Priča se priča ..

da Rusi dolaze ..

Tako idu legendarni stihovi pop grupe Zana nastali prije više od trideset godina. Malo ljudi zna da je stihove ove pjesme napisala popularna i nedavno preminula Marina Tucaković i da imaju veze sa jednim bezobraznim ruskim vicem.

Bilo kako bilo, više se ne priča o dolasku jer su Rusi stigli u Srbiju i Beograd. Godina je 2024.

Ima ih svugdje – u supermarketima, parkovima, teretanama, restoranima, školama, na splavovima, na takmičenjima u ritmičkoj gimnastici, itd. Podstanari su u mnogim zgradama, kolege su na mnogim poslovima. U našu malu zgradu su se uselile dve Ruskinje kao podstanari. Jedna se preziva Sazonova i to sam vidio na prelijepljenom nazivu interfona. Takva saznanja su one male životne stvari koje vas naprasno osvijeste. Druga je nedavno dobila predivnu razglednicu iz Rusije, pa nisam odolio da je ne izvučem iz otvorenog sandučeta i pogledam izbliza. Nemojte reći nikom.

Neki pedantniji bi izlaganje počeli podacima da je nakon početka rata u Ukrajini u Srbiju u sledećih godinu dana stiglo i zvanično se registrovalo oko 140 hiljada novih ljudi. Oko 130 hiljada ruskih državljana i desetak hiljada Ukrajinaca. Danas, sredinom 2024. godine taj ukupan broj se procjenjuje na dvjesta, pa čak i tri stotine hiljada ljudi.  Zanimljivo bi bilo vidjeti statistiku koja mjeri uticaj dolaska ovog stanovništva na rast srpskog BDP-a, kao i rast ukupne potrošnje. U svakom slučaju, demografsko krvarenje Srbije je na trenutak prekinuto ovom dobrovoljnom i neplaniranom migracijom, a potrošnja i ekonomski potencijal zemlje uvećan.

***

Puno puta smo čuli frazu da se istorija ponavlja, ali teško se oteti utisku da je prije otprilike stotina godina već postojalo spontano i masovno preseljenje Rusa, Jermena, Gruzina, Jevreja i drugih naroda kao posljedica Oktobarske revolucije i preuzimanja vlasti od strane boljševika, kako kažu. Osvježavanju sjećanja na ovaj zanimljivi fenomen doprinijeo je i Bjelogrlić serijom Senke nad Balkanom i plastičnim prikazom Belogardejaca, ali i kulturnog pečata koji su ostavili ovi novonaseljeni žitelji tadašnje Kraljevine SHS. Neki izvori kažu da se tadašnji ruski emigranti nisu naročito zanimali za politički život Srbije. Čini se da je slična situacija i danas. Kažu i da su tada najveći doprinos dali u arhitekturi, kulturi i nauci, a da je veliki broj radio i u ondašnjoj državnoj administraciji. Danas je situacija malo drugačija zbog tehnološkog napretka tako da je većina novopridošlica sa sobom donijela sopstvene poslove koji se i iz Srbije mogu „remote“ raditi. Uglavnom vezano za IT industriju i usluge. Tu se jasno osjeća duh novog vremena.

I prije stotinjak godina radili su sve ostale moguće poslove – konobarisali, trgovali, vozili, usluživali, ali činjenica je i da je više od polovine bila visoko obrazovana. Time su zaista predstavljali ogromnu intelektualnu i radnu snagu koja je Srbiji u to vreme itekako bila potrebna, kaže moj drugar Milan Prosen, istoričar umetnosti i profesor na Fakultetu primenjenih umetnosti u Beogradu.

Interesantna je tadašnja priča arhitekte Viktora Lukomskog čija se jedina preostala fotografija čuva u Istorijskom arhivu Beograda. On u Srbiji nije imao rodbine, pa ga je sahranu organizovalo i platilo preduzeće u kom je radio. Rođaci su ostali u Rusiji odakle je pobjegao poslije Oktobarske revolucije 1917. godine, priključivši se desetinama hiljada ljudi koji su, uglavnom zbog ideoloških neslaganja i straha od političke osvete, napustili zemlju. Ima li sličnosti sa današnjim vremenom? Sigurno.

Među njih četrdesetak hiljada, uglavnom vojnih lica i intelektualaca, on je pripadao jednom značajno užem krugu arhitekata, slikara i drugih umjetnika koji su kroz 20. vijek promijenili mapu Beograda. Pored pomenutog arhitekte, tu su još i Nikolaj Krasnov, Nikolaj Vasiljev, Vasilij fon Baumgarten, Vasilij Androsov, Sergej Smirnov, Georgij (Đorđe) Kovaljevski i Vladimir Zagorodnjuk. Možda najpoznatiji među njima je general Vronski koji je kasnije, pod neki kažu misterioznim okolnostima, preminuo u Briselu 1928. godine.

Period između dva svjetska rata je najintenzivniji period rada ruskih emigranata u Beogradu, kada su učestvovali u izgradnji i ukrašavanju Dvorskog kompleksa na Dedinju, Generalštaba, Narodne skupštine, Narodnog pozorišta, Glavne pošte i drugih javnih zgrada. Izvori kažu da su radili i na izgradnji Patrijaršije i nekoliko crkava u Beogradu.

Interesantno je da su Ameri tokom bombardovanja Srbije i Crne Gore 1999. godine srušili zgrade Generalštaba i da se danas vodi živa polemika da li je Vlada poklonila ovaj simbol tim istim Amerikancima.

Srbija, zemlja čuda, na razmeđi velikih sila ..

***

U Srbiji je ruski sentiment i dalje visoko prisutan. Ljudi po dubini vole i cijene Rusiju, ruski duh i kulturu. Koliko je to objektivno i da li oni u stvari cijene svoju sliku (ili predrasudu) o današnjim Rusima, njihovoj kulturi i duhu, e o tom bi se moglo dobrano polemisati.

Apsurd najnovijeg dolaska Rusa u Beograd i Srbiju se ogleda u tome da to uglavnom nisu oni Rusi ili slika Rusa koja se našem narodu dopada – produhovljeni, nematerijalni, patrijarhalni, tradicionalni.  Stigli su nam takozvani MTV Rusi – istetovirani, vrijednosno zapadnjački orijentisani, introvertni, arogantni, pomalo blesavi i nerazumljivi ovdašnjem življu. Uglavnom netradicionalni i slobodni, ako se to može tako okarakterisati. Naravno, ima dosta običnih porodica sa malom djecom, samaca, ali i gej parova, osobenjaka, karijerista, dezertera koji bježe od vojne obaveze. Drugim riječima – sataraš svega i svačega. Moje komšinice, djevojke od dvadeset do trideset godina na primjer, tuku pivu radnim danom od podne i tetovirane su svugdje, vjerujte. Čime se bave i šta planiraju u životu, nemam pojma. Sve je to za mene jedna velika misterija.

Mislim da se većina onih koja je odlučila da napusti Rusiju od početka rata u Ukrajini nadala da će oluja brzo da prođe i da će nastaviti sa sopstvenim životima tamo gdje su stali. Prošlo je već dve godine i kusur od tog trenutka i nešto što je bilo privremeno, postalo je stalno. A to može da kreira razne vrste izazova i problema.

Danas Rusi u Beogradu koriste Yandex za prevoz, imaju svoje frizerske salone i kozmetičare, prave koncerte sa popularnim ruskim umjetnicima koji gostuju ovde i vode jedan prilično bogat kulturni i društveni život. Kao što rekoh, pomalo su zatvoreni u sebe, ali i solidarni jedni sa drugima. To je normalno i razumljivo. Srbija i Beograd mogu biti ponosni kako su ih prihvatili u trenutku kada ih je čitav zapadni svijet satanizovao. Ovdje su slobodni, kao i Ukrajinci i to je zaista velika stvar. Otvorena avionska linija sa Moskvom čini da se porodice viđaju i sastaju. Znam čak i slučaj da je kolegina supruga iz Švedske dolazila u Beograd da se vidi sa porodicom iz Rusije nakon dvije godine. To je dirljivo i normalno. Naravno, pričamo o običnim malim ljudima i njihovim sudbinama. Ne o režimima i vlastodršcima.

Pitanje koje lebdi u vazduhu je da li će kao i prije sto godina da ostave dugotrajan pečat na grad i zemlju ili  će migrirati na Kipar i Tursku, možda dalje u Aziju, teško je procijeniti.  

Mi dobro znamo da je Balkan Balkan, ali je istovremeno i Evropa. I onda dolazimo na sentencu koju je davno ispalio mudri i dugotrajući srpski političar – „Spasa nam nema, propasti nećemo.“

Takva nam je valjda sudbina ..

PROPUTOVANJE

Zovnite me u Istru

da bosom nogom

pomjeram prste po hrapavom teranu

crvenom u odbljesku sunca.

Vodite me na Unu

da umijem lice i dušu

u svježini života i tirkiznoj boji

ljepšoj nego u Egiptu.

Pitajte me za Neretvu

gdje odbjegla kapljica vode

okomito skače uvis na Stari Most

da otisne dašak svježine.

Posadite me na Tjentište

da gledam između spomenika

kako dan prolazi

u tihom spokoju ćutanja.

Vratite me na Sanu

da mirno glogoćem

ostatak života

pecajući, da ništa ne upecam.

Prošetajte me Kozarom

da se napoji duša

ljubavi majčine

i ogrne šalom od borovih iglica.

Montirajte me na Avalu

gdje je vaskrsnuo toranj

što bljeska noću

dalekim svijetovima.

Pošaljite me na Staru Planinu

da žmirkam na livade

što blago ukoso padaju

prema smiraju noći.

Divljim borovnicama

umrljajte mi ruke

na vrhu Kopaonika

dok bacam pogled ka Kosovu i Metohiji.

Umočite me cijelog u Boku Kotorsku

kad nema turista

pa more nježno šušti

ispod tinte od neba.

***

Gdje god sam bio,

svuda sam poginuo

pa sad živim

u proputovanjima.

Beogradski mali pijac

Beogradski mali pijac, poplavila Sava

Moju dragu eto tako, zabolela glava ..

Tako je baršunasto pjevušio veliki pjevački bard Tozovac nekoć dok u sadašnjosti manifestacija Beogradski noćni market (BNM) „hara“ kulturno-preduzetničko-zabavnim trouglom Belog Grada. Jednom mjesečno naprave karambol boja, mirisa i ukusa kao na istočnjačkim bazarima. Bajkoviti bućkuriš male privrede, mladosti i modernih zanatlija. Misticizam istoka i razuzdanost zapada. Ima i onih koji se tu šlepaju, tvrde pazar, nedostojni da daju pravi doprinos sintetičkom razvoju preduzetništva, ali gdje ima žita, ima i kukolja. Normalno je to. Bez panike.

U drugom dijelu ove popularne manifestacije najčešće nastupa di-džej koji zaista napravi dobru atmosferu među življem, već omamljenim alkoholnim radostima. Par puta sam primjetio Huga, našeg smirenog, ali povremeno eksplozivnog druga sa fudbala, kako miksuje zikamu i lagano densa kukovima. Nice (najs). Van šablona. Tako će biti i u aprilskom izdanju tekuće sezone.

Cijenio bih da jedan noćni market počne ili se završi legendarnom pjesmom iz naziva ovog teksta. To bi bilo pošteno. Fer, što bi rekla današnja djeca.

Ne počinje svijet od nas. Treba se sjećati, po mogućnosti na kreativan način., a BNM je pokazao inovativnim nastupom da takav potencijal već nosi.

***

A kako to stvarno izgleda, pitate se možda?

Pa, kako sam primjetio, jednom mjesečno se izabere prigodna beogradska pijaca. Računam da nisu sve pogodne iz logističkih i lokacijskih razloga. Najčešće su to do sada bile pijaca u Bloku 44 na Novom Beogradu, Đeram na Bulevaru i Bajloni ispod Skadarlije. Čini mi se da su bili i na Zelenjaku, kao i na pijaci na Banovom Brdu, ali to je manje važno. Dakle, izabere se pijaca i odredi datum, te vrijeme trajanja hepeninga koje je najčešće od 18-24 časa. Potom se pozovu izlagači da se prijave i plate kotizaciju, naravno.

Skupe se onda tu razni proizvođači i preduzetnici – proizvodnja sira iz Čuruga, plakata iz Beograda, minđuša, prstenja, sapuna, slanine, štrudli, majica i konfekcije, kraft piva, pljeskavice, ručno spravljanih namaza od bundeve, badema, kikirikija, pa onda razni sosovi i začinske đakonije, predivne daske za sječenje mesa i posluživanje hrane, domaći sirupi, matični sokovi, ručno spravljani čajevi, melemi, drangulije, rukotvorine, narodne masti i trista drugih čuda. Sve ti se sludi u glavi od mirisa, boja i oblika kad se promuvaš kroz tu pulsirajuću masu bacajući oko čas na jednu, čas na drugu stranu.

Svojevremeno je ova manifestacija kao koncept nekoliko puta održana i u Beču, ali ne znam šta se s tim desilo. Svakako je dobar primjer kako mogu ideja, koncept i znanje da se izvoze u razvijenija društva. Elegantni Beč, uz sve raznovrsne zamjerke koje sitničava duša može da smisli, to svakako jeste.

Da stvari nisu idealne pokazuje stiskavac koji plešete sa silesijom ljudi već negdje od 19 časova. Imajući u vidu da program počinje u 18 sati, nemate mnogo vremena, ni izbora da prošetate ovom izložbom na otvorenom i uživate u sitnom šopingu i četovanju sa izlagačima. Prostor naprosto postaje prepunjen ljudima, djecom, penzionerima, mladima, izlagačima i pomagačima, pa prolazak postaje gotovo nemoguća misija. To naprosto umanjuje dobar doživljaj dešavanja i kreira frustracije kod posjetilaca – ne možeš da vidiš ono što želiš, ne možeš da kupiš ono što si naumio jer je rasprodato ili ne možeš da stigneš do tezge (recimo brutalno ukusni namaz od pistacija i bijele čokolade) i ne možeš slobodno da cirkulišeš po izložbi. Prije ili kasnije, ova manjkavost će prilično koštati organizatore i nadam se da su već počeli da rade na modelima koji bi im omogućili održiviji market. Na primer, da ograniče broj posjetilaca, pa onda kad dostignu maksimum za jedno veče, puštaju sledeću grupu tek kad neko od posjetilaca napusti šou. To bi omogućilo znatno prijatniji ambijent za projektovano druženje i privređivanje. Možda postoji i neka druga prihvatljiva organizaciona solucija, nisam pametan, što veli moja pokojna baba.

***

Ne znam kude ste ovog vikenda, ali ako vas put nanese u Beograd, nije loše da se napenalite i dođete u petak 26. aprila na sledeće izdanje Beogradskog Noćnog Marketa i testirate sami taj dobar vajb Beograda. Žurka na pijaci Đeram, uprkos rezolucijama, medijskim prijetnjama, jalovim političkim borbama opozicije i vlasti, pljački vlastodržaca, metastazi Beograda na vodi, hladnom vremenu …

Kući da ponesete neki domaćim rukama „smuljani“ crno-beli krem sa belgijskom čokoladom, bez obzira za koji tim blizu Topčiderskog brda navijate.

Kad se vratite kući sa puta, ispečete dobar ‘lebac i uzmete varenike za večeru. Biće vam drago da to posložite na trpezu i miru gustirate uspomene koje ste upravo zaradili. Đuskajući ramenima uz neku dobru kućnu mjuzu i spremajući se za počinak.

Zadovoljni ..

Tako treba.

Duh Baš Čelika iz Preletovih priča koji čuva Beli Grad od onih koji ga nagrđuju.

Neuništiv ..

Uoči Evrovizije 2024. godine ..

Sunčan je i prohladan dan u Malmeu. Gradu na Sjevernom i Baltičkom moru gdje svježina vjetrom udara u jedra grada, oslobađajući pozitivne jone. Diše se zdravije nego na Balkanu. Ogromne vjetrenjače vrte se u moru, na potezu između Kopenhagena i Malmea, između Danske i Švedske. Nedostaje samo džinovski Don Kihot da ih napadne iskrzanim kopljem. Blizu je i legendarni most Oresund koji efikasno povezuje ove dve zemlje i grada. Zaista je blagougodno kad vozom protutnjite kroz tunel, pa izletite iznad mora koje se uvijek uzburkano ljulja oko jurećih mašina. Kratkotrajna milina i dodir zadovoljstva.

I dok vozovi sa stanice u naselju Hilije prolaze i dolaze, galebovi u paru kriče na banderama svjetiljki, užurbano je između zgrada, na pločnicima i trotoarima. Jasno je da se nešto neuobičajeno dešava. Radovi su u toku – dizalice, kranovi, kamioni. Peru se prozori na zgradama oko Malme Arene. U metalnim korpama, zatičemo radnike na velikim visinama kako rade fizički zahtjevne poslove. Na zemlji, za razliku od Beograda kojim neumorno krstare žute i plave krstarice Glova i Wolta, Malmeom gospodare ružičasti kuriri i dostavljači Foodore, najčešće na motorima, ali obavezno sa kacigama.

Kako reče Đole Balašević – dobro je počela nedelja, poslednje pripreme za maturu ..

***

Evropa i vizija su nekada skladno stajali zajedno. Slobodno su mogli ići u jednu rečenicu. Sukladno, kako bi rekli komšije Hrvati. Danas mi se čini da to nije slučaj. Netragom se izgubila vizija, a i Evropa sa njenim vrijednostima luta u magli. Naprosto je tako.

Na tom nekom fonu je i današnje takmičenje Evrovizije koje za dvadesetak dana u stiže u ovaj grad. Neki ga i dalje hvale i prate. Poznajem čak i neke fanove, ali većina ljudi više ne može ni da isprati tu količinu muzičkog treša i hiperprodukcije. Šarada muzike, biznisa, propagande i politike. Ove godine knjižimo učešće 37 zemalja u dve polufinalne večeri, a zatim i finalno veče. Sve nam se ovo dešava u vrlo specifičnom trenutku na svjetskoj geopolitičkoj pozornici. Sukob Izraela i Irana prijeti da preuzme globalni primat pažnje i tiho preraste u treći svjetski rat. Bojazan koja provejava od Nordijskih obala do Balkanskih gudura i čini nas ljudski jednakim u raljama života. Sjećamo se kako je scena iskorištena prošlih godina da se pošalje jasna poruka podrške Ukrajincima u sukobu sa Rusijom. Ko zna kako će sve to izgledati ove godine. Mogu da zamislim ..

Kroz razgovore sa švedskim kolegama razumijem da i kod njih postoji zebnja oko bezbjednosti tokom masovnih okupljanja i da će većina tokom te dve dinamične sedmice ostati kući, sa porodicama, preskačući halabuku i gužvu. Oprezno, u skladu sa prilikama. I onako je pola ulica zatvoreno za saobraćaj. Domaćini pored produkcijskog spektakla u velelepnoj Malme Areni pripremaju i evrovizijsko selo puno zabavnih sadržaja koje će biti smješteno u samom centru grada u jednoj od manjih gradskih ulica. Da biste iz centra došli do naselje Hilije gdje se nalazi sama dvorana morate da prođete i blizu stadiona FC Molme gdje se fudbalski rodio legendarni Zlatan Ibrahimović, a zatim i (ne)časno ljudski nastradao na simboličnom nivou kada su mu najvatreniji tifozi srušili statuu ispred stadiona jer je investirao novac u drugi švedski klub. Izdaja se očigledno svuda teško prašta.

Kada nakon toga začuješ da se trenutno švedski muškarci takmiče čija baterija na električnom automobilu duže traje, odnosno može da pređe veću distancu, shvatiš da smo mi sa Balkana ipak jedan drugi svijet, još uvijek. Na tu priču ide i visoka cijena električne energije u Švedskoj, kao i instalacija i održavanje solarnih panela po kućama i stanovima gdje vidite da se svaka kruna, dinar, evro ili marka itekako paze.

***

Na kraju, možda je najbolje otići na neku FIKU ili ti švedsku pauzu gdje se zaista ljudi socijalizuju, slušaju jedni druge i smiju. Lijepo je i potrebno. Usput uzmete neku pravu cimet rolnicu da vam iz ruke zamiriše do korijena nosa. Već tad se brk nasmije, kao neki senzor da ima. Ne treba vještačka inteligencija ili AI za to.

Nakon toga, možda nije loše prošetati do male, moderne tržnice Saluhalen blizu mora i smazati neke prave švedske ćufte prelivene originalnim lingonberi sosom ili dobrog lososa uz crni hljeb premazan jakim puterom, omiljenom hranom mnogih skandinavaca. Obavezno čaša hladne švedske vode iz pipe. Na to su posebno ponosni. Bude nekako lakše, a i zaboravi se na lošu muziku koja dolazi.

Vrati se neki Arsen uz more i vjetar uz stihove – sa okusom mora, sa okusom soli ..

i Mediteran sa Balkana sa spoji sa čvrstim i ljubaznim nordijskim karakterom.

Ništa Baby Lasagna, ništa Teya Dora i Breskvica.

Samo neprskano voće i povrće. Kao pravi Šveđani. Iz Svenske ..

Сестра ли си?

Ти си ми сестра

    за друге не знам,

    кад грлом запјеваш

    ту нисам сам.

    Ти си ми сестра,

    а муслиманка.

    Ја неки Србин,

    о каква игранка.

    Ти си ми сестра

    то другим не допире,

    километри међ’ нама,

    музичке судопере.

    Ти си ми сестра,

    озрачена се будиш

    ја само шутим,

    говорим јидиш.

    Ти си ми сестра

    живот те опрљио

    само се смиј,

    Бог те поживио!

    Ти си ми сестра,

    шта кошта да кошта,

    цијену сам плаћам,

    тисковину пошта.

    Ти си ми сестра

    ником нисам рек’о

    свако своје крпи

    живот нам претек’о.

    Кад се сретнемо,

    горе долине

    од Сане до Уне

    и прабабе Тривуне.

    Равних нам нема

    ни земље ни људи,

    не може нико

    да нам суди.

    Јер ти си ми сестра,

    ником нисам рек’о ..

    Teologija

    U grčkom jeziku Theos znači Bog, a logos – nauka tako da teologija predstavlja učenje o Bogovima ili Bogu. Na Wikipediji piše da je to sistematsko i racionalno proučavanje koncepata Boga ili bogova i njihov uticaj na prirodu samih religijskih istina.

    Teologijom se takođe naziva zvanje stečeno po završetku specijalizovanih religijskih studija, najčešće na univerzitetima i bogoslovskim fakultetima. U Beogradu za jedan takav fakultet dobro znamo, na kružnom toku Karaburme, a nedaleko od kultnog stadiona OFK-e koji klizi ka Dunavu već godinama. Bog to samo sramežljivo nadgleda.

    Ime Teodor je izvedenica od iste grčke riječi za Boga i druge grčke riječi doron koja predstavlja dar. To nas vraća u daleku prošlost kada je za Makabi iz Tel Aviva nastupao čuveni, markantni košarkaš Doron Đamši.

    Koji su to danas košarkaši koji bi mogli imati takav, božanski prizvuk u samom imenu?

    ***

    Ne treba ići daleko da se stigne do jednoga.

    To je izuzetni veteran koji na pragu 38. godine nosi evroligaški tim. I to ne bilo koji tim, već poslije reprezentacije, najdraži. Crveno beli tim, lociran na ušću dveju reka ispod Avale.

    Košarkaški klub Crvena Zvezda se ove evroligaške sezone muči, kao i nekoliko prethodnih. Odigra jednu ili dve dobre utakmice, bljesne kao ime kluba, a onda potone u bespuće. Nema prizivanog rezultatskog kontinuiteta, a ambicije su najviše već nekoliko godina. Klub organizaciono izgleda jako dobro. Vidi se da je utegnut i uredan, zna se ko šta radi i uglavnom funkcioniše dobro, čak odlično. Marketing radi svoje, navijači su ponovo u hali u velikom broju, skauting tima je dobar, dovode se odlična pojačanja, izvanredni treneri. Pa opet, uvijek ima neko ali što djevojci sreću kvari.

    Zvezda se ove sezone nije libila da povlači hrabre i brze poteze. Kad je na početku krenulo „štuckanje“ sa trenerom Duškom Ivanovićem, reagovano je ekspresno i doveden je nov, takođe dokazan evroligaški trener. Sve sa ciljem da se ne ponove greške iz nekih prethodnih sezona i reaguje kada promjena kasni da bi se napravio ozbiljniji rezultat. Nakon problema sa plejmejkerima, ponovo super brzom reakcijom doveden je talentovani Nikola Topić i svi pravi zvjezdaši su bili sretni jer su poslije dugo godina vidjeli dva velika igrača kojima je Zvezda u srcu. Zajedno na terenu – jedan koji polako odlazi sa velike scene (i ide u istoriju) i drugi koji sigurno na nju stupa. Teo i Nikola, kao savršena rezonanca velikog kluba. Optimalan miks talenta, ljubavi prema klubu, košarkaške vještine, mladosti i iskustva.

    Ono što je ove sezone možda i najupečatljivije je lice Crvene Zvezde kada je Teo na terenu, odnosno kada ne igra. To su zapravo dve ovosezonske Zvezde. Jin i jang narandžaste košarkaške lopte. Vidjelo se to u Evroligi, vidjelo se i u finalu nacionalnog Kupa. Ta glad u Teodosićevim očima i žar sa kojim igra u crveno-belom dresu ne srećemo često, pogotovo znajući da se radi o vrhunskom sportisti sa izuzetnim evroligaškim i reprezentativnim ostvarenjima. Kad je igrao za reprezentaciju, imao je poseban naboj, ali mi se čini da je ovo sad još jedna dimenzija preko te granice. Pogotovo što mu je reprezentativna karijera okončana.

    Pre petnaestak godina, kad smo bili dosta mlađi moj drug C. i ja, smo se zezali da Miloš ima onu kulersku facu studenta sa druge godine ETF-a. Smoren od učenja i Matematike 1, ali eto nekako taljiga na terenu. Bez previše emocija i facijalne ekspresije. Samo se igra, bez puno uzbuđenja.

    Sad kad je pri kraju karijere izgleda kao da mu je najviše stalo. Duboko osviješten prolaznosti svih nas, igra odbranu kako ga nismo vidjeli deset godina, asistira, poentira, podiže energiju timu i publici. Možda shvata da je kraj blizu i želi učiniti nešto epohalno za klub i armiju navijača, ne znam. Možda želi Evrotitulu da se sa njom upiše u crveno belu košarkašku vječnost? 

    ***

    U receptu za Zvezdin timski uspjeh i narastajuću teologiju vidim dve stvari, podjednako važne i podjednako subjektivne.

    Kad uđete u Arenu, Pionir, halu u Železniku, a igra Zvezda, uglavnom ćete desno ispod koša u parteru zateći gospodina N. Čovića kako sjedi i posmatra utakmice. On to naprosto voli i živi, ali mi se čini da pravi sličnu grešku kao i ja sa starijim sinom – prevelika želja i prisutnost,  predominatan kao ličnost koja ne dozvoljava drugima da se razviju i u potpunosti dokažu. Njegova karma iz prethodnih života kao da ne dozvoljava da Zvezda poleti više u Evroligi, iako su svi objektivni parametri tu – tim, organizacija, budžet, struka. Nekada u košarci, kao i u životu, dva plus dva nisu četiri. Potrebna je doza sportske sreće, splet okolnosti, alhemija, a što da ne i naklonost Bogova. A to mora da se zasluži.

    Drugo, sinergija je nešto što se u timskom sportu traži kao sveti gral. To je ono kada efekat koji tim proizvede, odnosno igra i kvalitet, prevazilaze zbir pojedinačnih kvaliteta svih članova tima. Stvari moraju da kliknu, a to nikada ne znate dok ne posložite elemente zajedno u tim i startujete. Šabaz Nejpir je vrhunski igrač, a nije se uklopio u Zvezdi, Saša Obradović je jedan od najboljih evropskih trenera trenutno, veliki zvezdaš, pa sa klubom nije „kliknuo“. Imao je nesreću da dođe u periodu korone kada nije bilo navijača, itd. Košarkaški klub Partizan je sinergetski efekat impresivno prezentovao prošle sezone kroz odnos: trener – navijači – igrači i samo je suluda tuča u Madridu spriječila grobare da ponovo vide Fajnal for, a vjerovatno i da se na krilima tog talasa popnu na tron. Šteta.

    Elem, slutim da ako Zvezda vrati Kalinića, dovede ova čuda iz Mege, gosn. Čović napravi dobrovoljni otklon (a videli smo da ima snage za to kad se svojevremeno rođenom sinu zahvalio na košarkaškim uslugama), sačuva se od većih povreda tokom sezone, ima kontinuitet na mestu trenera, možda košarkaška teologija i proizvede neko čudo sledeće sezone. Fajnal for bi bio prava mjera za armiju navijača i snažna satisfakcija za godine (evropsko-rezultatskog) strpljenja. Slutim neku radost.

    Vrijeme u svakom slučaju neumitno ističe i teško će nakon toga zvezdina teologija u ovakvoj konstalaciji moći da proizvede željeni igrački i rezultatski efekat.

    Saznaćemo brzo kakva je (košarkaška) presuda.

    Za koš više ..

    Rimejk čuvenog filma Boj na Kosovu

    Kako nezvanično saznajem iz povjerljivih izvora bliskih predsjedniku Republike Srbije, pao je definitivan dogovor oko snimanja rimejka čuvenog filma.

    Naime, film Boj na Kosovu originalno snimljen sada već daleke 1989. godine, režiraće čuveni Klint Istvud (Clint Eastwood), a prema postojećem, adaptiranom scenariju akademika Ljubomira Simovića. Vremešni režiser i glumac je tom prilikom izjavio da se čovjek živi dok radi i osvaja nove prostore, tako da se raduje ovom nenadanom izazovu i učenju kroz stvaranje. Inače, dugo je kao izbor figurirao čuveni njemačko-američki režiser Wolfgang Petersen koji se proslavio u Holivudu sa više filmova, a možda najviše sa antičkim spektaklom Troja. Na žalost, ovaj majstor celululoidnog zanata je preminuo tokom 2022. godine od raka pankreasa.

    Naslovnu ulogu velikog srpskog junaka Miloša Obilića će na radost mnogih sa Balkana igrati fenomenalni Bred Pit  (Brad Pitt), iako je i markantni Orlando Blum (Orlando Bloom) figurirao kao ozbiljan kandidat. Presudio je Orlandov gust raspored i već preuzete obaveze. Ulogu prokuženog Vuka Brankovića povjerena je izuzetnom Hoakimu Feniksu (Joaquin Phoenix), tako čestom negativcu mnogih kultnih filmova. Treća ključna uloga (sultan Bajazit) u ovom istorijskom spektaklu pripašće poznatom turskom glumcu Halitu Ergenču (Halit Ahmet Ergenç) super-poznatom po ulozi Sulejmana u turskoj seriji “1001 noć”.

    Dok su kastinzi za ostale uloge u toku, nema sumnje da će ovaj istorijski rimejk probuditi duhove u regionu, ali i kandidovati se za titulu najboljeg holivudskog „blokbastera“ tokom 2027. godine, za kada je planiran završetak snimanja i premijera filma koja će simultano biti održana u Holivudu i Beogradu, kaže jedan od promotera čitave akcije, Srbin i Amerikanac, gospodin Den Tana (Dobrivoje Tanasijević).

    Kao kuriozitet, navodi se da će novosadski ogranak producentskog studija Iervolino studio d.o.o. čiji je suvlasnik poznati glumac Miloš Biković  raditi svu neophodnu animaciju potrebnu za snimanje filma, čime se srpska filmska industrija u potpunosti uključuje u ovaj itekako zanimljiv projekat.

    Enormni budžet, čiji je iznos još uvijek državna tajna, za ovu režisersku, glumačku i scenografsku ekipu biće opredijeljen od strane Republike Srbije u okviru obilježavanja svjetske izložbe EXPO 2027 i po riječima visokih državnih službenika, film će poslužiti da čitav svijet na jednostavan način razumije pravednu srpsku borbu oko Kosova i Metohije, kao i značaj koji za srpski narod ima ovo sveto mjesto. Nema bolje diplomatije od lijepo upakovane istine, kažu.

    Ostaje nam samo da strpljivo čekamo kraj snimanja i prikazivanje filma u bioskopskim halama. Neki već očekuju rekordnu posjećenost, makar u regionu, dok se po kuloarima šuška da je i veliki Netflix zainteresovan za ovo djelo.

    ***

    Ako vam se na trenutak učinilo da ovaj tekst nije istinit, u pravu ste.

    Sretan vam 1. april, svjetski dan šale!

    Aprililililililil 😉

    Buđenje ranog proleća

    i blagi bol u grudima,

    a pesma takva da može da se otpeva ..

    Tako pjeva Bajaga, a nas su učili da je danas prvi dan proljeća. Sad je i to unapređeno i numerički preciznije, pa su ga ipak markirali juče, na samu proljećnu ravnodnevnicu.

    U tom fonu, cvjetala je predivna magnolija u dvorištu pokojne teta Paše. Ona nosi tu neku nježno i blijedo – ljubičastu nijansu koja se preliva u mekano bijelu boju. Kao ovlaš namrljanu, tek da nije čista bijela. Na suncu, ti grozdovi cvjetova izgledaju kao predivne jabuke, branice. Mart je tek počeo, ali temperature su klimnule glavom i priroda je pokuljala.

    A šta je sa ljudima ?

    ***

    Dakle(n), ljudi su se pobunili. I to je dobro. Znak da smo živi i mrdamo. Znak da se borimo za prave vrijednosti. Umjetničke, muzičke, etičke.

    Narodna poslovica kaže – Krčag ide na vodu dok se ne razbije -. Disonantni su tonovi, pa traže razriješenje. Onaj ko poznaje muziku zna da će melodija doći na svoje i leći u harmoniju. Kada i kako, vidjećemo.

    Predivni ljudi iz Beogradske filharmonije su durali, durali i onda pregorjeli. Kao istrošene „durasel“ baterije. Naprosto, dogorjelo je do nokata. A nisu jedini.

    Ansambl koji slavi vijek postojanja (!), kroz čiji muzički i umjetnički opus provejava i prolazi čitav svijet, koji prednjači u regionu, a u Evropi može „da se ponosa“ maltene sa bilo kojom Filharmonijom, doveden je na rub egzistencije. Rub materijalne egzistencije. Podsjetiću, to je ono kad ne možete da platite sve račune ili kupite djetetu novu odjeću ili obuću, ne idete na odmore, a bogami razmišljate i kako ćete se prehraniti do kraja mjeseca. Na žalost, živimo u vremenu gdje brutalna verzija kapitalizma hara regionom i gdje su njegovi korektivni mehanizmi u vidu institucija i države, obesmišljeni do apsurda, tako da žrtava ima posvuda. I sve ih je više. Posjetite vaše pijace.

    Jedan od „kolaterala“ su i institucije umjetnosti. Neke od njih vrhunske, kao što je Beogradska Filharmonija.

    Dok je pokojni Tasovac bio živ, nešto su od planova i uspjevali sprovesti. Ne ulazim u njegovo (upitno) političko opredijeljenje. Pričam samo o umjetnosti, slično kao i sa izuzetnim umjetnikom Koljom. Otkako je Tasa preminuo, sve je otišlo dođavola. Ironično, potajno sam priželjkivao da Filharmonija obradi opus Olivera Mandića na jednom koncertu, otprilike onako kako je to nedavno uradio džez orkestar HRT-a sa pjesmama Darka Rundeka. Takav koncert bi onda adekvatno nazvali – Dođavola sve sa BGF i Oliverom M. 😊

    ***

    Često pominjem pjesnika Radjarda Kiplinga i njegovu inspirativnu pjesmu Ako. Ona bi u ovom kontekstu mogla da izgleda ovako:

    Ako nemate umjetničku kuću,

    ako su vam plate srozane do minimuma pristojnosti,

    ako morate da radite još nekoliko poslova pride da vam život zaliči na nešto,

    ako su vam poslednje uniforme sašivene pre desetak godina

    ako već dve godine nemate umjetničkog direktora

    ako slavite sto godina trajanja i stvaranja

    ako ste izuzetno obrazovani, pristojni i zahvalni,

    ako vam je godišnji budžet mizerable

    ako pri tom predstavljate svojevrsnu muzičku reprezentaciju grada, pa čak i čitave zemlje,

    onda je vrijeme sine moj.

    Vrijeme da se ustane.

    Kaže No passeran.

    Stvari promijene i stave na svoje mjesto.

    I zasvira nova simfonija, na polzu otadžbine.

    ***

    Kultura je so jednog naroda i države. Bez kulture, ne postoji narod, ni zemlja. To je neprofitna djelatnost, te značajna vrijednost koju dodaje mora da se mjeri drugačijim aršinima – nematerijalnim. Svako zrelo društvo bi to moralo tako da razumije. Koliko bi se u šoldima procijenio Hilandar ili pjesma Limun žut, zatim spomenik Ćele Kula ili gibanica, jabuka kožara. To je nesamjerljivo. Jedan potpuni svemir.

    Svjesni su toga naši obrazovani muzičari iz Filharmonije, zato i nisu izdržali. Nije im dala savjest. Da po ovom pitanju ne postoje sujete i podjele, jasno pokazuje podrška širom umjetničkog spektra – javio se orkestar Narodnog pozorište u Beogradu, zatim i orkestar Srpskog narodnog pozorišta iz Novog Sada. Orkestar BGF je podržao i njen stalni dirigent, nemački maestro Gabrijel Felc, koji je inače na čelu Dortmundske opere. On čovjek u potpunosti razumije probleme ljudi sa kojima radi i dijeli umjetnički hljeb.

    Apel koji su muzičari u februaru 2024. godine pročitali na sceni legendarne Kolarčeve dvorane zatalasao je javnost, pa je i gđa Rada u kratkoj postojećoj, ali već markantnoj emisiji „Da sam ja neko“ dala priliku umjetnicima da istaknu sopstveni, legitiman pogled na ovaj problem. Problem koji ne tišti samo njih već čitavu srpsku kulturu i koji je samim tim političan, a to se, naravno, vlastodršcima nikada ne sviđa. O problemima se u svakom zdravom društvu i porodici razgovara, traže dobra ili manje dobra riješenja. Tako treba.

    E sad, da li će biti po narodnoj – Tresla se gora, rodio se miš – ili pak – Tiha voda brijeg roni – vidjećemo.

    Uvijek se čovjek nada najboljem.

    Kad dođe proljeće, optimizam ipak nahrupi i nadvlada bez obzira na objektivne poteškoće.

    Živjela Beogradska Filharmonija!

    Na mnogaja ljeta!

    Poslednji srk kafe

    Ti voliš da mi otmeš

    taj poslednji srk kafe.

    Sladak, kao da je zadnje u životu

    sladak, jer se šećer pri dnu mreška

    sladak, jer znaš da kafe više nema

    rođene u tim Afrikama i Južnim Amerikama.

    Ja volim da te kobajagi pustim,

    onda da se malo mrštim,

    da se bunim i dokazujem

    kako mi je on najslađi,

    kako mi je on najdraži.

    Kao neka nagrada

    što čeka na kraju dugog puta.

    A u stvari,

    tako te još više volim

    i davaću ti svaki dan

    taj suviše važni,

    poslednji srk kafe,

    samo da ti vidim osmijeh,

    dok si tu, kraj mene

    mon chéri.

    Blok iz Bloka

    Već danima traje bitka u Bloku 63.

    Uveče se narod skupi, pa ujedinjen pruža građanski otpor, dok se preko dana tu na terenu muvaju kojekakvi likovi.

    Posmatraju i mjerkaju.

    Ali narod omudrio, pa su gotovo svi naoružani mobilnim telefonima. Ne možeš ni da pr’neš, da prostiš, a da te neko ne u’vati u kadar. Onda ovi unajmljeni nasilnici u crnim odorama ipak moraju da se ponašaju pristojnije. Vide im se lica. Nezadovoljna, jer ne mogu bez posljedica da mlate djecu koja se tu vrzmaju, starije gospođe ili mušku gospodu, penzionersku.

    Piše im na facama – šteta.

    ***

    Blokovi na Novom Beogradu su posebna priča. Neka vrsta spontane autonomnosti. Vole da se kurobecaju zbog toga, ali ne uzimajte im to za zlo. Ima neke iskonske hajdučije u njihovom djelovanju. One iskrene, nepatvorene i samonikle. Kao neki dišpet, dalmatinski. Zna moj drug Staja.

    U Blokovima je bilo humanitarnih turnira u malom fudbalu i basketu koji su posvećeni rano preminulim drugarima. Bilo je i drugih humanitarnih akcija i izraza solidarnosti kao što je borba na Savskom nasipu. Prosto rečeno, postoji jedna mala, specifična subkultura koja odvaja Blokove od Novog Beograda i ostatka velikog Belog grada. Mlađi žitelji ovog naselja posebno osjećaju ove talase. Oni tu između betonskih kula, istinski stasavaju – prvi put poljube curu, potuku se, pobijede i izgube utakmicu, osjete tugu, bijes, radost, žalost. Ponekad se i zapali cigar, a ponekad i džokavac. Šta ćeš, odrastati se mora.

    Koliko znam, sada već legendarna humanitarna akcija „Trojka iz Bloka“ je nastala upravo na ovom živopisnom tlu, tačnije u školskom dvorištu beogradske škole u Bloku 21. Super jednostavna i pomalo naivna akcija, prerasla je u legendu humanitarnog rada lako prepoznatljiva na Balkanu, a i šire. Neko bi rekao da je to već dovoljno.

    ***

    Momci koje poznajem bi rekli da su oni „Beton iz Bloka“. Veoma popularna je pomenuta humanitarna akcija „Trojka iz Bloka“, a rekao bih sada da dolazi i novi talas. Možemo ga možda nazvati „Blok iz Bloka“.

    On baštini građanski otpor Beograđana prikazan nebrojeno puta u raznim istorijskim vremenima i okolnostima, ali najviše podsjeća na relativno skoru bitku za „Peti parkić“ na Zvezdari kada su uporni i složni građani odbranili parče parka okruženog asfaltom i betonom. Danas je tamo divno malo igralište sa košem i svjetlećim toboganom. Uvijek je puno djece koja uživaju na njemu. Divna slika, svaki put kad prođete. Slika života koju priželkujete da vidite oko sebe. Dodir novog života.

    Otpor građana u Bloku 63 je važan na više nivoa jer pokazuje da nismo skroz otupjeli, da nas nije pojela politička konfuzija i anemija, da nismo postali apolitični zombiji. Boriti se protiv betonizacije grada je danas pitanje normalnosti, kao i morala (koga skoro da nema u javnom prostoru). Pa opet, ljudi ponekad ne shvataju da je borba za ispravne stvari važna i da ne smije prestati iako se naslućuje ishod. Kako kaže Arsen Dedić u stihovima – „Pobjedom se poslije čini, izgubljeni neki rat ..“. Pitajte srpske umjetnike, ali o tom nekom sledećom prilikom.

    Dužni smo se opirati tiraniji, ma iz kog izvora ona dolazila. Ovog puta stiže zakukuljenim putevima investitorskog urbanizma koji jede koštanu srž gradova. Urbana leukemija, teško izlječiva.

    Građani Beograda taj barjak slobode sjajno nose u Bloku 63 i demonstriraju da smo još uvijek duhovno živi. Bez obzira na nepovoljne okolnosti brutalizma odrođene vlasti i trenutnog nepostojanja moralnih načela u savremenim društvima.

    Lučonoše otpora i promjena iz Bloka. Blok iz bloka, za sve nas grešne.

    Neponovljiva moć životnog instikta.

    Biće nam bolje kad shvatimo da su Hrabre žene Kruščice dio iste narodne grupacije.

    A valjda smo blizu ..