Дакле, распоред је згуснут, у сваком смислу. Додуше, боље згуснут, него стврднут 😉
У четвртак 5. марта у Градској читаоници Народне библиотеке Ћирило и Методије из Приједора од 19ч ће се одржати промоција књиге Приповијести Белог Града. Посјетиоце очекује слично искуство као на промоцијама у Београду, Новом Саду и Зрењанину – мало, сентиментално путовање у данашњи и скорашњи Београд кроз стихове, писану ријеч и музику. Драги проф. Дејан Карлица ће ми се придружити на сцени као уводничар и гост, док ће фотографије Игора Мотла које прате књигу бити у већем формату изложене током вечери. Планирамо и једно мало музичко изненађење, али о том, потом 😊 Још ће порадимо на њему 😊 Вече ће имати и хуманитарни карактер јер ће од сваког продатог примерка књиге те вечери, 3 КМ бити опредијељене за подршку нашој младој суграђанки Тамари Дошен која се јуначки бори за здравље. Тако да се видимо.
А ако се случајно не видимо, онда дођите у Позориште Приједор током 6. марта од 18:30 часова гдје ће Удружење за очување традиције одржати традиционални осмомартовски концерт. Репертоар је заиста сјајан и чија год поткозарска душа иште лијепе поп, забавне и народне музике, неће погријешити ако дође. И нормално, моја мајка и ја као дио великог броја умјетника и учесника на сцени. Ево, и сад ми срце задрхти, само док пишем ове редове и помислим на то.
Радујем се!
Затим слиједи пут за Београд и онда два мала и распродата осмомартовска наступа бенда или банде – Музичка терапија са Панџом и Огијем у легендарном кафићу Мандат, у вечерњим терминима 7 и 8. марта. То је већ друга година. Скоро као мала традиција. Полу бенд, полу осми март 😊
Нешто чудно се десило јер су карте које сам понудио другарима, пријатељима и познаницима отишле за само 3 дана, тако да сад треба оправдати то огромно повјерење, иако је капацитет само 80 мјеста укупно, за оба дана. Можда је вријеме да размишљамо о проширењу капацитета, како рече колега Зоки са посла.
Међутим, није да се не спремамо и музички и свакако. Биће ту рецитовања, слатких поклона, супер занимљивих календара и књига, љубавних изненађења. Све како треба за 8. март, али и сваки Божји дан у години. Да нам буде људски и угодно. Прави штимунг.
И наравно, нећемо претјеривати јер је Велики пост и мјесец Рамазана.
U jednom od prošlih života, razvozeći djecu vikendima na silne treninge, muzičke škole, engleske jezike i ine gluposti, znao sam ponekad uhvatiti fragment emisije Omniologija i poslušati promukli, malo drekasti glas radio voditelja sa neobičnim temama, špikovan dobrim muzičkim intermecima.
Evo tek sada, godinama kasnije, nakon prestanka emitovanja i smrti voditelja, novinara, publiciste i satiričara Zorana Stanojevića, malo istražujem ovu neobičnu emisiju, temu i samog novinara. Tako mi je iznenada sinulo. Mada, ništa nije slučajno.
Kao prvi kuriozitet, javlja se identično ime i prezime sa danas aktuelnim RTS novinarom koji je obećavao kao tech novinar i pisac, ali i TV urednik, novinar. Međutim, izgleda kao da mu je mučna epizoda iz emisije Takovska 10 emitovane na RTS-u 2022. godine koja je išla uživo, iskrojila profesionalnu sudbinu. Danas je po malo skrajnut sa glavne medijske RTS scene ili se barem meni tako čini.
Dalje, prvi ili orginalni, stariji Zoran Stanojević (Beograd, 7. mart, 1942. – Beograd, 11. Jun, 2021.god.) o kom ovde pričamo je u životu radio svašta, tako da je prije ove emisije preveo nekoliko književnih djela, a najpoznatiji je po prevodu kultnog Tolkinovog djela – trilogija „Gospodara prstenova“ i to daleke 1980 i 81. godine za Izdavačku kuću Nolit.
Od 1977. godine je objavio stotine humorističko-satiričnih priča u listovima i časopisima: Etna, Jež, Satirikon, Novost, Oko, Nin, Politika, Borba, Danga itd. Pored toga, autor je dvadesetak knjiga i zastupljen je u mnogim antologijama, a napisao je šezdesetak drama, od kojih je čak trećina nagrađena na anonimnim radio konkursima. Radio drame su igrane na svim većim radio stanicama u Jugoslaviji, a petnaestak je prevedeno i igrano u Švedskoj, Njemačkoj, Austriji i Belgiji.
Na Radio Beogradu je bio novinar i voditelj, a bio je i dopisnik Radio Beograda 2 iz Njemačke gdje je dugo i živio.
Stanojević je dobitnik nagrade „Neven“ za najbolje ostvarenje za djecu; „Zmajeve nagrade“, za doprinos književnosti za djecu; Zlatne značke Kulturno-prosvetne zajednice Srbije; Zlatnog mikrofona Radio Beograda i nagrade Beogradskog aforističarskog kruga za ukupan doprinos srpskoj satiri. Vrlo zanimljivi aforizmi koje je napisao su aktuelni i danas u vremenu ekspanzije vještačke inteligencije. Recimo ovaj: Zahvaljujući kupljenim doktoratima kod nas već postoji veštačka inteligencija.
Dakle, pisac, novinar, prevodilac, aforističar koji se na kraju bogate karijere odlučio baviti Omniologijom, odnosno svime i to kroz radio emisiju. Kaže da je bilo krajnje vrijeme da ovoj zanimljivoj temi neko posveti izvjesnu pažnju. Autor se opredijelio za sve, zato što ni za šta drugo nije dovoljno stručan 😊
Fenomenalno.
***
Gdje je tu veza sa današnjim trenutkom, prepunom post istine, svjetskih kriza i vještačke inteligencije, prepunom sveznanja nepotkrepljnim iskustvom?
Za razliku od ovog čovjeka izuzetnog pamćenja, erudite, široke kulture i nesvakidašnjeg pogleda na svijet, danas su na sceni neki drugi omniolozi.
Ako je pokojni Zoran Stanojević bio enciklopedija koja hoda, beskrajno duhovit i pričljiv, profesionalni pisac za djecu i odrasle, dramski pisac, prevodilac, aforističar, satiričar, legendarni radijski voditelj u penziji i omniolog, današnji političari su surovi privjesci stvarnosti, lažni omniolozi i kancer turbulentnog svjetskog perioda. Šuplji od sadržaja i proživljenih života mimo politike, današnji Omniolozi bukvalno prodaju „muda za bubrege“.
Zoran je Omniologiju postavio kao portal za satirično i humoristično preispitivanje današnjice, kao mali bijeg od surove stvarnosti, oazu osmijeha i dosjetki, dovitljivosti. Prostor gdje se susreće čovjekova mašta, muka i duh. Osmijeh proživljenog i dodir nerealnog, mistika nedokučivog.
Tragedija današnjice je što se dio političara profesionalno bavi omniologijom, tačnije profesionalno se predstavljaju kao omniolozi širokim narodnim masama i ozbiljno furaju priču. Praćeni su armadom PR i medijskih savjetnika jer je to jedina metrika u nenormalnim životima koje vode. Tu se savršeno uklapa ideja kulta ličnosti i bildanje kulta vođe koji će nas Balkance hrabro povesti u neizvjesnu budućnost. Pitajte trenutno glavnog, vrhovnog i izgubljenog Omniologa. Nije bolje ni sa druge strane Drine. Ogledalo srama.
Gluposti oko kulta ličnosti se primaju jedino kod primitivnijeg i neobrazovanijeg dijela naroda jer istina je da samo ozbiljan sistem, umrežavanje, podrška, obrazovanje i solidarnost mogu povesti društvo u bolju budućnost. Ona se ne čeka, ona se kreira. Sigurno ne sa profesionalnim omniolozima što će ti sve završiti preko telefona, očas posla. To su muda marjanova.
Ne vjerujte nikome ko se pravi da zna sve. Pogotovo ako je političar.
I kao u filmu Highlander – There can be only one (Omniolog) – ime mu je Zoran Stanojević 😊, po vokaciji svestrani intelektualac i umjetnik.
Samo jedno od imena koje u srpskom kulturnom miljeu krajem dvadesetog i početkom dvadeset prvog vijeka treba da se pamti, zbog originalnog bogaćenja srpske kulturne scene i značajnog naslijeđa.
Ziga-zaga, ziga-zaga, hej, hej, hej! Katerpilar rudu vuče, hej, hej, hej! Danas Rudar svakog tuče, hej, hej, hej! Zeleno-crni, šalalala…
Otkada znam za sebe, znam za Rudar. Tata, djed i ja idemo subotom na utakmicu 2. lige nekadašnje zemlje SFRJ. Djed nosi parče stiropola umotanog u novinsku hartiju, vjerovatno sarajevsko „Oslobođenje”, da se ne prehladi, a moja majka se brine da ne ozebem od jesenje studeni, pa se „trontam” potkošuljom, majicama, džemperom… U goste stiže Dinamo iz Vinkovaca, Iskra iz Bugojna, Gošk Jug iz Dubrovnika, Maribor iz istoimenog grada ili pak Sloboda iz Užica predvođena tada mlađahnim Ljubinkom Drulovićem.
Najveći uspjeh kluba je plasman u polufinale kupa bivše zemlje. U revanš meču je iz doline Neretve stigao moćni Velež. Semir Tuce, Kajtaz, Mili Hadžiabdić, na golu brkati gorostas Vukašin Petranović.. Strašan tim za tadašnju veliku četvorku SFRJ fudbala, a kamoli za rudare iz Ljubije! Noć pred utakmicu, san nije htio na oči, kao da ja nastupam. Prebrojavao sam da li je sve tu – sestra je zbavila štrikani, zeleni džemper, ćaća nabavio ulaznicu, javili smo učiteljici da ne dolazim u školu.
Pričalo se da naš lokalni Maradona – Nedjeljko Topić neće moći da igra, da smo preslabi i da nemamo šanse. Strepili smo do neba, do zadnje minute neba. Samo da prođemo, pa nek’ sve ode u majčinu! Grad je stao i projektovao se u jednu tačku – gradski stadion. Generacije „rudara” prije i poslije toga su se uzidale u san jednog grada, kraja. Da li legendarni golman Reša, sjajni bek Drljača, kapiten Bihorac i ostali mogu da ga pretvore u javu? Zajednički fudbalski san koji nas je opio prije nego smo bućnuli u košmare rata koji će na sličan način sveobuhvatiti nebrojeni niz generacija ljudi i djece.
Prije ove fudbalske infuzije direktno u venu, upijao sam priče o generacijama zeleno-crnih musketira koji su sedamdesetih godina prošlog stoljeća dva puta atakovale na jedinstvenu Prvu ligu Jugoslavije. Legendarni Mane, Škondro, Keren, Porobić, meni specijalni Nino Bevandić i ostali šrafovi, utegnuti strogim Zubanovim principima, mljeli su pred sobom. Do poslednje kapi znoja. Surovo.
Osim Rudara, sedamdesetih godina prošlog vijeka je postojao i romantizam u Prijedoru. Fudbalski, naravno. Njega je činodejstvovao OFK Prijedor čije su boje na dresu i grbu bile laganije – svijetloplava i bijela. I njih sam povremeno volio da gledam u tadašnjoj Republičkoj ili Međurepubličkoj ligi. Igrali su na istom stadionu kao i Rudar Ljubija – Gradskom stadionu u Prijedoru. Karaga, Šepo (Bejzurić), Cera i Pekija bili su samo neki od aduta šmekerskog tima koji je mogao da zvekne svakoga, ali i da posrne bez potrebe. Ni da se ljutiš na njih, niti da nešto ozbiljno očekuješ. Tako je bilo.
Možda je i zbog te emocije meni bilo logično fuzionisanje ova dva kolektiva tokom rata devedesetih, ko zna? Mnogi su negodovali .. Tokom rata, dogurao sam do kapitena mlađih selekcija Rudara. Sve oko nas vene, propada, a mi igramo ligu, zabijamo golove, putujemo po krajiškim selima i gradovima. Ludilo života ili iskra koja je spasila neku djecu? Ne znam još…
Znam da je finale kupa Republike Srpske 1995. godine došlo neposredno nakon proglašenja Dejtonskog sporazuma i kraja rata u Bosni. Jedva osposobljeni prvi tim igra protiv banjolučkog Borca i na revanš nosimo 2:1 iz prve utakmice. Putujem sa navijačima vozom, gusta magla i odlaganje tekme. Navijačka pjesma ispred stadiona. Sve se ori. Energija. Na kraju poraz i razočaranje, ali fudbal je opet u modi.
*
U jednoj sezoni prije nego će početi ratovi oko nas, uspio sam dobiti priliku da sakupljam lopte na zvaničnoj utakmici. Kakva čast, kakvo uzbuđenje! Osim toga, izboksovao sam mjesto iza gola koje smo dijelili nas trojica. Sasvim dovoljno da se utakmica može nesmetano gledati i uživati. Dan je bio umjereno topao, a nebo raspoloženo, svijetlo plavo. Rudar je dobro igrao i već je bio dva gola u prednosti. Nova akcija je krenula sa desnog krila. Nakon dobrog prodora, uslijedio je još bolji centarušut. Tu negdje oko penaltika, naš centarfor i „devetka” Karaman je skočio, a ja sam simultano udahnuo vazduh, zadržavajući ga u donjem dijelu stomaka. Izledalo je kao da plovi u zraku čitavih 10 sekundi, da jednostavno stoji u vazduhu. Odraz kakav sam poslije vidio samo kod portugalskog Ronalda. Onda snažan trzaj iz karlice, udarac loptom u čelo i ona odsjeda u nebranjeni dio mreže, kraj lijeve golmanove stative.
Egzekucija, gol i nepatvorena radost. Dječačko radovanje. Trijumf.
*
U meni kola ta rudarska krv inficirana loptom i koliko god se nizovi nedoraslih upravljača klubom i tradicijom trudili da je iščiste i zavade sa voljenim klubom, nisu još uspjeli. Aj’ Rudars, aj’ Prijedors!
Još samo ovo da podijelim oko jesenje promocije knjige Pripovijesti Belog Grada u 2025. godini i neću više, Tita mi (da li ste se i vi ovako zaklinjali kad ste bili mali 😊).
Živimo u vremenu brojki, pa je dobro osvrnuti se:
Dakle, imao sam 4 promocije u 3 grada – Beogradu, Zrenjaninu i Novom Sadu.
Na svakoj od tih večeri sam ugostio po jednog vrsnog umjetnika po mom ukusu (dakle 4) – Milana Boba Jovanovića, Miljana Vukovića, Bojana Slačala i Vladimira D. Jankovića
Ukupna posjeta na svim večerima je bila oko 120 ljudi, dakle 40-tak u prosjeku.
Prodao sam preko 100 knjiga na istima.
U humanitarne svrhe smo prikupili tačno RSD 26,800 koje sam prema obećanju uplatio korisnicima – Ivana Jugović – majka iz Pančeva, klub Zona Zrenjanin, organizacija Moj krug za decu sa alternativnim staranjem i Fondacija Tamara Grujić.
Sreo sam se sa nekim dragim licima koje nisam vidio godinama – neprocjenjivo!
Prvi put sam išao sa novim konceptom promocije na kom recitujem, sviram i pjevam uz predstavljanje proznog teksta.
Izložba od 12 fotografija napravljenih za knjigu, autora Igora Motla (sekcija – neka od današnjih lica Beograda) je putovala na sve dosadašnje promocije.
***
Mimo promocije, imam 8 kupljenih, a neisporučenih knjiga i malo me sramota zbog toga, ali radim na rješavanju tog izazova 😊
Poklonio sam preko 35 primjeraka knjige mojim „foto modelima“, prijateljima, meni važnim ljudima, ..
Takođe, obezbjedio sam da se knjiga sada može kupiti na sledećim fizičkim lokacijama:
Knjižara Beopolis, Dom Omladine, Beograd, Srbija
Knjižara Zenit, Njegoševa 24, Novi Sad, Srbija,
Štand knjiga na otvorenom, Glavni trg u Prijedoru, RS, BiH
Ove, naizgled nabacane riječi izgledaju kao da su nasumično stavljene.
Što kaže onaj vic – možda i jesu, a sigurno nisu 😊
One kriju snažnu priču. Gotovo nevjerovatnu, filmsku. Usudio bih se reći – jedinstvenu. Nadasve istinitu.
Radosno je dijelim, čudom se čudeći kako život često nadmaši i najbujnije mašte.
***
Početak je sedamdesetih godina prošlog vijeka i u maloj, prašnjavoj sportskoj hali sa promuklim parketom što krcka i škripi, grupa mladića neumorno vježba. Mladi su, zdravi i naloženi do bola – na disciplinu, državu, poredak, dok sitne čestice prašine plešu na sunčevim zracima što probijaju kroz male prozorske otvore. Mladi Tomo je jedan od polaznika. Pošten i ispravan, mladalački naivan, ali oprezan.
Na talasu dolaska japanskih karate instruktora u Evropu početkom sedamdesetih godina dvadesetog vijeka, veliki majstor karate vještine Taiji Kaze stiže i u tadašnju Jugoslaviju, tačnije Socijalističku Republiku Bosnu i Hercegovinu i glavni grad Sarajevo, te demonstrira i trenira grupe naprednih karatista.
Na kraju jedne od ozbiljnih sesija, uzima štap i mladiće gole do pasa, u stavu, snažno udara nekoliko puta po trbušnim mišićima. Udarci ječe po hali. Tišina i muk odzvanjaju. Postaje neizdrživo, bolno, preteško. Strašno iskušenje.
Nakon završetka, slijedi pitanje – da li je možda neko poželio da umre, da ga nema? Većina momaka se zgledala, pognutih glava, a nakon jedne, stidljivo podignute ruke, uslijedila je druga, pa treća i skoro sve ostale. I naš Tomo se javio.
Instruktor Taiji potom resko kimne glavom i kratko kaza – u redu, cilj je postignut. Idemo sad dalje.
***
Pedesetak godina kasnije, prosijedi ali i dalje stasiti gospodin Tomo sjedi u publici Svjetskog prvenstva Shotokan karate JKA asocijacije (Japanese Karate Association) u Tokiju, te u četvrtfinalu takmičenja bodri unuku da uđe u borbu za medalje.
Miran je, staložen. Potpuna samokontrola. Kao neki obični Japanac.
A u oku se kotrlja suza. Suza koja razumije kako život zatvara jedan golemi, nevjerovatni ciklus i krug. Krug koji donosi smiraj čudesnom sportskom i životnom putovanju započetom prije pedesetak godina. Sjeća se učitelja i prijatelja Salke Ćurića, pravog karate pionira na prostorima nekadašnje SFRJ i BiH. Sjeća se radosti i muke tokom osnivanja prvog karate kluba u Jajcu, daleke 1972. godine.
Krug se zatvara u Zemlji izlazećeg sunca, dok se sa porodicom vraća za novu domovinu Švedsku, a u srcu nosi otadžbinu oslikanu u vodopadima Plive i živopisnom Jajcu.
***
Ivana Jakеšević je višestruka prvakinja Švedske u obje karate asocijacije, pomenute JKA i WKF (World Karate Federation) Nije baš često da se postoji takmičar koji uspješno brodi u obe kategorije. Osim toga, dugogodišnja je reprezentativka zemlje i kao mali kuriozitet, jedina takmičarka u Švedskoj koja je reprezentativac u obje asocijacije (WKF i JKA) iako ima tek 18 godina. Tačnije devetnaest, od prije neki dan.
Medalje i pehare sa lokalnih, regionalnih, državnih, evropskih i svjetskih takmičenja koje je osvojila jedva mogu da stanu u vitrine i na zid posvećen tome.
Međutim, ono što se ne zidu, plakaru i među trofejima ne vidi je jedna dostojanstvena i golema posvećenost cijele porodice vrijednoj mezimici. Štitnici, oprema, kimona, zatim vazdušni bicikl, klupa sa tegovima i ogledalo za kate. Sve je spremno i pripravljeno da se u posebnoj prostoriji kuće može nezavisno vježbati. Mama R. pazi na ishranu, tata D. na mentalno stanje i treninge, dok najdraži dido Tomo daje posebnu emotivnu i motivacionu notu vanserijskoj unuci. Dido i Ivanina baka je jako vole, pa ljubavi u ovim toplim domovima naših ljudi u Švedskoj ne manjka. Čak ni u hladnom, sivom decembru.
Ponekad stasiti otac D. (inače i sam odličan karate trener, što se vidi kroz Ivanu) uzme tamburicu, pa se i dobro zapjeva, bogami. Zasjaje oči kao u predvečerjima na Plivskom vodopadu ili sutonu na Janjskim Otokama kod Šipova. Razlije se ta naša prosta duša od Malmea do Balkana, od Oresunda do mosta na Neretvi. Raskrili, zapjeva, obgrli kontinent nevidljivom paučinom ljubavi i dobrote.
Kao da je beskonačna, na trenutak. Zlatni.
Samo da se malo okrijepi i oporavi, za nove životne izazove što neprekidno pristižu.
***
Na kraju prikaza, postavljamo scenu gdje uvijek markantni Zlatan Ibrahimović dolazi u crvenom ferariju da u kasne noćne sate pojede nešto u lokalnom fud marketu u Malmeu. Iz nabudženog automobila izlazi ekipa iz škole i djetinjstva koju nije izdao – drugi Bosanac, zatim drug iz Sandžaka ili Raške i tamnoputi prijatelj porijeklom iz Afrike.
Dolaze u „Bosniska köket“, obični kiosk sa brzom hranom i ćevapima koji je držao Ibro iz Višegrada, takođe izbjeglica iz naših ratova. Tamo i dalje možete vidjeti Zlatanov potpisan dres – Ibri od Zlatana!
Sada ovo pomalo kultno mjesto drži Ibrin sin, a mraka sa kojom je Zlatan odrastao u Rosengradu i Cronmans väg (poznatom kao mjesto gdje je nekada živjelo 98% doseljenika, a kriminal bio najveći u čitavoj zemlji) i dalje povremeno klopa tu. Zbog starih dana.
Pa kakve veze on ima sa ovom pričom, pitate se možda.
Ima. On je jedan od sportista koji je jedan od prethodnih laureata godišnje nagradu regije grada Malmea za najboljeg sportistu, isto kao i Ivana nedavno, državna reprezentativka, vicešampion svijeta i najperspektivnija karatiskinja u posljednjih pedeset godina karate kluba Enighet Malmö.
Oboje su rođeni Šveđani i to nije sporno, ali se pomalo osjećaju i kao Balkanci. Roditelji rođeni na našim prostorima daju pečat svakodnevnici. Nisu zaboravili i njeguju porijeklo.
Takođe, ponos su grada (ili su bar bili, što se tiče Zlatana 😊) i čvrsto sa obe noge stoje na zemlji.
Stabilnoj švedskoj zemlji, gdje jednako u redu čekaju svi, od olimpijskih šampiona do profesora u penziji. Bez izuzetka.
Tako umirujuće i pravedno.
***
Spram tome ..
Ako vam zatreba dobar i diskretan bioenergetičar, a nađete se slučajno na jugu Švedske ili u blizini Kopenhagena, gosn Tomo može da pogleda „ispod haube“. Pitajte čuvene hrvatske rukometaše Duvnjaka i Kopljara ili mnoge druge reprezentativce raznih sportova u Švedskoj ako ne vjerujete meni. Bilo je tu na remontu mnogo švedskih reprezentativaca iz raznih sportova, a nedavno je tretman zakazao i poznati, perspektivni BH reprezentativac u fudbalu.
Zaviriće vam pri tom i u dušu da vidi da li ste dobar čovjek, a možda vas kasnije i bezbjedonosno skenira. Nema zafrkancije.
A Ivana?
Ona ide po novo svjetsko ili evropsko zlato. Za domovinu Švedsku, a najviše za svoju porodicu. Možda malo i za naš ludi Balkan kog iskreno voli i jedva čeka da se ponovo nađe u Jajcu. Njenom Jajcu.
Ako vam kažem da je u poslednjih petnaest dana bila na takmičenju u Portugalu (ponovo osvojila evropsku medalju, bronzanu), pa nakon dana pauze imala Omladinsku ligu (Youth league) u Veneciji i reprezentativni kamp u Štokholmu, prije nego će skoknuti do Jajca i Sarajeva, te Makarske. Odmah poslije Nove godine se juri na aerodrom u Banjaluku i leti za reprezentativni kamp u Stokholmu, pa na Seria A takmičenje u Tbilisiju, Gruzija. Nakon toga slijedi Evropsko prvenstvo na Kipru u februaru 2026. i tako dalje.
Jasno je da takav tempo zaista mogu izdržati samo šampioni. Uz podršku i logistiku bližnjih.
Iskreno, čeka se ljeto i treninzi u KK Kumite, Jajce gdje se sve lakše podnosi. Tu je njena raja i trener Ante Katić. Povremeno se trenira i u Sarajevu kod Denisa Muhovića, trenera pravih šampiona.
Onda zlatne medalje nisu tako daleko.
*
Život je naprosto čudo ..
To sa smiješkom kažu i njeni današnji treneri u Švedskoj – pančevac Aleksandar Anokić i privremeno odsutni Per Åström, a tokom karijere ih je bilo dosta i svaki od njih se utkao u današnji uspjeh i status – nezaobilazni ćale D., zatim Boran Berak iz Rijeke, Igor Krstin i Ljubiša Marić iz BG žandarmerije, te pomenuti Denis Muhović iz Sarajeva.
I zato, nemojte se iznenaditi kad sledeći put na postolju za medalje u karateu vidite Ivanu u Švedskom nacionalnom timu, ali sa majicom KK Kumite iz Jajca gdje se vide predivni vodopadi.
To voda iz Plive žubori i priča nevjerovatne priče ..
U Srbiji se već više od godinu dana opasno kuva. I obe strane se nadaju da će ona druga da popusti, da se razočara i odustane, da se pomiri sa sudbinom i prestane da se bori.
Sa jedne strane su pobunjeni studenti i veći dio građana Srbije. Uglavnom oni mlađi i progresivniji, otresitiju u razmišljanju i slobodniji da se mijenjaju i da mijenjaju. Najveći dio zdravog tkiva naroda.
Sa druge strane je zaparložena politička elita predvođena jednim čovjekom iza kog su se skrili mnogi – dijelovi državnog aparata, vlasnici biznisa koji posluju sa državom, stranački uhljebi koji su svjesni da im je ovo labudova pjesma, struje u bezbjednosnom i ministarstvima sile koje ne žele promjene i odlazak sa pozicija moći. Usput ih prati jako mali dio građana najnižeg socijalnog staleža koji je medijski izmanipulisan, kao i manji dio penzionera kojima se upravlja najsnažnijom emocijom – strahom.
Dakle, tvrdo je. Zakovano.
Ovi drugi su svjesni da im odlazak iz političke arene znači kraj privilegija, lagodnog života, bogatstva, a nekim prijete ozbiljne istrage i vjerovatno zatvor, ako u Srbiji preživi pravna država koja danas izgleda kao da je suspendovana.
Saznaćemo uskoro.
***
Na marginama iscrpljujuće političke i društvene borbe širokog fronta, dešava se mnogo malih bitaka, okršaja. Neke od njih su nevidljive, kao recimo stranačko-činovničko istraživanje i evidentiranje ponašanja zaposlenih u državnim i gradskim institucijama na socijalnim mrežama. Da li znate da su određenih ljudi pozivani i prozivani na zvaničnim razgovorima u institucijama samo zbog toga što su lajkovali neku studentsku ili sličnu objavu?! To liči na orvelovski scenario, ali nama koji živimo u današnjoj Srbiji to uopšte više nije smiješno. Tužno je, zastrašujuće i pomalo tragično.
Ali elem, dolazim do glavne teme teksta, a on se odnosi na polje terminološke i semantičke bitke koja je u toku.
Dakle, termin blokaderi je nastaje kao pežorativ vladajuće političke kaste u obraćanju pobunjenim studentima i građanima zemlje. On u samom startu želi da okvalifikuje i etiketira određenu grupu ljudi, sa ciljem da je drugi građani u medijskom konzumiranju odmah shvate kao negativnu i neprihvatljivu pojavu. Čim neko nešto blokira, on je odmah negativan jer spriječava tekuće funkcionisanje sistema, društva, sam razvoj, reklo bi se. Suma sumarum, blokaderi su negativci u filmu koji fura vlast.
A jesu li stvari baš takve? Pa, ako se borite za nesmetano funkcionisanje pravne države i institucija (sudovi, tužilaštvo, policija), ako se borite za bazičnu pravdu i solidarnost u društvu, ako pozivate na osnovnu odgovornost u postupcima državnih i privatnih kompanija, šta tačno onda vi blokirate? Možda ostvarenje interesa određenih političkih i drugih (samozvanih) elita kroz ove poslove. Možda. To treba da istraže nezavisne institucije slobodne i suverene zemlje kakva bi Republika Srbija trebala da bude i kakva se predstavlja. Onda bi se možda i mogao složiti sa iskovanim terminom.
*
A ko su onda ti Ćacisti iz Ćacilenda i kakav je to u stvari termin?
Ćaci je termin koji je nastao spontano jer su državi Srbiji nepoznati počinioci tokom trajanja protesta ostavljali grafitne poruke ispred fakulteta i srednjih škola, pa su se jednom takvom prilikom potpisali kao ćaci koje žele da uče. Pisali su na ćiriličnom pismu gdje su slova ћ i ђ zaista slična, ali iole pismenijem stanovniku drage nam države, ipak jasno različita. E sad, nije utvrđeno da li je ovo urađeno namjerno ili su oni koji su pisali grafite ipak ograničenih obrazovnih kapaciteta.
Sam Ćacilend kao organizovano, blokadno naselje je nastao kao odgovor simpatizera vlasti ili same vlasti (ne može jasno da se utvrdi) na proteste i blokade studenata i građana. Navodno su se tu nalazili studenti koji žele da uče, mada ni ta činjenica nije u potpunosti potvrđena, niti je provjerljiva, barem meni. Većina ljudi se sjeća medijski sveprisutnog studenta medicine Miloša, kasnije popularno nazvanog Miloš Ćaci, kako aktivno učestvuje u predstavljanju kampa studenata koji žele da uče. E sad, čim si student, valjda želiš da učiš, te pauzu praviš samo kada je nešto jako, jako važno tebi lično ili društvu u cjelini (kao što se dešava u Srbiji u proteklih trinaest mjeseci). S druge strane, Miloševa aktivnost je bacila groznu sjenku na sve nas „preko Drine“, tako da izgleda kao da svi koji dolaze iz tog korpusa podržavaju vlast i priče iz Ćacilenda, što je apsolutno pogrešna percepcija. Evo, ovim ijekavskim tekstom pokazujem da to nije tako.
Najveći problem šatorskog naselja Ćacilend nastaje u stvari kad se pravi studenti nakon skoro godinu dana odsustva i aktivnih, veličanstvenih protestnih šetnji cijelom Srbijom, vraćaju na fakultetske obaveze, te sama svrha paranormalnog kampa u centru srpske prestonice apsolutno prestaje da postoji. Dakle, studenti su se vratili u klupe, ali kamp koji podržava studente koji žele da uče ostaje da postoji, iako u njemu gotovo nikada nije ni bilo studetanta?! Samo neke sumnjive spodobe, uglavnom muške. Prošetajte i provjerite sami. Molim vas.
Zašto, kako, sa kojom svrhom su tamo, znaju samo kreatori i finansijeri istog. Da li i dalje ima ljudi koji tu borave, zašto, ko ih finansira, ko su ti ljudi, sa kojom ulogom, samo su neka od pitanja na koje bi normalno vođena istraga trebala da da odgovor. Njih čuva srpska policija, kao i beogradski komunalci, popularni „Beli“, a na blokiranim raskrsnicama stoje betonske prepreke. Zbog koga i čega ih čuvaju, te šta i ko im tačno prijeti, to ni sam Bog ne zna. Izgleda da je na snazi ona narodna – u strahu su velike oči.
Drugim riječima, Ćacilend se oko prvog septembra tekuće godine u potpunosti otrgao od realnosti i sada postoji isključivo kao šareni čardak – Ćacilend, ni na nebu, ni na zemlji.
Blokira centralni beogradski park i nekoliko super važnih gradskih saobraćajnica zbog čega se postojeće saobraćajne gužve samo dodatno pogoršavaju. Na takvo nenormalno stanje ne reaguje ni gradonačelnik Šapić koji se ponaša kao da se apsolutno ne miješa u svoj posao, osim što bjesomučno postavlja kružne tokove po Beogradu.
Nadrealisti i Kusta bi pozavidjeli na ovakvom scenariju i zapletu.
Semantika nestaje ..
***
Ko zna, možda je ovo samo scena za snimanje nekog novog filma magičnog realizma. Živimo u svijetu post-istine, a mi ga u Srbiji baš živimo.
Baš.
Što reče ona stara patrijarhalna fora – „Ženo, je l’ ti vjeruješ meni il’ svojim očima?“
Jedno je sigurno – Ćacilend i Blokaderi (ko je rekao Srbija) kao termini i društvene pojave stoje jedno nasuprot drugog. Jedan od termina neće preživjeti ovu čudnu društvenu tranziciju.
Ima godina dana kako se ova bura u narodu ne smiruje.
Previše je nepravde, nasilja, arogancije tako da društvo puca po šavovima.
Tako je, kako je, dok ne stigne nužna promjena.
A stići će. Sve stigne.
Svojim ritmom.
***
Nego, knjiga je stigla iz štampe, a ja redovno kasnim sa većinom stvari 😊 To je sad već dio tradicije i životnog šarma za one kojima to ne smeta (najbližima 😊). Ali, šta da se radi.
Dobrano ranije, dobrom pripremom, uspio sam da zakažem prvi krug promocija koje su u stvari muzičko – poetske večeri posvećene Beogradu.
Nazvao sam ih:
Malo BGD veče sa Ogumanom – promocija knjige Pripovijesti Belog Grada
Datumi i lokacije su sledeći:
BEOGRAD // 13. novembar, četvrtak20:30, caffee Bistro Una Historia, Vidikovac/Filmski Grad,
ZRENJANIN // 18. novembar, utorak 19h,kafe klub Zona
BEOGRAD // 26. novembar, sreda20hBlack George klub, Savamala
NOVI SAD // 18. decembar,četvrtak19h, Knjižara Zenit
Možda bude još jedna decembarska promocija u Legatu Velje Pavlovića u Ratkovcu kod Lajkovca, ali o tom potom
Dođite na ove zanimljive večeri protkane umjetnošću i nepokorenim duhom Beograda.
Možete očekivati 60 minuta poezije, nježne muzike, čitanja odlomaka iz knjige uz zanimljive goste i humanitarni deo večeri (200 dinara od svakog prodatog primjerka knjige ide u humanitarne svrhe:
Una Bistro Historia – namenjen je samohranoj majci Ivani Jugović Stajić (35) iz Pančeva koja se leči od limfoma
kafe klub Zona – donacija za rad Udruženja Zona društvenog dijaloga, Zrenjanin
Black George klub – Udruženje mladih Moj krug (pomoć mladima sa alternativnim staranjem)
Knjižara Zenit – još nismo odlučili 😊).
Dešavanja će biti obogaćena zanimljivom izložbom 12 fotografija povezanih sa knjigom, autora Igora Motla.
Krajem osamdesetih, dok smo još bili pićuni kod učiteljice i išli u centralnu prijedorsku osnovnu školu „16. maj“, imali smo čas muzičkog. Učiteljica Dušanka, britka sablja frćkave, tamno smeđe kose je zamolila da se pripremimo i da svako nešto otpjeva. Možda smo bili drugi ili treći razred. Naravno, uvijek je blam ustati i pjevati ili recitovati pred vršnjacima. Tu se greške ne praštaju. Slično kao i sa današnjim klincima u digitalnom svijetu.
Elem, kada je došao red na mršavog i nasmijanog dječaka, okruglaste glave, nismo slutili šta nas čeka. Zvao se Elvis Merdanović, živjeo je u Puharskoj i polako je ustao. Pored oka mu se plavila vena na tankoj dječjoj koži. I onda, pravo niotkuda počeo je odlučno da pjeva:
Da kraj mene, vile stoje, sivo zlato da mi broje ..
dok je razred eksplodirao u smijehu i ciki, onoj pravoj, radosnoj dječoj graji. Smijuljila se i učiteljica, ali nas i rukom stišavala, dok je Elvis egzaltirao tihim refrenom:
Neću, neću, dijamante ..
iskreno se utiskujući svakim atomom tijela u pjesmu, baš kao originalni pjevač. To me fasciniralo.
Tako je prošao moj prvi susret sa pjesmom i muzikom Halida Bešlića, tamo negdje prije četrdesetak godina. Tada i mnogo decenija kasnije, postojala su dva Halida, onaj naš čuveni Prijedorčanin, tada sa plavim pramenom i ovaj drugi, potonji.
***
Čini mi se da ovih dana čitav Balkan piše, tuguje i iskreno žali za njegovim odlaskom. Ne bih se gurao da napišem dodatni tekst u tu silnu salvu riječi, ali me uvijek intrigira zašto ljudi ovako snažno i sponatano reaguju na smrt jednog umjetnika i pjevača. Dakle, antropološki i psihološki. Poslednji ovakav cunami emocija je bio kad je otišao vječni Đole Balašević, pomalo i kad smo se opraštali od Bore Đorđevića.
Imam tu nekoliko teza koje želim da podijelim, testiram.
Dakle, Halid Bešlić je bio prost čovjek, po svojoj prirodi i biću. Jednostavan i pristupačan uprkos ogromnoj slavi stečenoj još u bivšoj nam zemlji Jugoslaviji. To je ipak rijetkost.
Dalje, ta ista slava ga nije opčinila, učinila arogantnim, nadmenim ili pak pohlepnim. Čak štaviše, koristio je često da novčano ili podrškom pomogne drugima. Dakle, čovjekoljublje.
Treće, nije se ogriješio niti isprljao u nacionalnim oborima. Za njega je čovjek uvijek bio čovjek – Bošnjak, Srbin, Čeh ili Slovenac. Istu sudbinu dijelimo, istim ljudima u dijaspori pjevamo. Dijeli se muka tamo. Iskusio je to Halid i osjećao dobro.
Četvrto, imao je vrhunski muzički opus i nema čovjeka na Balkanu da nije bar nekada pjevušio neku njegovu pjesmu. Romanija ili Miljacka, Prvi poljubac ili Ja bez tebe ne mogu da živim. Dijamanti ili Što je tužna breza ta, U meni jesen je ili Zlatne strune. Samo za tebe Beograđanko mala ..
Sada već kolaju i legende o njegovim ljudskim dostignućima – zelenaš koji ga je htio reketirati, pa se postidio kad mu je Halid ponudio pomoć ne shvatajući da je ovaj došao da ga reketira, zatim tajne i diskretne donacije javnoj kuhinji u Sarajevu, pa znani i neznani ljudi kojima je finansijski pomogao oko troškova liječenja i slično. Ima i ona priča kad su ženi Sejdi i njemu početkom 80-tih neki klinci, domci banuli na vrata, a oni ih napojili i nahranili. To dodirne svakog jer samo ljubav i dobrota mogu spasiti svijet. To nas vraća uvjerenju da ima smisla biti dobar čovjek, bez lične koristi.
Ovako posthumno, sada izgleda da je uspio u toj želji da ga više pamte kao dobrog čovjeka nego kao pjevača.
***
Bešlić je kao i svi veliki umjetnici regiona bio integrator. Spajao je ljude sa ovih prostora kroz zajedničku emociju, kroz proslave, vjenčanja, rođenja, nesretne ljubavi, umiranje. Sve ono najvažnije malom čovjeku. I možda ono najvažnije, Halid nije bio fejk, nije bio lažnjak. Kod njega je bilo – što u radnji, to u izlogu. I zato su ga ljudi voljeli. Iskren i autentičan, jednostavan i pošten. Tako prosto.
Kolektivna svijest ljudi Balkana je svjesna da je ljudi takvog kova, integratora i onih koji su suštinski dobronamjerni prema svima, sve manje. Izumiru dobri ljudi, a na površini ostaju očnjaci (političkih) ajkula i loših, sebičnih ljudi u svim sferama društva.
Vjerovatno zato plačemo. Postajemo lošiji njegovim (i sličnim) odlascima. Metastazira i društvo.
***
Zato je mali plakat koji je jedna gospođa držala ispred sebe tokom spontanog okupljanja povodom pjevačeve smrti ispred Skenderije u Sarajevu prije nekoliko dana, za mene lajt motiv mjeseca – Budi kao Halid.
On nosi jednostavnu, univerzalnu i dostojanstvenu poruku koja je nasušno potrebna ovom rastresenom društvu u krizi – budi čovjek. Šta god se dešava i kakve god da su okolnosti, pokušaj samo da budeš i ostaneš čovjek. Lako se sklizne u ona druga, neželjena stanja – nemar, pohlepu, gordost, letargiju.
I zato, ne zaboravi.
Kad je teško, budi kao Halid ..
U meni jesen je, mada kažu svi da sad je proljeće ..
Jesen je. Negdje u selima, gdje je bolje rodilo, miriše jednostavni kolač sa šljivama, posut cimetom i prah šećerom. Metafora ljubavi na Balkanu, a možda čak i u Njujorku zbog jedne gospođe čiji su recept o takvom kolaču ponavljali svake godine u Njujork tajmsu, na zahtjev čitalaca.
***
Radio sam naporno u proteklom periodu, a naročito preko ljeta. Kao neki mrav.
Rezultati su sada opipljivi – nova knjiga je otpremljena u štampu.
Znam, neki će reći da u Srbiji nije vrijeme za knjige, čitanje, ljubav i vjerovatno su u pravu. Knjižari kažu da se knjige baš loše prodaju u poslednjih godinu dana, što ne čudi. Mnogo se žešće i važnije bitke danas vode na ulicama domovine. Bitke za dostojanstvo, pristojnost, te nadu u opstanak i budućnost Srbije.
Ne može se biti protiv mladosti jedne zemlje. To ne postoji ako toj istoj zemlji želiš dobro.
Danas je tačno jedanaest mjeseci od tragedije u Novom Sadu i posljedičnih protesta studenata i građana koji su evoluirali u borbu za opstanak srpskog društva.
***
Ne biramo vrijeme u kom živimo i stvaramo. Zbog toga nisam više mogao čekati sa izdavanjem knjige. Život nikada ne staje, uprkos okolnostima. On se uvijek odmotava njemu poznatim tokovima.
U tom duhu, odlučio sam da pustim svoju novu knjigu pod naslovom Pripovijesti Belog Grada u pretprodaju tokom mjeseca oktobra 2025. godine. Ona se može poručiti i platiti ovdje na mojoj stranici po promotivnoj cijeni od RSD 900 (Srbija) ili KM 15 (BiH i Republika Srpska). Knjiga je juče otišla put štamparije i to je radostan događaj za svakog pisca, bez obzira na kasnije ishode.
Nisam ovo sa pretplatom nikada činio, pa hajde da probam prvi put 😊 Distribuciju iste možete onda očekivati tokom mjeseca novembra tekuće godine.
I hvala vam na povjerenju i svakom pročitanom slovu.
Knjiga kroz dvadeset pet priča govori o duhu današnjeg Beograda kroz prizmu nataložene istorije, boemskih prethodnika i šmekerštine koja nestaje. Istovremeno, šara čudnim pejzažima grada kao što su kategorija Beogradske filharmonije, naselje Ripanj, imaginarna Tromeđa u srcu Beograda, slatki tragovi grada, baloni Beograda, i sl. Neke od njih su već objavljivane, neke su gajnc nove 😊, a sada predstavljaju jedan zaokruženi đerdan kazivanja.
Možda je sve to mali intimni kolaž i kolektivna hronika velikog grada koji povazdan nešto burlja 😊
Između ostalog, posvećen je studentskoj i građanskoj borbi koja je u toku.
Nema tu nazad.
Hvala i živjeli!
P.S. Od novembra takođe očekujte specijalne promocije knjige koje su više mali poetsko-muzički performansi posvećeni Beogradu. Uživaćemo zajedno, vjerujem. Dobrodošli ..
Pripovijesti Belog Grada, zbirka priča o današnjem Beogradu 