Beogradski mali pijac


Beogradski mali pijac, poplavila Sava

Moju dragu eto tako, zabolela glava ..


Tako je baršunasto pjevušio veliki pjevački bard Tozovac nekoć dok u sadašnjosti manifestacija Beogradski noćni market (BNM) „hara“ kulturno-preduzetničko-zabavnim trouglom Belog Grada. Jednom mjesečno naprave karambol boja, mirisa i ukusa kao na istočnjačkim bazarima. Bajkoviti bućkuriš male privrede, mladosti i modernih zanatlija. Misticizam istoka i razuzdanost zapada. Ima i onih koji se tu šlepaju, tvrde pazar, nedostojni da daju pravi doprinos sintetičkom razvoju preduzetništva, ali gdje ima žita, ima i kukolja. Normalno je to. Bez panike.

U drugom dijelu ove popularne manifestacije najčešće nastupa di-džej koji zaista napravi dobru atmosferu među življem, već omamljenim alkoholnim radostima. Par puta sam primjetio Huga, našeg smirenog, ali povremeno eksplozivnog druga sa fudbala, kako miksuje zikamu i lagano densa kukovima. Nice (najs). Van šablona. Tako će biti i u aprilskom izdanju tekuće sezone.

Cijenio bih da jedan noćni market počne ili se završi legendarnom pjesmom iz naziva ovog teksta. To bi bilo pošteno. Fer, što bi rekla današnja djeca.

Ne počinje svijet od nas. Treba se sjećati, po mogućnosti na kreativan način., a BNM je pokazao inovativnim nastupom da takav potencijal već nosi.

***

A kako to stvarno izgleda, pitate se možda?

Pa, kako sam primjetio, jednom mjesečno se izabere prigodna beogradska pijaca. Računam da nisu sve pogodne iz logističkih i lokacijskih razloga. Najčešće su to do sada bile pijaca u Bloku 44 na Novom Beogradu, Đeram na Bulevaru i Bajloni ispod Skadarlije. Čini mi se da su bili i na Zelenjaku, kao i na pijaci na Banovom Brdu, ali to je manje važno. Dakle, izabere se pijaca i odredi datum, te vrijeme trajanja hepeninga koje je najčešće od 18-24 časa. Potom se pozovu izlagači da se prijave i plate kotizaciju, naravno.

Skupe se onda tu razni proizvođači i preduzetnici – proizvodnja sira iz Čuruga, plakata iz Beograda, minđuša, prstenja, sapuna, slanine, štrudli, majica i konfekcije, kraft piva, pljeskavice, ručno spravljanih namaza od bundeve, badema, kikirikija, pa onda razni sosovi i začinske đakonije, predivne daske za sječenje mesa i posluživanje hrane, domaći sirupi, matični sokovi, ručno spravljani čajevi, melemi, drangulije, rukotvorine, narodne masti i trista drugih čuda. Sve ti se sludi u glavi od mirisa, boja i oblika kad se promuvaš kroz tu pulsirajuću masu bacajući oko čas na jednu, čas na drugu stranu.

Svojevremeno je ova manifestacija kao koncept nekoliko puta održana i u Beču, ali ne znam šta se s tim desilo. Svakako je dobar primjer kako mogu ideja, koncept i znanje da se izvoze u razvijenija društva. Elegantni Beč, uz sve raznovrsne zamjerke koje sitničava duša može da smisli, to svakako jeste.

Da stvari nisu idealne pokazuje stiskavac koji plešete sa silesijom ljudi već negdje od 19 časova. Imajući u vidu da program počinje u 18 sati, nemate mnogo vremena, ni izbora da prošetate ovom izložbom na otvorenom i uživate u sitnom šopingu i četovanju sa izlagačima. Prostor naprosto postaje prepunjen ljudima, djecom, penzionerima, mladima, izlagačima i pomagačima, pa prolazak postaje gotovo nemoguća misija. To naprosto umanjuje dobar doživljaj dešavanja i kreira frustracije kod posjetilaca – ne možeš da vidiš ono što želiš, ne možeš da kupiš ono što si naumio jer je rasprodato ili ne možeš da stigneš do tezge (recimo brutalno ukusni namaz od pistacija i bijele čokolade) i ne možeš slobodno da cirkulišeš po izložbi. Prije ili kasnije, ova manjkavost će prilično koštati organizatore i nadam se da su već počeli da rade na modelima koji bi im omogućili održiviji market. Na primer, da ograniče broj posjetilaca, pa onda kad dostignu maksimum za jedno veče, puštaju sledeću grupu tek kad neko od posjetilaca napusti šou. To bi omogućilo znatno prijatniji ambijent za projektovano druženje i privređivanje. Možda postoji i neka druga prihvatljiva organizaciona solucija, nisam pametan, što veli moja pokojna baba.

***

Ne znam kude ste ovog vikenda, ali ako vas put nanese u Beograd, nije loše da se napenalite i dođete u petak 26. aprila na sledeće izdanje Beogradskog Noćnog Marketa i testirate sami taj dobar vajb Beograda. Žurka na pijaci Đeram, uprkos rezolucijama, medijskim prijetnjama, jalovim političkim borbama opozicije i vlasti, pljački vlastodržaca, metastazi Beograda na vodi, hladnom vremenu …

Kući da ponesete neki domaćim rukama „smuljani“ crno-beli krem sa belgijskom čokoladom, bez obzira za koji tim blizu Topčiderskog brda navijate.

Kad se vratite kući sa puta, ispečete dobar ‘lebac i uzmete varenike za večeru. Biće vam drago da to posložite na trpezu i miru gustirate uspomene koje ste upravo zaradili. Đuskajući ramenima uz neku dobru kućnu mjuzu i spremajući se za počinak.

Zadovoljni ..

Tako treba.


Duh Baš Čelika iz Preletovih priča koji čuva Beli Grad od onih koji ga nagrđuju.

Neuništiv ..

Uoči Evrovizije 2024. godine ..


Sunčan je i prohladan dan u Malmeu. Gradu na Sjevernom i Baltičkom moru gdje svježina vjetrom udara u jedra grada, oslobađajući pozitivne jone. Diše se zdravije nego na Balkanu. Ogromne vjetrenjače vrte se u moru, na potezu između Kopenhagena i Malmea, između Danske i Švedske. Nedostaje samo džinovski Don Kihot da ih napadne iskrzanim kopljem. Blizu je i legendarni most Oresund koji efikasno povezuje ove dve zemlje i grada. Zaista je blagougodno kad vozom protutnjite kroz tunel, pa izletite iznad mora koje se uvijek uzburkano ljulja oko jurećih mašina. Kratkotrajna milina i dodir zadovoljstva.

I dok vozovi sa stanice u naselju Hilije prolaze i dolaze, galebovi u paru kriče na banderama svjetiljki, užurbano je između zgrada, na pločnicima i trotoarima. Jasno je da se nešto neuobičajeno dešava. Radovi su u toku – dizalice, kranovi, kamioni. Peru se prozori na zgradama oko Malme Arene. U metalnim korpama, zatičemo radnike na velikim visinama kako rade fizički zahtjevne poslove. Na zemlji, za razliku od Beograda kojim neumorno krstare žute i plave krstarice Glova i Wolta, Malmeom gospodare ružičasti kuriri i dostavljači Foodore, najčešće na motorima, ali obavezno sa kacigama.

Kako reče Đole Balašević – dobro je počela nedelja, poslednje pripreme za maturu ..


***

Evropa i vizija su nekada skladno stajali zajedno. Slobodno su mogli ići u jednu rečenicu. Sukladno, kako bi rekli komšije Hrvati. Danas mi se čini da to nije slučaj. Netragom se izgubila vizija, a i Evropa sa njenim vrijednostima luta u magli. Naprosto je tako.

Na tom nekom fonu je i današnje takmičenje Evrovizije koje za dvadesetak dana u stiže u ovaj grad. Neki ga i dalje hvale i prate. Poznajem čak i neke fanove, ali većina ljudi više ne može ni da isprati tu količinu muzičkog treša i hiperprodukcije. Šarada muzike, biznisa, propagande i politike. Ove godine knjižimo učešće 37 zemalja u dve polufinalne večeri, a zatim i finalno veče. Sve nam se ovo dešava u vrlo specifičnom trenutku na svjetskoj geopolitičkoj pozornici. Sukob Izraela i Irana prijeti da preuzme globalni primat pažnje i tiho preraste u treći svjetski rat. Bojazan koja provejava od Nordijskih obala do Balkanskih gudura i čini nas ljudski jednakim u raljama života. Sjećamo se kako je scena iskorištena prošlih godina da se pošalje jasna poruka podrške Ukrajincima u sukobu sa Rusijom. Ko zna kako će sve to izgledati ove godine. Mogu da zamislim ..

Kroz razgovore sa švedskim kolegama razumijem da i kod njih postoji zebnja oko bezbjednosti tokom masovnih okupljanja i da će većina tokom te dve dinamične sedmice ostati kući, sa porodicama, preskačući halabuku i gužvu. Oprezno, u skladu sa prilikama. I onako je pola ulica zatvoreno za saobraćaj. Domaćini pored produkcijskog spektakla u velelepnoj Malme Areni pripremaju i evrovizijsko selo puno zabavnih sadržaja koje će biti smješteno u samom centru grada u jednoj od manjih gradskih ulica. Da biste iz centra došli do naselje Hilije gdje se nalazi sama dvorana morate da prođete i blizu stadiona FC Molme gdje se fudbalski rodio legendarni Zlatan Ibrahimović, a zatim i (ne)časno ljudski nastradao na simboličnom nivou kada su mu najvatreniji tifozi srušili statuu ispred stadiona jer je investirao novac u drugi švedski klub. Izdaja se očigledno svuda teško prašta.

Kada nakon toga začuješ da se trenutno švedski muškarci takmiče čija baterija na električnom automobilu duže traje, odnosno može da pređe veću distancu, shvatiš da smo mi sa Balkana ipak jedan drugi svijet, još uvijek. Na tu priču ide i visoka cijena električne energije u Švedskoj, kao i instalacija i održavanje solarnih panela po kućama i stanovima gdje vidite da se svaka kruna, dinar, evro ili marka itekako paze.


***

Na kraju, možda je najbolje otići na neku FIKU ili ti švedsku pauzu gdje se zaista ljudi socijalizuju, slušaju jedni druge i smiju. Lijepo je i potrebno. Usput uzmete neku pravu cimet rolnicu da vam iz ruke zamiriše do korijena nosa. Već tad se brk nasmije, kao neki senzor da ima. Ne treba vještačka inteligencija ili AI za to.

Nakon toga, možda nije loše prošetati do male, moderne tržnice Saluhalen blizu mora i smazati neke prave švedske ćufte prelivene originalnim lingonberi sosom ili dobrog lososa uz crni hljeb premazan jakim puterom, omiljenom hranom mnogih skandinavaca. Obavezno čaša hladne švedske vode iz pipe. Na to su posebno ponosni. Bude nekako lakše, a i zaboravi se na lošu muziku koja dolazi.

Vrati se neki Arsen uz more i vjetar uz stihove – sa okusom mora, sa okusom soli ..

i Mediteran sa Balkana sa spoji sa čvrstim i ljubaznim nordijskim karakterom.

Ništa Baby Lasagna, ništa Teya Dora i Breskvica.

Samo neprskano voće i povrće. Kao pravi Šveđani. Iz Svenske ..

Сестра ли си?


Ти си ми сестра

    за друге не знам,

    кад грлом запјеваш

    ту нисам сам.


    Ти си ми сестра,

    а муслиманка.

    Ја неки Србин,

    о каква игранка.


    Ти си ми сестра

    то другим не допире,

    километри међ’ нама,

    музичке судопере.


    Ти си ми сестра,

    озрачена се будиш

    ја само шутим,

    говорим јидиш.


    Ти си ми сестра

    живот те опрљио

    само се смиј,

    Бог те поживио!


    Ти си ми сестра,

    шта кошта да кошта,

    цијену сам плаћам,

    тисковину пошта.


    Ти си ми сестра

    ником нисам рек’о

    свако своје крпи

    живот нам претек’о.


    Кад се сретнемо,

    горе долине

    од Сане до Уне

    и прабабе Тривуне.


    Равних нам нема

    ни земље ни људи,

    не може нико

    да нам суди.


    Јер ти си ми сестра,

    ником нисам рек’о ..

    Teologija

    U grčkom jeziku Theos znači Bog, a logos – nauka tako da teologija predstavlja učenje o Bogovima ili Bogu. Na Wikipediji piše da je to sistematsko i racionalno proučavanje koncepata Boga ili bogova i njihov uticaj na prirodu samih religijskih istina.

    Teologijom se takođe naziva zvanje stečeno po završetku specijalizovanih religijskih studija, najčešće na univerzitetima i bogoslovskim fakultetima. U Beogradu za jedan takav fakultet dobro znamo, na kružnom toku Karaburme, a nedaleko od kultnog stadiona OFK-e koji klizi ka Dunavu već godinama. Bog to samo sramežljivo nadgleda.

    Ime Teodor je izvedenica od iste grčke riječi za Boga i druge grčke riječi doron koja predstavlja dar. To nas vraća u daleku prošlost kada je za Makabi iz Tel Aviva nastupao čuveni, markantni košarkaš Doron Đamši.

    Koji su to danas košarkaši koji bi mogli imati takav, božanski prizvuk u samom imenu?

    ***

    Ne treba ići daleko da se stigne do jednoga.

    To je izuzetni veteran koji na pragu 38. godine nosi evroligaški tim. I to ne bilo koji tim, već poslije reprezentacije, najdraži. Crveno beli tim, lociran na ušću dveju reka ispod Avale.

    Košarkaški klub Crvena Zvezda se ove evroligaške sezone muči, kao i nekoliko prethodnih. Odigra jednu ili dve dobre utakmice, bljesne kao ime kluba, a onda potone u bespuće. Nema prizivanog rezultatskog kontinuiteta, a ambicije su najviše već nekoliko godina. Klub organizaciono izgleda jako dobro. Vidi se da je utegnut i uredan, zna se ko šta radi i uglavnom funkcioniše dobro, čak odlično. Marketing radi svoje, navijači su ponovo u hali u velikom broju, skauting tima je dobar, dovode se odlična pojačanja, izvanredni treneri. Pa opet, uvijek ima neko ali što djevojci sreću kvari.

    Zvezda se ove sezone nije libila da povlači hrabre i brze poteze. Kad je na početku krenulo „štuckanje“ sa trenerom Duškom Ivanovićem, reagovano je ekspresno i doveden je nov, takođe dokazan evroligaški trener. Sve sa ciljem da se ne ponove greške iz nekih prethodnih sezona i reaguje kada promjena kasni da bi se napravio ozbiljniji rezultat. Nakon problema sa plejmejkerima, ponovo super brzom reakcijom doveden je talentovani Nikola Topić i svi pravi zvjezdaši su bili sretni jer su poslije dugo godina vidjeli dva velika igrača kojima je Zvezda u srcu. Zajedno na terenu – jedan koji polako odlazi sa velike scene (i ide u istoriju) i drugi koji sigurno na nju stupa. Teo i Nikola, kao savršena rezonanca velikog kluba. Optimalan miks talenta, ljubavi prema klubu, košarkaške vještine, mladosti i iskustva.

    Ono što je ove sezone možda i najupečatljivije je lice Crvene Zvezde kada je Teo na terenu, odnosno kada ne igra. To su zapravo dve ovosezonske Zvezde. Jin i jang narandžaste košarkaške lopte. Vidjelo se to u Evroligi, vidjelo se i u finalu nacionalnog Kupa. Ta glad u Teodosićevim očima i žar sa kojim igra u crveno-belom dresu ne srećemo često, pogotovo znajući da se radi o vrhunskom sportisti sa izuzetnim evroligaškim i reprezentativnim ostvarenjima. Kad je igrao za reprezentaciju, imao je poseban naboj, ali mi se čini da je ovo sad još jedna dimenzija preko te granice. Pogotovo što mu je reprezentativna karijera okončana.

    Pre petnaestak godina, kad smo bili dosta mlađi moj drug C. i ja, smo se zezali da Miloš ima onu kulersku facu studenta sa druge godine ETF-a. Smoren od učenja i Matematike 1, ali eto nekako taljiga na terenu. Bez previše emocija i facijalne ekspresije. Samo se igra, bez puno uzbuđenja.

    Sad kad je pri kraju karijere izgleda kao da mu je najviše stalo. Duboko osviješten prolaznosti svih nas, igra odbranu kako ga nismo vidjeli deset godina, asistira, poentira, podiže energiju timu i publici. Možda shvata da je kraj blizu i želi učiniti nešto epohalno za klub i armiju navijača, ne znam. Možda želi Evrotitulu da se sa njom upiše u crveno belu košarkašku vječnost? 

    ***

    U receptu za Zvezdin timski uspjeh i narastajuću teologiju vidim dve stvari, podjednako važne i podjednako subjektivne.

    Kad uđete u Arenu, Pionir, halu u Železniku, a igra Zvezda, uglavnom ćete desno ispod koša u parteru zateći gospodina N. Čovića kako sjedi i posmatra utakmice. On to naprosto voli i živi, ali mi se čini da pravi sličnu grešku kao i ja sa starijim sinom – prevelika želja i prisutnost,  predominatan kao ličnost koja ne dozvoljava drugima da se razviju i u potpunosti dokažu. Njegova karma iz prethodnih života kao da ne dozvoljava da Zvezda poleti više u Evroligi, iako su svi objektivni parametri tu – tim, organizacija, budžet, struka. Nekada u košarci, kao i u životu, dva plus dva nisu četiri. Potrebna je doza sportske sreće, splet okolnosti, alhemija, a što da ne i naklonost Bogova. A to mora da se zasluži.

    Drugo, sinergija je nešto što se u timskom sportu traži kao sveti gral. To je ono kada efekat koji tim proizvede, odnosno igra i kvalitet, prevazilaze zbir pojedinačnih kvaliteta svih članova tima. Stvari moraju da kliknu, a to nikada ne znate dok ne posložite elemente zajedno u tim i startujete. Šabaz Nejpir je vrhunski igrač, a nije se uklopio u Zvezdi, Saša Obradović je jedan od najboljih evropskih trenera trenutno, veliki zvezdaš, pa sa klubom nije „kliknuo“. Imao je nesreću da dođe u periodu korone kada nije bilo navijača, itd. Košarkaški klub Partizan je sinergetski efekat impresivno prezentovao prošle sezone kroz odnos: trener – navijači – igrači i samo je suluda tuča u Madridu spriječila grobare da ponovo vide Fajnal for, a vjerovatno i da se na krilima tog talasa popnu na tron. Šteta.

    Elem, slutim da ako Zvezda vrati Kalinića, dovede ova čuda iz Mege, gosn. Čović napravi dobrovoljni otklon (a videli smo da ima snage za to kad se svojevremeno rođenom sinu zahvalio na košarkaškim uslugama), sačuva se od većih povreda tokom sezone, ima kontinuitet na mestu trenera, možda košarkaška teologija i proizvede neko čudo sledeće sezone. Fajnal for bi bio prava mjera za armiju navijača i snažna satisfakcija za godine (evropsko-rezultatskog) strpljenja. Slutim neku radost.

    Vrijeme u svakom slučaju neumitno ističe i teško će nakon toga zvezdina teologija u ovakvoj konstalaciji moći da proizvede željeni igrački i rezultatski efekat.

    Saznaćemo brzo kakva je (košarkaška) presuda.

    Za koš više ..

    Rimejk čuvenog filma Boj na Kosovu

    Kako nezvanično saznajem iz povjerljivih izvora bliskih predsjedniku Republike Srbije, pao je definitivan dogovor oko snimanja rimejka čuvenog filma.

    Naime, film Boj na Kosovu originalno snimljen sada već daleke 1989. godine, režiraće čuveni Klint Istvud (Clint Eastwood), a prema postojećem, adaptiranom scenariju akademika Ljubomira Simovića. Vremešni režiser i glumac je tom prilikom izjavio da se čovjek živi dok radi i osvaja nove prostore, tako da se raduje ovom nenadanom izazovu i učenju kroz stvaranje. Inače, dugo je kao izbor figurirao čuveni njemačko-američki režiser Wolfgang Petersen koji se proslavio u Holivudu sa više filmova, a možda najviše sa antičkim spektaklom Troja. Na žalost, ovaj majstor celululoidnog zanata je preminuo tokom 2022. godine od raka pankreasa.

    Naslovnu ulogu velikog srpskog junaka Miloša Obilića će na radost mnogih sa Balkana igrati fenomenalni Bred Pit  (Brad Pitt), iako je i markantni Orlando Blum (Orlando Bloom) figurirao kao ozbiljan kandidat. Presudio je Orlandov gust raspored i već preuzete obaveze. Ulogu prokuženog Vuka Brankovića povjerena je izuzetnom Hoakimu Feniksu (Joaquin Phoenix), tako čestom negativcu mnogih kultnih filmova. Treća ključna uloga (sultan Bajazit) u ovom istorijskom spektaklu pripašće poznatom turskom glumcu Halitu Ergenču (Halit Ahmet Ergenç) super-poznatom po ulozi Sulejmana u turskoj seriji “1001 noć”.

    Dok su kastinzi za ostale uloge u toku, nema sumnje da će ovaj istorijski rimejk probuditi duhove u regionu, ali i kandidovati se za titulu najboljeg holivudskog „blokbastera“ tokom 2027. godine, za kada je planiran završetak snimanja i premijera filma koja će simultano biti održana u Holivudu i Beogradu, kaže jedan od promotera čitave akcije, Srbin i Amerikanac, gospodin Den Tana (Dobrivoje Tanasijević).

    Kao kuriozitet, navodi se da će novosadski ogranak producentskog studija Iervolino studio d.o.o. čiji je suvlasnik poznati glumac Miloš Biković  raditi svu neophodnu animaciju potrebnu za snimanje filma, čime se srpska filmska industrija u potpunosti uključuje u ovaj itekako zanimljiv projekat.

    Enormni budžet, čiji je iznos još uvijek državna tajna, za ovu režisersku, glumačku i scenografsku ekipu biće opredijeljen od strane Republike Srbije u okviru obilježavanja svjetske izložbe EXPO 2027 i po riječima visokih državnih službenika, film će poslužiti da čitav svijet na jednostavan način razumije pravednu srpsku borbu oko Kosova i Metohije, kao i značaj koji za srpski narod ima ovo sveto mjesto. Nema bolje diplomatije od lijepo upakovane istine, kažu.

    Ostaje nam samo da strpljivo čekamo kraj snimanja i prikazivanje filma u bioskopskim halama. Neki već očekuju rekordnu posjećenost, makar u regionu, dok se po kuloarima šuška da je i veliki Netflix zainteresovan za ovo djelo.

    ***

    Ako vam se na trenutak učinilo da ovaj tekst nije istinit, u pravu ste.

    Sretan vam 1. april, svjetski dan šale!

    Aprililililililil 😉

    Buđenje ranog proleća

    i blagi bol u grudima,

    a pesma takva da može da se otpeva ..

    Tako pjeva Bajaga, a nas su učili da je danas prvi dan proljeća. Sad je i to unapređeno i numerički preciznije, pa su ga ipak markirali juče, na samu proljećnu ravnodnevnicu.

    U tom fonu, cvjetala je predivna magnolija u dvorištu pokojne teta Paše. Ona nosi tu neku nježno i blijedo – ljubičastu nijansu koja se preliva u mekano bijelu boju. Kao ovlaš namrljanu, tek da nije čista bijela. Na suncu, ti grozdovi cvjetova izgledaju kao predivne jabuke, branice. Mart je tek počeo, ali temperature su klimnule glavom i priroda je pokuljala.

    A šta je sa ljudima ?


    ***

    Dakle(n), ljudi su se pobunili. I to je dobro. Znak da smo živi i mrdamo. Znak da se borimo za prave vrijednosti. Umjetničke, muzičke, etičke.

    Narodna poslovica kaže – Krčag ide na vodu dok se ne razbije -. Disonantni su tonovi, pa traže razriješenje. Onaj ko poznaje muziku zna da će melodija doći na svoje i leći u harmoniju. Kada i kako, vidjećemo.

    Predivni ljudi iz Beogradske filharmonije su durali, durali i onda pregorjeli. Kao istrošene „durasel“ baterije. Naprosto, dogorjelo je do nokata. A nisu jedini.

    Ansambl koji slavi vijek postojanja (!), kroz čiji muzički i umjetnički opus provejava i prolazi čitav svijet, koji prednjači u regionu, a u Evropi može „da se ponosa“ maltene sa bilo kojom Filharmonijom, doveden je na rub egzistencije. Rub materijalne egzistencije. Podsjetiću, to je ono kad ne možete da platite sve račune ili kupite djetetu novu odjeću ili obuću, ne idete na odmore, a bogami razmišljate i kako ćete se prehraniti do kraja mjeseca. Na žalost, živimo u vremenu gdje brutalna verzija kapitalizma hara regionom i gdje su njegovi korektivni mehanizmi u vidu institucija i države, obesmišljeni do apsurda, tako da žrtava ima posvuda. I sve ih je više. Posjetite vaše pijace.

    Jedan od „kolaterala“ su i institucije umjetnosti. Neke od njih vrhunske, kao što je Beogradska Filharmonija.

    Dok je pokojni Tasovac bio živ, nešto su od planova i uspjevali sprovesti. Ne ulazim u njegovo (upitno) političko opredijeljenje. Pričam samo o umjetnosti, slično kao i sa izuzetnim umjetnikom Koljom. Otkako je Tasa preminuo, sve je otišlo dođavola. Ironično, potajno sam priželjkivao da Filharmonija obradi opus Olivera Mandića na jednom koncertu, otprilike onako kako je to nedavno uradio džez orkestar HRT-a sa pjesmama Darka Rundeka. Takav koncert bi onda adekvatno nazvali – Dođavola sve sa BGF i Oliverom M. 😊


    ***

    Često pominjem pjesnika Radjarda Kiplinga i njegovu inspirativnu pjesmu Ako. Ona bi u ovom kontekstu mogla da izgleda ovako:

    Ako nemate umjetničku kuću,

    ako su vam plate srozane do minimuma pristojnosti,

    ako morate da radite još nekoliko poslova pride da vam život zaliči na nešto,

    ako su vam poslednje uniforme sašivene pre desetak godina

    ako već dve godine nemate umjetničkog direktora

    ako slavite sto godina trajanja i stvaranja

    ako ste izuzetno obrazovani, pristojni i zahvalni,

    ako vam je godišnji budžet mizerable

    ako pri tom predstavljate svojevrsnu muzičku reprezentaciju grada, pa čak i čitave zemlje,

    onda je vrijeme sine moj.

    Vrijeme da se ustane.

    Kaže No passeran.

    Stvari promijene i stave na svoje mjesto.

    I zasvira nova simfonija, na polzu otadžbine.


    ***

    Kultura je so jednog naroda i države. Bez kulture, ne postoji narod, ni zemlja. To je neprofitna djelatnost, te značajna vrijednost koju dodaje mora da se mjeri drugačijim aršinima – nematerijalnim. Svako zrelo društvo bi to moralo tako da razumije. Koliko bi se u šoldima procijenio Hilandar ili pjesma Limun žut, zatim spomenik Ćele Kula ili gibanica, jabuka kožara. To je nesamjerljivo. Jedan potpuni svemir.

    Svjesni su toga naši obrazovani muzičari iz Filharmonije, zato i nisu izdržali. Nije im dala savjest. Da po ovom pitanju ne postoje sujete i podjele, jasno pokazuje podrška širom umjetničkog spektra – javio se orkestar Narodnog pozorište u Beogradu, zatim i orkestar Srpskog narodnog pozorišta iz Novog Sada. Orkestar BGF je podržao i njen stalni dirigent, nemački maestro Gabrijel Felc, koji je inače na čelu Dortmundske opere. On čovjek u potpunosti razumije probleme ljudi sa kojima radi i dijeli umjetnički hljeb.

    Apel koji su muzičari u februaru 2024. godine pročitali na sceni legendarne Kolarčeve dvorane zatalasao je javnost, pa je i gđa Rada u kratkoj postojećoj, ali već markantnoj emisiji „Da sam ja neko“ dala priliku umjetnicima da istaknu sopstveni, legitiman pogled na ovaj problem. Problem koji ne tišti samo njih već čitavu srpsku kulturu i koji je samim tim političan, a to se, naravno, vlastodršcima nikada ne sviđa. O problemima se u svakom zdravom društvu i porodici razgovara, traže dobra ili manje dobra riješenja. Tako treba.

    E sad, da li će biti po narodnoj – Tresla se gora, rodio se miš – ili pak – Tiha voda brijeg roni – vidjećemo.

    Uvijek se čovjek nada najboljem.

    Kad dođe proljeće, optimizam ipak nahrupi i nadvlada bez obzira na objektivne poteškoće.


    Živjela Beogradska Filharmonija!

    Na mnogaja ljeta!

    Poslednji srk kafe

    Ti voliš da mi otmeš

    taj poslednji srk kafe.

    Sladak, kao da je zadnje u životu

    sladak, jer se šećer pri dnu mreška

    sladak, jer znaš da kafe više nema

    rođene u tim Afrikama i Južnim Amerikama.


    Ja volim da te kobajagi pustim,

    onda da se malo mrštim,

    da se bunim i dokazujem

    kako mi je on najslađi,

    kako mi je on najdraži.

    Kao neka nagrada

    što čeka na kraju dugog puta.


    A u stvari,

    tako te još više volim

    i davaću ti svaki dan

    taj suviše važni,

    poslednji srk kafe,

    samo da ti vidim osmijeh,

    dok si tu, kraj mene

    mon chéri.

    Blok iz Bloka

    Već danima traje bitka u Bloku 63.

    Uveče se narod skupi, pa ujedinjen pruža građanski otpor, dok se preko dana tu na terenu muvaju kojekakvi likovi.

    Posmatraju i mjerkaju.

    Ali narod omudrio, pa su gotovo svi naoružani mobilnim telefonima. Ne možeš ni da pr’neš, da prostiš, a da te neko ne u’vati u kadar. Onda ovi unajmljeni nasilnici u crnim odorama ipak moraju da se ponašaju pristojnije. Vide im se lica. Nezadovoljna, jer ne mogu bez posljedica da mlate djecu koja se tu vrzmaju, starije gospođe ili mušku gospodu, penzionersku.

    Piše im na facama – šteta.


    ***

    Blokovi na Novom Beogradu su posebna priča. Neka vrsta spontane autonomnosti. Vole da se kurobecaju zbog toga, ali ne uzimajte im to za zlo. Ima neke iskonske hajdučije u njihovom djelovanju. One iskrene, nepatvorene i samonikle. Kao neki dišpet, dalmatinski. Zna moj drug Staja.

    U Blokovima je bilo humanitarnih turnira u malom fudbalu i basketu koji su posvećeni rano preminulim drugarima. Bilo je i drugih humanitarnih akcija i izraza solidarnosti kao što je borba na Savskom nasipu. Prosto rečeno, postoji jedna mala, specifična subkultura koja odvaja Blokove od Novog Beograda i ostatka velikog Belog grada. Mlađi žitelji ovog naselja posebno osjećaju ove talase. Oni tu između betonskih kula, istinski stasavaju – prvi put poljube curu, potuku se, pobijede i izgube utakmicu, osjete tugu, bijes, radost, žalost. Ponekad se i zapali cigar, a ponekad i džokavac. Šta ćeš, odrastati se mora.

    Koliko znam, sada već legendarna humanitarna akcija „Trojka iz Bloka“ je nastala upravo na ovom živopisnom tlu, tačnije u školskom dvorištu beogradske škole u Bloku 21. Super jednostavna i pomalo naivna akcija, prerasla je u legendu humanitarnog rada lako prepoznatljiva na Balkanu, a i šire. Neko bi rekao da je to već dovoljno.


    ***

    Momci koje poznajem bi rekli da su oni „Beton iz Bloka“. Veoma popularna je pomenuta humanitarna akcija „Trojka iz Bloka“, a rekao bih sada da dolazi i novi talas. Možemo ga možda nazvati „Blok iz Bloka“.

    On baštini građanski otpor Beograđana prikazan nebrojeno puta u raznim istorijskim vremenima i okolnostima, ali najviše podsjeća na relativno skoru bitku za „Peti parkić“ na Zvezdari kada su uporni i složni građani odbranili parče parka okruženog asfaltom i betonom. Danas je tamo divno malo igralište sa košem i svjetlećim toboganom. Uvijek je puno djece koja uživaju na njemu. Divna slika, svaki put kad prođete. Slika života koju priželkujete da vidite oko sebe. Dodir novog života.

    Otpor građana u Bloku 63 je važan na više nivoa jer pokazuje da nismo skroz otupjeli, da nas nije pojela politička konfuzija i anemija, da nismo postali apolitični zombiji. Boriti se protiv betonizacije grada je danas pitanje normalnosti, kao i morala (koga skoro da nema u javnom prostoru). Pa opet, ljudi ponekad ne shvataju da je borba za ispravne stvari važna i da ne smije prestati iako se naslućuje ishod. Kako kaže Arsen Dedić u stihovima – „Pobjedom se poslije čini, izgubljeni neki rat ..“. Pitajte srpske umjetnike, ali o tom nekom sledećom prilikom.

    Dužni smo se opirati tiraniji, ma iz kog izvora ona dolazila. Ovog puta stiže zakukuljenim putevima investitorskog urbanizma koji jede koštanu srž gradova. Urbana leukemija, teško izlječiva.

    Građani Beograda taj barjak slobode sjajno nose u Bloku 63 i demonstriraju da smo još uvijek duhovno živi. Bez obzira na nepovoljne okolnosti brutalizma odrođene vlasti i trenutnog nepostojanja moralnih načela u savremenim društvima.

    Lučonoše otpora i promjena iz Bloka. Blok iz bloka, za sve nas grešne.

    Neponovljiva moć životnog instikta.

    Biće nam bolje kad shvatimo da su Hrabre žene Kruščice dio iste narodne grupacije.

    A valjda smo blizu ..

    Pale s tina

    Svi su ljudi svijeta

    umrli

    u Gazi.


    Zgazio ih

    gusjenicom

    leptir što ne mari.


    Laka je bila

    smrt

    nevinih.


    Kao bljesak

    prašine

    na probijenom zraku sunca.


    Ostaje samo

    prah savjesti

    do groba da nas prati.


    Možda smo mogli

    glas

    pustiti?


    Naćutati sad

    štitne žlijezde

    treba.


    Da nas

    razni bogovi

    ne razaznaju.


    U paklu

    sirotinjskih

    duša.

    Ljudi nije fer

    Tako počinje legendarna pjesma grupe SMAK koju svako na naših prostora, a rođen je sedamdesetih godina prošlog vijeka, odmah može da prepozna. Neodoljiva melodija i par nježnih rifova. Odma’ u glavu. Najkraći put do srca.


    Ljudi nije fer

    čovek živi kao ker

    misli na sve

    brani svoga tela greh ..


    e tu već stvar počinje malo da se lomi, što veli onomad Petar Božović u poznatom filmu. Da li se ker piše velikim ili malim slovom?

    Rekao bih velikim ..

    ***

    Februar je. Godina prestupna, 2024.

    Vrijeme toplo i proljeće se lažno kreće ka nama. Iza ugla vreba mraz, da pokoricom prekrije i pokori naivno cvjetale pupoljke.

    Čovječanstvo opet udarilo u neki neizdrž. Gomilaju se tragedije, gluposti, ratovi, barijere. Jačaju diktature širom Evrope i svijeta, inflacija uzima danak. Bezimeni migranti se dave na rijekama u predvorju Evropske Unije. Miriše na veće probleme nego što ih danas živimo. Njušimo dim i pepeo, kao dobro obučeni psi. Da ne kažem kerovi.

    U tim crnim ili bar sivkastim okvirima, živimo naše male živote. Plaćamo rate stambenog kredita, ekskurzije i patike za djecu, borimo se za mrvu vremena i energije za sebe. Pokušavamo sačuvati višegodišnja prijateljstva, održati porodicu na okupu, a sve zategnuto do pucanja, do razboljevanja. Unutrašnje implozije i okidanja sistemske bolesti koja tinja u nama.

    Na sve to, gledamo političare koji lažu, nedorasli izazovima današnjeg super kompleksnog svijeta. Lažne ljude koji manipulišu i potcjenjuju sopstveni narod. Truju ga mentalno kroz bjesomučno spinovanje i varanje, ali i fizički jer se ne bore za čist vazduh, vodu, ljude, .. ovo malo duše što nam je preostalo.

    Gdje će duša tim ljudima, često se zapitam.


    I onda, iz daleke zemlje koja je u dobrom dijelu našeg naroda prokužena, okrivljena za sve loše što nam se desilo u skorijoj istoriji, stigne porcija pristojnosti. Bolje rečeno paket. Nije ga dostavio čuveni Amazon, a i oni su američki proizvod.

    Stari Latini su govorili – Res non verba, odnosno – djela, ne riječi. U tom duhu, pojavljuje se čovjek koji pređe 10,000 kilometara samo da bi odao počast drugom čovjeku.

    Kakav gest. Kakav potez. Van svih šablona. Ostajem zatečen i danima u sebi vrtim tu sliku.

    Bez medijske pompe. Samo zato što je to ispravno i što ima taj luksuz da može sve zaustaviti u svom životu i odati počast čovjeku, kolegi, ljudskom biću. Najčešće nasmijanom ljudskom biću.

    Ukazuje nam se Stiv Ker, kao igrač višestruki NBA šampion, kao trener takođe. Čovjek koji preskače jednu NBA utakmicu kao glavni trener da bi stigao poštovanom i vrijednom saradniku na poslednji ispraćaj. Ovaj Amerikanac je rođen u Bejrutu, Liban, glavni je protagonista sopstvene krivudave životne priče koja ga je očigledno iskalila kako treba. Možda je sjenka Bliskog Istoka na kom se rodio i proveo mladost u njemu ostavila drugačiji zapis. Ko zna?

    Fenomenalna sportska karijera i zanimljiv životni put porodili su čovjeka koji je u Srbiji i regionu svojim jednim gestom pridobio doživotne simpatije i poštovanje. To ne može da se kupi.

    Regovala je javnost, reagovao je Novak Đoković, Miško Ražnatović i svi se slažu da je Dejan Milojević bio veliki čovjek i sportista, ali i da je imao sreću da radi okružen velikim ljudima koji su cijenili njegovu ličnost i doprinos. To vrijedi malo više od materijalnih. ovozemaljskih dobara. To vrijedi.

    Pa vi sad vidite kad vam je teško da se nešto uradi ..

    Ljestvica je prilično visoko postavljena, zar ne?

    ***

    Sve to budi nadu da ima još ljudskosti u ovom paklenom svijetu i da nismo nepovratno izgubljeni, čini mi se.

    Ima smisla biti čovjek, biti solidaran, pokazati poštovanje i elementarnu pristojnost.

    Elementarna pristojnost – pojava gotovo prognana iz diskursa naših vladajućih medijsko – političkih struktura.

    Pristojnost, pristojnost – samo te riječi odjekuju u glavi prije nego krenem na počinak.

    Pristojnost ..


    Ljudi nije fer ..

    Čovek živi kao Kerr ..

    Oguman, Februar 2024