Lokalni izgovori, čuj mene izbori


Danima se u meni bore onaj bijeli i crni vuk, opisani u bezbrojnim slikama sa socijalnih mreža, kao iskonska borba dobrog i lošeg u svakom normalnom ljudskom biću.

Da pišem ili da ne pišem? Da je ćaća živ, rekao bi sigurno – ma šta te se to tiče. Nećeš ništa promijeniti, a možeš sebi naškoditi. Pusti, nemoj. To je onaj oprezni, konzervativni stav tihe većine koja gleda svoja posla. I dok tako gleda svoja posla, ovi drugi što ne prezaju od bilo čega, bez srama i blama odnesoše sve iz zajedničke životne avlije. Do poslednjeg eksera.

Onaj drugi u meni, drčni Kozarčanin, gdje životni sokovi i krv uzavriju lako, pripadnik pravdoljubivog naroda koji je nebrojeno puta kroz istoriju stradao, ne da. Podbočio, pa drži. Kao neki grč sa lijeve strane donjeg stomaka. Čuči i muči. Noću me budi, opominje. Kaže, moraš to zbog sebe i djece, zbog istine i strašnog suda, kad jednom dođe.

Je… li ga. Ko će ga znati.

Žučna kesa nadire ..

***

Elem, lokalni su izbori. Provodim nekoliko dana u rodnom kraju. Čuvenom El Dorasu.

Dok se spuštam niz pločnike mitskog podvožnjaka, kao Alisa u zemlji čuda gledam šarene bilborde oko sebe. Gužva je, automobili su svuda oko nas. Mile nam po rukama i vratu, ulaze u haustore i dvorišta, brekću do smrti kroz milovanja Miholjskog ljeta.

Na bilbordima su ljudi, face, lica, sakoi, kostimići. Neke poznam, ali većinu ne. Kao da se radi o šarenom izboru za mistera ili misicu grada. Ko je ljepši, ko će se srdačnije osmijehnuti, ko je markantniji, čiji lider u pozadini je politički snažniji, koji lokalni kandidat najviše liči na predsjednika stranke, čiji je nos muževniji .. Osim vladajuće stranke, odjednom se pojavilo brdo nekih novih stranaka sa sličnim bojama, utiskom, pristupom. Čini mi se kao da se pojavljuju kao pečurke poslije kiše. Isti konfekcijski broj, bog te maz’o.

Neke od ljudi sa reklama i lično poznajem i znam da ima časnih i poštenih, vrijednih i dosljednih, ali kako pravilno izabrati od tolikog šarenila? To naprosto izaziva anksioznost, krvničko grickanje noktiju i zanoktica, a onda posljedično apatiju i odustajanje kroz omiljenu (vladajuću) političku sentencu koju puk može da ponavlja – ma svi su isti.

Nisu. Ni djeca iz iste kuće nisu ista, a kamoli političke partije.

Pa kako onda da glasam i za koga? Nedavno je i kolega Aleksandar Trifunović u tekstu za Buka lakonski objasnio kako je prosto k’o pasulj vladati narodom sa 15-20% podrške. Čuj mene zaprške – zaprži/zavadi, pa vladaj je stara poslovica vladajućih (kvazi) elita.

Za pravilnije lokalno-političko rasuđivanje, evo mog konkretnog prijedloga za grad Prijedor. Provucite stranku i ljude za koju planirate da glasate kroz sledeći filter pitanja, jer naravno, važan je program, plan i ideje koje neko zastupa, a ne kako se šminka, ko mu je radio PR kampanje i šta vam mrsomudi na televiziji ili uživo očajničkim kontaktima po lokalnim mjesnim zajednicama.

Dakle, ne gledajte šta ko priča, nego šta je ko do sada u svom (političkom) životu uradio. Isključite ton kao kod nijemog filma i provucite ih (zamišljajući) kroz ova pitanja:

  • Koji je vaš konkretan plan sa mjerama da se zaustavi ili barem ublaži demografsko umiranje grada i sela u Prijedoru?
  • Koji su vaši konkretni koraci ka ekologiji, održivom poslovanju i zaštiti prirode? Da li ćete se pridružiti inicijativi da se zatvore dva (lažna) rudnika uglja na teritoriji grada (sela Bistrica i Bukova Kosa) i stati na stranu svog (malobrojnog) naroda? Šta planirate da uradite sa rijekom Sanom i njenom zaštitom?
  • Koji su konkretni koraci za ekonomsku aktivnost u gradu pripremljeni u scenariju da se u nekoliko sledećih godina rudnik željezne rude zatvori (apsolutno realan scenario)?
  • Da li ćete hitno raditi na zaštita Radetića kule kao kulturno-istorijskog spomenika od posebne važnosti za grad?
  • Kada je planirano da se nastave radovi na obilaznici oko Prijedora (pravac Sanski Most – Banjaluka i nadvožnjak nad Sanom napravljen prije 90-tih godina prošlog vijeka!!!) i zašto taj projekat stoji 30 godina???
  • Kako i kada planirate da završite novu gradsku dvoranu na Urijama?
  • Da li planirate brzu cestu Prijedor – Dubica (najbrži put do EU) i kako ćete je finansirati?
  • Da li ste planirali da izdajete municipalne obveznice za neophodne kapitalne i tekuće investicije u gradu (gradska bolnica, pomenuta dvorana, brza cesta, itd.)
  • Jeste razmišljali da Prijedor premrežite označenim biciklističkim stazama i tako građanima omogućite lakše i energetski čistije kretanje, a pri tom privučete i određene, specifične grupe turista?
  • Kada ćete i kako riješavati prostor zapuštenih sportskih terena i objekata kod gradskog mosta (popularno „kod Lazinog“)?
  • Da li shvatate da je lokalna dijaspora (i srpska i bošnjačka) ekonomski i kulturni resurs i koje su vaše ideje kako da se unapredi saradnja sa gradom i dio tog ogromnog potencijala bolje upotrebi?
  • Postoji li plan uređenja hotela na Mrakovici i daljeg oživljavanja planine Kozare uz striktnu zaštitu prirode i biodiverziteta? Da li planirate da oživite Benkovac kao edukativno dobro? Koga sve planirate da uključite u taj projekat?
  • …

Ovo su samo neka od pitanja kroz koje možete provući zamišljene kandidate i čuti njihove odgovore. Ima ih još mnogo, jer su lokalni probelmi nagomilani. Još bi bilo bolje kada bi se kandidati većinski izjasnili o njima, kao na primjer o onom u vezi rudnika na Bukovoj Kosi i Bistrici – tu se jasno vidi da li si sa svojim narodom ili sa otuđenom političkom elitom na zalasku. Mi Krajišnici smo uvijek bili svoji, ne znam zašto to i danas ne bi bio slučaj.

Elem, promislite, izađite, glasajte. Učestvujte u sopstvenoj sudbini, kakva god da je.

Toliko bar možemo.

Rudarski pozdrav – sretno!

Jesen u tvom sokaku

Dragi svi,

evo jedne konkretne akcije gdje mi treba vaša pomoć.

Dakle, u subotu 28.09.2024. godine ću sa zadovoljstvom da učestvujem u muzičko-poetskoj večeri u mjestu Kostajnica, RS, BIH i biblioteci „Nevenka Stanisavljević“. Sve to pod okriljem lokalne kulturne manifestacije „Jesen u mom sokaku“. Na toj večeri, čitaćemo pjesme autora poznatih rok pjesama, igrati se kviza sa pogađanjem autora i izvođača, pričati o uticaju pjesništva na sve nas i na pop-rok scenu, te zapjevati koju pjesmu uz gitaru.

Da biste bolje razumjeli okvire u kojima se sve ovo dešava, treba da znate da Kostajnica, smještena na rijeci Uni ima nepune 4 hiljade stanovnika, te oko 130 srednjoškolaca. Ove potonje ćemo zajedničkim snagama probati da privolimo da dođu, da razgovaramo i da se družimo, te zapjevamo. Kao nagradu za učešće u kvizu (čitamo stihove, a oni pogađaju ko je autor, a ko izvođač) planiramo da poklonimo deset knjiga. Osim zabave, time ih inspirišemo i da još više čitaju, je l’ te.

E sad, od današnjeg kišnog dana 16.09. pa sledećih 7 dana (zaključno sa ponedeljkom 23.09.2024.) vi me kontaktirate (može FB, Insta profil ili mail vlachoty@yahoo.com) i kažete koju biste knjigu poslali, pa vam dam adresu na koju je pošaljete i donirate. Ja ću snositi troškove poštarine (naznačite tako u Pošti). Molim ljude iz Beograda i okoline da najviše učestvuju u akciji zbog najjednostavnije logistike. Čim dođemo (ako dođemo 😊) do željenog broja knjiga, moraću da odbijam prihvat novih, tako da vas molim da se koordiniramo.

Vjerujem da navedenim aktivnostima zajedno činimo jedno malo dobro djelu u ovom vihoru od života i inspirišemo mlade ljude na borbu, ljubav i umjetnost.

Čini mi se da ako samo jednog mladog čovjeka na planeti privolimo knjizi, umjetnosti, znanju i ljubavi, spasili smo cijeli svijet 😊 To se posebno jasno vidi u provincijama Balkana koje demografski obilno „krvare“, pa je stoga akcija kulturnog osnaživanja dodatno važna i neophodna.

Hvala od srca za podršku i učešće.

Ognjen

Piksi – car je go


U posljednjih nekoliko vrelih avgustovskih dana mlađi sin i ja smo uzjahali moderne metalne konje na točkovima. Za dvadeset i sedam beogradskih godina po prvi put sam se točkom spustio do centra grada i Knez Mihajlove ulice. Da nešto zajedno oposlimo. Osjetio sam se kao dječak što jaše sivog ROG-ovog poniku u centru Prijedora. Netom prije tridesetak godina. U polaroidu.

Pažnju mi je privukao starago svirac Piksi sa frulom dok pomalo oronuo pokušava da stekne koji dinar. Staž pun nestalnosti, dug nekoliko decenija. Prepoznatljivog grlenog, promuklog glasa i šeretskog nastupa. Mnoge je ispratio i propratio. Propatio. Sada je ostario, mirno sjedi i ćurlika u frulicu, kao neki stari kovač, bez previše utroška energije, ali zanatski dovoljno precizno da se stvori proizvod – pjesma. Današnji klinci ga ne prepoznaju. Nije u D’singerica fazonu. Arhaičan, bez renomea, karakterističnog imidža. Kao da se bespovratno umorio, zagasnuo .. Sjetna beogradska uspomena što blijedo zamiče. Kao svi mi, po malo.

Nego, da ne sentimentališem previše, šta nam je ljudi sa pravim Piksijem?

***

Čuvena Zemlja izlazećeg sunca mu je godinama bila dom. Prvo kao igraču, a onda kao treneru. Veliki trag je ostavio u Nagoji gdje čak jedna tribina stadina nosi njegovo ime. To je velika čast, zaslužena. Japan je izuzetna zemlja i kultura. Bio je carevina samo u razdoblju od 1868 – 1945. godine, ali je često žargonski poznat po tome. Takođe je veoma poznat i japanski pojam časti koji su afirmisali samuraji – japanski ratnici. Reputacija bilo kog pojedinca ne smije biti okaljana i to je dan danas jedna od najvećih sramota. Takođe je zanimljivo da samuraji nisu samo ratnici, već su oduvijek bili politički aktivni, pisali poeziju, izučavali matematiku, itd. Ne znam da li ovi današnji igraju fudbal ili su možda čak i selektori nacionalnih timova.

Još kao mali bio sam fasciniran činom harikirija, odnosno ritualnog samoubistva zbog gubitka časti. Danas bi dovoljno bilo da se podnese ostavka na selektorsku funkciju i časno ode.

***

Zašto tako oštro?

Zato što je i ugroženim beogradskim vrapcima na grani jasno jasno da je (srpski selektorski) car go. Nakon poslednjih otkaza u reprezentaciji Srbije (Vlahović, Sergej Milinković Savić i A. Mitrović) to je naprosto „slon u staklari“. Treba samo da ga neko (cara) obavijesti o tome. Ima u ovoj zemlji još takozvanih careva koji su zreli da odu u (političku) penziju, ali nećemo širiti temu.

Nakon dobrog uspjeha i odlaska na posljednje svjetsko prvenstvo, sunovrat reprezentativnog fudbala je počeo. Tamo smo dokazali da smo nedorasli kao reprezentacija kojoj je davao golove ko je kako htio. Nakon male konsolidacije i plasmana na (prošireni format) evropskog prvenstva i ulazak u A diviziju Lige nacija, pad se nastavio. Bilo je sada malo drugačije – nismo primali golove, ali nismo ni igrali. Postizati golove za naš tim je bio nedostižan čin. Kuliminacija se desila na kraju EP kroz seljačko upiranje prstom u krivce, stalno taktičko lutanje i nikakvu ideju o fudbalu koji igramo. Igrači su osjetili tu izdaju i redom počeli da okreću leđa. Nekada omiljeni i harizmatični trener, postao je danas dezintegrator kome je izgleda stalo isključivo do ličnog interesa. Podsjećam da su svi pomenuti rezultati napravljeni sa najboljom generacijom fudbalera koju smo imali u posljednjih dvadesetak godina. Oni su sad već udaljene 2015. godine osvojili U20 svjetsko prvenstvo na Novom Zelandu i u zenitu su fudbalskih karijera. Bolje nemamo, niti ćemo imati uskoro.

Hrvati su recimo na kosturu nekadašnjih popularnih „čileanaca“ (prvaci svijeta U20 kao Jugoslavija) osvojili treće mjesto na svijetu. Mi ne možemo proći ni grupu na evropskom i svjetskom prvenstvu i to je objektivno neuspjeh. Suština priče je da nemamo igru i to je glavni razlog zašto su potrebne promjene.

Naprosto je tužno kako jedna takva nekadašnja fudbalska veličina ne shvata kada je vrijeme da se sa nekog bunjišta ide, kad ti je istekao rok upotrebe, kad je zaista previše da trošiš vrijeme koga najmanje ima.

Fudbalska budućnost koja nam se ceri u lice je takođe jeziva. Katastrofalni, ali katastrofalni rezultati srpskih klubova u ovogodišnjim evropskim takmičenjima, rezultati mlađih reprezentativnih selekcija su nikakvi, rad i ulaganje sa mladima loši, menadžerske ekipe lešinare srpskim fudbalom, ne zna se ni ko je predsednik fudbalskog saveza, tako da nema nade u bolju, doglednu fudbalsku budućnost. Pa čak ni Zvezda koja se opet plasirala u Ligu Šampiona ne donosi mnogo srpskom fudbalu – vode je ljudi sumnjive reputacije , a igraju belosvjetski, fudbalski plaćenici. Ne razumijem stvarno kakva je to korist za razvoj cjelokupnog srpskog fudbala.

Oprostite ako rušim snješka ..

***

Dragan Stojković kao igrač je zaista bio čaroban. Pamtimo njegova dva gola protiv Španaca u četvrtfinalu Svjetskog prvenstva u Italiji. Onaj drugi je bio čista poezija, kad je na drugoj stativi zalomio protivničkog beka i poslao ga po porciju paelje, a zatim loptu spremio u mrežu. Na utakmici takve važnosti to zaista mogu samo vrhunski majstori.

Piksi je briljirao i u Zvezdinom dresu nekoliko godina, a sjećamo se kako se izmuvao u finalu tadašnjeg Kupa šampiona nastupajući za Olimpik Marsej i ne doprinoseći previše u tom legendarnom meču kad je Zvezdana postala prvak Evrope u fudbalu.

Kao funkcioner, imao je solidnu karijeru, uspjehe i neuspjehe, te neobična poslovna strmoglavljenja. Kao trener slično, krenuo je dobro i uspješno, ali kao da se negdje zagubio, izgubio kontakt sa savremenim fudbalskim (i digitalnim) tokovima, što se u rukopisu na terenu može jasno vidjeti. Danas je teže biti trener nego prije nekoliko decenija jer su sami igrači drugačiji, razmaženiji, sujetniji, a podaci o njima dostupniji nego ikad. Pogledajte samo portugalskog Ronalda i taj stepen samoživosti. Fudbal je ipak kolektivna igra, tako da je ekstremno teško uklopiti sve kompleksne kockice neophodne za sportski uspjeh.

Ono što je i danas kod Piksija besprijekorno i na čemu mu treba odati priznanje jeste kultura komunikacije. Ona je u kontinuitetu sjajna, pristojna i za sportsku Srbiju na jednom vrhunskom nivou. Pogotovo ako govorimo o fudbalu kao kategoriji. Veliki respekt.

***

Nisam vidovit, a ni Milan Tarot, ali već vidim da će mu srpska, fudbalska Marakana na sledećoj reprezentativnoj utakmici zviždati. Umjesto da to bude praznik fudbala jer dočekujemo aktuelnog evropskog šampiona Španiju, biće to još jedna u nizu srpskih magli, zamajavanja, gubljenja vremena za nešto novo, drugačije, ..

Džaba je jučerašnje „polivanje pepelom“ na pres konferenciji pred reprezentativni blok utakmica u Ligi nacija. Sve izgleda kao neko veliko pravdanje. Zar nije jednostavnije da se digne sidro i dostojanstveno ode?

Dakle, kao u čuvenoj priči Hans Kristijana Andersona – Carevo novo ruho, neophodna je vizura dječjih očiju da pogleda situaciju i vikne – Car je go!

Gledajte svijet dječijm očima.

Viknite glasno: Piksi, doviđenja!

Uz sada već tradicionalni srpski pozdrav:

#nećekopati!

Б Б бам бам бам – 40 година Бајаге и Инструктора


Народна умотворина каже да је најтеже бити пророк у сопственом селу. Након чедрдесет година стажа, може се рећи да је Момчило то успио. Итекако је признат је у свом граду. Неки га називају и добрим духом Београда и вјерујем да то долази од чињенице да никада није рекао ружну ријеч за било које комшије, људе, да је знао препознати народ па бити у маси 5. октобра, суптилно бити један од правих духова спортске Звезде, а да то никога ни на који начин не вређа. То је успјех, бајо мој.

Свратио нам прошле недеље Макрон и продао пар рафала. Данас правим роштиљ за рођендан нећакиње, па се туширам и са драганом хитам на Ушће и концерт. Сутра је и протест за подршку ухапшеним активистима Еко страже.

Борба се наставља, а Београд и Србија из врелог љета у сваком смислу хитају ка још врелијој јесени. Почиње и школска година, гдје српско школство у слободном паду једино још Свевишњи може да спаси ..

Просјечан дан у Београду и Србији.

***

Концерт којим Бајага и Инструктори обиљежавају четрдесети рођендан бенда и музике коју стварају се одржава на Ушћу. Изненађују улични тапкароши који траже карту вишка. То се заиста ријетко дешава. Ваљда су Београђани свативши да је концерт на отвореном, да је вријеме јако топло и неће бити непогода, да су стигли са одмора и да у понедељак стартује традиционални септембарски, саобраћајни кркљанац, одлучили да се почасте још једном делицијом коју нуди тај велики град – јубиларним концертом старог, доброг бенда. 

Пожурили смо да стигнемо на вријеме, што и чинимо, али да ствари не буду идеалне, свирка касни прилично. Касније чујем од другара из партера да су након пет сати стајања попадали са ногу. То је баш без везе. Не би те чек’о ни Жилбер Беко. Избор предгрупа је по мом укусу – не познајем Драм, али су симпатични, док Артан Лили и Краљ Чачка показују класу – аутентични, своји и музички препознатљиви. Фурају свој филм, па их је можда и због тога Момчило турио на почасну листу.

Око десетке свирка креће са нумером симболичног назива – Град, а рефрен Ово је страшно велик град хорски пјева маса. Погађамо да ли има више публике него на Ширану прије десетак дана. Свакако је више десетина хиљада. Новински извјештаји да је педесетак.

Настављају са Змаја од Ноћаја и већ на трећој нумери иде експлозија публике са пјесмом Са друге стране јастука. Даље се нижу нумере Берлин, Марлена, Живот је некад сив ..

Док траје јубиларни концерт све вријеме се дописујем са сестром из Лондона и колегиницом која је на љетовању у Грчкој – једна некадашња ватрена обожаватељка, а друга садашња. Шаљем снимке са Ушћа и дијелим љубав која се умножава са драгим особама.

Испред нас стоји брачни пар са дјевојицом од око 6-7 година. Малешна врти тик-ток, па онда шизи са родитељима. Какво преплитање стварности. На крају је заспала на столици.

Импозантно је како сви знају већину текстова. Чак ни ја који Бајагу активно не слушам знам готово све пјесме. Враћа се дјетињство, постер из дјечје собе у Козарској 21 и Бајагин концерт у приједорској дворани Младост крајем осамдесетих година прошлог вијека. Да л’ је ишла само сестра ил’ и ја, то више није ни важно. Тај низ свирке и љубави траје. Као неки дугачки воз, за Харков.

Сеја каже да је Момчило мало успорио, а ја се смијем и размишљам – ко не би послије толике километраже? Права је то даљина, дим и прашина на гласним жицама.

***

Одушевљен сам Жиком Миленковићем који се на сцени и даље добро котира док плава кугла споро ротира. Као нека матора дворска луда – али фокусиран, енергичан и пјевачки прецизан у пратњи. Уникатни привјесак без ког Инструктори не постоје и симпатични шоумен. Не може се не споменути ни вјечити младић Саша Локнер Локи који и даље стоји окружен са непознатим бројем клавијатура око себе и свира као у трансу док му тршави чуперци плешу око рамена. Жика и Локи са Бајагом чине саму суштину бенда без ког Бајага и Инструктори не постоје.

О годинама које су прохујале говори и још један стих из пјесме Двадесети век – 4,5 милијарде напољу је певало, улалалала. Данас је на планети мало преко 8 милијарди људи, тако да је разлика јасна 😊

Пјесма 220 у волтима се изводи са оригиналном поставом и то је дирљиво јер показује поштовање ка историји и пређеном путу. Тако раде великани. Одзив публике је блистави брилијант и у једном тренутку имамо десетине хиљада дланова у ваздуху.

Долази још један познати бивши члан бенда Цукић да заједно зајашу магле. Кад крене надалеко чувено б б бам бам бам вјерујем да на трибинама и партеру еруптира на хиљаде асоцијација и успомена. Све нас види свемирска полиција. Добро је знати, констатујем уз смијешак.

Затим слијеће сцена у којој почињу тактови пјесме Плави сафир.  То је антологија.

Човјек, гитара и подигнута рука. Чисти бајагизам.

Неки мисле да су Бајгини стихови и музика тривијални, површни, али трајање и умјетнички опус то оповргавају. Чини ми се да је он пјесник у реду величине Ђолета Балашевића и то треба препознати. Дакле, они нису само музичари и пјевачи, они су прије свега пјесници и хроничари доба, што је лига изнад. Капа доле.

Лијеп и сентименталан је и гест посвете и подршке Бори Чорби кроз пјесму Кад ходаш. Још један врхунски рокенрол пјесник са ових простора.

***

Запитам се у чему је сва та Бајагина магија? Имао је успона, падова, као млађег су га повезивали са наркотицима, већина хитова је настала на прва четири албума, али Бајага је претекао, еволуирао, прилагођавао се. Није се правио да и даље има тридесет година.

Јесте, фарба се и успорио је обртаје, али и даље пјева и шири позитивну географију, чуј мене енергију.  Значајно је допринијео и култури говора на балканским просторима јер се није упецао на одвратну националистичку реторику иако је велики Звездаш. Зато су му сва врата отворена. Заслужено.

Мој Београд о ком сањам, за који дишем и борим се је био на том концерту.

Београд свих генерација, јесењи сатараш љубави.

То је један те исти Бгд који каже #нећекопати. Он ће побиједити!

Зашто да га да га да га да га да га да да …

Ниси довољно брз – бам, бам бам!

Небо над ријекама пара велики, слављенички ватромет. Поноћ је прошла и вријеме је да се пође кућама. Слатко, у нову неизвјесност.

Само нам је љубав потребна.

Edo Širanović


Onako usput, svašta sam čuo za njega – da je bio beskućnik, ali ne pravi, da je imao probleme sa depresijom i da se u nekom trenutku povukao iz javnosti, da voli fudbal, itd., ali najviše ga pamtim po tome što je moj stariji sin na ukuleleu skinuo i svirao jednu njegovu pjesmu još prije pet, šest godina. Imam taj snimak i uživam u njemu. Pjesma se zove Perfect i izvodio je na koncertu u Beogradu održanom prije dva dana.

Sluša tata, slušam ja ..

No krenimo redom, kako kažu stare novinarske kajle.

***

Beograd kao i ostatak Balkana danima kuburi sa toplotnim talasima. Noći su tropske, po naučnoj definiciji, pa su ljudi malo razdraženi, nervozni. Na sve to, temperatura je podignuta borbom protiv trovača i čuvenim #nećekopati protestom u centru grada gdje se usred avgusta skupilo gotovo sto hiljada ljudi. Nevjerovatna sila. Deux ex machina.

U takvoj atmosferi grad dočekuje prvi koncert Ed Širana u Beogradu. Dešavanje je pod vedrim nebom što daje poseban štimung. Ušće kao odličan izbor u datom trenutku. Iako su velike gužve na prilazu omeđenom koncertnom prostoru, lako nalazimo traženi ulaz i brzo prolazimo. Jedino se malo više čeka red za vodu i osvježenja. Prosječna cijena pića je oko 400 RSD ili u evrima 3.5. Uz malo muke, dok ćaskam o književnosti sa N. supruginom i mojom prijateljicom, stigosmo na tribinu tačno pred početak končerta.

Bina je pokretna i postavljena kao krug okružen sa izdvojenim platformama na pozicijama heksagona. Tu su smješteni bacači plamena, a u podnožju i prateći muzičari. Nije ring, ali već tu vidiš da je produkcija na top nivou. Kasnije, kroz početak i trajanje koncerta vidiš sva ludila pirotehnike, vatrometa, video produkcije i bimova, grafike, lasera, osvjetljenja. Bina se vrti lagano u krug i on gotovo sve vrijeme trči i kreće se po njoj, samo mijenjajući oružje. Čuj mene oružje, gitare na kojima svira. Baj d vej, poslednjih godina koristi sopstveni brend gitara (Sheeran by Lowden) veličine ¾  (gitare sa manjim tijelom) koje su izgrađene od održivih materijala. Tačnije, za svako korišteno drvo se zasado bar jedno novo štedeći svijetu svaki put po jednu gitaru. Bravo Edo!

Odjeven je jednostavno, u crne pantole i prostu crnu majicu kratkih rukava na kojoj šarenim slovima piše B e l g r a d e. Vrlo simpatično. Kad priča u pauzama pjesama, jasno se vidi spontanost i autentičnost. Nema foliraže. Pažnja publike je na maksimumu. Zato vjerovatno i jeste vrhunski svjetski izvođač. Trenutno u prajm periodu, odnosno u zenitu karijere, tako da je zadovoljstvo gledati i slušati koncert. Nisam baš tako bio siguran u sve to prije otprilike godinu dana kada sam kupio karte. Pamtim samo da su bile skupe 😊

Iznenađen sam što pola pjesama izvodi gotovo sam. Koristi jedino neki looper pedal koji mu omogućava da nasnimi dio pjesme, ritam, rif ili glas, pa da onda samo nadodaje harmonije, melodije i drugi glas. Neki kažu da je jedan od najuspješnijih muzičara ikada koji je koristio ovo pomagalo i tehnologiju na kreativan i inovativan način.

I kod ostalih muzičara primjećujem multifunkcionalnost. Klavijaturista u jednom trenutku ostavlja instrument i počinje da svira bas. Bio sam zapanjen i oduševljen. Da li je ta sveprožimajuća svestranost već odlika naše epohe? Neki bi rekli i površnost.

Tokom svirke koristi sve moguće trikove da uključi publiku u izvođenje i to radi vrlo vješto – čas pjevamo, čas svijetlimo lampama mobilnih telefona, čas smo prateći vokali, čas pljeskamo u ritmu. Dopunjavaju ga sinhronizovani bacači plamena, kao i video i svjetlosni efekti. Precizni kao laser što ljubičastom bojom sječe scenu. Vrelina u već vreloj noći.

Boja glasa je karakteristična, a nastup energičan. Vrlo je precizan u pjevanju i sviranju. Oduševljen sam profesionalnošću.

***

Puno je mladih na koncertu i znaju tekstove. Horski zvone hitovi. Više je djevojaka nego mladića. Ne iznenađuje obzirom na lirski ton kojim provejavaju muzika i stihovi. Jako nježno, ponekad.

Pišu da se za njegove turneje najčešće traži karta više, što se vidjelo i u Beogradu, a da je njegov hit „Shape of You“ preslušan skoro 2,5 milijarde puta na servisu Spotify. Ludilo mozga, Jelena Rozga 😉

Snimam i mladiće sa pokretnim burićima Nektar piva koje se nemilice toči – vrelo je i traži se tečnost da ugasi žeđ. Vjetar zamiče iza blizanačkih zgrada nekadašnjeg CK-a. Nema traga bombardovanju iz 99-te. Samo se mjesec iza njih smiješi. Kao da ga iz pripovjedaka šalje lično veliki Branko Ćopić.

Ćuti i mrmori. Mjesec.

Visoko iznad nas.

Dok istražujem zašto mu se turneja zove Matematička, gledam u znakove koji se vrte na video-bimovima: + – = ÷ x  razmišljam koliko li je terabajta memorije na mobilnim telefonima potrošeno ove večeri na koncertu u Beogradu. Eto matematike u primjeni.

Pred kraj dešavanja, Edo oblači dres voljenog fudbalskog kluba Ipsvič sa brojem 17 čiji je i manjinski suvlasnik, pa pokazuje umijeće i u drugačijem muzičkom žanru tokom izvođenja numere sa fanki hip-hop ritmovima. Volim tu ljubav ka manjim fudbalskim kolektivima.

Sve u svemu, slično kao i u Zagrebu prije sedam dana, koncert je počeo oko 20:15 i završio dvadesetak minuta prije 23 časa. Inžinjerski precizno.

Karavan je nastavio dalje ka sledećim destinacijama na turu – Bukureštu i Sofiji, a nama je još dugo odzvanjao njegov milozvučni glas sa kraja koncerta kada je smireno rekao:  #nećekopati.

Ili mi se to samo snovidilo, što reče moja baba ..

U vreloj beogradskoj noći.

Hvala Edo i sretan put!

Dođi nam (j)opet.

Kad porastem biću Kari


Stef Kari (Stephan Curry) je proslavljeni i trofejni NBA košarkaš koji je među najzaslužnijima što je Amerika u polufinalu nedavnih Olimpijskih igara pobijedila Srbiju, a takođe je prelomio i finalni meč sa košarkašima Francuske kada je u završnici sa tri vezane trojke odbio posljednji i najjači napad domaćina za povratak u meč i pokušaj da se domognu zlata.

Nesumnjivo jedan od najvećih, možda i najveći šuter koji se pojavio na vrhunskom NBA košarkaškom nebu. Nije da nas nije povremeno nervirao dok je iritantno žvakao štitnik za zube nakon pogođenih šuteva. Arogantno je bilo i ponašanje u finalnoj utakmici ovogodišnjih igara dok se gotovo rugao domaćoj, francuskoj publici, ali nije da nas raspojasana košarkaška banda iz US-a iznenadila sportsko-nepristojnim ponašanjem na i pored terena. Na žalost. To je trenutno kulturološki tako i to treba prihvatiti.

Mirno i dostojanstveno.

***

Međutim, ič se neću baviti gore navedenom temom. U fokusu je jedan drugi Kari. Mnogo nam bliži i prijemčiviji. Ponekad ljut kao istoimeno jelo, ali suštinski legendaran i čovječan. Na nivou trenera koji su etablirali jugoslovensku i srpsku košarku na vrhunskom nivou – profesor Aca Nikolić, Ranko Žeravica, Duda Ivković, Željko Obradović, ..

Svetislav Pešić Kari i košarkaška reprezentacija Srbije baštine dugu i bogatu istoriju. Mi malo stariji se sjećamo legendarne pobjede nad selekcijom US u Indijanapolisu 2002. godine tokom Svjetskog prvenstva. I tada je to bila prvorazredna senzacija. Prethodila joj je epizoda sa izbacivanjem Radmanovića zbog nediscipline i jedenja banane, ali je Kari još tada znao da našpanuje dječke za velike stvari. Majstorstvo.

Godinu dana prije toga nas je u Istanbulu odveo i do poslednjeg evropskog košarkaškog zlata

Bilo je tu i brodoloma, kao na Evrobasketu 2022. godine kad nas je Italija isprašila dalekometnom košarkaškom artiljerijom, ali sve je to sport i košarka. Usponi i padovi, kao sam život.

Prošla godina nosi ponovo svjetsko prvenstvo, krnji tim zbog nedostatka Jokića, Vase Micića, a zatim tragičan detalj sa Simanićem koji postaje momentum koji nevjerovatnom energijom vodi do vicešampionske pozicije. Pravo niotkuda, reklo bi se. Opet Kari i ekipa oko njega strašno dobro razumiju tim, situaciju i kontigentni pristup izazovima što donosi fenomenalne rezultate. Rađa se i iskričava sentenca na koju se svako normalan mora nasmijati:

– Svi za jednog jedan za svi! –

Njom se ujedinjuju principi timskog duha, zdravog (pirotskog) humora i viteških (musketarskih) vrlina. Posebna vrsta suptilne sportsko-životne filozofije koja prožima nacionalni tim.

Objedinjuje, opušta i vodi naprijed.

***

Kao šlag na tortu stižu Olimpijske igre u Parizu tekuće godine.

U najavi događaja puno je misterija oko nastupa naše najveće zvijezde Nikole Jokića. Još ranije je otpao Teodosić, a nema ni Kalinića. Da li su salve uvreda na socijalnim mrežama kojima je običan puk obasipao Jokića zbog povremenog neigranja za reprezentaciju uticale na njega i tim ili nisu. Odgovor slijedi uskoro. Na našu sreću, na terenu.

U pripremi takmičenja i u prvom kolu lagano gubimo dvije utakmice od Amera. Ako pogledamo sastav američkog drim tima (Lebron Džejms, Stef Kari, Kevin Durent, Tejtum, itd.) i prosječnom nepoznavaocu košarke je jasno da su to košarkaški vanzemaljci. Jedina dilema je da li je to tim jači od prvobitnog drim tima devedesetih godina (Džordan, Medžik, Leri Bird, Barkli, ..). Neću reći da su porazi namjerni, ali sigurno da nisu bili slučajni. Stari lisac je ono najbolje ostavio za potencijalni treći susret koji smo priželjkivali u finalu. Adut u rukavu.

Rekordni povratak u utakmici četvrtfinala sa odličnom Australijom pokazuje da su Jokić, Bogdan i drugari ozbiljna grupa, dok polufinalni duel sa Amerima pokazuje svu ljepotu košarkaške igre, vještine, talenta, discipline i timskog duha. Trideset sedam minuta košarkaške klinike. Trideset sedam minuta čistog uživanja u košarci. Rapsodija igre.

Meni poraz nakon toga nije toliko smetao, mada je čitav Balkan bio spreman da se „zapali“ da smo srušili nadobudne američke zvijezde. Na kraju, formalno nismo uspjeli u tome, ali suštinski jesmo jer je dobijeno nekoliko bitaka – osvojili smo bronzu i potvrdili karakter u meču sa Njemačkom, Jokić je i nevjernim tomama dokazao da voli svoju zemlju, Bogi je potvrdio kapitensku i ljudsku klasu, Vasa Micić je vaskrnsuo, Dobrić i Gudurić nasmijali, Vanja Marinković eksplodirao, gosni Kari post-doktorirao košarku, a Ameri su se ozbiljno uzentali.

Hepiend i nastavak mita o košarkaškoj zemlji.

***

U suštini, na ovaj tekst me inspirisao Marko Pešić, trenutno direktor KK Bajern iz Minhena i Karijev sin sa objavom na X mreži u kojoj je pokazao da je ponosan na svog oca jer je kao trener osvojio medalju na svakom većem takmičenju i jer je fantastičan role-model za posvećenost, čeličnu volju i rad, te neprekidno učenje.

Na stranu što mi je otac preminuo prije šest mjeseci, ovo me potaknulo na dublja promišljanja.

Dakle, Kari ima sedamdeset pet godina, a njegova vitalnost i životnost izbijaju iz svake pore. Očigledno radi ono što voli i nije mrzovoljni penzioner kao većina generacije.

Rad u drugim kulturama (Njemačka, Španija, itd.) su ga tako obogatili da je ostao otvoren za drugačije u svakom smislu. Način na koji je objasnio kako je tekao proces prihvatanja novih generacija, načina razmišljanja, izazova oko mobilnih telefona, bio je nevjerovatan. Prihvatio je da su jako drugačiji od svih prethodnih generacija, potrudio se da ih razumije na ljudskom nivou, uspostavio komunikaciju i povjerenje i tek onda počeo da radi na košarkaškim i takmičarskim principima. To je naprosto predivno jer sintetizuje svjetska znanja o modernoj psihologiji i sportu, premošćavajući trans-generacijski jaz ili čak jazove.

Nevjerovatno ..

Rad, entuzijazam, otvorenost i doživotno učenje.

Četiri iskustveno proživljena principa koji mogu da se primjene na bilo koju oblast života i rada. Univerzalno i briljantno, a tako jednostavno.

Za takvo djelo zaslužuje najveće počasti jednog društva.

Još kad bi se sa timom jasno i javno opredijelio da su uz svoj narod i protiv kopanja litijuma, što reče Simbol vere: Njegovom carstvu neće biti kraja.

Dame i gospodo, Svetislav Pešić Kari, legenda srpske košarke i sporta čiji se vispreni i životni duh simpatično oslikava kroz sledeće lakonske (i Alan Fordovske) citate:

„Bolje pobediti i igrati lepo, nego izgubiti“

„Bolje dve velike baklave nego jedna mala!“ 😊


Oguman

RIO FINTO


Još kada su skoro prije dvije godine prvi put privremeno podvili rep, bilo je jasno da se neće predati tako lako i da će se borba nastaviti.

Rijeke ljudi ili rijeke pravde (kako je to nedavno jedan regionalni političar pokušao definisati) koje su se skupile u Beogradu s kraja 2021 i početka 2022. godine naprosto su natjerale vladare da stopiraju projekat što je formalizovano kroz donesenu uredbu o aktivnostima Rio Tinta u Republici Srbiji. Posljedično, iako ne dramatično, njihove akcije su nakon toga na globalnim berzama doživjele pad.

***

Kompanija Rio Tinto je dobila ime po crvenoj rijeci koja teče u Andaluziji, tačnije u planinama Sijera Morena. Boja rijeke potiče od izuzetno kiselog hemijskog sastava vode uz visok nivo gvožđa i teških metala. Uz prirodno izuzetno nepovoljne uslove za život živih bića, uz rijeku se i rudarilo. Toliko o simbolici.

Tržišna kapitalizacija kompanije na dan 07.08.2024. godine iznosi 107.82 milijarde USD što ih prema nekim pokazateljima stavlja na 146. mjesto svih svjetskih kompanija po tržišnoj vrijednosti. Dakle, pričamo o krupnom kapitalu ili mega kapitalu.

Kompanija danas zapošljava direktno gotovo pedesetak hiljada ljudi uz dodatni posao za stotine hiljada dobavljača, podizvođače i slično. Ono što je možda još važnije, njihova poslovna aktivnost utiče na ogroman broj ljudi, životnu sredinu i neizvesnu budućnost u osetljivom i narušenom okruženju prirodnog eko sistema. Tema posebno aktuelna u današnjem svijetu klimatskih poremećaja i promjena.

Gdje god se pojave, postavlja se pitanje njihovog „footprinta“ na čovjekovu živu sredinu. Naprosto, nose takav imidž maltene od osnivanja, samo što u današnjim okolnostima (relativno) probuđenog i ekološki osvešćenog čoveka, stari pristup rešavanju ili pacifikaciji ovog izazova prihvatanja, teže prolazi. Tu na scenu stupaju vlade zainteresovanih zemalja, kao i razne marketing i PR agencije koje treba da adekvatno trasiraju (da ne kažem spinuju) javnost u željenom cilju otvaranja novih ležišta. U njihovom fokusu je uticaj na BDP zemlje, zaposlenost, materijalno blagostanje ljudi na tom prostoru, dok se eksterni efekti nepovratnog zagađenja zabašuruju, relativizuju i prenebregavaju. Ozbiljne stvari zahtijevaju sistematičan i ozbiljan pristup temi (stručna i objektivna studija izvodljivosti) uz maksimalan oprez na potencijalne nepovratne procese onečišćenja. Često za ovakve postupke nema vremena, novca, strpljenja ili se promjene žele uvesti „na mala vrata“, pa se primenjuju druge, brutalnije metode zamagljivanja svesti stanovništva ili njegovog pacifikovanja drugim sredstvima (potkupljivanje, relativizacija problema, lažni humanitarni rad u ciljanim sredinama, podjela naroda koji živi na posmatranom prostoru).

Takođe, odlika gigantskih projekata koji su povezani sa velikom akumulacijom kapitala je da, ukoliko postoji bitan materijalni ili geopolitički interes, odnosno prilika za investiranje i ozbiljnu zaradu ili prinos, neće odustati. Modifikovaće pristup, strategiju, komunikaciju, strpljivo istraživati alternative dok ne dođu do zadovoljavajućeg riješenja. To je aksiom bogatih uz podršku đavoljih advokata.


***

Sličan pristup možemo da vidimo na čitavom Balkanu ovih dana.

U Bosni sam se lično uvjerio da postoje mini rudnici uglja u Mednoj kod Mrkonjić Grada i izvora rijeke Sane, zatim dva mini  rudnika uglja u okolini Prijedora i jedan kod Sanskog Mosta. Blizu rijeke Une na Trgovskoj Gori je planirano odlaganje nuklearnog otpada iz NE Krško, a sada su pohlepni udarili i na izvor rijeke Une sa mini-hidrocentralom. Krčka se i u okolini planine Majevice.

Sve je to urađeno navrat-na-nos i u poludivljem maniru bez ozbiljnog pristupa projektima koji mogu da naruše prirodni ambijent. Kod rijeke Une i Sane, narušavaju se svjetski biseri ljepote. Pa to niko normalan ne bi radio! To je zločin prema sopstvenom narodu i zemlji.

Ne razumijem zaista šta je u glavama naših političara. Trgovina sa interesima drugih, moćnijih zemalja, lično bogaćenje, slijepa poslušnost ili nešto četvrto, ne znam. Da bismo vjerovali namjerama i idejama o tako kompleksnim projektima, moraju prvo da zasluže povjerenje. Što reče jedan na socijalnim mrežama – vi ne možete u centru Beograda da riješite kanalizaciju kako treba (fekalije u Savi), a tražite da vam vjerujemo da ćete otrovne, otpadne vode tretirati po najvišim ekološkim standardima.

E pa, neće da može.

Dakle, ekološki rat za vodu i resurse je u toku. Pitanje je samo ima li ima snage da se odgovori na izazove.

***

Normalno, sledeće pitanje je onda, pa ko će brani, prava malih, običnih ljudi, naroda?

Kada se otuđene, obogaćene političke elite u potpunosti odvoje od realnosti, ne zbog toga što to žele, već zbog toga što naprosto ne žive život naroda kom bi trebalo da služe, onda slijedi životni šamar. To je naprosto istorijski aksiom.

Ne može čovjek, a da se ne naježi kada vidi da se u Srbiji ponovo digla „kuka i motika“. Hrabra Loznica, junačko Valjevo, dostojanstveno Pančevo, zatim Arilje, Barajevo, Kraljevo, Raška, Smederevo, Knić i niz drugih mjesta je već mirno protestvovalo protiv otvaranja rudnika litijuma u Jadru. Ovih dana će skupova biti u svim većim gradovima Srbije – Kragujevac, Novi Sad, Užice, itd. Pravo je božje čudo kako izranjavana, ucijenjena, desetkovana i (uvijek) potcijenjena srpska provincija ponovo drži moralnu lekciju Beogradu i čitavom svijetu. Pravo niotkuda ustaje, organizuje se i pokazuje ljubav prema slobodi, prirodi i pravdoljublju. Na posljetku, sve se svodi na ljubav prema otadžbini i odbrani svetinje – života i porodice.

Zahtev okupljenih ekoloških organizacija i svih normalnih ljudi Srbije je jasan, a priključio mu se i široki građanski pokret Proglas – trajna zabrana geoloških istraživanja i eksploatacija litijuma i bora u Srbiji. A pritisci vlastodržaca i njihovih mehanizama sile na organizatore okupljanja su sve veći – osjećaju strah od sile naroda. Znaju i oni da su zajebali stvar. Zato pojačavaju prinudu.

El grande finale ovog svojevrsnog ustanka se dešava u subotu 10.08.2024. godine u Beogradu.

Prvi nalet neprijatelja je odbijen prije dve godine. Specijalni rat traje. Vrijeme je za novu odbranu, ali da li je vrijeme i za protivudar?

Junački preci i vojvoda Mišić glade brke na nebu, smješkajući se.

Opet su nam na Drinu udarili ..

Valja nam slobodu nanovo braniti.


***

Zaključak:

Ne treba nasijedati na finte. Znam sa malog fudbala. Posebno ne na Rio finte. Čak ni zbog kinte.

Dragi sugrađani, Beograđani, vidimo se u subotu na protestu. Nema nam druge ..

Otadžbina se braniti mora.

Posljednja je tačka.

Otpora.

ŠApni mi ŠA (fest)

photo by @zamrznutitonovi


Peta je godina festivala. Što reče legendarni Petar Božović u filmu Čekaj me ja nikada neću doći – e, tu već stvar počinje da se lomi. I slomila se. Na dobro, Bogu hvala.

Mnogi će reći da je OK fest na Tjentištu najbolji muzički festival koji trenutno postoji u Bosni i Hercegovini. Autentičnost mjesta, monumentalni spomenik na Sutjesci, fascinantna priroda, izolovanost od civilizacije, fenomenalan spisak izvođača, dobra vibra učesnika, masovnost, itd. Kapa dolje, nema greške.

Međutim, ima jedan mali (festival), što djevojci sreću kvari. Naravno, festivali su neuporedivi i ne treba ih stavljati u kontekst poređenja i konkurencije. Možda su čak i komplementarni na neki način (geografski, izvođački, brojčano, itd.)

Krenimo pak redom.

***

Bio sam skeptik ove godine. Možda zato što sam proteklih nekoliko puta bio preblizu ŠA Festa, pa sam vidio i mane, izazove, nedostatke koji se na prvu loptu ne vide ili ih ja bar tako vidim. Način na koji se festival finansira i ko ga finansira, reciklaža izvođača od proteklih festivalskih godina, pozivanje (društveno) problematičnih umjetnika (mislim na Ramba i njegov seksistički ispad, a zatim katastrofalnu reakciju), povremeno gubljenje fokusa sa memorijalnog karaktera (kao da je festival apsolutno komercijalni), promjena ljudi koji rade u organizaciji (odlasci i dolasci pod velom tajne), ponovo preskakanje profesionalizacije vrha organizacije (i dalje organizatori rade amaterski i dobrovoljno), manjak javne društvene odgovornosti, glasa (da li bi se Mikša borio protiv lažnih rudnika uglja u Dorasu, snažnija inicijativa za spas Radetića Kule), ali za većinu ovih stvari imam puno razumijevanje jer su okruženje i društvo u kom živimo zaista haotični i stalno na granici pucanja po šavovima, pa je teško suditi šta je ispravno, a šta ne. Kako pjeva Dubioza Kolektiv:

– ovo himna je generacije, živimo od sikiracije.

Ovo himna je generacije, u šupku civilizacije.-

Rijetko šta tako dobro na haiku način opisuje trenutnu situaciju na Balkanu koja traje već deceniju i kusur. Perpetuum mobile ravnodušnosti koju je teško prekinuti.

Nije lako trajati, to se zna. Posebno nije lako trajati ako si uspješan, jer uspjeh treba svaki put ponoviti. To je najteže. Kod nas posebno.

***

Ša fest ove godine slavi jubilarnu, petu godinu. Koncept je malo proširen u odnosu na prethodna izdanja, tako da su dogovoreni koncerti i za prva dva dana festivala (srijeda i četvrtak). Ambijent u Starom Gradu je izuzetan i pod vedrim nebom, a vrijeme idealno. Rambo dobro svira u srijedu, a drage goste iz Beograda svraćam da njihove ćerke poslušaju vrsni muzički pančevački dvojac Buč Kesidi. Mekano se njišemo i uživamo u koncertu. Puno je mladih i to je baš lijepo. Drug Ž. mi nakon svirke kaže da mu se čini da je Prijedor zaista kulturni centar i da grad kulturno pulsira, što je svakako lijep osjećaj i kompliment. Nakon toga ga vodim glavnom ulicom do TC Patrija gdje sa vrha zgrade i šljaštećeg kafića kič naziva „tuče“ Ceca i poslije ponoći decibelima potapa grad u veliku seljanu. Kakav kontrast samo na nekoliko stotina metara. Kao nepravilni rad štitne žlijezde što zamara organizam grada do potpune iscrpljenosti.

Program festivala je raznovrsan i zanimljiv, širokog zahvata. Uspijevam još da posjetim odličnu izložbu industrijskog dizajna i logoa velikih kompanija za vrijeme druge Jugoslavije. Bogat, impresivan i nevjerovatan dizajn pravljen proteklih sedamdesetak godina – Genex, Cockta, Yassa, DDOR, Dunav osiguranje, Zimska olimpijada SA, Univerzijada ZG, itd. Sve to u legendarnih prijedorskoj Gradskoj galeriji. Pored toga, u subotu nakon bućanja u Sani stižem i u antistress zonu na promociju NIN-ovca Steve Grabovca i nagrađene knjige Poslije Zabave. Razgovor vodi simpatični i vrijedni izdavač same knjige iz IK Imprimatur – Boris Maksimović. Malo nas je, vruće je, ali veoma prijatno i opušteno. I Stevo je naš Doraščanin, po senzibilitetu i rođacima, što mu direktorica prijedorske biblioteke G. i ja diskretno stavljamo do znanja i pozivamo da ostane na festivalu do kraja.

Još je bilo dobre zabave za manju djecu na malom trgu, lijepih radionica sa Kike-Tačke ekipom, Milicom Đerić, slikarska kolonija, itd. Sve u svemu, raznovrsan i lijep program koji uvijek oboji grad posebnom bojom topline i zajedništva. Naprosto nevjerovatan osjećaj. Svjetski.

***

Na kraju, dolazimo do glavna dva festivalska muzička dana.

U petak se predstavljaju prijedorski Eho Radar, pa zatim dva benda koja imaju ličnu vezu sa Mikšom i njegovom umjetnošću – Artan Lili sa frontmenom Slačom porijeklom iz Prijedora i Partibrejkersi sa unikatnim Canetom koji je sarađivao i snažno poštuje Mikšin umjetnički opus. Artan Lili pegla sjajno i ponovo dokazuje zašto su jedan od najboljih srpskih alternativnih bendova u svakom smislu – muzičkom, vizuelnom, izražajnom, dok Brejkersi korektno praše u r’n’r ritmu. Poslije njih slijedi BIGru i Paja kratak sa specifičnim hip hop stilom koji sluša mlađa generacija, a program zatvara energični Sanšajn kao i prošle godine.

Ipak, možda je do mene i godina, manjka alkohola i nedostatka prijatelja ili željenog osjećaja zajedništva, ali mi se čini da atmosfera nije na nivou prethodnih festivala kada je u nekim trenucima zaista sve vrcalo od energije i sreće.

Drugom danu pristupamo opreznije. Sve su oči uprte u Dubiozu Kolektiv i očekivanja su ogromna. Nakon osvježavajuće pojave banjalučana iz benda Green Bulz, prijedorski Motherfunky završava nastup sa nezvaničnom himnom festivala i možda najljepšom Mikšinom pjesmom – Povedi me sa sobom kada prisutnom rajom struji talas te energije za kojom tragamo. Poslije njih slijede novosadski strikani Atheist Rap koji slave 35 godina postojanja i legendarnih pjesama poput Wartburg limuzine i Pritilend. Ljudi još sviraju i ne planiraju da stanu. Svaka čast.

Slijedi tehnička pauza i priprema za svirku Dubioze. Ne znam da li sam ikada vidio prijedorsku Ljetnu Baštu puniju. Tiskamo se na sve strane. Sve puči, kao zrela šljiva. Pogledom pratim juniora i drugare da li su dobro dok čekamo prve taktove.

I onda, sve eruptira.

Slijedi eksplozija energije, rapsodija zvuka i nastupa. Čarolija umjetnosti.

Ako Dubioza kaže Volio bih da za Bosnu zaigra Ronaldo, ja velim da bih volio da su naši prijedorski žuti (FK Rudar Prijedor) bar jednom zaigrali tako srčano, sinhronizovano i vrhunski kao ekipa Dubioze. Po dometu i igri ipak malo više liče na Borusiju Dortmund, ali legitimno je sanjati da će za stogodišnjicu kluba Rudar bar malo ličiti na domete Dubioze Kolektiv. Naravno, svako u svojoj umjetničko-sportskoj sferi.

Od prvog do posljednjeg minuta ekipa žutih na sceni pokazuje da su vrhunski umjetnici, muzičari, šoumeni. Energija sa kojom nastupaju je nestvarna, a profesionalizam i posvećenost koju pokazuju su besprijekorni. Ovaj antisistemski bend sve ruši snažnim socijalno angažovanim stihovima koji razgrađuju nakaradnost današnjeg kontradiktornog svijeta i apsurde balkanske stvarnosti.

Vizuelno izgledaju kao brend, a nastup im je osmišljen i zanimljiv od početka do kraja. Sve vrijeme interaktivno angažuju publiku i iskreno zahvaljuju na energiji koju na sceni dobijaju. Apsolutno romantično!

Prethodnih godina Hladno Pivo je bilo autentično i vrhunsko, Goran Bare i Majke takođe, ali ovo sa Dubiozom je naprosto jedna nova dimenzija. Korak naprijed. Artistički su uhvatili digitalni trenutak doba u kom živimo i umjetnički ga obradili do savršenstva – muzikom, tekstovima, vizuelno i scenski. Teško da može bolje. Bravo!

Sudbina zemlje i naroda bi mogla ponovo stati u njihove stihove:

Znam da ne može al’ može li da može

Bilo bi dobro ako ikako bi moglo

Ma znam ne može al’ može li da može

Al’ sve se može kad se male ruke slože

Nije bilo lako Edi Maajki da nastupi poslije ovakvog praska, ali sudeći po snimcima i komentarima, i taj nastup je bio odličan.

Kao po običaju, nisam svraćao na elektro stejdž gdje su ove godine bila imena jača nego ikada. Meni ne znače, ali onima koji prate tu scenu svakako znače.

Ne zamjerite.

***

Čestitam organizatorima. Čestitam mom gradu i svim dobrošlim na ŠA fest. Nastavlja se tradicija da dobar dio ljudi planira svoje godišnje odmore prema ovoj manifestaciji. Velika je to stvar. Velika je stvar da se briše granica dijaspore i domicilnih. Shvatamo da smo u istom sosu i više razumijemo izazove onih na drugoj strani.

To je dobro, za početak. Renesanse društva koju priželjkujemo i koju očekujemo.

ŠA festival uspješno živi. Uspomena na čovjeka i umjetnika Dalibora Popovića Mikšu je tu i ne da se životnim iskušenjima. To je za suzu u oku i divljenje, ali najviše za ljubav.

Tako ćemo i završiti ove redove, dok se utisci i dalje sliježu:

Povedi me sa sobom i ŠApni mi ŠA


Oguman, Jul 2024.

Veseli šajto


Krivuda cesta i nov opel rekord,

sto šlajpeka dnevno je sarajevski rekord

To su šarmantni stihovi pjesme starog sarajevskog šmekera Fazle čiju pjesmu rođak Š. često interpretira kad se družimo.

Najrasprostranjeniji termin za fizičko skladištenje novca korišćen u nekadašnjem srpsko-hrvatskom jeziku je novčanik, a postoje još i šlajpek, šlajpik, buđelar, lisnica, novčarka, šlajbok, geldtašn, itd.

E sade, pretragom dolazimo i do istočno hercegovačko – krajiškog dijalekta kojim izvorno govore Srbi iz istočne, južne, srednje i sjeverne Like, kao i ostali na područjima Korduna, Banije, Slavonije, pa i Srbi srednje i sjeverne Bosne, kao i istočne i južne Bosne i Hercegovine, kao i zapadne Srbije i sjeverne Crne Gore. Prostorno, to je najrašireniji dijalekt srpskog jezika.

Riječi poput:

bena, benetina (budala), majkan (momčina), špijati (špijunirati), grota (gre’ota, šteta), deder (ajde), popara (jednostavno jelo od starog kruva ili hljeba), preša (žurba, hitnost), zeru, zerice (malo, jako malo), treviti (biti, desiti se, sresti nekog) ćaća (otac, tata), parip (konj) … mogu se čuti i danas u govoru, a često nas podsjećaju na naše stare kojih više nema.

Tu negdje, zakačena, zakotvljena, sakrivena od ludosti moderne, našla se i riječ šajtov koja je takođe sinonim riječi novčanik. U materijalističkom svijetu kapitalizma koji živimo, vrlo važna terminologija. Pretpostavljam da osnovu vuče od gore navedenih termina – šlajpek, šlajpik i šlajbok, a negdje usput, vjerovatno između generacije mojih roditelja i mene, je izgubila slovo v, pa je ostao samo šajto.

Ogoljen, go k’o pištolj – prazan šajto.

***

Kad sam bio mali, riječ šajto je mirisala na sladoled, na jaje i šato, na vesele i neodređene boje. Nisam nikako mogao da je uhvatim, ukrotim, u potpunosti razumijem. Tako bliska, a strana, nedokučiva, tajanstvena.

Sintagma Veseli šajto nastala je negdje preko puta Zadra, najvjerovatnije u mjestu Preko, na ostrvu Ugljan. Kreirali su je možda čika Nešo i tečo Veljko u imaginarijumu izbrisanih sjećanja. U stvari, sve sam izmislio da bih pojačao zaplet čitave priče.

Smislili su je roditelji male djece iz Prijedora koji su ljetovali na predivnoj jadranskoj obali. Radnička klasa zemlje koje sada nema. Srednji stalež popljuvane istorije i lijepog života. Generacija koja izmiče.

***

Veseli šajto se formirao pri dolasku na more i predstavljao je zajednički legat roditelja i djece. Punio se namjenskim budžetskim prilivima zaposlenih roditelja i trošio zajednički, uglavnom na ravne časti. Plaćalo se dnevno sledovanje sladoleda za djecu, ali i kafe ili hladne pive za roditelje. Naravno, morao je da postoji konsenzus oko trošenja. Ne stopostotni, ali bar prećutno dvotrećinski. Takođe, spontano se birao i ministar finansija koji je bio dužan da obavijesti učesnike o obavezama, prikupi gotovinska sredstva, drži ih na sigurnom mjestu i nosi svaki put kad je potrebno, odnosno kada se veseli šajto koristi.

Dakle, započela ga je generacija naših roditelja, a praksu upražnjavamo i mi. Blanka, portugalka i supruga preminulog profesora R. iz Porta nam je u povjerenju rekla da slična stvar postoji i u njihovoj kulturi i da se zove Komuna. Zanimljiv mediteranski susret.

Izazovi u praktikovanju su razni, počevši od onog da se šajto može i izgubiti, kao što se to nedavno meni desilo na stepenicama jednog jadranskog primorskog grada. Bio sam uznemiren jer smo ga tek napunili sa 60 ojra, pa sam knjižio gubitak u blagajni i častio to veče društvo sladoledom, knjižeći vanredne rashode u ličnoj blagajni. Onda, recimo, djeca znaju da manipulišu i testiraju roditeljske granice tražeći da se njima posebno udovolji ili izađe u susret što onda može izazvati lančanu reakciju dječje grupe i otjerati čitav koncept u onu stvar. Dodatno, ako je neko dijete bolesno ili bolešljivo, može mu se pogodovati, ali ima i razmaženih mama i tata koji nevoljno pristaju na jednakost svih učesnika, pa lako može kresnuti varnica svađe u grupi. Ograničenje mogu biti i godine vaše djece, odnosno šajto je prikladan samo ako vaše društvo ima djecu mlađeg uzrasta (od nekoliko, pa do 14, 15 godina) jer već ovi stariji traže posebne uslove. To pak onda ponovo narušava teško uspostavljenu harmoniju i ravnotežu.

***

Šta nas može naučiti veseli šajto, odnosno koje priče nam govori?

On promoviše zajedništvo jer djeca budu zajedno i dobijaju slična/ista iskustva. To rađa jednu vrstu solidarnosti. Slično je i sa roditeljima koji grupno piju kafu i pri tom se druže.

Jednakost – svi su jednaki u očima zajedničkog veselog šajtoa i to je takođe važno. Nema posebnih tretmana i pogodovanja pojedincima. Naravno, postoje izuzeci ali i za njih mora postojati dogovor većine. Dalje, svi učesnici ulažu isti novac po glavi djeteta ili roditelja. Pravično.

Budžetiranje – ono što naše javne politike loše rade, veseli šajto koriguje. On kaže narodnim jezikom – prema guberu se možeš pružiti, odnosno trošiš onoliko koliko imaš. Odgovorno. Ako želiš više, izvoli ubaci u zajedničku kasu. Naravno, tu već nastaje zadrška.

Demokratija – zaboravljeni vid upravljanja kod nas gdje se novac troši u skladu sa istinskom voljom učesnika, odnosno finansijera. Recimo, to je kad bi mi kao poreski obveznici odlučivali na koje od nekoliko ponuđenih i procijenjenih projekata će se trošiti prikupljeni novac. Sjajno, zar ne.

Povjerenje – onome ko nosi šajto grupa daje bezgranično povjerenje, tako da je i to jedna od važnih, a zaparloženih stvari današnjice. Rekao bih čak demode, ali opet tako bitna jer bez povjerenja ne biva ničega.

***

Moja djeca su već povelika, pa nisam siguran koliko ću u budućnosti koristiti blagodeti zabavnog veselog šajtoa tokom budućih godišnjih odmora, ali sam zahvalan na prilici da osjetim tu čar zajedništva, bliskosti i slatkog trošenja šoldi u grupi.

Mi roditelji, generacijski bliski i naša djeca, putnici u neizvjesnu budućnost.

Na tromeđi života i predahu od redovnih aktivnosti.

Sve u svemu, donio nam je šajto prilično radosti tokom trošenja na ukusne sladolede ili kafe sa mlijekom pod borovinom. Malo li je pred ekološko-koruptivne okršaje koji nam na Balkanu neminovno slijede?

Što reče EKV:

– uvek sam želeo da osetim dodir, novac u rukama .. –

Čujete li kolo kako pjeva?


Obično se iz Prijedora zvanog Doras javljam krajem jula, kad okonča legendarni ŠA fest sa kojim se i moje pisanije paralelizuje. Okolnosti, međutim, nalažu drugačije, a ja pratim srce. Volio bih da se tako mogu ponašati sa u svim oblastima sopstvenog življenija.

***

Elem, dvostruko sam inspirisan.

Kako to biva u životu, jedno zapažanje je loše, a drugo je radost srcu mome. Kao da se ne dešavaju u istom gradu. Pomalo šizofreno.

Još od Gimnazije i čitanja bezvremenskog pjesnika i vladara Njegoša pokušavam da u svojoj ličnosti stabilizujem spoznaju da:

„Čašu meda još niko ne popi,

što je čašom žuči ne zagrči

čaša žuči ište čašu meda

smiješane, najlakše se piju.“

Na žalost, još učim da su plus i minus u životu normalne stvari, mada je amplituda podnošljivija. A nije da nisam sprcao godina.

No dobro. Nije riječ o meni ovdje. Idemo redom.


Radetića Kula

O jedinoj prijedorskoj Kuli stražari sam pisao u zbirci priča Talandara. Lamentirao i pokušao da skrenem pažnju na problem održanja bitne kulturne baštine grada i podneblja, slično kao mnogi prije mene. Izmislio zatim poklič – „Obnovimo Kulu“ i napisao posvetu tadašnjem i sadašnjem gradonačelniku grada sa željom da kao grad i društvo napravimo akciju i spasemo dio sopstvenog identiteta. To je važno! To je prevažno. Razgovarao sa drugim umjetnicima i kulturnim radnicima. Grintao, pisao o svemu. Nervirao se i razočaravao.

Na žalost, očima vidim da upravo ruše Radetića kuću koja se nalazi neposredno uz kulu i koja je dio iste cjeline. Raspitujem se i saznajem da ju je kupio prijedorski preduzetnik. Saznajem i da je Kulu pored kupio jedan drugi preduzetnik. Ako sam dobro razumio, nad kućom je skinuta zaštita koju je imala kao kulturno dobro, a nad Kulom nije, ali zaista ne mogu da pronađem vjerodostojne podatke o tome. Mnogo je šumova na vezi, bilo slučajnih, bilo namjernih. Volio bih da se gradske vlasti oglase i kažu šta je tačno problem da se Kula otkupi, restaurira i i stavi u funkciju kulture. Ako su jedini problem novci (moji sinovci), to je bar riješivo. Pitajte pokojnog Stiva Džobsa.

***

Plašim se da će nas progutati čuvene prijedorske magle ..

Boli me srce i duša. Jaučem na junskoj jari koja plitko diše i znoji tijela. Vidovdan me gleda. Gledam i ja njega. Da li je moguće da ne vidimo apatiju i beznađe u koju smo kao narod upali i koji nas proždiru kao živo blato? Živimo mlitavo kao ljetne muve i današnji političari bi nam mogli prodati bilo šta. Bilo šta! Toliko su nas zamorili, otupili ..

Buni se narode moj, ne daj na sebe, bori se, mrdaj ..

Prije nego nestanemo u ropcu presurovog liberalnog kapitalizma jer novci nisu mjerilo svega i jedini važni. To se spozna kad dođeš do njih.

Treba nam ustanak. Duhovni preobražaj.

Ustanak ili odustanak, pitanje je sad?


Kozarsko Kolo

Kao neki „skočko“ iz „Slagalice“, prvo su sudionici festivala bili u selu Brezičani na Sani, pa posjetili vrtić u gradu Prijedoru. Onda plesali i igrali u Novom Gradu, Srpcu i naravno Prijedoru, pa ujutro zapjevali u Pozorištu, obišli našu Gimnaziju i sutradan se svi družili na Mrakovici i igrali u Gradiškoj. Sve kako treba. Jedino što mene lolu nisu zvali, ali biće valjda prilike.

Kada su veseli Kolumbijci zaplesali, pa razigrani meksikanski marijači zasvirali trubu na prijedorskoj glavnoj ulici, ovaplotio se festival u izuzetno kulturno dostignuće. Osim što je prezentovao različite kulture i tradicije, on je sjedinjavao ljude svijeta i apsolutno brisao granice među njima. Aktivnosti toliko potrebne našem društvu. Kao kad si mali dječak koji se poslije fudbala vruć natakari na prvu česmu da slatko utaži žeđ.

Lica prijedorske djece i slučajnih prolaznika koji su zapanjeno gledali šta se dešava tokom festivalskog defilea bili su neprocjenjiv dar. Osmijesi su sami stizali na lica. Muzika, energija i ljubav su plijenili, iako je svemoćno sunce još pržilo betonske površine grada.

***

Do skora sam na pomen Kalija iz Kolumbije odmah pred očima imao sliku čuvenog glumca Pedra Paskala koji maestralno glumi agentea DEA Haviera Penju u seriji Narkos. Dok nas narator uvodi u srce trgovine drogom, njegovi brkovi kreiraju zlokobnu atmosferu iščekivanja krvi, nasilja i ultimativnog bogatstva.

Sada, nakon gostovanja Fondacion Cultural Colombia Folklore, Cali COLOMBIA shvatam da i tamo ima normalnog i običnog življa.

Od brzine života to prečesto zaboravimo. Obnavljanje lekcija.

***

Zašto sam oduševljen 5. jubilarnim međunarodnim folklornim festivalom Kozarsko Kolo?

Prije svega, manifestacija se nalazi na zvaničnom kalendaru CIOFF-a. CIOFF (www.cioff.org) je jedan od oficijelnih partnera UNESKO-a na temu nematerijalne kulturne baštine i predstavlja Svjetsku asocijaciju organizatora folklornih festivala sa članstvom od preko 110 zemalja svijeta. Ponosati se sa najvećima u bilo kojoj oblasti nikada nije bilo lako.

Kao drugo, ekipa domaćina iz Udruženja je fenomenalno osjetila prazan regionalni prostor u Bosanskoj Krajini, te decentralizovala festival tako da se nekoliko gradova, gradića i sela zaista osjete živim u smislu da se i u njihovom dvorištu nešto zanimljivo dešava. Komentar jedne gospođe sa socijalnih mreža na defile učesnika kroz Novi Grad/Bosanski Novi sve govori – „pa ovo je kao u Riju“ 😊 Pun pogodak i recept za mnoge javne politike!

Kao treće, razbijanje mita da narodi na ovim prostorima ne mogu zajedno, kao i borba protiv rasizma. Uopšte, jedna divna otvorenost za različitosti i originalnosti. Ansambli iz Poljske, Grčke, Hrvatske, Srbije, Meksika, Kolumbije i BiH kao i njihove zastave. Boje zastava u srcima – Republika Srpska i Bosne i Hercegovine jedni pored drugih bez ikakvih problema. Pjesma ojkača uvijek kao milost za moje uši i izazov za oči koje sve češće puštaju suze na krajišku sekundu i glas predaka.

Na kraju, trebalo je sve te ljude koji učestvuju na festivalu smjestiti, nahraniti, ugostiti kako dolikuje, organizovati koncerte, koordinirati. To zahtijeva izuzetno ozbiljne i zahtjevne logističke i organizacione pripreme, volontere. Često sam kritičar vlasti i politika koje vode, ali ovog puta zapažam potpunu lokalnu podršku čitavom projektu i uključenost velikog broja poslovnih aktera i šire zajednice. To je melem na ranu. Označava svijest.

***

Udruženje za očuvanje tradicije Prijedor (Udruženje) zapravo radi sve ono što bi trebalo da radi čuveni prijedorski KUD Dr Mladen Stojanović, ali iz nekog razloga ne radi. U stvari, Udruženje značajno prebacuje kulturne norme i očekivanja, te Prijedor, Republiku Srpsku i Bosnu I Hercegovinu svrstava na folklorni kalendar cijelog svijeta. To su istinski velika dostignuća, znajući u kakvom nekonsolidovanom (da ne upotrebim snažniju riječ) društvu živimo.

I sve je opet do ljudi. Samo da ljudi. I sve je ovo dokaz da su velike stvari moguće, ako ste okupili pravu, iskrenu ekipu entuzijasta I znalaca oko sebe, te vrijedno radite na postavljenim ambicioznim ciljevima. Još ako vas inspirišu i na divan način se sjećate nekih izuzetnih ljudi kao što je bio koreograf Savan Runjo, onda vas i Bog nagradi.

Što reče moja pokojna baka – anđeli, anđeli bakini ..

Bravo ljudi iz Udruženja. Bravo dinastijo Š., bravo profo!

Tako se brani otadžbina!

Alal vera!


Ide Šoša vodi partizane ..