možete sresti i neke ljude koji su vas nekoć operisali ili će vas tek operisati tu negdje u obližnjim zgradama – hirurzi, urolozi, a ako zatreba pogledaće vam ispod haube i psihijatri iz „Laze“, glavni organizatori višedecenijskih loptanja.

Sve u svemu, nevjerovatna vrteška zanimljivih i egzotičnih ljudi koji često kod Zokija i Ljilje naruče i grickaju čuveni pomfrid i smiju se bez velikog razloga sa drugarima.

To je danas baš veliko.

***


Kad završiš termin, preznojiš se još jednom dobro, pa tek onda istuširaš i istrljaš peškirom, zaradio si jedno ili dva hladna piva u klubu. Popićeš ih svojim ritmom, a onda ošamućen, izaći kroz metalnu kapiju obavezno pazeći da ne zapneš za zamku – donju prečku i u suton zamišljen zastati na nekoliko trenutka.

Na samo nekoliko desetina metara udaljenih beogradskim asfaltom vidjećeš zamaknutu kapelu. Pravoslavnih oznaka, obojena žutim voskom svijeća i tišinama koje uprkos gradskoj buci opstaju godinama u malom, ledenom prostoru. Ne ulazi ti se tamo, na nevelik mermerni pod izlizan od bezbroj koraka oprljenih strepnjom i nadom, nekada samo potrebom za mirom.

U neposrednom komšiluku, pažljivije oko primjetiće i mrtvačnicu gdje svoj put završava dio najtežih bolesnika Kliničkog centra. Limeni sanduci, hladnoća i iskrzane ivice bijelih zidova koje snuždeni zaposleni kače tokom internih transporta lijesova, ne primjećujući takve detalje uopšte, dok ne krenu da se presvlače ili možda tek uveče kad umorno sjede na ivici bračnog kreveta negdje u beogradskoj proviniciji primjete praškaste tragove neobičnih fleka i izduženih formi kako se oslikavaju po oznojenoj odjeći.

Graja tinejdžerske djece, kontrastno prethodnim slikama, boji pročelje prostora oko kluba. Daje mu živost naivne mladosti što željno srlja naprijed ne sluteći iskušenja koja je očekuju. Oprezni roditelji stoje na polupraznom prostoru zelene parking zone i šaraju pogledom visoke lukove i prozore školske zgrade, pokušavajući nemoguće, odnosno da dokuče tajne sopstvenih tinejdžera. Najosjetljiviji periodi života mladih ljudi rastu u sjenci ušuškanog studentskog kluba čija metafizika postojanja odavno prerasta njegovo zanemarljivo fizičko postojanje. Najbolje i najvažnije stvari su često pred očima, toliko srasle da se od svakodnevnog prisustva razmaže i otopi prava dimenzija na koju ponekad ukaže potpuni stranac iz Danske, slučajni prolaznik iz Koceljeve što je zalutao tražeći prečicu do Karađorđevog parka ili prostorno vremenska distanca kojom nas život nekada počasti.

Sve to su pikseli slike kluba Jarac, a i više od toga. To je jedna od svetih tajni žilavog postojanja beogradskog duha, sačinjena od nepoznate alhemijske formule, skrivena od standardnih turističkih ruta, van interesa vladajućih kasti koje zanima isključivo aktivnost koja donosi brzu i laku lovu, bez previše cimanja.

Da je danas živ, zatekli bi Preleta kako namrgođen cijevči Nektar pivo za jednim od stolova i grinta na tekuće svjetsko prvenstvo u fudbalu.

Prostorom Jarca struji dašak urbanog duha grada i promaje, prikriven od nezainteresovanih pogleda današnjeg modernog, zauzetog i zabrinutog čovjeka.

Čuva noć od budnih ili Rijeka snova, vrelo nade, na ovih neprijatnih 35 junskih stepeni C.

Studentska majka, otpor nasilju.

Nepatvorena studentska, gradska priča, naizgled bez smisla i logike, a tako svoja i utvrđena. Samoniklo gradsko bilje, autentično prije svega.

Tvrđava duha zvana Jarac.

Fort goatx.

P.S. Rekao bih na kraju da bez Jarca, nema udarca 😊 U rogove ili same rašlje.

Toskanski svici


Prije nego umrem

vratiću se u Toskanska brda

da u Volterri popijem ristreto,

nalakćen na mali šank

šarmantnog kafića.


Okupaću se u talasima

modrog Tirenskog mora

sušiti na vjetru

ispod drveta pinjola

gledati zasade maslina

gladiti zaraslu bradu od pet dana

i misliti na ništa.


Uveče ću točiti bijelog vina

sa kolegom Maroneom iz Napulja

šetati zidinama San Ðiminjana

jahati konje i spremati se za Palio*

nakon ukusne pašte i kiselih artičoka

osmatrajući koji đelato

sledeći da napadnem.


Napisaću pjesmu

potom i knjigu

o Italiji, starim Rimljanima i

Via Frančeska putevima,

potom sve spaliti

i električnom FIAT Pandom

maslinasto zelenom

spravljenoj u Kragujevcu

krenuti u rikverc

dok ne zgazim vozača vespe

sa tri stenta.


Prije nego što umrem

proživjeću još sedam života

u vinogorju Toskane,

okružen čempresima, vjetrom i maslinjacima,

grickajući tvrdi, ovčiji Pekorino sir.

Slušaću cvrkut ptica

gledati oštri let lasti,

maziti gekona,

radeći apsolutno ništa.


Postaću Rasel Krou

u ostavci,

samo u mom filmu

neće biti smrtnih ishoda

već široka zlatna polja

nepreglednog klasja žita

što šušti u predvečerje.




*Palio – čuvena trka konja na glavnom trgu u Sijeni, Italija

Умирање


Док се велможе

око власти брину

земља иде у бестрагију

Пуца сува, одумире, нестаје.


Тамо код нас,  у Лас Дорасу

син је испратио мајку службеницу

и оца инжењера, профу

у земљу црницу.


Загрлио сестру што данас живи у Словенији

испио ракију за покој душа

отплакао ситно и поручио Шурдине стихове,

па тихим кораком минуо.


На беспријекорним њемачким друмовима

нема прашине дјетињства,

нити црвене шљаке тениских терена у Радничкој,

ни другара из улице.

Све је то у њему ноћас препукло.


Слути он да мора тако

као у јефтиним америчким филмовима,

али ипак се срце стресе цијело

као обичан лист на вјетру.


Коријен је ишчупан,

рупа зјапи голема.

Остало ће урадити вјетар, киша и вријеме.

Не умиру само људи.

Умире читава једна земља ..


А сад адио …

Sneg je opet, Snežana


Sneg iliti snijeg nikako ove godine da nas pozdravi, čak se javio i početkom aprila, kad pišem ove redove. Konačno nas je pohodila prava zima, često pominjana u prošlosti i sjećanjima. Oštra, ledena i duga, sa puno zimskih radosti i promrzlih ruku, pocijepanih rukavica, zaleđenih ulica.

Naravno, na pomen snijega i Snežane, prosječnom Srbinu u glavi odmah zvone stihovi legendarnog izvođača Šabana Šaulića. Klimatsko rodna asocijacija.

***

Onda nastavljam da redam Snežane ili Snježane, kako su im imena nadjenjivali kod nas preko Drine.

Prvo u misli dolazi drugarica iz gimnazije Snježana Matore. Imala je to prokletstvo da je nosila neobično italijansko prezime, pa onda niko nije obraćao pažnju na ime. Možda sam u stvari i ja malo izludio, pa sam sve to izmaštao, ko zna. Uglavnom, Snježa je živjela u Gomjenici, prigradskom naselju i nije joj bilo lako među surovom gradskom djecom, opkoljenom ratom i neznanjem. Njena porodica bila je vlasnica mlina u Partizanskoj ulici koji je radio sve do par godina nakon posljednjeg rata u BiH. U Gomjenicu su stigli iz meni nepoznatog sela Stara Rijeka, opština Sanski Most, koje se nalazi na potezu Ljubija – Oštra Luka – Stari Majdan. Nama Prijedorčanima dobro poznat kraj, pored doline Sane. Bilo bi interesantno istražiti otkuda italijanska, katolička porodica na tim prostorima, kada se tu naselila i odakle, kojim povodom i slično. Na žalost, danas je samo Snježin otac u Gomjenici dok je većina migrirala u Njemačku. Slika i prilika naše balkanske realnosti.

Druga Sneža koja provejava mislima je mamina prijateljica i doktorica. Milo i drago lice koja se pokazala kroz život kao dobronamjeran prijatelj i čovjek. Danas živi i radi u Beogradu uz unučiće. To je kao neka nagrada za bogougodan život koji je vodila. Inače, kao i moja majka, rodila se u Srnetici, opština Drvar, u skromnoj i časnoj željezničkoj porodici. Tokom porođaja, u selu nije bilo babice pa je naša Bakana (čuvena baka Ćana – Stanka Banjac) pripomogla da se Sneža uspješno ispili. Osim željezničke solidarnosti i ovo je kreiralo specijalnu vezu sa našom porodicom koja i danas traje. Sneža se nakon preseljenja u Prijedor i završetka gimnazije, uputila u Beograd gdje je uspješno završila jedan od najtežih fakulteta – Medicinski. I onda, nakon udaje, a prije ratnih sukoba devedesetih, odlazi sa suprugom, takođe doktorom, u Gnjilane na Kosovo i Metohiju da radi, da bi se u pogromu devedeset devete ponovo obreli u Beogradu. Sneža je blaga žena, okupana osmijehom, uvijek spremna pomoći ili dati savjet. Čvrsta žena starog kova koju život nije mazio, ali jeste životnom vitalnošću blagodario.

Treća Sneža je snažno uticala na jedan dio mog profesionalnog puta i razvoja. Našla se na pravom mjestu u pravo vrijeme i pomogla da preusmjerim karijeru u željenom pravcu i pobjegnem od zlog doba pohlepnih bankara. Ne znam tačno zašto je gajila simpatije prema meni. Sumnjao sam da je to zbog sina sličnih godina koji je nekad „otišao preko bare“ studirati, ali nije važno. Snežana je divna žena, izrazito lijepih crta lica. Prava Hercegovka, kako ona to voli da kaže. U stvari, ponosna na porijeklo i oca, bivšeg oficira JNA, stroga, pravedna i uspravna.

Tragično je jednu noć ostala bez muža i taj detalj svi mi koji je poznajemo dobro pamtimo. Jedva zamjetna sjenka na licu, muka u duši i dugotrajna, razarajuća tuga.

Naša Sneža, nekadašnji dobar kadar Narodne Banke Srbije, dok se još uvijek vodilo računa o tome ko se gdje u državnu službu prima. Njoj ni penzionerski dani ne mogu odbiti pero, pa sa istinskom radošću uživa u trećem dobu, nagrađena unučićima i inim druženjima sa prijateljicama. To tjera osmijeh na lice. Pozno životno doba kakvo treba da bude.

***


Na kraju, stižem do četvrte Sneže u snježnom pokeru imena, upečatljivo i vrijedno biće. Prije svega, autentično, zatim nježno, zdravstveno načeto, u luku osme decenije koju hrabro gazi.

Da je sretnete na ulici, ne biste ovoj pristojnoj gospođi pripisali životne kilometre i bogaze koje je prošla, niti inspiraciju koju daje okolini, ali ova žena zaista sija, majke mi.

To se jasno moglo osjetiti u kišnom četvrtku poznog novembra 2025. godine u Biblioteci „Branko Miljković“ na Zvezdari. To je ono mjesto na Bulevaru gdje šina ne savija već guli pravo. Kako to pjesnički reče još jedan sjajan čovjek i pjesnik Radoslav Raša Mandić, Sneža je dobri duh književnosti na društvenim mrežama, žena koja osjeća i promišlja o knjigama koje čita, žena koja se nikada ni sa kim nije posvađala u vurtuelnom prostoru i žena koja svima pruža iskrenu i bezrezervnu podršku.

Kako da vam kažem, Sneža me zamolila da odsviram par muzičkih numera na promociji, a ja sam prihvatio bez razmišljanja, kao rijetko kada. Poslije sam razmišljao zašto je to tako. Da li se i vama to nekada dešava i kada?

Onda poslije slažem stvari. Radi se o majci petoro djece, baki njih ne znam koliko i udovici od 2012. godine (čini mi se) koja još nosi koprenu tuge za počivšim suprugom. Žena tradicionalnih, porodičnih vrijednosti, a opet iskreno otvorena za modernu književnost, život i probleme novih generacija. Živi u selu kod Ivanjice, a svjetski je čovjek i putnik jer njena djeca žive od Londona, sve do Skandinavije, Izraela i Palestine.

I na kraju, sa sedamdeset godina je objavljuje prvu zbirku pjesama (Otključana vrata, IK Presing, 2025.)  kojom nas je obradovala na više nivoa. Dakle, to je ono gdje me potpuno kupila, gdje sam srušio svaku moguću dilemu ili sumnju u odnosu na Snežu. Ta ljubav, hrabrost, smjelost, radoznalost da se i u trećem dobu rade nove stvari je u stvari trijumf života nad smrću. Trijumf optimizma i nade nad oportunizmom i besmislom. Pobjeda dobra nad zlom, pobjeda nevine palestinske djece u nepravednoj borbi. Pobjeda umjetnosti nad trivijalnošću tržišnog kapitalizma.

Dalje, pjesnički domet, erudicija i senzibilitet same zbirke pokazuju da se ne radi o incidentu već o predivnom, autentičnom umjetničkom izrazu i djelu zrele žene, duboko svjesne sebe, okruženja i današnjeg trenutka u svijetu. Nježni i bolni zapis vremena.

Treće, plemeniti ljudi iz književne FB grupe Plavi krug u kojoj je dala mnogo doprinosa u analizama, čitanju, osvrtima, preporukama su je nagovorili i bodrili da izda ovu zbirku. Trebalo je hrabrosti za takav put u nepoznatu u ovoj našoj balkanskoj kasabi, što jako dobro prepoznaju oni koji su nekad prošli kroz malograđanskog „toplog zeca“ osude ili ne daj bože kroz propagandnog „toplog zeca“ vlastodržaca.

Za promjenu društva i narativa treba nam više Sneža ili Snježa jer kao što vidimo, mogu planine da pomjere. Sledeći put kad čujem da nešto ne može zbog ovoga ili onoga, zazviždaću pjesmu Sneg je opet Snežana, nasmijati se i kazati – na mjesto ravnajs! Slobodan/slobodna si 😊

***


Da ne bude zabuna, ima još fenomenalnih Snježa, ali nisam ih sve stigao potrpati u tekst. Da ne bude kao ona domaća pita „potrpača“ 😊 U Prijedoru recimo ima jedna Snježa što predivno svira flautu i lijepo pjeva, a bavi se uspješno u pedagoškim radom. Nastupa sad već u nekoliko muzičkih sastava i udruženja, tako da je izuzetno poštovana, ali i vrijedna. Prototip moderne, samosvjesne, samostalne i zadovoljne žene.

Da li je Sneža koju poznajete nježna, lijepa i bijela kao snijeg? Ima ih dosta na cijelom prostoru bivše Jugoslavije. Kod Rusa i Bugara je ime takođe poznato kao Снежана, dok je Snježana naša ijekavska varijanta. Kažu da je Сніжана varijanta na ukrajinskom jeziku dok je ime Snežana korišćeno za prevod njemačkog imena Schneewittchen (u značenju „snežnobela“) iz poznate bajke braće Grim „Snježana i sedam patuljaka“, što je svakako povećalo popularnost samog imena.

Latinska poslovica – Nomen est omen – kaže da je ime znak.

Ovde se zaista čini tako. Nježna, bijela, lijepa, nepobjediva kao planinski snijeg na Javoru.

Sneg je opet, Snežana ..

Božo, Dule i časovi ljubavi


Stihovi starog narodnjaka i tananog Ljube Aličića kažu

– Dva dobra druga, dva prijateeelja

u maloj krčmi dugo sedela .. –

Tako nekako i njih dvojica. Odoše junački u smrt. Zagrljeni. U nepunih dvadeset dana. Kao po dogovoru.

Ako bi ih zamišljao, ogrnuti su u crno-bele zastave. Pjevaju se jugoslovenske pjesme, najvjerovatnije „O bella ćao“ i penju se na Kadinjaču koja nije pala, pa će prema oslobođenom Nikšiću.

Direktno u legendu ..

***


Važno je za ovu priču razjasniti da sam zvezdaš. Doduše, ne mogu smisliti Terzu i ove novokomponovane Zvezdaše, ali osjećam emociju prema crveno belima i čekam neminovne promjene. Sa te pozicije pišem ove redove.

Dakle, nakon Duška Radovića, crno bela sportska familija nije imala jače ideologe i duhovne lidere od Bože i Duška. Oni su bili ta nematerijalna srž Partizana koja je davala takt, ton, boju i miris ljubavi ka nečemu tako širokom i apstraktnom kao što je sportsko društvo i klub. Možda još i glumac Bogdan Diklić, te Željko Obradović uz njih. Bili su liske plamenova vatre koja stremi ka nebu na grbu JSD Partizan. Trebaće godine dok neki to prokljuve, jer se najbolje stvari u životu ne mogu kupiti, samo zaslužiti, živjeti, darivati.  Evo recimo, naša Zvezdana nema takve apologete. Možda danas Bajaga donekle emituje neki duh preživljavanja, ali može to itekako bolje, plemenitije i bogatije. Autentičnije, kroz filozofske bardove. Međutim, nema načina da se to vještački opravi ili kupi. Mora postojati ljubav, trajanje, vrsta patnje i boli, nepravde, zdrave kritike i strpljenja da sve to zajedno proizvede višu energetsku silu. Nju najčešće očitavamo na utakmicama KK Partizana. Zbog toga sportski fanatici šitom planete dolaze na iste, što sadašnji predsjednik KK vrlo lijepo zna da monetizuje. Ko umije, njemu dvije.

Život i duh Bože i Duleta jasno poručuju da u životu nema prečica i da sve mora zaraditi. Jebi ga ..  

Svaki politički, društveni i sportski narativ mora imati oponente, zdravo razumske kritičare, pjesnike, pisce, te oplemenjivače i tumače stvarnosti. Svojevrsne hroničare i ideologe vremena u kom žive, rade i stvaraju. Dule i Božo su bili filozofski Lolek i Bolek Partizana, njihovi Pat i Mat, koji simpatično, sa puno duha i ljubavi ukroje da stvari sa crno-belima imaju višeg smisla, osim onog klasičnog sportskog i rezultatskog. U ekonomiji se to zove dodatna vrijednost ili možda čak goodwill, kod prodaje kompanije.

Negdje usput sam čuo priču da su se nedavno posvađali. Kao da su obojica neminovno osjetili kraj koji se šunja, pa da im bude lakše da se rastanu. To je utisak.

Dule je otišao u sunčanom, aprilskom danu, podsjećajući na varijabilnost života. Bilo je u njemu neke njegoševske mudrostu, lucidnosti Danila Kiša, prkosa Žulijana Asanža i spartanske discipline. Istovremeno zaluđenik iz ljubavi i posvećenosti, a opet zen ljubitelj umjetnosti, slikarstva i književnosti. Jugoslovenski duh i generalski stav. Partizanov pokret otpora. Nekad možda i previše drčan. Kurčevito, kako bi rekao novinar Tijanić.

Božo je bio Duletov oslonac, filozofska poluga u kojoj je ogledao svoja promišljanja o sportu, umjetnosti i filozofiji Partizana. Sparing partner bez koga nadrastanje svake profesionalne i životne uloge ne bi bilo moguće, beta tester partizanskih ideja i kritičar čistog uma. Drug i prijatelj sa zajedničkom strašću – Partizanom. Ako je Dule bio general, Božo je bio važan član Generalštaba.

***


Postoje još dve snažne komponente koje povezuju ove velike duhove.

Obojica su se bavila stvaralaštvom. Kažu da je Boža bio umjetnik kroz više medija jer je spajao poeziju, istoriju, sport i autofikciju. Najviše je bio pisac sportsko kulturne alhemije i pozorišni producent. Sreo sam ga na predstavi Šindlerov Lift pisca, pjesnika i glumca Darka Cvijetića i znam da je poslije promovisao ovo djelo kao vrijedno čitanja u opštoj deflaciji književnosti i umjetnosti.

Dule je stvarao košarkaške igrače i pismene ljude, a obožavao i poznavao likovnu umjetnost, kao i književnost. Bio je mentor mnogim mladim igračima, ali i filozof lakonskih rečenica, te tvrdih, utemeljenih stavova. Pamte se citati poput – Ako je ruža, procvetaće ili navodi stihova Đoleta Balaševića u odsudnim trenucima bitaka za KK Partizan – Džaba vam novci, moji sinovci. Dakle, jedan intelektualni pristup sportu i svojevrsno stvaralaštvo. Pakleno teško. To vidimo po vremenima nakon njega.

Druga je odnos prema (političkoj) stvarnosti. Božo je odmah instiktivno osjetio šta nosi nova vlast i njena glavna perjanica (sadašnji predsjednik Republike), pa je odmah pravio otklon od istih i kritički se odnosio prema vladavini. Naravno, jasno je podržao i trenutni studentski bunt riječima:

Kao neko ko je ‘grobar’ od rođenja, pozivam navijače Partizana da, u skladu sa našim ofanzivnim načinom igre od 1945. pa do sada, podržimo studente i đake i da ih, ako bude trebalo, sutra zaštitimo od ove represivne vlasti. Mene ove kolone studenta podsećaju na proleterske brigade iz Drugog svetskog rata, na Petu crnogorsku, Dalmatinsku, vojvođanske i slavonske brigade, brigade Otokar Keršovani, slovenačke brigade Vitomila Zupana i Edvarda Kozbeka…Studentske divizije će zauzeti Terazije i studentske su divizije Beogradu najmilije”,

Dule se na svoj način borio sa nadolazećom propasti čitavog JSD Partizana, a najviše perjanica KK i FK. Ponosno se nije dao „pasjim sinovima“ kao Kišov Boris Davidovič i taj dugotrajući, neravnopravni sukob sa vidljivim i nevidljivim neprijateljima sa druge strane (Čović u KK Crvena Zvezda kao otvorena protivteža) polako su mu crpili životnu energiju i zdravlje. Kuliminiralo je odlaskom sa klupe voljenog košarkaškog kluba i ozbiljnim zdravstvenim izazovima. Braneći Partizan, ali i kulturu otpora u društvu, ulazi čak i 2023. godine u političku arenu da pokuša probuditi apatične snage. Na žalost, više našu nego njegovu, nije uspio u potpunosti. Ono što jeste uspio je da skloni strah kod jednog broja ljudi u odnosu na vlast i društvene promjene koje su neminovne. Normalna je borba za bolje društvo i biti na strani mladih je obaveza, a ne izbor.

Naravno, i Zvezda je jedno vrijeme prije 2012. godine bila sabotirana, manje podržavana i slično, ali nivo patologije kojom su FK i KK Partizan svedeni u današnjem trenutku, daju utisak da je apsolutno nemoguće da budu šampioni Srbije ili naprave neki značajniji rezultat u Evropi. To nije normalno i to treba jasno reći.

Obojica su to znala i nosila u duši. Boljelo je, ali jača je bila čast i svjesnost da se u borbu i otpor mora ići. Bez obzira što su se obojica deklarisala kao Jugosloveni i svojevrsni komunisti, živjeli su po hrišćanskim riječima Cara Lazara izrečenim pred Kosovski boj:

„Nije važno kakva sila nas napada, već koliku svetinju branimo“.

Nisu ustuknuli. Branili su svetinju.

Slava im.

***


Tako nekako simbolično, jako blizu četvrtog marta (iz 2010. godine), otišli su obojica – Božo dvadesetog marta, a Dule osmog aprila. Nekako s proljeća.

Navijači Partizana dobro pamte taj martovski datum 2010. godine jer su tad formalno rođeni čuveni časovi ljubavi, taj specifični odnos navijača i igrača, navijača i kluba. Može da se izgubi, može da se loše odigra, ali trud, volja, želja i ljubav moraju na terenu uvijek da se iskažu. To je suštinski princip djelovanja. Jednostavna filozofija, ne tako lako primjenjiva jer zahtijeva posvećenost, žrtvu, odricanje i dugi rok. Skoro sve što je u današnjem svijetu luksuz i rijetkost. Božo je o tome promišljao, a Dule životom i posvećenošću do fanatizma, svjedočio. To su navijači prepoznali i podržali. Zbog toga Partizan i danas snažno živi.


Dok je još suza u oku, treba zapjevati stihove:

„I kada ne budeš prvi ti”

i zapaliti dvije svijeće za ove časne ljude. Bez obzira na stranu Topčiderskog brda koju smo izabrali. Kad častan protivnik strada, zaustavljaju se i naše vojske. Odaje se zaslužena počast.

Odlaze stubovi temeljci metafizike Partizana. Njegovi alhemičari i hrabri sanjari, filozofi i doživotne sluge. Partizanski fanatici, španski borci građanskog rata.

Kad bi bilo neke kosmičke pravde i slobode, Partizan bi trebao organizovati godišnje proljetno okupljanje pod sloganom:

Božo, Dule i časovi ljubavi

Toliko duguje. Mislim, samom Partizanu, jer kao što Dule reče:

Sport je mesto gde je pravda najdostižnija.

To treba njegovati ..

Brod plovi za Beograd


Dugo sam se spremao da obiđem taj Pub Brod.

Zapratio sam ih, pa sad stalno iskaču na socijalnim mrežama. Te dobra muzika, te kraft pivo, te zanimljivi di džejevi iz književnih voda, te legendarni Branko Kukić iz Gradca. A ja vavijek negdje na putu, nervozan, umoran, dužan da se posvetim porodici, u pokretu ..

I onda bam. Subota veče uoči napetih lokalnih izbora u deset srpskih opština, dok kiša curi kao u Balaševićevom ringišpilu, obretoh se tamo.

Noge mokre, nogavice još grđe, ali ulazim samouvjereno i ustrčavam uz stepenice malog lokala, nalazim buraza i uživamo do daske.

Pričamo o knjigama, malom biznisu i (super) važnosti keš flou-a, porodičnim anamnezama, djeci, istoriji umjetnosti i srpskim manastirima, generacijama iz srednjih škola i sudbinama, stasavanju generacija Srba u dijaspori, itd. Klizi Čarli rajzen zagasite žute boje niz grlo kao mače niz oluk, žamor paba iz prizemlja nosi, a muzika koju slušamo liječi, kao melem. Rokenrol, buraz!

Zamjerku nosi jedino dimna, duvanska bomba koja uništava odjeću i od koje smrdiš nadaleko, jebi ga. Plaćanje kešom, što i nije neko iznenađenje, al’ može da iznenadi ako nisi (gotovinski) spreman. Srećom, mi jesmo 😊

***

Potom onako omamljeni od kvalitetne cirke, duboko u noći, idemo kućama.

Beograd je vlažan, mokar od martovske kiše, napet od odlazećih vlastodržaca i državo- uzurpatora čiji se strah osjeća po čitavom gradu. Džaba krečenje.

Buraz uskače u taksi, a ja čekam noćni bus na Terazijama. Kao klinac, prije dvadesetak i kusur godina, kad sam se vraćao sa horskih proba Krsmanca, nakon žurke u klubu. Ju hu! I sin mi je tu negdje u provodu, po gradu. Onako uzdrman pivom, razmišljam da potražim njegovo društvo i platim turu pića. Srećom, brzo me prolazi ideja i bus 47 stiže. Ukrcavam se. Dva su sata poslije ponoći. Nakon nekoliko sekundi, ponovo zamućenim pogledom tražim sat na telefonu i vidim da su tri sata po ponoći. Razmišljam da li sam toliko razbijen, ali brzo kontam da se noćas pomjera sat.

Uh, dobro je.

Utom stižemo i do Autokomande kod Franša, gdje izlazim. I odmah, tap! Nalećem na društvance od dve djevojke i mladića. Ne mogu procijeniti godine, ali su tu negdje, između srednje škole i faksa.

– Pomoć, pomoć – tiho govori on, dok bukvalno sa platforme busa udaram na njih. Drži lijepu, mladu djevojku u rukama, dok ona gubi svijest i gotovo se stropoštava na mokar pločnik.

Šta ću, instiktivno bacam kišobran sa strane i pokušavam da pomognem. Prilazim sa druge strane i hvatam je ispod pazuha da ne legne po kišnom, prljavom pločniku. Glava joj pada, a mi je blago šamaramo i dozivamo. Čak mi ni ne pada na pamet da joj opipam puls. Blijeda je i oči su joj sklopljene, kao uspavana ljepotica.

Kažem drugarici pored nje da zove hitnu. Dosta je pribrana za situaciju u kojoj se nalazimo. Oni jer moraju, ja jer ne mogu drukčije. Hitna pomoć kaže da sačekamo deset minuta, pa ako joj ne bude bolje da pozovemo opet. Dok nam to saopštava, tek onda primjećujem trajnu protezu koju nosi.

Razmišljam, da su ovo moja djeca (kao što jesu), da li bi popizdio što Hitna čeka da se nešto ozbiljno dogodi, pa da interveniše. Ali, smirujem se, prije nego reagujem.

Elem, pitam ih jesu pili nešto.

Prisutna i naizgled trezvena drugarica kaže – ne, ne stvarno. –

Crnokoso dijete dolazi sebi i polako se pridiže. Sad se već smijemo i komuniciramo.

Kaže usporeno – jeste vi neki anđeo?– 😊i smije se. Frćkavom drugu što je sve vrijeme drži je vidno laknulo.

Nakon minut ili dva, ponovo govori da joj je muka i gubi svijest, dok je pridržavamo da se ne skljoka.

Opet ih pitam – jeste pili nešto?- Nemoguće da joj je loše bez razloga.

– Pušili smo – kaže uplašeni dječarac sa kosicom i minđušom na uvetu.

Ok. Sad bar znamo na čemu smo. Ova mala nema ni pedeset kilograma. Moguće da je iscrpljena, gladna, umorna, pa je vutra lako spucala.

Ponovo dolazi sebi i opet smo živnuli. Pored nas je još jedan dečko od tridesetak godina koji se vraća iz grada. Ne zarezuje situaciju uopšte i uskače u prvi sledeći bus. Jebote.

– Jeste sad ok? Kako ćete kući?-

– Vozićemo je taksijem, do kuće. –

– Imate li novca? –

– Imamo, imamo, hvala – smiju se drugari.

– Neka, neka, evo – gotovo na silu im uguravam u ruke dve hiljade za taksi i pitam da li sad mogu da idem.

– Sve je ok. Hvala puno! Kako se zovete?-

– Nije važno. Budite dobro. –

Odlazim ispod nadvožnjaka Autokomande i gazim pustim, nafajtanim ulicama Južnog Bulevara. Beograd mi se opet jotvara. Baba Marta udara kroz hladnoću.

Supruga zove iz kreveta i pita jesam dobro, a ja zapetljanim jezikom pričam malu noćnu štoriju.

Nadam se da su djeca dobro stigla kućama i da više neće duvati na prazan stomak, umorni i iscrpljeni, mršavi i žedni.

– Uzmeš jedan ili dva dima, polako. Nemoj odmah da se ušlagiraš. – kažu neki veterani 😊

– Možeš poslije opet, ako vidiš da je sve ok. –

***

Sve je to normalan proces sazrijevanja. Ne treba prestrogo suditi klincima. Neke stvari moraju sami proći. To sebi ponavljam svaki put kad moji upadnu u izazove.

Nadam se da će se svi sačuvati i da će ih Bog čuvati.

A ovaj simpatični triling, ako pročita ove redove ili izlazi opet ovaj vikend, neka se javi porukom, da znam da su dobro 😊

Biće mi lakše.

Kao ocu i čovjeku. I kolumnisti 😊

AI Hamnei


U jeku najnovijih priprema za djelimičnu kopnenu operaciju Amerikanaca u Iranu, tek nedavno su obavještajni podaci procurjeli i logikom obojili krvave nedelje rata koje se vode na Bliskom Istoku.

Dakle, prostom logikom, Izraelci i Ameri su krenuli na Iran i savršenom obavještajnom akcijom izveli strašan udar i eliminisali čitav politički i dio vojnog vrha zemlje. Računali su da će to biti dovoljno i da će se obezglavljivanjem državnog aparata, Iranci navesti na pobunu i željeni politički prevrat.

Slično kao i u Srbiji i Crnoj Gori onomad, bombardovanje je samo osnažilo jedinstvo nacije i dovelo do homogenizacije u odbrani od spoljnjeg agresora. Pri tom govorimo o drevnoj civilizaciji Persije i ogromnom kontinuitetu do današnjeg Irana, kao i državi koja ima preko 90 miliona stanovnika. Naravno, bremenita je unutrašnjim problemima, što ne sporim.

Na svu tu kompleksnost, Izrael i Amerika nisu računali na nevjerovatane odbrambene strategije koje su Iranci u međuvremenu  razvili. Dakle, posljednjih nekoliko godina, razvijani su različiti scenariji odbrane od potencijalnih napada – decentralizovano vođstvo, pečatirane naredbe, razvoj „Šahed“ i drugih dronova i njihovo testiranje uživo u rusko-ukrajinskom sukobu, blokada Hormuškog tjesnaca i važnog transporta nafte, napadi na okolne Zalivske zemlje u kojima amerikanci imaju vojne baze, itd. Na kraju, saznajemo da je posljednjih nekoliko mjeseci intenzivno testirana i primjena sistema vještačke inteligencije u istu svrhu.

Kažu da su Persijanci, inače poznati vijekovima kao dobri matematičari, izgleda uspjeli nešto što nije nikom do sada.

Nedavno je vremešni, a sada već i pokojni iranski vrhovni vođa Ali Hamnei naložio naučnicima i inženjerima da ubrzaju rad na tajnom AI projektu koji je doveo do toga da su Iranci na bazi postojećeg ukrštanja i kalemljenja najnaprednijih verzija AI sistema (GPT 5, Gemini 2.5 i Claude 6 Sonnet) uspjeli da kreiraju virtuelnog iranskog vrhovnog vođu AI Hamneia, neposredno prije njegove smrti. Mjesecima je svaki dan trajalo mapiranje i unos podataka koje je lično Ali Hamnei davao i potvrđivao. Ova trka sa vremenom nastala je u namjeri da se napravi usavršeni bot koji će imati sve informacije, podatke i način razmišljanja kao pravi Hamnei, da bi ga napredni servisi AI-ja vodili do donošenja zaključaka i kreiranja budućih direktiva. Bliski izvori čak potvrđuju da se Ajatolah ludo zabavljao dok je dobijao prve rezultate modela sa svim mogućim greškama, apsurdima i nelogičnostima, ali i bio fasciniran kada je vidio u kom roku se model stabilizovao i korigovao, te nadmašio neke same ljudske uvide i imaginaciju.

Suma sumarum, Iranci nisu obezglavljeni i ne ratuju nasumično. Trenutno ih vodi mudra ruka AI Hamneija, očišćena od svih sentimentalnih prizvuka, savršeno racionalna i precizna. Zato Iranci i vode u trenutnom ratnom okršaju i niko nije siguran kako će se ovaj ratni požar završiti.

Nadam se mirno i u najskorijem roku, a ako vam se ipak učinilo da je ovakva vijest previše za ludu stvarnost, u pravu ste. Aprilililili!

Sretan vam 1. april, Svjetski dan šale.

P.S. Mada se apsurd stvarnosti toliko približio humoru i ironiji, da će uskoro biti nemoguće razaznati šta je šala, a šta ludost AI današnjice.

U to ime uprkos svemu, nasmijte se, čuvajte i živi bili!

Madridisti ili Kolhonerosi?


Zašto članove FK Atletiko Madrida i njihove fanove kod nas nazivaju „jorgandžijama“, kad su oni u bukvalnom prevodu „madracisti ili madrasani, dušekovići 😊“ (colchoneros-i)? Barem sam tako ukapirao i nisam uspio da dokučim tajnu. Možda pogrešno razumijem prevod? Nadam se da će me neko od ljudi koji dobro „hablaju“ španski prosvijetliti nakon teksta.

Te daleke 1903. godine osnovan je Atletiko iz Madrida, kao filijala drugog španskog giganta Atletika iz Bilbaoa. Možda stvari i ne bi bile tako komplikovane da su prema planu iz Engleske doneseni dresovi u bojama Blekburn Roversa (plavo-bijeli), ali se poslati ađutant zagubio i jedino što je uspio je da donese dresove u dezenu crveno-bijele boje, na pruge. Najvažnije je bilo da se napravi razlika u odnosu na gradskog rivala Real Madrida, što je ovim činom i ispunjeno.

Može se reći da je sve ostalo (fudbalska) istorija jer je Madrid početkom dvadesetog vijeka u ekspanziji kao i njegova tekstilna industrija. Jedan od najpoznatijih i najvažnijih proizvoda bili su upravo pomenuti madraci, do tada ručno pravljeni i teško dostupni širokom puku. Kroz proces industrijalizacije, u sledećih nekoliko decenija nastajali su madraci fabrički pokriveni crveno bijelim prugama, čija je sličnost sa dresovima Atleti (i to je jedan od naziva, nemojte da vas buni 😊) bila evidentna. Tako se rodio ovaj zanimljivi nadimak ljubitelja Atletika iz Madrida, a odavno su najčešće boje madraca (ili jorgana, nisam siguran) bijela i plava.

Postoji mnogo varijacija i podjela u gradu, a samo je jedna od njih podjela na Madridiste i Kolhonerose. Ova razlika se jasno vidi u restorančiću Poem u sjevernom predgrađu Madrida (San Sebastijan de Los Reyes) kroz utisak koliko ljudi bodri Real protiv Sitija u Ligi šampiona, a koliko sutradan bodri Atletiko protiv Tudorovog nedefinisanog Totenhema. Real rules, kako bi rekao Mikio naš srpski japanac, pasionirani ljubitelj kraljevskog kluba.

***

Ako ste imali sreće u životu, pa vas je nekako dopalo da se prošetate ulicama ovog divnog grada, lijepo je u centru svratiti u slatku ulicu Kava de Baha koja obiluje kafeima i restorančićima gdje služe tapase, morske plodove i španske tripice (crijevca). Možda je neobično, ali uveče kuhinje počinju da rade tek od 20 ili 20h30. Usput se puno i veselo čavrlja, ponešto žglocne, a gutljaj vina, sangrije ili tinto de verano-a je neizbježan. Primjetićete i puno osmijeha, srdačnosti, životnosti u društvenom ophođenju grupica španskih građana. Naprosto, plijeni ta neposredna životnost i radost kojom se druže i socijalizuju, temperament koji pršti na sve strane. Divno se utopiti u slapove energije koji bljeskaju naokolo i pustiti da te nose, iako vas noge vjerovatno bole od hiljade koraka koje ste prešli taj dan.

***

Gradski prevoz je odličan i prednjači metro gdje se zaista lako prebacuješ do željene tačke u gradu. Naravno, ako svakodnevno putuješ na posao, školu, aktivnosti, postaje zamorno. Treba proći kilometre povezanih hodnika, tunela, rijeke ljudi i faca, pokretnih stepenica, što svakako iscrpljuje, pogotovo tokom saobraćajnog špica pri dolasku i odlasku sa posla. Metroom se lako stiže i do aerodroma Barahas i nekoliko terminala, te se lako dolazi i odlazi iz centralnog španskog grada, kraljevskog svakako.

Na malom jezeru Lago skrivenom u džinovskom parku Kaza de Kampo (Casa de Campo) nas dočekuju vrapci. Nisu naši beogradski, pod pritiskom nestajanja, već radosni, razigrani madridski. Dijeleći sa njima preukusne manastirske kolače koje smo u skrivenom lavirintu centralnih ulica grada pazarili od časnih sestara, iskreno uživamo na madridskom decembarskom suncu. Svježe je, ali nas miluje.

Dakle, da biste kupili pomenute kolače morate naći skrivena i zavučena mala vrata manastira (Monasterio del Corpus Christi), kazati šifru i onda će vas pustiti unutra. Kad prođete uskim hodnikom i stepeništem, dolazite do rotacionog šanka obloženog drvetom, iza koga se ne vidi ništa. Čujete glas španske časne sestre koja vas preko malog zvučnika pita šta želite, pa kad izdiktirate porudžbinu, što je nama načinio ljubazni vodič polu Australijanac, polu Španac, ostavite gotovinu na rotirajućem pultu. On se obrne, vaš novac zauvijek nestane, a zatim čujete šuštanje celofana. Nakon par sekundi, voila, keks je tu. Već tad znate da ste napravili pravi izbor ulaskom u ovu avanturicu. Sam keks najviše podsjeća na čuveni krašov Lily keks koji se pravio u Dorasu (Prijedoru), ali je još više svjež, hrskav i ukusan.

Ako ne vjerujete meni, pitajte vojsku od nekoliko desetina vrabaca koja se gostila sa mnom. Meni se brk smijao. Vjerujem i njima kljunovi, u odsjaju jezera.

***

Jedna od stanica na plavoj metro liniji broj 10 je i stadion Santjago Bernabeu. O ovom sportskom svetilištu, ma šta mislili o Realu i „madridistima“, ne treba trošiti previše riječi. Gotovo da nema dječaka koji voli fudbal, a da nije sanjao ili poželjeo da baš ovde zaigra i zablista.

Naravno, danas je fudbal veliki šou biznis tako da gotovo stalno imate mnoštvo turista oko stadiona, čekaju turu za obilazak, posjećuju najtrofejniji muzej na svijetu, fotografišu se u desetinama pozicija ili kupuju u fan šopu. Rijeka koja teče i pravi novac.

Ako nastavite pješke dalje i širokim bulevarom Paseo de la Castellana se spustite do centra, primjetićete i puno ljudi koji šetaju, čavrljaju i druže se. Na oskudnom decembarskom suncu, pije se kafa i traži vitamin D. Sa neizbježnim osmijehom na licu. Srećemo i parove poznih godina koji umjesto štapove drže jedni druge za ruke, ispod ruke. Milošno je to za napaćeno balkansko oko.

Na jednom od glavnih trgova Puerta de Sol, sudaramo se sa ogromnom gužvom. Sve to u kasno nedjeljno popodne. Ne znam da li je produženi crni petak u pitanju, početak božićnjeg perioda ili nešto treće, ali je fenomenalno i prija. Otvoreni božićni marketi se postavljaju po čitavom gradu, Merkado za iće i piće, pozitivan vajb na djelu. Duh grada baš pulsira.

Blizu Kraljevske palače (Royal Palace) jasno se vide i tragovi arapskih osvajača na vatrenom zidu u starom gradu iz IX vijeka (Muralla Arabe), lociranom u čuvenom parku u kom danas žive popularne mačke. Naravno, super interesantna je priča o odbrani grada, strategiji, Arapima osvajačima,  tradicijom mačaka u gradu (gato), ali sve to možete sami istražiti.

Važno je reći da su madridska jutra svježa i oštra, te vas planinski vazduh sa obližnjih planina ozbbiljno upozorava. Mahinalno čovjek ubrzava korak i skuplja tijelo u odbranu od zime. Istovremeno, nakon balkanske vazdušne trovačnice, ovakvi udisaji dođu kao nagrada. Takođe, u podnevnim i kasnim popodnevnim časovima sunčevi zraci često zagospodare gradom, otvore ga, pozlate, pa se prirodno razgalite i opustite. Samo pratite prikazani dnevni ritam. Slično je zimi, a i u proljeće, samo sa različitim temperaturama. Dočim, kažu da su ljeta, odnosno jul i avgust, vreli i gotovo neizdrživi, pa se žitelji uglavnom presele na morske destinacije. Valensija, Alikante, Malaga na jugu ili možda čak na sjever u Ovijedo i Hihon gdje kao rudarski inženjer trenutno radi naš prijedorčanin Agbaba.

Može i tako 😊

***

Zanimljivo je nejasno određenje današnjih španaca prema Frankovom liku i djelu, te zaostavštini. Očekivao sam jasan otklon od fašizma, ali rijetko ćete čuti jasno i glasno određenje protiv Franka. Mada, priznajem da smo u samom centru grada obišli zanimljiv spomenik pogubljenim špancima u Mathauzenu tokom drugog svjetskog rata. Posvećen je  grupi komunista i boraca koja se nakon poraza u građanskom ratu uspjela prebaciti preko Pirineja do juga Francuske. Dosta na tu temu sam čitao u predivnim knjigama Almudene Grandes, kao i u knjigama španskog novinara i pisca Havijera Kserkasa (na kog nam je sa pravom godinama ukazivao prijedorski književni apologeta pok. Slavko Gavranović). Vodič zatim pojašnjava da ih se Franko, nakon što su pohapšeni u Francuskoj od strane njemačkih nacista i deportovani u logor, odrekao kao španskih državljana i time zapečatio tragičnu sudbinu, ostavivši ih na nemilost, odnosno egzekuciju nacistima. Smrtna presuda za prisilne apatride. Tužno.

Da razbijemo gorak ukus u ustima, na preporuku nekoliko drugara, supruga je organizovala odlazak na flamengo veče. Priznajem, bio sam skeptičan i plašio sam se jeftine turističke podvale. Mirisalo je na „valjevsku podvalu“ 😊, međutim drago mi je da sam bio u krivu.

Ambijent jeste turistički, kao i posjetioci, ali izvođači na sceni jesu pravi umjetnici. Ne osjetite samo vještinu i trud, već vas izvođenjem, haljinama, glasom, stasom i zvukom uvuku u šaroliki koloplet Andaluzije. Kastanjete i cipele sa udaraljkama, zvuk plastičnih žica prave Španije. Naježim se kad ponovo pomislim na taj osjećaj. Kao žedan na izvoru hladne vode. Prava emocija, ne fingirana. Nešto za čim svi umjetnici vječito tragaju.

Bio bi grijeh ne spomenuti (i posjetiti) izuzetne madridske muzeje Prado i Reina Sofia. U ovom drugom se čuva najpoznatija anti-ratna slika Pabla Pikasa – Gernika, ponovo i ponovo aktuelna. Ovoga puta, iskoristio sam kratak slobodan interval da zavirim u treći muzej – Thysen-Bornemisza koji se takođe nalazi u blizini i malo je reći da sam bio oduševljen. Mnogima od mojih kolega iz IKEA-e je ovo omiljeni muzej, a shvatio sam i zašto – izložena djela Vinsenta van Goga, Šagala, Munka, Karavađa ili Monea, neće vas ostaviti ravnodušne.

***

Na kraju, vraćamo se na početak i gradski madridski derbi (El Derbi Madrileno) koji slijedi u nedelju uveče, 22. marta 2026. godine.

On nas vodi kroz istoriju predivnog, velikog grada i vraća na početne tačke borbe i viteštva. Danas možda malo i zabave, ali da ne kvarimo ugođaj.

Dres Atletika u istoriji su nosili naši Milinko Pantić i sada veoma popularni, atipični sportski komentator Rade Bogdanović, dok im je pok. Radomir Antić donio jednu od najslađih nacionalnih titula. Pamtimo i čuvenog, harizmatičnog i kontroverznog predsjednika Hesusa Hila, dok je danas legenda neuništivi trener Diego Simeone poznat po temperamentu, uspjesima i južnjačkim reakcijama. Objavio je da na kraju sezone napušta svoj četrnaest godina dug i izuzetno uspješan mandat u klubu.

Real je dočim, nakon izuzetne ere Anćelotija, konačno stabilizovan pod novim trenerom Arbeloom, te i dalje pokazuje zašto je kraljevski klub. Nakon kraja ere Krosa i Modrića, danas je neupitan Mbape, blista Valverde, a dolazi Arda Gulan. Klub koji je apsolutni brend za sebe i možda jedan od najuspješnijih sportskih kolektiva u istoriji sporta, ikada. Pamtimo da su za fudbalsku sekciju nekada nastupali i Perica Ognjenović (danas trener našeg FK Rudar Prijedora i ljubitelj španskih igrača i tehničkog stila igre koji generalno gaje Španci), Milan Janković, Rambo Petković, pa i bek Predrag Spasić.

Nevjerovatno, zaista. Stotine života i raznih priča utkanih u sve to. Izuzetna i burna istorija, protkana kraljevskim štihom, Frankovim naslijeđem, političkim spletkama i vrhunskim sportom i zabavom.

Dakle, ako još niste nabavili karte i obezbjedili smještaj i prevoz za Madrid, onda barem pazarite omiljeno pivo, pogasite sve uređaje osim TV-a, lijepo se namjestite, nađite pravi kanal i uživajte svih devedeset minuta.

Zaboravite na tren – rast cijena goriva, rat na Bliskom istoku, borbu srpske vlasti protiv sopstvenog naroda i studenata, silne autogolove svih vlasti u RS i BiH, pa uživajte do daske u najvažnijoj sporednoj stvari na svijetu. Postanite privremeno ostrašćeni madridista ili kolhoneros. Uđite u ulogu 😊

Zaslužili smo.

Nagradite se.