Ne ŠAim se

ŠA festival u Prijedoru se ne šali. Vjerujte. Evo već šesti put.

Nije bilo optimizma doskora. Prošlogodišnja kuliminacija višegodišnjeg uspjeha koncepta i originalnosti ŠA festa fenomenalnom svirkom Dubioze Kolektiva izgledala je kao godinama nedostižni umjetnički vrh, dok je ovogodišnja aprilska poplava u Prijedoru zakovala nadanja žitelja grada i prijedorčana u rasijanju. Dokle nam se ŠA urezao u ljetne vene govori i prepiska sa nekoliko prijatelja i drugara o terminima festivala, a da bi pravovremeno bukirali godišnje odmore u Njemačkoj, Britaniji i Norveškoj. Toliko smo zabrazdili u generacijskom vjerovanju da je ŠA postao referentna tačka susreta, druženja i postojanja srednje generacije doraščana koja ne odustaje od svog grada, uprkos silnim izazovima koji ga sustižu, pristižu, muče.

Ljubav je to.

Nekada i teška za podnositi.

***

Srećem Krivana (jedan od nekoliko „krivaca“ što ŠA Fest postoji svih ovih godina) na stepenicama Zanatskog centra u centru grada. Razmjenjuju se rečenice o spašavanju redova Rajana, čuj mene Radetića Kule i o ovogodišnjem ŠA festu.

Nakon što su ove godine Prijedor ponovo poharale poplave, organizatori su se oglasili i rekli da sredstva iz budžeta grada namijenjena za ovogodišnji festival preusmjeravaju za pomoć poplavljenima. To je bilo lijepo i korektno, ali da se ne lažemo, teško se raspodjeljuje nešto čega nema, a gradski budžet je porozan i preopterećen godinama tako da mi se ovo činilo kao solomonsko rješenje. Posmatrajući izdaleka, sa uzavrelih beogradskih zidina i ulica, bilo mi je žao što se festival ove godine neće održati. Nekako, nakon što je preskočena jedna godina zbog korone, činilo mi se da festival neće preživjeti ako se preskoči još koja. Mnogo je važan kontinuitet u svemu ozbiljnom što se radi, a ŠA je ozbiljan. Dokazano.

Na našim prostorima se premalo polaže na kontinuitet, a on donosi trajanje. Trajanje varira, ali omogućava da projekat i zamisao dobiju šansu da se evoluira, napreduje, raste. Nove ideje, novi ljudi, novi naraštaji. Čini se da je ŠA u fazi da mu treba promjena ili privremena promjena koncepta, ali nastavak misije i povratak osnovnoj premisi – njegovanju sjećanja na sjajnog multitalentovanog umjetnika Dalibora Popovića Mikšu kroz originalne umjetničke i festivalske forme, te razne prateće aktivnosti. Koliko sam ga poznavao, bio je tih i skroman čovjek, neagresivan i nadasve emotivan, kreativan, tako da svaka aktivnost u radu sa mladima koja korespondira sa ovim pravcima ima smisla.

Ćutke sam pratio razvoj događaja, žaleći što možda ove godine nisu napravili skroman sastav demo bendova iz regiona koji bi dobio šansu da izađe na veliku scenu, a čitav projekat ne bi koštao mnogo. Pominjali smo budžet i to je sada već hronična rak rana festivala kao i većine kulturnih dešavanja u gradu, Republici Srpskoj, Bosni i Hercegovini, Balkanu ..

Pri tom znam jedan sjajan mladi bend iz Beograda koji je pravi foto robot za ovakvu situaciju, a siguran sam i da bi ih i Mikša svesrdno podržao. Neću im ovde spominjati ime (Mungosi) 😊, ali tek ćete čuti za njih.

***

Moj spisateljski život nekako korespondira sa životom ŠA festa, tako da sam već razmišljao kako će ovo biti prva godina da neću pisati o ŠA festu, a to je već postala mala tradicija, da ne kažem kontinuitet 😉 Pitao sam se čak sujevjerno da li je to možda neki znak u vezi mog pisanja.

Pa ipak, u zaustavnom vremenu, negdje iza kulisa dok sam radio na novoj zbirci priča, desio se preokret. Život je pobijedio. ŠA je preživio.

Obzirom da se ove godine malčice mijenja koncept, što itekako pozdravljam, održaće se ŠA ulica koja baštini dosadašnje programe ŠA ulice i animacije za djecu (ART Kutak, dječja predstava, otvaranje izložbe, radionica za djecu – animacija) uz nekoliko prigodnih svirki, rekao bih sada već pravih prijatelja festivala.

Tu je moćni Artan Lili i legenda Slač za kog vjerujem da je kao Mikšin prijatelj i saborac pogurao da se ŠA ipak obilježi i ove godine, zatim The Bećari kao najpoznatiji urbani gradski bend sa energičnim pjevačem Boćom i pokretačem Miljanom, te na kraju (u stvari na početku, tj. u četvrtak 31.07. koncert kvinteta Per “The Bass Viking” Mathisen, kao pravo muzičko i umjetničko osvježenje. Podršku ŠA ulici i koncertu pomenutog kvinteta daje i naš drug prijedorčanin Anes Beglerbegović, sada već poznati bubnjar koji svira za Zosterom i Dinom Merlinom, zatim banjalučki muzičari, itd.

Sve u svemu, ima nas Doraščana, a ja ću umjesto da čekam da se ŠA održi promijeniti koncept i pisati tekst kao najavu dešavanja, a ne kao refleksiju na ŠA dane u Dorasu. Dijelom zato da podržim promjene i nužna prilagođavanja, a dijelom zato što, na žalost, ove godine neću biti prisutan da uživo podržim dešavanja. Gotovi su godišnji odmori za neke od nas iz “inostranstva”.

U svakom slučaju, ne ŠAim se, baš kao i sam ŠA, te pozivam ljude da ponovo podrže festival i pohode besplatne programe i svirke u Prijedoru u periodu od 31. jula do 02. avgusta 2025. godine.

Stop Baka prase 😊

I još nešto – ne kaže se Garden nego bašta 😊

Kula Milanovića ili Radetića kuća

Ilustracija: Omer Karadžić, Prijedor

Banjaluka ili Prijedor?

Prirast stanovništva ili demografsko odumiranje?

Vrbas ili Sana?

Rudar Prijedor ili Borac?

Banj brdo ili Kozarački Kamen?

Patrija ili Boska?

Namjerno sam napravio inverziju u naslovu, a da bih prepleo sudbine dva grada udaljena tek nešto više od pedesetak kilometara.

I dok Dodik nije prije par godina politički slomio Pavića i potopio njegov DNS koji je nastao u Prijedoru, nije se smirio. Iako u dugogodišnjoj političkoj koaliciji na nivou Republike, stalno su sijevale varnice na relaciji šefova stranaka. Kao treći najveći grad u Republici Srpskoj, Prijedor nije bio bastion SNSD-a i žuljalo je to gospodina Dodika, bez obzira što je preko DNS-a, Pavića i pomenute koalicije imao značajan uticaj na grad.

Elem, vidjeli smo kako je DNS kao stranka završio politički uspon – čim su prešli više od sto hiljada glasova na izborima, krenulo je demontiranje – Pavić se sklonio (pritisnut godinama, zdravljem i Dodikom), stranku je preuzeo Nešić i totalno pomračenje je počelo. Završilo se pritvorom ovog potonjeg čime je nekada sasvim solidna i umjerena stranka pala na marginu dešavanja. Svih.

Naravno i gosn Pavić je imao putera na glavi, ali nisam siguran da su ljudi koji danas vladaju gradom zaista svjesni odgovornosti, izazova i sebe u odnosu na golemu odgovornost koju su preuzeli.

Vladati znači služiti narodu. Ne manipulisati istim i jeftino mu podilaziti.

I svaka vlast ima svoj vijek trajanja. Sve preko dva mandata bi zakonom trebalo biti zabranjeno, odnosno oročeno.

***

Elem, brojne su paralele koje se mogu povući između dva najveća grada u sjeverzapadnom dijelu Republike Srpske, ali i čitave BiH.

Neću ovdje ulaziti u privrednu istoriju i poslovne gigante, uspone i padove, višedecenijski sportski rivalitet, poslovičnu inferiornost Prijedorčana na veličinu Banjaluke i njenu ljepotu ili porediti prirodne ljepote oba grada i njihovih okolina, kasarne, itd. Bilo bi šta reći po raznim osnovama, a ima i oblasti u kojima Prijedor prednjači, vjerovali ili ne. Jedna od njih je umjetnost, odnosno slikarstvo i broj slikara u podneblju i čudnovata tradicija, kao i brojni murali po gradu, ali o tom nekom drugom prilikom.

***

Prije nekoliko godina, Banjaluka je, iako bremenita mnogim finansijskim, urbanističkim i političkim problemima, smogla unutrašnje kulturne i duhovne snage da od građevinske ruine, ali objekta iza kog stoji zanimljiva istorija i priča, napravi novi kulturni centar. Lokacijski, Kuća Milanovića u Banjaluci, kao i Radetića kula u Prijedoru se nalaze na izuzetnim mikrolokacijskim, centralnim gradskim pozicijama. Omogućen je lak pristup u užim gradskim zonama na pristupačnim tačkama za sve građane koji šetaju glavnim ulicama.

Kuća u Banjaluci je pravljena od 1892. do 1894. godine. Milanovići su bili ugledna, bogata, preduzetnička, trgovačka porodica. Vlado Milanović je sin Save Milanovića, a Vladov sin je profesor Branko Milanović, akademik i proučavalac djela Ive Andrića. Porodica Milanović iseljena je odavde poslije zemljotresa 1969. godine, jer je procjena tadašnjih vlasti bila da se “kuća ne može obnoviti, da kuću treba rušiti“, govori njen upravnik gosn Pevulja o Kući Milanovića, dodajući da spletom različitih okolnosti kuća ipak nije srušena te da je decenijama bila ruina sve dok, po obnavljanju, u njoj nije otvoren kulturni centar.

„Mi ćemo imati specifičnu biblioteku, ali nećemo ulaziti u djelokrug rada Narodne biblioteke. Imaćemo izvjesne pozorišne predstave, monodrame prije svega, ali nećemo se miješati sa radom Narodnog pozorišta. Imaćemo manje izložbe poput ove aktuelne ‘To je bilo neko lepše i srećnije vreme’ posvećeno Bori Đorđeviću, ali mi nismo ni muzej ni galerija. Prosto, ovdje će se održavati programi koji dosad nisu postojali u Banjaluci, a koji trebaju Banjaluci“, govori nam gosn Pevulja, priznajući da će se program u većini slučajeva bazirati na književnosti, a tu je mišljenja da Kuća Milanovića bude ispred svih u užem i širem okruženju.

Upravnik Kuće Milanovića pokazao je i podruma kuće, gdje je do prije dvadeset godina radio klub „Cedubal“, a riječ je o prostoriji koju je Savo Milanović krajem devetnaestog vijeka namjenski napravio za vino.

„Pored ostalog, Milanovići su bili i hedonisti i imali su poseban vinski podrum. Danas se to kolokvijalno naziva ‘Metafizički podrum’ po knjizi Zdravka Miovčića. Plan je da tu bude ‘Klub knjige’, odnosno kafić kakav je, recimo, bio kafić „Glasove“ knjižare u Gospodskoj ulici ili kafana ‘Kod Milutina’ u Banskom dvoru. Držim da su takvi prostori gdje se mladi ljudi miješaju sa afirmisanim umjetnicima, obilježje jednog grada“, podvlači Pevulja.

U praksi, čini mi se da je ideja jako dobro oživjela na radost mnogih pravih Banjalučana koji u priličnom broju posjećuju kulturne, pogotovo književne i poetske sadržaje.

*

Prijedorska Radetića kula i kuća (koja je već srušena) je pravljena čak malo ranije, dakle između 1883 i 1885. godine pod budnim okom austrijskog bogataša grofa Vilhelma fon Rajca, tada jednog od najimućnijih prijedorčana. Radi se o objektu u neoklasicizmu sa elementima romantike, tada posmatranog kao čudo. Slično se doživljava i danas od najvećeg dijela normalnog građanstva Prijedora. Kažu da je prema Starom Gradu, tamo iza kule imao i ergelu rasnih konja. Na slikama iz te epohe se vidi stražarska kućica i stražar, što Kuli dodatno daje na značaju. Imponuje tadašnja važnost i gospodstvo. Sve što društvu danas nasušno nedostaje.

Nakon Prvog svjetskog rata, gosn Rajc napušta Prijedor i odlučuje da proda kulu sa stambenom zgradom. Ljut na komšijsku trgovačku porodicu Radetić koja je svoju veliku kuću naslonila na njegovu, odbija da im proda imanje. Služeći se lukavstvom, preko posrednika i prijatelja Crnalića, vješti Mile Radetić je ipak kupio kulu i kuću u koju se uselio njegov rođak Pero Radetić.

Dalje stoji da je prvi klavir u gradu stigao baš tu 1898. godine, a negdje tamo 1909. kupljen i novi za potrebe Srpskog pjevačkog crkvenog društva „Vila“ koje tu vježba sve do 1912. godine i ispisuje kulturnu istoriju grada. Nosilac „Vile“ u periodu prvobitnog zanosa je Pero Radetić koji u Gracu završava trgovačku akademiju, ali kao izuzetan sluhista i muzičar, diriguje i rukovodi ovim horom. Ne samo to, on komponuje i prepisuje partiture te su zahvaljujući njemu sačuvani dragocjeni zapisnici „Vile“ u kojima može da se jasno nazre puls života i ljudi gradića u periodu od osnivanja, pa sve do 1946. godine kada se nakon 2. svjetskog rata društvo i hor gase. Tu je saždana istinska istorija varošice, njen neprimjetni dnevnički zapis.

U blizini iste te Kule, Peru Radetića i njegovog najstarijeg sina 1941. godine ubijaju ustaše.

I tako dalje, i tako bliže ..

***

Slično kao i Kuća Milanovića i prijedorska Radetića kula ima zamršene, a prije bih rekao nedovoljno istražene, imovinske odnose koji bi se dobrom voljom i relativnom malim ulaganjima mogli privesti namjeni. Evo, javno ističem da kroz kampanju doniranja (go funding ili slično) mi građani možemo u kratkom roku od nekoliko mjeseci da skupimo minimum 100,000 KM kao dobrovoljni prilog za obnovu Kule. 

Gospodin Pevulja, upravnik Milanovića kuće, kaže da je najvažnije da kuća bude živa i da vrvi od ljudi. Banjalučani su to uspjeli, a mi iz Prijedora, iako je ideja o pretvaranju Radetića kule u kulturni centar živa već više od dvije decenije, još uvijek nismo. Na žalost.

Zašto je to tako?

Mora li tako?

***

Prethodno pravilno utvrđena trogodišnja zaštita nepokretnog kulturnog dobra (objekat Radetića kula) od strane Republičkog zavoda za zaštitu kulturno-istorijskog i prirodnog nasljeđa Republike Srpske ističe 20. septembra 2025. godine, a to je jako blizu.

U tom roku Zavod je dužan da istraži i valorizuje dobro koje uživa prethodnu zaštitu i predloži njegovo utvrđivanje u kulturno dobro. Dakle, odluka će se doneti vrlo brzo.

Ono što je činjenica je da je sam objekat naprosto ostavljen da fizički propada i da trenutno izgleda kao da će se vrlo brzo sam urušiti. Naprosto, kao da je namješteno da se tu uskoro zida neki besmisleni i bezlični stambeni objekat na kom bi investitor zaradio 400 hiljada maraka.

E sad, da li toliko vrijedi važan dio istorije i kulture jednog grada, njegov duh i specifična estetika, originalnost i fenomenalna priča koja stoji iza nje, saznaćemo uskoro.

Znam da se uporna grupa hrabrih Prijedorčana (da ne kažem poslednjih mohikanaca) već više od decenije bori za ideju da se ovako značajan i markantan objekat sačuva i vaskrsne kao novi kulturni i duhovni pupak grada, ali više nisam siguran u ishod. Mada, bio bi idealan za Gradsku biblioteku (koja je već decenijama podstanar u Muzeju Kozara) ili kao čvorište/legat bogatstva prijedorskih slikara, slikarska i književna kolonija, sjedište ŠA festa, mala koncertna dvorana, itd. Beskonačne su kreativne mogućnosti da naša Kula vaskrsne u novom životu. Do nas je.

Pomozite da Zavod donese pravednu odluku slanjem vašeg maila podrške institucionalnoj zaštiti Radetića kule na adrese odgovornih:

j.milesevic@kipn.vladars.net

m.okilj@kipn.vladars.net

a ne bi škodilo ni da se isti mail i poruka pošalje i formalnim prijedorskim vladarima na:

gradonacelnik@prijedorgrad.org,

kabinetgradonacelnika@prijedorgrad.org

Neophodno je jasno određenje prema objektu u smislu utvrđivanja zaštite kao važnog kulturnog dobra, a zatim i rad na restauraciji, rekonstrukciji i konzervaciji originalnog lokalnog i regionalnog kulturno istorijskog nasljeđa. To se traži i poštuje apsolutno svuda u svijetu.

Da sam ja neko ko je odgovoran za isti, sigurno ne bih volio da se za vrijeme mog mandata ovaj predivni spomenik istorije, kulture i tradicije uruši i fizički nestane. Tako nečije ime ostaje crnim slovima upisano u vječnost.

Pravi Prijedorčani vas posmatraju i bilježe. Nećemo zaboraviti ko je radi sitnih ličnih interesa ili neznanja dopustio da se narodno blago tako lako rastoči u prah.

P.S. Možda ćemo morati da je zidamo ponovo, baš kao Stari most u Mostaru, ali vaskrsnuće Kula. Vjerujem.

Prije ili kasnije, braćo i sestre!

Prije ili kasnije.

XV Pjesnički susreti Potkozarja

Semper idem.

Idem tamo gdje se Sana priljubi uz Unu, pruži joj zamućenu ruku da je zelena ljepotica povede dalje, prema Dobrljinu, Kostajnici i rijeci Savi.

Stižem tamo, gdje se obronci Kozare svijaju Sani preko Brezičana, Dragotinje, Svodne i ljekovite vode Lješljana.

Dolazim u tačku gdje me zovu, ponovo i ponovo, bez jakog racionalnog razloga.

Dolazim kući da recitujem pjesme o ljubavi, zavičaju, rijekama i zlokobnom zagađenju.

Odlazim tamo gdje se slične, osjetljive pjesničke duše sabiraju da oriječe današnje nemire naroda kom pripadamo.

Pristižem u Krajinu i Potkozarje da se uprkos svemu predam stihu, ljubavi i ljudima. Da njegujem nadu da smo dostojni vremena i bremena današnjice.

Vraćam se u Poljavnice da oživim teču Miću, omiljenog inženjera koji je gradio po Libiji i voljenu tetku Ginu što nam je spravljala čudesno slatko od zelenog paradajza.

*

Dolazim sa blokada beogradskog asfalta. Kao iz španskog rata da stižem u redovima Vojnika Salamine i pisca Havijera Serkasa.

Sa Kosova i Metohije stižem, još opijen svjetskom arhitekturom srpskih manastira i beskonačno oslikanim svodovima Pećke Patrijaršije, Dečana, Gračanice, ..

Iz malog voždovačkog stana hitam auto – putem, još jednom domu svome u pjesnički Novi Grad i XV Pjesničke susrete Potkozarja.

Čeka nas divna kuća Gradska vijećnica, u srijedu 9. jula 2025. godine u 20 časova, sa dragim licima pjesnikinja i pjesnika, bibliotekara i bibliotekarki, čuvara riječi u prebrzom, digitalnom dobu.

Rolerkosteru životni, karuselu nasušni, vidimo se, Bože zdravlja!

P.S. I hvala na pozivu JU Narodnoj biblioteci Novi Grad. To uvijek obraduje čovjeka.

Đolfezo

Mlado se drvo savija, veli narodna poslovica.

Nije to slučajno. Neki vas događaji odrede, formiraju, rekao bih formatiraju. Ko se sjeća flopi diska i početnih računara devedesetih znaće da se disk u nekom trenutku morao formatirati.

To bi onda bilo to. Nesmetano nastavi dalje.

***

Marija

Ime snažno i usamljeno. Toplo i bogorodično. Čvrsto, pomalo ogrubjelo od čestog govorenja odsječnim naglaskom i ravnim tonom, kao da se iza njega čeka sledeća naredba ili sluti neka iznenadna nesreća i strah. Sve je u opticaju dok se izgovara, a dah putuje neznanim predjelima.

Marija

Žena sitne građe i odlučnog, dobrog držanja. Povremenog osmijeha i oštrih, hitrih očiju što simultano pjevaju sa korakom. Samo bi se osvrnula preko ramena da vidi ko se to tamo meškolji ili zavitlava. Dalje nije bilo problema u učionici. Sini munjo.

Marija

Profesor vrlog znanja i neupitne vjere u muziku i njenu moć – zajedništva, molitve, iscjeljenja, umjetnosti. Moć dobrote i zajedničke igre djece svih uzrasta, boje kose, religije, nivoa musavosti, pažnje, prevelike garderobe. Muzikalna ravan i spajanje nespojivog u bilo kojim drugim okvirima. Muzika kao divni integrator različitosti i katalizator pozitivne energije u društvu.

  • Djeca mire selo – što bi često kazao vremešni i mudri tast.

***

U početku nisam volio atmosferu hora, odnosno osjećao sam nelagodu, dok mi je nastava iz solfeđa išla dobro. Na solfeđu ili đolfezu kako smo ga kasnije kobajagi po italijanskom zvali, nema prevare – ili si muzikalan i kidaš ili otpadaš u drugi ešalon muzičkih potencijala djetinjstva.

U stvari, moj najveći problem je bio stidljivost. Na vjenčanju rođaka S. i V. koje i danas dobro pamtim, imam četiri ili pet godina i ne odvajam se od majčinog skuta. Bijele dokoljenice i sandale, potuljena faca zabijena u pod, glava nagurana između nabora mamine suknje. Stid, sram i ostale nelagode u meni. Najradije bih da ne postojim tu. Da me nema. Pogotovo što znam da su bacali novčiće ispred matičnog ureda i zvali da učestvujem u skupljanju istih. Jarko sam želio biti taj koji brzim pokretima ruku i refleksima samo grca novčiće u džepove, ruke i majicu, ali nisam smio. Previše stidan za boj.

Takvog mene, na jednoj od prvih proba hora, kao nekog ko besprekorno intonira na solfeđu nastavnica Marija bira kao oglednog kunića. Treba pokazati horistima kako se pravilno diše.

  • Primjetila sam da neki ne znaju pravilno da dišu tokom pjevanja. Ništa strašno djeco. Danas ćemo naučiti kako se to pravilno radi.

Treba nam dobrovoljac. U međuvremenu, pomozite da pomjerim ove klupe. –

Dok je učionica škripala od metalnih nogu školskih stolova i mali se ljudi sudarali ne znajući tačno kako sve to da postave, davala je koncizne instrukcije

– Tako, stavi tamo. Gurni do kraja. Bravo. –

Sad kad je prostor raščišćen trebalo je još jednu klupu pomjeriti na sredinu. U par poteza i to se udesilo.

  • E sad – podiže glavu i poče šarati pogledom. Bio sam u poslednjim redovima sa namjerom da tu i ostanem. Pognuo sam glavu i ramena, praveći se da ne postojim. Kornjača fazon.
  • Hajde ti dečko, recimo. –

Progurala se bočno kroz tri reda dječice. Ona su se otvarala kao Crveno more ispred Mojsija i njegovog štapa.

Došla je do mene dok sam netremice zurio u vrhove njenih malih bež cipela niskih potpetica.

  • Ti, kako se zoveš? –
  • Ognjen – procijedih kroz stisnuto grlo.
  • Dođi ovamo, molim te – reče, pa me blago rukom povuče ka centralnom stolu.
  • Vidi, popni se na sto, lezi na leđa i opusti se. Vjeruješ li mi? – zaškilji joj oko.

Zaigraše vile u stomaku. Ne mogu zucnuti. Samo klimnuh glavom i počeh se namještati. Drugare više nisam vidio. Samo male, načičkane siluete što ćute i dišu. Sitno komešanje, bez riječi.

  • E tako. A sad počni da dišeš duboko, kaza pa položi desni dlan ruke na moj stomak. –
  • Djeco. Ramena ne smiju da pomjerati dok dišete i pjevate. Samo stomak. –

Oni onda ćutke pogledaše u pravcu mog ritmičnog stomaka i njene ruke. Neki otvoriše očne duplje više, neki potvrdiše klimanjem glava.

  • U stomaku ima jedan mišić koji pokreće vazdušni stub koji izdišemo. Zove se dijafragma i on je glavni. Jasno? –

Kome ne bi bilo jasno kad ovako javno i otvoreno pita. Nema tog junaka, kume.

  • Potiskujući vazduh dijafragmom nazad ka grlu i ustima kao rezonatoru, pravimo i oblikujemo zvuk. Kasnije ćemo to više obrađivati, ali najvažnije je da znate pravilno disati. –

U tom reče – voljno i vratsimo se na početne pozicije. Uz blagi smiješak me pogleda i reče – vidiš da nije bilo strašno. –

Ne dodirujući pod stopalima, odoh da sjesti. Kao da je neki teret, đule sišao sa mojih pleća. Neko čudo, magija od koje zategneš ramena i držanje, pa se čini da si nekako važniji, zreliji, a lakši.

Koraci k’o laki oblaci ..

***

Poslije me jednom srela ispred ulaza škole i samo ćutke pomilovala po oštroj kosi, pogleda zacijepljenog u daljinu kao da je tu, a nije. Zabrinuta, sjetna, osmijehnula se na trenutak i oradostila oči. Kakva energija, aura!

Osnažio me taj susret, ohrabrio. Položen prijemni kod visokog muzičkog božanstva. Zaslužen ulazak u hram muzike kao ravnopravan član. Niko mi to nije kupio, poklonio već sam članstvo zaradio, izburgijao. Neprocjenjivo.

***

Hvala Mariji, hvala znanim i neznanim pregaocima prijedorske muzičke škole koji su decenijama pleli muzičke petlje nadajući se da će probuditi i produbiti ljubav, ljudskost u djeci. Vjerujem da su uspjele, te da bolji, normalniji ljudi nastaju u malom prostoru tik pored zgrade prijedorskog Pozorišta.

Meni su pomogli da se suočim i prebrodim urođenu stidljivost i tremu. Trebale su godine, ali bez Marije, Miroslave, Bobe i drugih dragih prosvjetnih radnika to nikako ne bih uspio.

Mali korak za muzičku školu. Veliki za mene.

Hvala Marija.

Nisam stigao da vam zahvalim i vratim dio ljubavi i energije kojom ste nas pogonili.

Sada jesam. I tačka.

Tačnije, dvotačka ispred Bas ključa ..

FK Rudar Prijedor u Premijer ligi BiH 2025/26

Sve nas iskrene Doraščane, gdje god da se trenutno nalazimo, obradovala je i pomalo iznenadila vijest da će FK Rudar Prijedor sledeće sezone igrati u fudbalskoj Premijer ligi BiH.

Već koliko zimus, rečeno je da se klub okreće sopstvenom igračkom kadru, reže troškove, dovodi domaćeg trenera i racionalizuje poslovanje. Najvjerovatnije zbog nedostatka finansija, tadašnja uprava daje ostavku i po ko zna koji put u skorijoj istoriji resetuje klub na početna podešavanja.

Sve potom u drugom dijelu prvenstva Prve lige Republike Srpske i nije tako loše izgledalo. Igra je mogla biti kvalitetnija i bolja, ali su rezultati i požrtvovanost igrača i trenera daleko nadmašili očekivanja nas malobrojnih pasioniranih pratilaca, te je konačno treće mjesto doživljeno kao sasvim solidan domet, imajući u vidu okolnosti. Prvi i drugi su bili Laktaši i banjalučki BSK, svakako miljenici trenutno vladajućih garnitura u Srpskoj.

I sve bi se završilo na tome da đavo nije došao po svoje, te finansijska kriza prožima sve pore društva u Srpskoj, pa čak i u sportskim klubovima bliskim vlasti. Sve u svemu, fudbalski klubovi Laktaši i BSK su zaključili (ili oni koji stoje iza njih) da nemaju sredstava za brzometna infrastrukturna i igračka, te ulaganja u bankarske garancije da bi se učestvovalo u sledećoj sezoni Premijer lige BiH koja je pri tom skraćena i čiji bi kvalitet logično trebao da se poveća.

I tu dolazimo do našeg FK Rudar Prijedora, žilavog kluba, gotovo stogodišnjaka. Ne pamtim kada je neka administrativna odluka tako olako donesena u našu korist.

***

U kom zecu leži grm i zašto se brinem?

Naš Rudar 2028. godine dočekuje stoti rođendan. U mojim vizijama, zamišljao sam kako igramo Ligu konferencija ili neko drugo evropsko takmičenje. Nešto slično iskustvu koje je nedavno razdrmalo, osvježilo i promijenilo banjalučki Borac.

Takođe, zamišljao sam i pripremni turnir, trijagonale na kom bi učestvovali recimo West Ham, Schalke 04 i Rudar Prijedor. Sva tri kluba osnovana i duboko utemeljena na rudarskoj tradiciji i solidarnosti. U modernom svijetu je sve malo drugačije, ali ne mari. Ideja je odlična i vjerujem izvodiva, ali se već možda kasni u njenoj realizaciji. Bio bi to praznik fudbala za Potkozarje i Bosansku Krajinu. 

E sad, gap analiza, što se moderno kaže. Gdje smo sada i šta nam nedostaje da dođemo do željene tačke i koliko nam vremena i resursa treba.

Kao prvo, postavljaju se reflektori na Gradski stadion u Prijedoru i konačno se nakon deceniju i više ispunjava ovaj, pomalo trivijalni, uslov. Pozdravljam ga, apsolutno!

Prije par godina sam dobio informaciju da je za nesmetano funkcionisanje kluba u Premijer ligi BiH neophodan godišnji budžet od cca 1,2 miliona maraka (cca 600 hiljada eur). Nećemo uzimati u obzir da su troškovi, kao i inflacija, vjerovatno u međuvremenu porasli, tako da ćemo probati da idemo ka ovom iznosu (licenciranje, plate igrača, putovanja, sudijski troškovi, mlađe selekcije, održavanje terena, itd.)

Znajući da je u poslednje dve tri decenije klub često funkcionisao na sličan način – sponzor Mittal rudnici, sponzor Grad Prijedor i sponzor RŽR Ljubija, uz povremene upade pojedinih, većih sponzora (najčešće prilikom takmičenja u Premijer Ligi – MTEL, Integral Inženjeirng, ..), pitam se kako će budžet kluba da izgleda sledeće sezone i sledećih nekoliko sezona. Neću ovde licitirati iznosima, ali vazda je bila muka oko likvidnosti kluba i plata, te su ovi budžeti ukupno godišnje iznosili oko 500-600 hiljada maraka, osim ako se nije igrao najviši rang takmičenja kada su se iznosi, ali i dugovanja povećavali.

Ko zna našu fudbalsku istoriju, zna da smo se u bivšoj Jugoslaviji stalno nalazili na klackalici između jake druge lige i treće lige (najčešće zvanoj Međurepublička liga Zapad) uz tri briljantna sportska momenta – sedamdesetih godina kroz dva učešća u kvalifikacijama za Jedinstvenu prvu ligu Jugoslavije (nažalost, oba puta bez uspjeha) i epsko polufinale Kupa Maršala Tita 1988/89 protiv FK Velež Mostar.

Tako i u ovoj poslijeratnoj istoriji, nakon završetka rata u BiH 1995. godine, stalno se kao jo-jo bacakamo između Prve lige RS gdje smo objektivno uz FK Leotar klub sa najvećom i bogatom tradicijom, te Premijer Lige BiH gdje nam objektivno nedostaje profesionalno i dugoročno finansijsko i sportsko upravljanje.

Dakle, stalno u raskoraku 😊

Podsjetiću i na epizodu od prije par godina kad je za predsjednika postavljen mladi Darko Milunović uz lokalne snage Hrnjaka, te sportskog direktora Stevića. Radili su skoro dve godine jako dobro i sistemski, te je tim za PL sasvim solidno bio skockan (Amoah, N.Mandić, itd.). Nakon par iznenađujućih pobjeda i dobrih igara, nešto se u pozadini očigledno desilo i Darko je dao ostavku, Steva otišao, a klub lagano potonuo. Hronični problemi su ostali.

***  

Već rekoh, kao ekonomista, volio bih da vidim finansijsku konstrukciju ili okvir budžeta za sledeće tri godine.

Kako ja to vidim, stvari nisu dobre.

Zašto?

U toku je prodaja sistema Arcelor Mittal-a u BiH. Neću ni pominjati kupce, jer svaki veči privredni subjekt koji je samo u lokalu pravio zaradu i sticao reputaciju nosi upitnik. Osim gubitka radnih mjesta, direktnih i indirektnih koristi za gradsku privredu i kasu, fudbalski klub bi izgubio dio potrebnog novca. Neka je to 200-250k KM recimo.

Grad Prijedor ima kontinuirane finansijske probleme sa blokadom Gradske Toplane, gradskim saobraćajnim preduzećem Autotransport, bune se i ljudi i Socijalnog zbog neplaćanja doprinosa i nemogućnosti da se liječe, tu je i decenijama posrnuli Kozarski vjesnik, itd. Dakle, svi traže, a malo ih pravi novce. Kako se sad FK uklapa sa ovim novim, povećanim apetitima? Rekao bih – nikako. Da ne spominjem sramotan odnos gradskih institucija prema nedavno instaliranim rudnicima uglja – uljezima i trovačima na Bukovoj Kosi i Bistrici.

RŽR Ljubija ili ostatak neprodatih prijedorskih rudnika je trošio milionske novce koje je kroz dividende dobio prije nekoliko godina od Mittala. Sada je to potrošeno i ostala je gomila razuđene, stare imovine sa upitnom vrijednošću. Plus, sposobnost kreiranja posla i novca je minimalna. Dakle, od njih FK može da očekuje ništa ili nekoliko desetina hiljada maraka u baš optimističnom scenariju.

Ostali prijedorski veći privrednici više vole sebe i svoj džep nego bilo šta drugo. Znaju oni da povremeno na migove vladajućih struktura moraju da podrže određene projekte tu i tamo, ali vide i oni da se vremena mijenjaju i da su promjene blizu. Kakve? Vrijeme će pokazati.

Dakle, naš Rudar kreće u trku, a već je u minusu. Budžet ostaje kao izmišljeni san. Bukagije su na nogama.

Najviše bih volio kao čovjek, Prijedorčanin, ekonomista da predsjednik kluba ili mladi gradonačelnik izađu i demantuju me, pa kažu – ovo je budžet za ovu godinu, tako ćemo ga popuniti, ovo su planovi za proslavu 100. rođendana, ovo su principi poslovanja, ovoliko ćemo prihodovati od karata, cilj je da na svakoj utakmici imamo 2,000 gledalaca, itd.

Najviše bih volio, ali se plašim da nema ništa od toga.

Svi mi vjerni rudarski sinovi smo ovo prošli mnogo puta.

Vrijeme je da se prestane sa iluzijama ..

Poštenije je ne hvatati se u kolo, ako ne možeš da ga igraš. Pri tom te u Premijer Ligi čekaju klubovi koji su ozbiljno napredovali u svakom smislu (organizaciono, sportski i finansijski) – Borac, Zrinjski, Željo, Sarajevo, itd.

P.S. I da, umalo da zaboravim. Dobrodošao Perice 😊

Ako izdržiš do 7-8 kola, to bi već bio značajan rezultat 😊

I ne, nisam pesimista. Samo postavljam pitanja, ali se nekad pitam da li sve to uopšte ima ikakvog smisla.

I ne, ne želim da rušim građanima „snješka“ i euforiju oko postavljanja reflektora, samo me interesuje – realno, odakle novci?

Hvala.

Sportski pozdrav,

aj Rudars, aj Prijedors!

Blum, a nije Orlando

Kada je još bila tinejdžerka, najmlađa svastika je obožavala glumca Orlanda Bluma. Možda se može reći da je bila i zaljubljena, onako klinački, tinejdžerski. Supruga i ja smo to znali pa smo se zbog toga nekada kikotali, sjećajući se tog nevažnog detalja. Pogotovo nakon nekih fenomenalnih uloga koje je imao, kao one u izuzetnom filmskom ostvarenju Nebesko kraljevstvo koji obrađuje vječni sukob hrišćana i muslimana oko svetog grada Džeruzalema. No, nećemo o tome ovaj put.

***

Čuo sam za firmu Energoinvest i znam da je bila gigant nekadašnje bivše, velike zemlje. Međutim, nisam tačno znao šta su i kako radili, kako rasli, ko ih je vodio, sa kakvim su se izazovima tokom razvoja suočavali.

I dok se ovogodišnje završno postavljanje čuvene mušeme Lige Šampiona dešavalo na Alianc areni u Minhenu, sa suprugom sam ubrzano gazio nemirne ulice Beograda. Žurili smo da stignemo na film u okviru Beldoksa (Međunarodni festival dokumentarnog filma u Beogradu). Žrtvovao sam loptanje i druženje sa sinom, a dobio neprocjenjiv uvid u prošlost. Nisam čak ni znao tačno šta gledamo, ali u tome i jeste bila draž. Mislim da moja supruga to nikada neće razumjeti 😊

Izuzetna autorka Jasmila Žbanić napravila je veoma snažan, upečatljiv i odličan dokumentarac o nastanku i razvoju Energoinvesta kroz niz slika, dokumenata i razgovora sa sudionicima tog vremena. Osovina priče se vrti oko vizije i snage jednog čovjeka, najčešće u kadru sa cigaretom u ruci.

Radi se o Emeriku Blumu, rođenom 1911. godine u Sarajevu (iste godine kad je u Pragu osnovan Hajduk iz Splita, op.aut.). Dijete je mađarskih jevreja koji su imigrirali u Bosnu i Hercegovinu, dijelu tadašnje Austrougarske monarhije. Iako iz skromne radničke porodice, završava studije elektrotehnike u Pragu 1939. godine, dok se već 1941. obreo u zloglasnom logoru Jasenovac iz kog uspješno bježi tri godine kasnije. I dok sve ovo već izgleda kao jedan buran, zanimljiv i iscrpljujući život, njegov drugi, pravi život, u stvari tek počinje.

***

Recimo da ste idejni tvorac inženjerske firme koja je partner sa General Elektrikom ili koja na tenderu pobijedi njemački Simens ili koja recimo ima joint venture (zajedničku firmu) sa državom u Meksiku ili radi uspješno u Indoneziji ili pak recimo postavlja dalekovode u Sjedinjenim Američkim Državama, gradi u Africi, na Arapskom poluostrvu, Kubi, Maleziji ..

Pozornica je čitav svijet, a kulise su blokovska podjela istog.

Zatim, u jednom od kritičnih trenutaka rasta i razvoja kompanije vi uzimate fenomenalni i preskupi McKinsey kao savjetnika za reorganizaciju cjelokupnog poslovanja. To je lucidan poslovni potez u ravni nekih današnjih Jokićevih NBA asistencija.

Pri tom radite u tehničkoj kompaniji gdje su žene apsolutno ravnopravne, a učenje i razvoj imaju prioritet. Činilo se ponekad i neograničen budžet. To pokazuje impozantan broj stipendiranih studenata u tadašnjoj zemlji, ali i inostranstvu (na desetine hiljada). Recimo da vam dijete ode na čuveni MIT u Americi, pa se vrati da radi u Sarajevu i Energoinvestu. Zvuči kao bajka danas.

Ostala mi je urezana Blumova rečenica iz dokumentarca kojom objašnjava svoju posvećenost i motivaciju – želim da doprinesem boljem društvu i direktno utičem na njegov razvoj, prelazak na viši nivo.

Pravi životni afrodizijak normalnog, zrelog, ostvarenog čovjeka. Eliksir života.

Na kraju, činjenice surovo pokazuju da je Energoinvest osamdesetih godina prošlog vijeka bio najveći izvoznik u bivšoj Jugoslaviji dosežući u najboljim vremenima promet od milijardu dolara, sa preko 42,000 zaposlenih i operacijama u 105 različitih zemalja tokom sedamdesetogodišnje istorije.

Startovali su 1951. godine sa samo nekolicinom inženjera u totalno razrušenoj zemlji.

I onda današnji tupeglavci kažu da je nešto nemoguće.

Energoinvest je zasluga mnogih, ali Blum je bio njegov spiritus movens i istinski lider koji je prepoznavao tokove razvoja društva i privrede, uspješno se prilagođavajući i mijenjajući. Poslovno i životno evoluirajući. Razvijajući mlade ljude, dajući im prijeko potrebnu šansu i povjerenje.

Znanje i razvoj, te strpljenje i disciplina. Zvuči tako prosto, a nije.

*

Pri kraju dokumentarca ide upečatljiva scena kad jedan od Blumovih saradnika lijepo rezonuje.

Parafraziram:

Da je danas živ, sa onom inženjerskom silom koju smo stvorili, sigurno bi investirali, učili i u razvoju se najviše bavili zelenom energijom, vještačkom inteligencijom, zagađenjem i svim onim izazovima koji danas pritišću čovječanstvo. I bili bi uspješni.

Treba njegovati sjećanje na ovakve duhove i živote, nadajući se da ćemo kao generacija biti kadri makar da nadmudrimo današnje političare i ekonomski, društveno ostvarimo bar dio rezultata koje su napravili Blum i Energoinvest.

Pred kraj života, iako bolestan, kao gradonačelnik Sarajeva biva osovina svih kompleksnih pripremnih radnji za zimsku Olimpijadu održanu početkom 1984. godine. Nakon tog uspješno obavljenog zadatka je ubrzo i preminuo. On bi nakon konc-logora kazao da mu je to već druga smrt.

Holivudska priča, zaista.

P.S. I još, da postoji neka kosmička ravnoteže među zvijezdama (kao u Balaševićevim stihovima), snimio bi se u Holivudu igrani film o Blumu i razvoju Energoinvesta, a glavni glumac bi bio pomenuti glumački superstar Orlando Blum.

Rezonujem, da je živ, Emerik Blum bi tako razmišljao 😊

Lucidno i bezobrazno – ciljaj sam vrh jer uvijek možeš da spustiš očekivanja. Ako nanišaniš prenisko, nećeš biti u stanju da cilj koriguješ na više/bolje.

Tako je govorio Emerik, poslovni guru i zaljubljenik u umjetnost, muziku i sport, muž, otac i deda.

Čovjek iz budućnosti.

Predivni cvijet čovječanstva jer su blum i blumen korijen riječi cvijet na mnogim svjetskim jezicima, kakav je zvjezdani trag i ostavio za sobom.

Slava mu.

Кад ће јуни?

Мрзим мајеве.

Није тако било увијек

у прољећним мијенама.

Чак се у дјетињству,

стари пријатељ

заљубио у једну Мају.

Имали смо и шифру: Мајометар!

У мају Београд мирише

на дјецу што убијају дјецу

и кише предуго падају,

па трулеж зри лагано,

гину трешње и јагоде.

У козарачком завичају

моји славе дан побједе, дан одбране.

Пјевају.

Неки други моји

оплакују мртве, стављају бијеле траке,

објављују смртовнице старе 30 година.

Једног несретног маја,

Сана нас је потопила,

а сваке божје године

поново режи на нас.

Нема будућности

у мају.

Људи су у влажним рововима.

Можда јун понесе сунчеве зраке и изненадно заједништво,

рођено са новим мукама?

Manastir Esfigmen i Sveta Gora Atonska

Dječak je iskrio očima. Suva hercegovačka visprenost je probijala iz njega, zračila. Ni odrastanje na dalekom, nordijskom sjeveru nije umanjilo ovu blagodat. Čak štoviše, kao da je produbilo, izbistrilo, isklesalo.

Trenirao je fudbal igrajući na spoljnjim pozicijama. Kaže da se jednako dobro služi i lijevom i desnom. Kazujem da treneri takve najviše vole, polivalentne igrače, upotrebljive na raznim pozicijama u timu. Dječak I. se skromno nasmijao dodavši da je i dobar učenik u školi. Tu je sa ocem na Svetoj Gori, a pridružili su mu se ujaci i đed.

Čitav jedan svijet. Tvrd, kamen, a topao. Pametan i duhovan. Duhovit. Kao neki lakonci.

Možda u sledećem životu budem Hercegovac.

***

Stari Iguman se lako i bešumno kretao po pločama manastirskog dvorišta. Harmonija isprekidana vlatima pronikle trave na granicama podnih kamenih površina. Zvuk poslednjih cvrkuta lastavica što jureći odleću pod trošne, drvene grede drevne manastirske građevine.

Kratko je besjedio sa nama primajući drvenu ikonu Svetog Partenija kao poklon, nastao filigranskim ručnim radom u srcu Hercegovine. Od srca ju je isklesao i namjenio manastiru sijedi čovjek, oštrih očiju i visokih zalizaka na glavi. Stasit i životan, kao ledena rijeka ponornica u hercegovačkom kršu. Strpljivo je stajao sa sinom, zetovima i miljenikom unukom. Dug i strpljiv put je ikona prešla do konačnog odredišta. Da se namjenski posveti.

Iskreno zadovoljan, Iguman Metodije je podijelio interesatan podatak da se zamonašio na dan sveca koji mu je upravo darovan. Ima li koincidencija u životu? Zatim je od monaha zatražio da grupi donesu i podjele brojanice za ruku iz skromne manastirske prodavnice.

A potom je uslijedio vrhunac našeg putovanja.

Iguman je spontano prišao dječaku, pomilovao ga nježno kao sina i stavio ruku iza glave, tamo gdje mu se nalazi aparatić za uho i rekao – biće sve u redu. Nisam tad znao da se veći dio grupe, slično kao ja, naježio i pustio suzu. Mušku, malo tvrđu.

Ne vjerujem u Božja čuda, niti iscijeljenja, ali ovo je trenutak kada se iskreno u srcu zapitate, koliko ljubav i vjera mogu zajedno. Da li su čuda moguća i kolika je milost Božija?

Zaiskri odjednom trenutak kad si siguran da je zaista sve moguće. Toliko milosti, ljubavi i ljudskosti na božjem mjestu proizvodi planinu emocija i blagodati u okolnim dušama. Potpaljuje iskre dobrote, da ih nosimo dalje. Mi, obični mirjani.

Nenamještena scena je kompleks jednog od dvadeset svetogorskih manastira pod zaštitom UNESCO-a.

Čudo. Duha i arhitekture.

Čudo postojanja ..

***

Manastir Esfigmen je godinama u klinču sa vaseljenskim patrijarhom Vartolomejom i to se itekako odražavan na njihov materijalni i crkveni status. Sukob datira još od 1974. godine i susreta tadašnjeg patrijarha Atinagore sa rimskim papom Pavlom Šestim, otkada se na službama ne pominje ime vaseljenskog duhovnog poglavara. Esfigmenci su iskreni protivnici bilo koje vrste ekumenizma i postali su epicentar borbe, ne samo na Svetoj Gori već i znatno šire, regionalno i globalno.

Na visokom spoljnem zidu manastira koji gleda na more, tik iznad obala, još od tog doba dominira komad crnog platna sa velikim natpisom – Orthodoxia e Tanatos (Pravoslavlje ili smrt), kako mnogi prepoznaju manastir i njegove monahe.

Manastir se, zajedno sa ostalih devetnaest svetogorskih manastira, nalazi na UNESKO-voj listi svjetske baštine u sklopu spomenika srednjeg vijeka objedinjenih pod zaštićenom cjelinom Planina Atos.

Prvi pisani pomen manastira datira iz 998. godine. U tim dokumentima manastir se pominje pod imenom Esfagmen (što znači ubijen, iskasapljen, posječen). Mišljenje da je ime manastira izvedeno iz položaja na kome se nalazi – stiješnjen između brda i mora (grč. esphigmenos) – ne čini se osnovanim. Prihvatljivije je ono da se njegov osnivač možda zvao Esfigmen, pod uslovom da je taj monah neko ko vrlo čvrsto zateže pojas oko struka. Tokom istorije, njegovo postojanje i opstanak pomagali su mnogi, a tokom srednjeg vijeka ističemo ličnosti poznate u srpskoj istoriji – Jovan V Paleolog, srpski car Dušan, despot Đurađ Branković, te njegova ćerka sultanija Mara.

Dosadašnji pokušaji da se usljed sukoba sa Vaseljenskim patrijarhom i grčkom državom esfigmensko bratstvo protjera sa Atosa nisu uspjeli. Nepokolebljivi i čvrsti u vjeri, čuvanju kanona i svetotačkog predanja, i uz prećutnu podršku mnogih Svetogoraca, ali i pobožnih stanovnika Soluna i Halkidikija, Esfigmenci (zovu ih još i ziloti) opstaju i pored svih izazova u poslednjih pedeset godina (zabrane dopremanja hrane i lijekova, oduzeta roba, blokada bankovnog računa, fizički sukob, pokušaj prinudnog iseljenja, itd.).

***

Manastir Dohijar, Ksenofont, pa Pantelejmon. Hodanje, cjelivanje ikona i relikvija, pa manastirske prodavnice. Zatim luda vožnja taksijem prašnjavim svetogorskim drumovima i spavanje u Kareji. To je maleni, administrativni centar gdje se nalazi Protos ili Protat (administrativno sjedište Svete Gore) kao i par prodavnica, restorana i pekara. Izgleda kao tajni gradić iz bajke. Čudnovat i čudan. Bogolik, sa centralnom sabornom crkvom starom preko hiljadu godina, posađenom u sredini. Podignuta je oko 962. godine na mjestu starije crkve i predstavlja najstariju sačuvanu na Svetoj Gori.

Iz nje se lako pješke dolazi do obližnjeg manastira Kutlumuš, a poslije se penjemo i do posnice Svetog Save i monaha Nikodima, te cjelivamo čuvenu ikonu Bogorodice Mlekopitateljice. Jutarnjoj liturgiji prisustvujemo u obližnjem skitu Svetog Andreja. Tu smo trebali da odsjednemo, ali se priča da su se u smještaju pojavile stjenice, pa izbjegavamo ovaj izazov.

Sutradan obilazimo predivni Pantokrator na istočnoj obali Atosa, pa manastir Stavronikiti, te Iviron. More nas puni očima, a vjetar miluje obraze. Milo je. Milušno, kako zbori pjesnik Matija Bećković.

Dan završavamo u moćnom i bogatom Vatopedu gdje u predvorju susrećemo gigantske zlatne japanske šarane kako u jezercetu patroliraju ispred ulaza. U crkvi cjelivamo ikone i mošti, te dobijamo česticu čudotvornog bogorodičnog pojasa. Najljepša i najbolje opremljena manastirska prodavnica nudi izuzetan izbor i nadaleko poznati tamjan.

Sve vrijeme nas posmatra Atos, najviši vrh Svete Gore sa 2,033 metra. Nekada je na plavoj, beskonačnoj podlozi neba, a nekada glavu zaburi u oblak, kao da se skriva od pogleda putnika namjernika.

Stidljiv i prpošan. Jedinstven.

***

Sveta Gora ima mnogo lica. Nikada ne znaš koje će se ukazati tebi, malom grešnom čovjeku. Teško je obuhvatiti i sagledati. Kroz hiljadu godina postojanja.

Lakše je osjetiti i nositi u duši.

I tihim molitvama.

Sve zahvaljujući predanim monasima Svetogorskim. Čuvarima duhovne vatre.

Sveti Nikolaj srpski je divno obojio stihovima:

Sveta Gora je carstvo bez krune

država bez vojske

zemlja bez žena

bogatstvo bez novca

mudrost bez škole

kuhinja bez mesa

molitva bez prestanka

veza sa nebesima bez prekida

slavopoj Hristu bez umora

smrt bez žaljenja.

Заовисник

Изгубљен сам

у социјалним мрежама,

инстаграмима,

фејсбук страницама.

Траже ме по кући

док ја лутам

на Линкед-Ину

и виберу, ватс-апу.

Отет сам и помало проклет

лајковима, шеровима,

црвеним дугмићима што драже

неуроне напаћене.

Овисник сам

већ дуго, знам,

па смишљам како да се отмем

да зло не чује.

Треба ми бродица

и мрва таласа

да ме капљицом отријезни

док се сунчам изнад благе воде.

У одбљеску судбине,

бестрзају живота

покушавам спасити

што се спасти не може.

Тамо, на Светој Гори

гдје сутра идем

да се поклоним

и вратим себи.

Zavrni rukave

Jeste li za vikend zavrnuli rukave?

Ako jeste, bravo, a ako niste, imaćete šansu sledeći put.

Prema zvaničnom veb sajtu, Zavrni Rukave je nacionalna kampanja čišćenja Srbije koja se održava nekoliko puta godišnje. Njen cilj je da se što više organizacija, grupa građana i individualaca okupi na više mjesta po čitavoj Srbiji gdje bi volonterski čistili okolinu – u isto vreme, u isti dan.

Inspiraciju crpi iz akcija Lets do it Estonia 2008., kada je cijela  Estonija za jedan dan očistila čitavu zemlju, kao i Let’s Clean Slovenia 2012. kada je gotovo 250.000 Slovenaca (odnosno čak 13% populacije) izašlo i očistilo Sloveniju od divljih deponija.

Svjesni su da je nemoguće očistiti Srbiju na takav način, prije svega zbog ogromnog broja i velikog problema nesanitarnih opštinskih i gradskih deponija, kao i niskoj svijesti naroda o bacanju smeća u prirodi. Uprkos akumuliranim izazovima, ipak su se prihvatili nezahvalne pionirske uloge da mobilišu građane, podignu svijest o problemima, kao i da utiču na kreiranje i stvaranje kritične mase ljudi željnih institucionalnih promjena.

Do akcije napravljene prije neki dan, najveća akcija je brojala oko 5,500 ljudi sa 160 različitih lokacija u preko 70 gradova i sela.

***

Bez državne podrške i medijske mašinerije koja bi je pratila, već trinaestu godinu za redom u Srbiji je tokom nedelje 11.maja 2025. godine ponovo održana ekološka i volonterska akcija čišćenja zemlje na mnogim lokacijama. Podržana samo socijalnim mrežama, ljudima dobre volje i volonterima, ova akcija ponovo čini čuda.

Ne samo da se svakom akcijom uglavnom očisti više đubra nego prije, nego se i svaki put pojavi više ljudi. Ne treba ni spominjati koliko to znači na nivou svijesti ljudi koji žive u Republici Srbiji. Zaista neprocjenjivo jer se uključivanjem mladih i djece, ali i starijih sugrađana daje nemjerljiv doprinos inkluziji, ekološkoj svijesti, ali i svijesti o pripadanju zajednici ravnopravnih ljudi poštenih namjera. Ljudi koji preuzimaju sudbinu u sopstvene ruke, bez obzira na okolnosti. Ljudi koji mogu da utiču i promijene stvarnost.

Ako bismo pričali o brojkama, akcija se ove godine odvijala na skoro 400 raznih lokacija. Znam ljude koji su to radili u Valjevu, Zvezdarskoj Šumi, Adi Ciganliji, Lekinom Brdu i ponosan sam na njih, ali vidio sam i inspirišuće, divne fotografije iz Odžaka, Šodroša kod Novog Sada, Kaća, Stare Pazove, Krupnja, Palilule, Zrenjanina, Kovačice, Niša, Kikinde, Aleksinca, .. Te slike bude nadu. Prethode i nastavljaju se na slike studenata u borbi.

Prijavljeno je bilo tačno 158 gradova i sela koji učestvuju u akciji. Vjerovatno se nisu sve lokacije odazvale, ali velika većina jeste, čime je napravljen izuzetan posao. To potvrđuju i sledeće brojke:

  • preko 11,700 učesnika
  • prikupljeno 20,300 džakova otpada, odnosno
  • 200 tona otpada

Promjena svijesti i životni, filozofski princip – budi promjena koju želiš da vidiš, jesu jedna od stavki sa vitalnim značajem za opstanak ovog društva. Taj princip, zajedno sa djelovanjem studentskog pokreta, vraća vjeru i fokus na to da mi kao pojedinci možemo nešto/mnogo da uradimo, da se ne predajemo i da se aktivistički postavljamo prema svakom društvenom problemu.

Umrtvljivanje društva i rečenica koja se često čuje u svakodnevnim, malim razgovorima – ne možemo mi tu ništa promijeniti upravo jesu muzika za otuđene vlastodršce i koristoljubive tehnokrate kojima društvena žabokrečina itekako odgovara. Tada mogu sve što požele, a najviše to da ih niko ne dira na vlasti, dok se igraju i kombinuju beskonačno.

***

Ekološka organizacija Eko Straža koja godinama stoji iza ove akcije, zajedno sa njenim osnivačima je već nekoliko puta prošla režimskog medijskog toplog zeca zbog jasnih stavova protiv rudnika litijuma u Zapadnoj Srbiji, podrške studentskim protestima, jasne političke artikulacije dubinskih problema u srpskom društvu (korupcija, nestručnost, neznanje, bahatost, urbanističko silovanje, itd.). Iako opasno na udaru režima, oni traju li traju i treba im iskreno odati priznanje na tome, uvijek dati podršku.

E sad, zamislite da svi ti državni resursi upotrijebljeni za Ćacilend ili jalove, bespotrebne kontra-mitinge vlasti budu upregnuti u slične ekološke i društvene akcije. Rezultati bi bili multiplikovani i vjerovatno na željenom nivou Estonije i Slovenije u bliskoj budućnosti. Ovako, rezultati i efekti akcije su sjajni, uprkos očiglednoj sabotaži komunalnih službi (zahtijevaju da se odnošenje skupljenog smeća po Beogradu plati!!?) i medijskoj nevidljivosti na režimskom kanalima.

Sve ovo još jednom jako oslikava sliku današnje Srbije željne normalnih, ispravnih i zdravih stavova o društvu, ekologiji, politici, ekonomiji, sportu .. Zdravom tkivu ranjenog društva.

Treba istrajati u toj golorukoj borbi naroda.

I pobijediti.

Na kraju, citiraću Vladiku Njegoša:

Treba služit česti i imenu.
neka bude borba neprestana,
neka bude što biti ne može.

Zavrnite rukave sljedeći put, molim.

P.S. Ne vidim apsolutno ni jedan razlog da se slična akcija sledeći put ne organizuje u Republici Srpskoj i Bosni i Hercegovini.

Valjaće svim ljudima dobre volje.

A ima ih.

Talandara, zbirka priča – #pisanje #writing #knjiga #books #zbirka priča