Tri jerarha
Ima jedna draga slika na kojoj Miljenko pozira sa Darkom Cvijetićem i Stevom Grabovcem. Čini mi se da je napravljena na banjalučkom festivalu Imperativ jedne godine. Tu negdje stoji u sjećanju kao inspiracija i vodilja.
Pisao sam u tekstovima o Darku Cvijetiću, poslije i o Stevi Grabovcu. Sa jednim se pomalo družim, zahvalan Bogu, a sa drugim sam se u međuvremenu upoznao, nakon njegovog dobijanja NIN-ove nagrade. O ovom trećem, nisam se još usudio naškrabati koju – najmanje ga poznajem, a i doživljavam ga kao književnog patrijarha regiona. Nekako, ako te on onako čupav i razbarušen, sa osmijehom na licu pomiluje, eto te na književnom pijedestalu. On zna pisati i zna da zna, a zna i prepoznati kad neko dobro piše. Pritom je svoj i čuva integritet, što na našim prostorima nije često, a još manje je lako iz hiljadu (egzistencijalnih) razloga. Međutim, sa svojim malim timom, on se izborio za tu vrstu slobode.
Fenomenalno.
Zavidim mu na tom ostvarenju.
***
Književni čardak ni na nebu, ni na zemlji
Miljenko boravi u nepoznatoj balkanskoj dimenziji – književni čardak ni na nebu, ni na zemlji. Rekao bih čak da se kreira jedna nova dimenzija, između rascijepljenih korica baklava premazanih margarinom za tu svrhu – na webu i na zemlji 😊 Na sličnim kulturnim prostorima obitavaju i njegovi savremenici sa gore pomenute fotografije, kao i stotine drugih umjetnika sa čvrgavog Balkana. Levitiraju na margini državnih kulturnih politika, ali dovoljno snažni da kao samoniklo književno, pjesničko bilje opstanu, žive i razvijaju se. Kulturni fenomen, naprosto. Skoro neobjašnjiv. Život za sebe.
Koliko znam, Miljenka nema u zvaničnim književnim forumima i državnim izdavačima Hrvatske, Srbije i BiH, ali je svakako rado viđen gost na tim meridijanima. Caruje na društvenim mrežama sa stranicom www.jergovic.com i ima desetine, pa i stotine hiljada pratilaca i čitalaca. Kad izračunamo koliko ljudi od petnaestak miliona stanovnika regije uopšte i čita, ekonomski se može reći da Miljenko i njegov tim pokrivaju više od 15-tak % tog mršavog tržišta što je više nego fantastičan rezultat u ne pretjerano obrazovanim i načitanom naraštaju. Da uprostim, u slabo pismenim regijama, ti si pridobio čitaoce, kreirao bazu istih i njeguješ je priložno.
Mali podvig ili veliki?
***
Viralni humoristički tekst na socijalnim mrežama gdje se konstatuje i karikira omniprisutnost i omniznanje M.J.:
E a nije stvarno, čak mislim da je Jergović i dobar pisac, al kako majku mu on sve isprati, on sve vidi ko onaj u Kenguru, on za sve ima komentar i spreman tekst, zemljotres u Turskoj, Ninova nagrada, Nobelova on je već čito dobitnika i ima istoriju s njim, film u Kanu, Lepa Brena, ruski emigranti, Dodik, Đoković, Draža Mihailović, Sarajevo, Ukrajina, Pula, Kiš svaka jebena godišnjica rođenja il smrti svakog pisca od Triglava do Đevđelije od 7 do 107 uvek je tu on sa p r i g o d n i m tekstom a svi su mu biski bili i za svakog priču ima, pa kad ih sve pročita, i žive i mrtve, i za sve to vreme objavljuje pet romana godišnje od hiljadu strana, to bre treba ispisati a kako, čime i zašto, i sve to ugodno, odmereno, prijatno, andrićevski mudro, pomalo srpkoskrivično, za sve i svakog od akademika do domaćice; sve to sa poukom, naznakom, jugoslavijom lepim željama, bona fide, pro bono, kurac palac; Miljenko Jergović koji može da vam objasni sve i svaku pojavu i zemaljsku i nadzemaljsku, ratove, podele, sudbine a pre svega nas, nas, nas, on stalno objašnjava nas i može to u nedogled i ja bih lično voleo da Miljenko Jergović poživi hiljadu godina i da ispiše sve o nama i za nas i da nas objasni raščivija na milijardu strana i da konačno njegov svet prevagne i prevlada i pojede ovaj normalni postojeći i da svi živimo u njegovoj gigantskoj kolumni priči romanu i da bog siđe sa nebesa i kaže „evo ruke brate, objasnio si svet, Miljenko jebo si mu kevu realno i ja koji sam stvorio sve ne mogu da se takmičim sa tobom koji si stvorio nadsve ja se sad evo povlačim u oblak da neko vreme tamo ćutim“; i evo, evo, dok ja ovde drljam ovo, on već izbacio tekst o Badinterovoj komisiji, o majku ti, pa kad stiže, spavaš li čoveče, imaš li patuljke neke koji to obavljaju za tebe, kako, reci mi; ali ipak, i pored svega, i ja lično samo želim da kada umrem da Jergović napiše o meni tekst, i da kaže, da počne, nešto tipa „ovo je tekst o jednom zaboravljenom piscu nedovoljno našem da bi bio njihov i dovoljno svojim da bi bio svačiji“
***
Knjiga Dvori od oraha i utisak.
Miljenko piše tako da vam se čini da se svaka linijica ili minijaturna crta na književnom dlanu pretvara u potok, pa onda riječicu, rijeku i na kraju na uragan pisane riječi, priču koja može zasebno da stoji bilo gdje. A opet, sve te priče, pričice, rječice ulijevaju se u zaokruženi okean romana koji je precizno tkan miljenkovim stilskim i pisanim minijaturama, praveći šarenu sliku grada, vremena, epohe. Svi su tu – četnici, ustaše, trgovci, osmanlije, fesovi, djeca, austro-ugari, doktori, jevreji, poludjele babe, tvrdoglavi đedovi, propale države i carevine, narod koji preživljava ..
Kakav kolorit, kakav koloplet života. Smješten slovima, riječima i interpunkcijskim zamasima u skladan, masovan okvir romana. Sad mi se čini kao da su korice istog od orahovine – meke, tople, ali čvrste i jasne.
Dugotrajne, na mnogaja ljeta.
Negdje tamo do sljedećeg ljudskog zaborava. Tad će nam opet Miljenko mahnuti iz knjige. Da se osvrnemo, osvijestimo i onesvijestimo.
Tako treba.
Duboko zaorati po skrivenim zamasima duše.
***
Ajfelov most
Kao i svaki pravi pjesnik i pisac, želim da moja djela žive mimo mene i da ih vidi široki auditorijum očiju i duša. Ima tu možda i taštine, sujete, kako to reče jedna psihijatrica iz mog okruženja, a nije supruga, ali ne marim. Tako je i to mi je dovoljno. Osvijestio sam želju, pa je samo želim, ne radeći ništa nečasno da je ostvarim. To i da Božo Koprivica pročita neke od mojih tekstova o fudbalu. Ne tražim više od milostivih književnih bogova 😊
Izlazak ili penjanje na Jergovićev književni Ajfelov most u balkanskim okvirima predstavlja počast, ukazanje. Kao mali književni i/ili pjesnički orden. Ti stvaraoci onda baš dobijaju na vidljivosti. Tako sam počeo da čitam ono što piše Monja Jović, pa Ranko Risojević, Šaban Šarenkapić, mladi Izudin Ašćerić i neki drugi, nepomenuti. Mnogo je ljudi koji dobro pišu. Ne može se sve ni ispratiti. Svakako je Ajfelov most dobar svetionik napisane riječi kroz životne magle bivših jugoslovenskih republika. Autohtoni kulturni prostor bez granica, što iskreno spaja umjetničke senzibilitete, nakupljajući kajmak kvaliteta. Bez državnih pomoći, projekata ili intervencija. Kriterijum je kvalitet i umjetnička boja, domet. Premda djeluje malo idealistički, funkcioniše iskreno i besprekorno.
Nakupine riječi, kako veli moj Cvijeta.
Lijepo.
Pripovijesti Belog Grada, zbirka priča o današnjem Beogradu 