---

Beograd je velik i lijep grad, prebogate i burne istorije. Kao takav, ima čak i svoje bajke. Nisu one napisane specifičnim jezikom bajki H.K. Andersena i uglavnom nemaju srećan kraj, ali po svojoj suštosti one postoje. Tu su.

Na žalost mnogih, zbog smrti glumca aktuelan je film Smrdljiva Bajka u kom se voljeni i nesrećni Žarko Laušević vratio na filmski ekran nakon šesnaest godina pauze.

Izbori su iza nas. Grad brekće u pretprazničnoj atmosferi, užurban sam po sebi. Velike saobraćajne gužve su dodatno obogaćene i nervoza nas domaćih je na opasnim frekvencijama.

Deda mrazovi, paketići, korporativne proslave Nove godine, kiseli kupus ribanac na terasi i zaljubljeni, promrzli parovi na ulicama.

Sve je tu, pa u grad tradicionalno slijeću urbane beogradske bajke, autentične svakako.

Najnovija je ona o poštenim izborima.

Demonstracije i razbijene glave.

---

Izgradnja Metroa

Otac mog prijatelja se prije nekoliko godina u jeku jedne od predizbornih aktivnosti trenutnih vladara Srbije vratio u skromni dom na Belim Vodama i stavio dvije karte za vožnju metroom na sto.

• Evo ti, uzmi. Šta ću ja s tim. Ne znam ja to koristiti. –

Komentar na filmski kadar je nepotreban. Previše govori o nama.

Još od 1968. godine i prvih ozbiljnih studija za za Beogradski metro u gradu se vodi polemika o troškovima, trasama, izvodivosti, iskopavanjima. To je ok, tako i treba, ali treba i da se dešava nešto po tom pitanju. A od te daleke 68-me prošlo je preko pedeset godina i nije se uradilo gotovo ništa, osim predizbornih podgrijavanja (kao ovo gore u prilogu) i mlaćenja prazne slame.

Godine prolaze, političke garniture se mijenjaju, a metroa nema. Neki gradovi u Jevropi su nedavno proslavili sto godina od prve metro linije, a mi nismo ni počeli. Ko se poslednjih nekoliko godina vozi radnim danima automobilom po gradu, zna dobro u kakvom saobraćajnom paklu trošimo dodijeljene sekunde. Resurs koji je neobnovljiv za svako živo biće i proći će godine dok se stvari ne promijene.

Ova sadašnja vlastouzurpatorska garnitura vrlo dobro zna da tamo gdje su kapitalne investicije, tu je i prilika za veliku lovu. Tragično je samo to što su mijenjali trase metroa da bi pogodovalil privatnim interesima. U ozbiljnim društvima se to naziva veleizdaja i sudi se prikladno tome. Prijeko.

Sve u svemu, velika beogradska bajka, bez sretnog kraja.

Kako reče Duško Radović:

-Kad će taj metro? Mnogi Beograđani su već odavno pod zemljom i čekaju.-

---

Izmještanje ZOO vrta sa Kalemegdana

Nije što je trenutno površna predizborna tema odlazećeg gradonačelnika, već zato što je Vrt neodrživ tamo gdje danas jeste. To je opšte poznаta činjenica, ali nema petlje ni kapaciteta da se radi na temi koja je kompleksna i osjetljiva, a ne donosi lake i brzo vidljive političke poene. Klizak teren. Zato je izmještanje vrta na lokaciju u gradu gdje bi životinje imale dostojanstvenije uslove za život, prostor, vodu, nebo, širinu, postala urbana bajka, životareći jedino u riječima. Najčešče nedostojnih.

Pamti se ozbiljan čova koji je vrt vodio kako dolikuje dok i on nije otišao u životni ofsajd. Vuk Bojović kao legenda Beo Zoo vrta i luda anegdota kad je ulicom Vase Čarapića hitao za majmunom Samijem po gradu, da bi ga na kraju prijateljskim razgovorom i zelenom salatom vratio nazad u vrt. Dirljiva priča o težnji za slobodom, povjerenju, različitosti.

Beo Zoo vrt je osnovan daleke 1936. godine i neki su ga popularno zvali „Zverinjak“. Tada je to bila jedinstvena oaza prirode ušuškana u krugu „dvojke“ kome su ondašnji nivo buke, sirena i gužvi bili svakodnevnica. Slično kao i Ada, drugi biser grada, ovaj prostor je oduvijek imao fizičku i metafizičku autonomiju od ostatka grada, svoj mir i ritam, posebne zvukove i rutine. Miris balege uz cvrkut ptica, dok tramvajske šine ritmično kloparaju pod teretom gvožđa, žagor djece uz povremeno kričanje životinja.

Beograđani vole Vrt i rado vode goste tamo, ali je i laiku jasno da je prerastao sam sebe. Djeluje tužno i pomalo depresivno kad vidite lavove, orlove ili pantere u skučenim kavezima. Omiljeni nilski konj Buca i rekordersko dugovječni aligator Muja su preživjeli bombardovanje i užase 2. svjetskog rata. Njihovi nasljednici zaslužuju bolje uslove.

---

Plaćanje karata u GSP-u

Nedavno sam imao oštru polemiku sa prijateljem da li i kako treba naplaćivati karte u gradskom prevozu u Beogradu. Nakon trideset godina u gradu on zastupa tezu da je nemoguće naplatiti karte i da prevoz treba da bude besplatan za sve, dok bi se u potpunosti subvencionisao iz gradskog ili državnog budžeta. Meni je to nerealno i neprihvatljivo, pa sam navodio primjere iz čitave Evrope i regiona gde je svuda apsolutno normalno da se plaćaju karte. Naravno, u većini gradova i zemalja, javni prevoz nije rentabilan i zahteva određenu pomoć ili subvencije da bi bio održiv, ali procenjujem da to ide u rangu od 10-tak do 30 procenata ukupno potrebnog iznosa. Postavio sam onda i pitanje o drugim gradovima u Srbiji koji ovakvu politiku nemaju i bila bi tako diskriminatorska za njih.

Kao primer navodim grad Novi Sad, na samo sedamdesetak kilometara od Beograda gde plave krstarice gradskog saobraćajnog preduzeća bez problema naplaćuju putnicima karte na prvim vratima autobusa. Doduše, to nervoznim pojedincima ponekad kreira frustracije zbog sporosti same vožnje, ali to je zaista manja briga. Kao BG studenti smo se svojevremeno uvjerili da karte zaista moraju da se plaćaju jer smo lakonski pokušali da se švercujemo, ne vjerujući očima kad je u bus ušla kontrola.

Elem, grad je danas u vakumu jer je ugovor sa starom kompanijom za naplatu karata raskinut, a novi sistem naplate karata nije u potpunosti zaživio. Onda su stigli izbori, pa su gradonačelnik i svita „Belih“ komunalaca bili vrlo popustljivi prema „švercerima“ u gradskom prevozu. Na stranu populizam, sve to rezultira sa ogromnim rupama u gradskom budžetu koje opet krpe isti ti građani kroz skuplje usluge, inflaciju, veće troškove života ..

Naplatiti kartu u gradskom prevozu u 21. vijeku je i dalje bajka za Beograđane. Sa sumornim ishodom ..

*

Postoji još nekoliko zanimljivih tema koje se mogu obraditi kao bajke, recimo izmještanje objekta Centralnog zatvora iz centra grada ili izgradnja kanalizacionog sistema u Borči, Ovči, Krnjači, itd., ali o tome nekom drugom prilikom.

***

I dok se lampioni u bojama duge njišu u pretprazničnoj atmosferi uoči Nove godine i Božića, decembarski Beograd posrće pod balastom skrivene prljavštine i neurednosti. Nebriga za duh grada boji vizire očiju, dok nesklad lažnog sjaja i suštinske tjeskobe nadjačava druge glasove. Kao kašalj ili bilo koja druga bolest. Ne može se skriti.

Plastične kese se kotrljaju vlažnim ulicama dok se pokoja grupica studenata bezbrižno kreće u potrazi za provodom, ne skrivajući radost što su mladi, slobodni i životni. Bez pesimizma zrelosti.

Pokradeni izbori ubijaju poslednje atome vjere i nade da će stvari da se promijene. Treba sačuvati staloženost, kad već nismo živce.

Mirno i dostojanstveno, što kaže moj drug Tomić, a nije Ante.

Grad umire, a istovremeno se i porađa u neprekidnim ciklusima smrti i života. Uvijek nespokojni roditelji strijepe kako li će novi život da izgleda.

***

Beograd treba nekog ko će ga voljeti bezuslovno i služiti mu cijelim bićem, koliko god to bilo teško ponekad.

Jedan od njegovih najjačih sinova lijepo recituje u pjesmi:

• ovo je grad u kome nema razloga da noćas budeš sam

u njemu

ovo je grad. –

Dajte mu ćerku ili sina kakvi dolikuju da mu služe.

U odlazećoj godini inflacije, neizvjesnosti, te ratova u Ukrajini i na Bliskom Istoku, rezervnih položaja nemamo ..

---

                         Oguman, decembar 2023.