Godišnjice: Prijedorska Gimnazija – 100 godina samoće

Prijedor nije Makondo, mada s jeseni i tokom zime, kad magla i djelimično smog okupiraju grad, neke stvari podsjećaju na imaginarnu varoš. Takođe, ciklično ponavljanje istorijskih dešavanja, kao jaje jajetu sliči ciklusima uspona i padova kroz koje Gimnazija prolazi uz čudan miks realnosti i fantastike. Vrteška je to života, koju je katkad, teško razumjeti. Pomalo kao Markesova teorija da je vreme samo kruženje povlašćenih trenutaka, težnja da se prostor i vrijeme sjedine u jednoj tački.

Svako od nas je živio svoju Gimnaziju, a bilo nas je na desetine hiljada za ovo vrijeme i svakoj je u sopstvenom koferu ponio po jednu, unikatnu, koja će ga pratiti do groba. Moja čitava uža porodica – otac, majka, sestra i ja smo progazili kroz tu rijeku. Na istom mjestu, ali u različitim brzacima i tokovima, živeći neke svoje uspomene. Kuriozitet je da smo čak i neke profesore dijelili, kao recimo legendarnog Krokusa iz biologije, tu čudnovatu cvećku.

Ljubav prema čitanju i književnosti je kod mnogih od nas etablirana upravo u Gimnaziji. Moja omiljena knjiga iz tog perioda je baš „Sto godina samoće“ i dobro se sjećam savjeta drage profesorke srpskog Pikuše da ovu knjigu moramo pročitati dva puta – jednom kada smo mlađi od glavnih junaka, a drugi put kada budemo stariji od njih. Obzirom da sam skoro ispunio ovaj drugi uslov, javno obećavam svojoj profesorki da ću ove godine ispuniti ovaj mali zavjet.

Jedna od fantazmagorija je i da smo mi, djeca gimnazije, 90-tih godina prošlog vijeka koristili peći „bubnjare“ za zagrijavanje učionica i održavanje nastave, dok je oko nas bjesnio ljudoubilački rat. Redar u razredu je unosio drva i pazio da se vatra ne zagasi, dok je domar bio nadležan da ujutro naloži vatre u svim učionicama. Kao da logorske vatre u daljini gore ..

Zatim, u vojsci se to zove popuna, dok je našim generacijama brojčani rast đaka indukovan nesretnim događajima u ratu kada su nam se ’95 pridružili drugari iz Ključa i Sanskog Mosta. Nekima su te nesreće donijele i velike sreće poslije –  višegodišnje prijatelje, kumove, a i ne mali broj brakova sa lijepim Sanjankama.

***

Osnovana prije stotinu godina, čitav svoj vijek živeći na razmeđi stvarnosti i mašte, bila je rasadnik svega onog što u Prijedoru i okolini valja. Ne potcjenjujući druge, stručne škole, radoznala krajiška djeca su ipak birala Gimnaziju. Mnoštvo slikara kao što su čuveni Branko Miljuš, braća Sovilj, Ljubomir Stahov, danas aktuelni Tiho Ilijašević, Predo Marjanović, vajar Sreten Stojanović, pa profesor Miodrag Zec sa Filozofskog fakulteta u Beogradu, profesor Nijaz Softić iz Zagreba, dječji ortoped dr Radivoje Brdar, zatim arheolog i dr humanističkih nauka Ivana Iskra Janošić, pa bivši direktor Zemaljskog muzeja BiH Špiro Kulišić, političar Marko Pavić, i mnogi, mnogi drugi jer se u ovakvom nabrajanju previše njih važnih izostavi, a ne mogu se vala svi pobrojati.

Nadaleko čuven je bio i profesor Đulkić koji je išlifovao i iznjedrio generacije dobrih matematičara koji su kasnije upisivali kvalitetne tehničke fakultete u Sarajevu, Zagrebu, Beogradu. Neki od tih đaka su čak bili i matematički prvaci Jugoslavije kao Mile Vrućinić, Božo Grbić, Šefik Krkić, dok je gospodin Slavko Mentus nakon istog uspjeha postao profesor Fizičke hemije na istoimenom fakultetu, a kasnije i dekan. Od skorijih dešavanja, ne može se preskočiti mladić Ratko Darda sa vanserijskim rezultatima iz matematike u evropskim okvirima.

Nekim đacima je ostao poznat i matematički profa Rajčević koji je jednom prilikom, pošto je kasnio na kontrolni u neko odeljenje, na dve table gotovo istovremeno lijevom i desnom rukom pisao zadatke za grupe A i B. Čudnovato, da niste u stresu zbog kontrolnog ..

Prvi teniski tereni u Prijedoru na mjestu gdje je sada Gimnazija, vaterpolo igralište na Sani na kupalištu Kićin brod, legendarni gimnazijski turniri u malom fudbalu, zatim igranke na platou kod Gimnazije, gimnazijski orkestar „Polet“… jesu koloplet i značajni dio kulturne-sportske i naučne baštine Potkozarja i samog grada, a tu su svugdje svoje prste upleli prijedorski gimnazijalci. Neke od tih stvari su već pomalo zaboravljene, ali to je esencija jednog grada i vremena. Istorija koja može da nas pouči kako je moglo i drugačije, a ne samo apatično i anemično kao u nekim periodima postojanja. Časno je pomenuti i generaciju maturanata od prije par godina koja je skupljala/zarađivala novac zajedno, a sve da bi svi učenici zajedno mogli da odu na matursku ekskurziju. Ovo se uklapa u model radoznalih, vrijednih, naprednih i solidarnih mladih ljudi, kakvima bi željeli da vidimo svu našu djecu.

Povlačeći još jednu malu paralelu sa Markesovom knjigom, onda i gimnazija ima sijaset vojnih lica poput pukovnika Aurelijana Buendije, a to su uglavnom narodni heroji iz 2. svjetskog rata poput legendarnog Doktora Mladena Stojanovića, Rade Končara, Esada Midžića, kao i rijetki vrijedni pomena iz poslijeratnog miljea (kontra admiral Barović). U svakom slučaju, raznoraznih ratnika i vojnika nam za ovih 100 godina nije manjkalo. Valjda nam je to jedna od sudbi.

***

Kada sve prođe i kada se gimnazijski dani pogledaju sa vremenske distance od desetak, dvadesetak ili pedesetak godina, baš kao kod Gabrijela Garsije Markesa čovjek se zapita da li je sve to što je proživjeo i postojalo. Ostaje Gimnazija, kao neki mali svetionik u magli, da nije baš sve otišlo k vragu. Ili možda jeste?

Danas neka nova djeca rastu i sazrijevaju u našoj zgradi ljepotici. Na žalost, svake godine ih je sve manje, zahvaljujući upornom radu naših grozomornih političara i korumpiranom društvu, kao i nekim drugim, objektivnim okolnostima To su očigledno ti čudni ciklični procesi na Balkanu i vjerujem da će se nekim čudom preokrenuti, baš kao što monaštvo na Svetoj Gori krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih godina nije presahlo nego je čudom života vaskrslo i krenulo u novi zamajac. 

Do tada, hajde da i mi, bivši đaci, nešto praktično i lično uradimo i pomognemo Gimnaziji da se modernizuje, bude bolja, aktuelnija i fleksibilnija. Živimo u vremenu četvrte tehnološke, digitalne revolucije i sa tom spoznajom moramo se i ponašati i nositi. Evo recimo, predlažem da Gimnazija kreira informativni bilten koji bih obuhvatao period od 6 meseci u njenom radu, a na koji bi se bivši gimnazijalci mogli pretplatiti da ga dobijaju elektronskim putem širom planete i za to plate simboličnu godišnju naknadu/pretplatu od 10 km ili 10 EUR i eto sredstava za najbolje đake, računare, takmičenja, seminare za profesore. Samo nebo je granica za ovakve Alumni projekte. Jedino što time neko treba ozbiljno da se bavi.

U svakom slučaju, Gimnazijo draga sa nekoliko imena (Realna, Niža, Esad Midžić, Sveti Sava) i veličanstvenom kolonom ljudi i đaka iza sebe, sretan ti rođendan i jubilej! Nadam se da smo te dostojni i da će 100 godina tvoje snage, tradicije i ljubavi nastaviti da proizvodi život u junačkom Potkozarju, uprkos mnoštvu nepovoljnih faktora koji te okružuju.
Budi naš vaskrsli Makondo u danima koji dolaze ..

Sretno!

Sellaronda

Bilo je to prvo jutro da je bilo malo oblačno. Ekipa sa pet muških članova se brzo okupila, spakovala i krenula ka baznoj stanici. Gledajući usput čudnovatu arhitekturu planinskih kuća sa drvenim terasama i gredama na Dolomitima, zezali smo se dilemom da li se kaže Marmolada ili marmelada 😊 Četa mala, ali slučajna.

Za mene je najteži dio skijanja onaj kad obuvaš pancerke. To gotovo po pravilu uvijek ide teško. Najčešće se preznojim, sitno ili glasno opsujem dok oposlim sve i postanem pravi snježni kiborg. Obično uštinem prst ili se opalim po zglobu na prstu što na niskim temperaturama posebno zaboli.

Na parkingu je žamorilo dok smo se iskrcavali iz Vladine škodicije i polako pripremali za avanturu. Gomile skijaša su pristizale sa svih strana. Raznoslovlje jezika je prštalo po ušnim školjkama – italijanski, njemački, engleski, .. Dovoljno da se u prvu zakazanu gondolu ukrca šezdesetak ljudi sabijenih kao sardine. Početna tačka ekspedicije je na 1,450 metara nadmorske visine. Nulta tačka dana.

***

Nakon prvog lifta prešli smo u drugi, a zatim u u treći, povremeno se ljuljajući kao da smo u kakvom jeroplanu. Završili smo na 3,265 metara nadmorske visine i čini mi se da na većoj nisam do sad bio. Eto rekorda. Po izlasku na samu stazu dočekuje nas leden vjetar, magla i slaba vidljivost. U sebi sam već počeo da kunem šta mi je sve ovo trebalo. Plašim se kako će mlađi sin sve ovo prebroditi. Bila je ovo prva godina da se pustio i opustio na skijama, nakon godina opreza. Prelomna skijaška godina. Stegli smo smrznuta muda i počeli da se spuštamo kratkim zavojima. Već poslije dvjestotinjak metara se vidljivost popravila, tako da se proporcionalno sa rastom iste, vraćalo i naše raspoloženje.

Krenule su zatim nepregledne staze, pa upseri nastali kao mješavina prirodnog i vještačkog snijega, zatim ski liftovi, gondole, žičare. Opet skijanje i spuštanje uz povremene jake gužve na stazi. Kum D. je bordao i sigurno nas vodio tim bijelim stazama i bogazama Arabe, Val Gardene, Alta Badie, ..

Činimo pauzu za kafu i talijanski liker od loze sa lješnjacima, lavandom i limunskom travom, pa opet nebrojene staze.

Kvadricepsi na nogama se javljaju, ali vrhovi Dolomita neutrališu bolove nestvarnom, prirodnom ljepotom. U donjem dijelu obnaženi, bez sniježne vjenčanice, a pri vrhu zaoštreni, ponosi i kristalno bijeli. Smjestili se ispod plave strehe beskrajnog neba i nepobjedivog sunca. Skinuo sam i popularne brile te ih nisam koristio do kraja avanture, želeći da što više čudnovate ljepote upijem očima i dušom, ne bi li je ljubomorno sačuvao u nepoznatim danima koji se redaju.  

Ručak na vrhu svijeta u užurbanoj košnici skijaša, sa preukusnim lazanjama i nepce-milujućim tiramisuom. Hranu priprema zemljak iz Hrvatske, a kasnije nam se javlja i jedna od konobarica. Vrijedni i dobri ljudi, komšije u sličnoj situaciji i operaciji kao i naš narod – trbuhom za kruhom.

Kum D., već dokazani ljubitelj Dolomita i stari planinski lisac uspješno nas pilotira na početnu tačku poslije 80 kilometara sniježnih staza i liftova. Umorni i zadovoljni što smo na broju, bez povreda i incidenata, nosimo uspomene i reflektujemo divan dan pijući weisbeer. Tako malo nam za sriću triba, što veli jadranska Šer – Doris Dragović.  

Sella Ronda je osvojena. Ničim izazvana, a predivna. Hvala kume D. na inicijativi i liderstvu tokom pomjeranja naših granica. Pamti se.

***

Nisam neki skijaš, ali godinama skijam. Motiv su djeca i želja da oni zavole ovaj sport. U stvari, želio sam da nauče vještinu skijanja, provode vrijeme na otvorenom i u prirodi, te budu aktivna. Usput sam negdje shvatio da zimski bijeg iz gradova na Balkanu ima posebnu težinu obzirom na nivoe vazdušnog zagađenja kojima smo već nekoliko godina izloženi. Tu su i vidne klimatske promjene što pomjeraju visinsku granicu za snijeg i sniježne sportove koji pate zbog toga, a možda malo i umiru, ko zna. Na kraju, čini mi smo da smo kao porodica zavoljeli skijanje kao sport, a i supruga se fino prilagodila, pa sad ozbiljno pješači po planinskim stazama i konačno uživa. Znam neke novinarske kolege iz magazina Buke koji furaju slične principe 😊 Osim pobrojanog, poseban je osjećaj da se ne skija na Kopu ili Jahorini. Nekoliko poslednjih pokušaja sa domaćim resursima su bili katastrofalni po pitanju cijena, gužvi i tretmana. U vanpansionskoj potrošnji, utisak je da je Kop cjenovno jači od najpoznatiijih evropskih skijaških centara, dok Jahorinu pamtim po tome što je skijaš prešao dječaku/nećaku K. preko skija, oborio ga na stazu i produžio dalje. Da, nije se ni okrenuo. Neke stvari nikada neću razumjeti, očigledno.

Na Ćiveti, gdje već par godina zimujemo, na stazama srećemo parove karabinjera skijaša koji mogu da alko kontrolišu skijaše i bordere, te imaju pravo da ih isključe sa staze. To saznanje uliva sigurnost da baš ne može svaka budala da vas sjebe na stazi.

***

Na kraju, odaću vam tajnu kako sam jednu neodlučnu prijateljsku porodicu prelomio da pođe prvi put sa nama.

Na skijalištu koje nam je baza, čim se sa besplatnog parkinga uspenješ prvim četvorosjedom, postoji mala koliba i restorančić. Tu svake godine radi manje više ista ili slična lokalna ekipa. Za espreso aparatom je prosijedi gospodin sa brkovima. Svake sezone po malo stariji i u grbini povijeniji, ali uvijek ljubazan i glatko izbrijan. Kad kod njega poručiš espreso (koji inače košta 1,5 evro), on umjerenim, naučenim pokretima punim poštovanja počne ples sa kafe aparatom. Njegove ruke lete oko mesingane mašine koja nakon nekoliko minuta svojevrsnog obreda prošišti i proizvede magiju. Zatim brkica pripremi nekoliko besprijekornih šoljica, pa savršeno sipa kafu, stavi je na tanjiriće i izvađenu tacnu. Pored onda turi male, metalne kašikice u paralelnom poretku, te spusti koju kesicu šećera, za svaki slučaj. Kad završi, okrene se, blago gurne ovu savršenu formaciju prezentovanu na malom šanku, pogleda vas u oči, simpatično se nasmiješi i opusti brkove, te kaže – prego.

E, zbog takvih situacija, ne padne čovjeku teško preći ni 900 kilometara.

U jednom pravcu.

Ima ljudi svugdje.

Drago Tatić i centaršut uspomena

Legenda kaža da je Drago u mladosti, dok je bio igrač, bio toliko brz da je mogao probiti sa krila, centrirati i stići u šesnaesterac na sopstveni centaršut 😊 Muti mi se sjećanje, ali čini mi kroz maglu da je pričao kako je u mladim danima igrao negdje u Hrvatskoj, Lokosi ili Trešnjevka, nisam siguran.

Nekada, kad smo ga nervirali na treninzima, govorio bi kako je i sada u šezdesetim godinama brži od nas. Nakon nekoliko pokušaja i nagovaranja, dobri čovječuljak je odlučio da svojim kadetima ispuni želju i da se trka sa našim izabranim igračem. Izabrali smo Ilića zvanog Ile,  britku, hitronogu sablju bez straha i mane. Dogovoreno je da se okršaj desi na čuvenom pomoćnom terenu koji je početkom devedesetih izgledao kao loša podloga za sađenje krompira, neravan i zapušten. Bio je rat. Važno je bilo da treniramo kako bilo. Dogovoreno je da se trči dužinom terena, pored betonskog zida kraj svlačionica i terena glavnog stadiona.  Nakon kraćeg zagrijavanja i minimalnog istezanja, Drago je u svojoj trenerkici rekao da je spreman. Mi smo se gurkali, šuškali i nevjerovali da će se sve to stvarno desiti. Takmičari su stali u stav i trka je počela. E tad smo već počeli da vičemo i urlamo. Urnebesno! Nakon nekoliko desetina metara Drago se survao na blatnjavi teren i uhvatio za nogu. Pritrčali smo odmah, ali je brzo bilo jasno da je sve u redu. Kad smo ga kasnije pitali zašto je stao, rekao je da se bacio da mu ne bi pukao mišić noge.

Onim svojim prodornim glasom, malo nazalnim i jedva promuklim, nakon što bi se nakašljao, rekao bi:

 – Pa čoveče, morao sam! –

Trening

Zamišljam u glavi njegovu sliku kako ispred glavnih svlačionica na glavnom prijedorskom stadionu pažljivo nosi sređene kopačke u ruci. Elegantno, sa dva prsta. Kao da pazi da ih ne povrijedi. Adidas profi, sa šest krampona i prepoznatljivom crvenom bojom na đonu. Slatkiši za svakog fudbalskog sladokusca.

Na njemu često trenerka iz oba dijela, marke Svilanit, a oko vrata metalna pišta. Tako je izgledao kada bi se sredio za dječji trening.

Ako se neko od nas dugo ne bi pojavljivao na treninzima, često bi duhovito prokomentarisao:

– Sigurno je prošli put našao dlaku na terenu, pa mu se sve zgadilo 😊 😊 –

Tu foru je ispalio toliko puta da se izlizala, ali mi smo se svaki put ponovo smijali. Nevjerovatno.

Pošto se ponekad naš kadetski trening dešavao prije ili nakon treninga pionira, voljeli smo kad Drago kobajagi prigovara treneru pionira Šepi (Mirsad Bejzurić, op.aut.) oko postavljanja čunjeva tokom treninga:

 – Mirso, nema čunjeva na utakmici – govorio je sa pogledom i osmijehom uperenim ka nama.

A onda  – Mi ćemo danas na dva gola. –

U stvari, mi smo svaki trening igrali na dva gola. Malo zagrijavanja, trun istezanja, a onda odmah u fudbalski boj. Kost u kost. Nema šuplje priče 😊 Kakva tehnika, kakvi bakarači.

Kada bi neko od igrača šutnuo loptu visoko preko gola i ograde, što se često dešavalo zbog neravnog terena, loših lopti i nikakvih kopački, znao je ljutito uzviknuti – Poklopi ozgo! – na šta bi se mi naravno samo ćutke zgledali. Jednom je čak i simpatični dječarac, protjeran silom iz zelenih prostranstava Drvara, pri šutu promašio skoro cijelu loptu, na šta se Drago brecnuo. Mladi Đuma (od milja zvan po francuskom akcentu sa brzosilaznim samoglasnikom u, a ne po našem seljačkom, širokom razvlačenju samoglasnika u) se tada uznemiren okrenuo i podignutih obrva viknuo:

– Pa treneru, bila je vrljava (misleći na loptu)! – 😊

Znao je Dragoja ponekad u svlačionici da nam priča kako mi ne možemo njega da prevarimo i isfušerimo jer je on četrdeset godina radio u medicini. Naravno, onda bi se Tamba ili Manda okrenuli ka nama ostalima i iskrivljenim ustima pokrivenim rukom prošaptali – bio je vozač hitne pomoći – na šta smo se uvijek dugo cerekali kao pravi nedozreli dvizci.

Utakmica

Ako te kouč izdiktira u startnih jedanaest za prvu utakmicu u sezoni, to je onda to. Iz tima si mogao ispasti jedino ako se povrijediš ili ne dođeš na utakmicu. Eventualno ako ubiješ nekog, dobiješ crveni ili napraviš sličan prekršaj. Pozicija je bila cementirana. Vjerovatno je veća vjerovatnoća da ti se sruši avion, nego da ispadneš iz prve postave. I još nešto, nije tu bilo puno filozofije o poziciji u prostoru i obavezama u igri već si druže zadužio dres sedmicu ili desetku i zna se šta su tvoji zadaci. Kao neka vrsta modernog all round fudbala koji već dugo vremena fura Pep Gvardiola. To je možda i bio razlog zašto je jedan od naših najboljih driblera i vic igrača Relja bio smoren. Znao je da kako god odigra svojih petnaest ili trideset minuta, da ili namjesti gol, ne gine mu klupa sledeću tekmu.

Nekada bi Tatić, kad je bio dobre volje, dok smo se u svlačionici utezali, zatezali pred okršaj, znao šaljivo reći:

– A sad malo o taktici. Protivnike treba namazati kao šnitu hljeba – sve mašući dlanovima u zraku i oponašajući tu radnju,

 – a zatim ih malo posoliti, pa presjeći po pola i smazati! – sitno vijoreći prstima kao da soli, pa onda presjeca zamišljenu šnitu na pola.

Volio je kad pred utakmicu padne kiša i natopi teren vodom, a ledeni vjetar piri kroz sintetičke, mokre dresove na goluždravim klincima. Tada bi ravnim glasom govorio:

  • Nemojte komplikovati momci. Samo dugim loptama i pred go. –

Humorom bi nas častio i tokom nečijeg lošeg driblinga – A ha, Vlačina. Kakav veličanstven dribling! Ne zna protivnik gdje će lopta, a ne znaš ni ti. Čoveče!

Pa onda legendarna sentenca – Ako ne znaš šta ćeš sa loptom, gurni je u go! –

U slučaju da je Nindžina (Nino Bevandić, op.aut.) omiljena izreka bila – S’vataš! – onda bi Dragu mogli da prepoznamo po karakterističnom uzviku – Čoveče! -.

Sintagma – Pa čoveče – je ostala nematerijalna tekovina kojom i danas evociramo uspomene na doba dječaštva, drugarstva, loptanja i njega.

Skautiranje

Danas je skautska dimenzija u sportu otišla toliko daleko da je bukvalno postala profesija, možda čak i podgrana neke nauke. Obzirom da je naš Drago živio u analognom periodu, jako je dobro radio taj posao. Preteča modernih skauta.

Naime, ne znam kako, ali je nekako stizao obići i posjetiti većinu sela u okolini Prijedora, gledati neke manje klubove, turnire, škole. Malo, malo, kad eto ti nekog novog na treningu. Uglavnom je birao krupne, snažne i visoke momke sa sela. To što im je nedostajalo tehnike i taktike nije bilo toliko važno. – Naučiće – govorio bi.

Gradska djeca su grintala, ali su ispadala iz tima. Sjećam se da je doveo visokog i snažnog dječaka Grabovicu u pionire. Štrčao je za glavu iznad svih. Kao neki dječji Nikoletina Bursać. Kod nas je izmislio brzonogog i prgavog napadača Pavlovića, stamenog beka Starčevića i mnoge druge nepobrojane iz drugih generacija.

Imao je logiku da su djeca sa sela snažnija, otpornija, žilavija. Možda čak i poslušnija, te željnija šanse. Neki gradski dječaci su bili svileni, što se kaže, tako da se nije libio da ih zamjeni genetski jačim materijalom. Što je to nekad bilo groteskno ili neskladno, sa strane, nije mario.

***

Sve je to naš Drago Dragoja Tatić. Jedinstven. Mogli ste da ga ne volite, da mu se krišom podsmijevate, ali on je dostojanstveno prtio svoj put i radio ono što voli. Najbolje kako zna. Pri tom, ličnim primjerom demonstrirajući ljubav i istrajnost prema fudbalu generacijama djece. Zarazni entuzijazam. Utiskujući život u neki viši fudbalski smisao koji postane jasan tek kad sve prođe. Kad se svi sklone sa scene.

Tad ostane ogoljen život i neke žive scene da nas sjećaju na dio junaka naših čudnih, ratnih djetinjstava. Nečija sporedna, epizodna uloga bila je jača od mnogih glavnih. Sada se to jasno vidi.

Laka ti zemlja, treneru. Žao mi je što te pred kraj života nismo obišli, a krenuli smo da se dogovaramo. Život je naprosto nekad brži.

I da znaš, skupiće se generacija da za tvoju dušu odigra jedan turnir na maliće, na dva gola. Stameni Laza i ja u paru.

Da sa neba vidiš da su igra i ljubav pobijedili, te da smo izrasli u dobre ljude.

I slobodno viči na Prpoša. On je od svih nas najviše napravio u fudbalu. Kao igrač.

P.S. A Tambi ćemo dati kapitensku traku. Uvijek se žalio na tu nepravdu 😊 Kalimero ..

Lisice ili papagaji iz Londona

Ko prati englesku premijer ligu, reći će sigurno da su lisice iz Lestera, gradića u centralnom dijelu ostrva. Najviše poznatom po spektakularno osvojenoj šampionskoj tituli prije nekoliko godina, predvođeni legendarnim trenerom Klaudijom Ranijerijem, defanzivcem i kapitenom Ves Morganom, te brzonogim i neuhvatljivim napadačem Džejmsom Vardijem.

Ali postoje i lisice u Londonu, vjerovali ili ne.

***

Prilikom prve posjete, ugledali smo je u dnu dvorišta dugačkog desetak metara. Mirna, stajala je okrenuta leđima, malo iskošena, glavom gledajući u našem pravcu. Kao da je osjetila kako je iza debelog stakla promatramo. Onda se brzo pribrala, cimnula glavom i netragom nestala u noći, kliznuvši kao utvara ispod drvene ograde. Ostao je trag velikog repa u vidnom polju da nas kobajagi golica u nosnicama, pa nismo sigurni da li ćemo kinuti ili ne.

Drugi put nas je sačekala tokom izlaska u večernju šetnju dok se hladna, sjenovita noć spuštala niz puste ulice Londona. Samo je prepriječila neveliki drum, noseći veliki rep iza sebe kao neki šal ili ukras. U jednom trenutku se okrenula, bacila ledeni pogled, pa nastavila između kuća preko puta. Dostojanstvena i oprezna, narandžasta i očigledno gladna, tražila je nešto da prezalogaji po otpatcima londonskih predgrađa. Otmena riđa gospođica, domaćin londonskih trotoara. Šunjalica prve vrste.

Supruga i ja smo bili iznenađeni i zaprepašteni kada smo prvi put čuli da je lisica odomaćena životinja u Londonu i da na njih niko na obraća puno pažnje. Ako su u našem balkanskom kodu vuk i lisica dve srodne, divlje i krvoločne životinje, onda to ovde apsolutno ne stoji. Kod nas bi pandan bile mnoge mačke koje se još uvijek protežu beogradskom kaldrmom, čeprkaju noću po kontejnerima, a februarom zadaju zvučne izazove žiteljima grada.

***

Učinilo mi se zatim da na obližnjem drvetu vidim papagaja svijetle zelenkasto – plave boje. Da ne bih lupetao, pitao sam sestru da li mi se učinilo ili ih stvarno ima na slobodi. Rekla je da postoje čitava jata koja borave u prirodi.

Prema mojim saznanjima, papagaji su uglavnom nastanjeni u Aziji i Africi kao autohtone sorte. Zatim sam se malo raspitao, guglao, čitao, pa otkrio neke zanimljive, meni nepoznate činjenice. Veliki gradovi poput Njujorka, Melburna i drugih sličnih mogu biti i jesu stjecište vrijednih biljnih i životinjskih vrsta. Njujork je recimo veliko stjecište ptica selica, dok je gradski park u Sevilji domaćin ugroženoj vrsti slijepih miševa (vrsta veliki večernjak).

Isto tako, London je domaćin brojnim papagajima koji slobodno lete gradom. Nastanjuju dijelove megapolisa, a sreo sam ih u Južnom Londonu, tačnije u blizini naselja Bromli i Krojdon. Procjene iz 2012. godine su da ih ima čak oko 32,000 komada. Ornitolozi se detaljnije bave ovim prebrojavanjem i monitoringom.

Naravno, logično pitanje je otkud oni tu?

Teorije koje se ispredaju su razne, neke i bajkovite, gotovo ludačke. Na primjer, ptice su pobjegle iz filmskog studija nakon snimanja filma Afrička kraljica 1952. godine, utekle su nakon velikog nevremena u Britaniji tokom 1987. godine, ljudi su ih puštali zbog straha od zaraze, par papagaja je pustio Džimi Hendriks 1960. godine u Carnaby street, pobjegle su slučajno iz kuće čuvenog pjevača Džordža Majkla nakon provale i tako dalje.

Nakon osvajanja slobode, evoluirali su, prilagodili se sivom engleskom nebu i vječitoj kiši, te preživjeli u novim okolnostima.

Bilo kako bilo, lud je osjećaj gledati te divne ptice kroz prozor doma kako uživaju u slobodi, traže zrnevlje i u jatima sleću na drveće, potom nakon pauze i prvih zvukova opasnosti odlaze i preleću krovove engleskih kuća poredanih u ujednačene nizove.

***

Pored pomenutih ljisica i papagaja, po parkovima i baštama ima dosta vjeverica. Pepeljaste su boje, možda malo veće nego beogradske u Šumicama i na Kalemegdanu, ali slično bogatog repa i paperja, te preslatkih okica i šapica. Njuškaju unaokolo i skaču po krovovima garaža i savijenim granama drveća, tražeći sjemenke, orase, ljuspice u ostavljenim hranilicama, probušenim olucima. Tako se i neki stariji stanovnici Londona socijalizuju i provode usamljeno treće doba, kao gospođa Hempšir u Bekenemskoj Abbots Way ulici.

Slične su proste ljudske sudbine svuda na svijetu – preskupi gradovi, mali porodični uspjesi, usamljenost, rođendani, bolest bližnjih, socijalni autizam, pokloni, brza i nezdrava ishrana, djeca na ekranima, praznici, veliki televizori, strahovi, dječji nestašluci, odrastanja ..

Nije za utjehu, ali je dobro za bolje razumijevanje današnjice.

Lakše ćemo sutra.

Ko preživi.

U ovom eksponencijalnom tragu vremena kom pripadamo.

Он

Причали су да те нема.

Не вјерујем

jош те нисам мртвог видио.

Казали су да си отишао

jер те једног дана

стегло у грудима.

Привиђаш ми се

на изласку из спаваће собе

док затварам шкрипава врата.

На сликама си

живљи него икад.

Твој дух зрачи као жељезна рудача.

Туга се

као кашаљ закачила

и гуши данима.

Паучина живота

плете даље

к’о тегове да носим.

Нека ће сребрнина

пукнути пред бијелу зору

у мразу што цичи.

Хладноћа у прстима

што зебу на ногама

уземљује моје наде.

Све си даље

и машем узалудно.

Оче једини.

Halida

Nisam dugo čuo ništa o njoj. Recimo, tridesetak godina. Pamtim ime i prezime, kao i predivne oči. Istočnjački razvučene i mazne. Mala Šeherzada iz dječije mašte.

Onda je jednom samo iskočila na društvenoj mreži, hop! Kao da nije ni odlazila.

Pa, to je ona, boga ti poljubim!

Jako sam se obradovao.

***

Varteksova prodavnica u glavnoj prijedorskoj ulici je bila dobro poznata. Odlična roba, krojena sitno hrapavim plavim platnom – leviske 501, vrhunac mladosti i modernosti u staroj državi. Teksas platno, uvijek šarmantno i svježe. Evergrin. Bez tragova savijanja od sjedenja, osim ako se usiriš u njima od višesedmičnog nošenja. Bilo je i takvih. Uglavnom muških duduka.

Ta mala, koščata sestričina čuvenog predratnog prijedorčanina Asafa je živjela na spratu iznad prodavnice. Za nas sa Urija, velikog razuđenog naselja što se naslanja na centar grada, to je bio strogi epicentar, grotlo gradskih aktivnosti. Pozicioniran malo prije starog ciganluka, još jedne referentne tačke nestalog Prijedora. Odlazak tamo je sličan kao u stripu iz djetinjstva – Put u središte zemlje – Marti Misterija. Viđao sam je često kako mujsa sa prozora stana dok smo lunjali gradom u potrazi da nam se nešto lijepo desi. Kao da su nas pjesme Dine Merlina skroz ošašavile, proljetno opile, pa živimo kroz njih. Blentavi kao pravi trinaestogodišnjaci što ni ne slute životne oluje koja se spremaju. Kroz otvoren dvokrilni prozor šarmantno se smijala i virkala na nas sa visine od 3-4 metra dok je Miki, vrla, crna pudla brektala pored njene podlaktice, bučno se namećući interakciji.

Presladak i iritantan pas. Ometač dječačkih snova i pokretni mini detektor straha. Ljubimac sa požutjele slike prošlosti.

***

Upoznali smo se u početnim razredima osnovne škole. Kao i većina dječaka iz razreda i generacije, lud sam bio za fudbalom. U proljeće i jesen kada je bilo lijepo vrijeme izlazili smo u beskonačno školsko dvorište gradske škole 16.maj i trčali do sivih, betonskih terena sa metalnim, rukometnim golovima. Tu je boravio čitav moj svijet tih dana. Okršaji, šanse, golovi, tužakanja, stative, nepravda, dječja graja, koljena sa skorenim krastama i znoj. Koktel života. Sivo nebo u daljini. Učiteljice Dušanka i Borka koje sviraju kraj utakmicama.

Kao i svaki dječak tog doba, osim što sam obožavao igru, želio sam se istaći. Biti najbolji naravno, uz ostvarenu pobjedu tima. Nekada smo uspijevali, nekada ne. Isto će nas kasnije čekati u zrelijem dobu života. U tom istom dobu i poznijim godinama sam osvijestio da žene biraju, a da smo mi muškarci tu samo zbog ravnoteže među zvezdama – kako je to lijepo stihovima opkrojio Đole Balašević. Halida je primjetila jednu moju ružnu naviku koja joj se naprosto dopala. Kada bih oznojen i umoran, već otežalog koraka, promašio šansu ili načinio neku veću grešku u igri, prošao bih rukom kroz oznojenu kratku, plavu kosu i pljunuo na teren. Vjerovatno oponašajući tadašnje fudbalske vedete. Volio sam Nedeljka Topića iz našeg Rudara, ali i Bokšića iz splitskog Hajduka, Asanovića, kolumbijca Valderamu, Huga Sančeza iz Reala i koga sve ne. To sam radio mahinalno, bez nekog plana, više podsvjesno oponašajući globalne svjetske vedete. Nepristojno ekspresirajući naduvano nezadovoljstvo.

Ona je to snimila i dok smo se jednom nervozno vraćali sa časa fizičkog raspravljajući šta se desilo i ko je gdje pogriješio, naši pogledi su se susreli. Uz široki, topao i iskren osmijeh, gestikulirala je prolazak ruke kroz svoju kosu, kobajagi pljujući na pod. Prošli su me trnci od tog pogleda i snažne energije djevojčice i djevojke. Možda sam se momčio.

***

Tri decenije kasnije, vidjevši njene objave na Instagramu, shvatam da je ona u stvari sportski tip koji se vjerovatno čitav život loži na sport i pronalazi u istom. Slično kao i ja. Bio sam njena prolazna, rana tinejdžerska epizoda, kao što je sve u životu prolazno. Nije mi smetalo, pa sad preko socijalnih mreža navijam za njenog zgodnog sina koji preko Velike bare udara smečeve i osvaja odbojkaške poene, na radost i polzu svoje matere.

Slavim tri decenije od momenta platonske ljubavi ovjekovječene time što me sa rukom u gipsu poštedila udaraca u leđa dok sam u toku malog odmora išao u školski WC, na drugom spratu školske zgrade. To je bio vrhunac naše dječje ljubavi jer su ostali drugari grdno stradali od te ljute djevojčice.

Halida, jedno od imena mog djetinjstva.

Toplo i milo, mačkastih očiju i oštrog karaktera.

Prede kroz prohujalo djetinjstvo ..

Bio sam tačkica ..

Sinoć na trgu Slavija, bio sam jedna od sto hiljada tačkica. Svjetlećih. Odavno nisam nešto važnije uradio. Kako je nekoć volio da kaže (odlazeći) Predsjednik – bio je to najveći skup u novijoj istoriji Srbije. Svi smo ponosni na njega. Mislim na skup.

Sto hiljada ljudi u Beogradu je jasno reklo šta misli o današnjoj vlasti i sistemu vrijednosti koji propagiraju. Poruka je jasna – odlazite i oslobodite preostalu dobru energiju i ljude u institucijama da rade svoj posao. Odgovornost za postupke!

Nakon nezapamćene tragedije u Novom Sadu, u nizu iteracija i nespretnih, bahatih odgovora vlasti na zahtjeve građana o odgovornosti, studenti su konačno zapalili vatru otpora i nade u učmalom, izmrcvarenom društvu. Jučerašnji dan je naprosto bio praznik za sve pravdoljubive i slobodno misleće građane Beograda, Srbije i Balkana. Toliko ljubavi prema studentima, toliko podrške i duha, toliko dostojanstva i nijedan incident. Predivno.

***

Dvadeset drugi decembar. U nekadašnjoj državi, proslavljan i znan kao dan JNA. Još uvijek u sjećanjima mnogih. U mojoj porodici to je takođe izuzetno značajan datum jer se tad rodio naš prvenac. Gotovo da nema važnijih trenutaka u životu od takvog.

E pa, nakon što je supruga spremila predivnu tortu, obukli smo se, utoplili, pozdravili sa sinom i krenuli na protest. Dakle, rođendan smo proslavili radno i na barikadama. Roditelji i djeca zajedno u borbi za bolju budućnost Srbije. Naše zemlje iz koje ne želimo da idemo već da je zajedno gradimo i unapređujemo.

Već oko Hrama Svetog Save bilo je jasno da ovoliku brojnost odavno neki skup nije imao. Nepregledne kolone glava, kapuljača, ljudi, djece, studenata, penzionera se spuštalo ka trgu Slavija. Užurbano jer je već prošlo 16č za kad je bilo planirano da skup počne. Simptomatično je bilo da nigdje nema ni jednog saobraćajnog policajca, tako da su studentski redari regulisali saobraćaj sa nekolicinom zalutalih automobila.

I dok smo se smjestili tu negdje stotinjak metara od samog trga, počela je akcija sa 15 minuta ćutanja za petnaest žrtava iz Novog Sada. Nešto dirljivije, ljepše i potresnije se odavno nije desilo. Nema gdje igla da padne i svi ćute. Tu i tamo se začuje plač bebe ili lavež psa i to je sve. Huk saobraćaja negdje u daljini. Desetine hiljada ljudi oko nas i svi ćute. Može li glasnije, može li gromoglasnije Predsjedniče?

Jedna od najvažnijih stvari koja se desila ovih dana i sedmica u Srbiji je to osjećanje popuštanja straha. Javio se stidljivo Nole, onda sinoć i novinari Memedović i Olivera Kovačević, pa zatim Bogdan Bogdanović, legendarni Aleksa i brojni drugi. Čak je i RTS korektno emitovao vijesti o događaju. Na samom protestu su bili Bodiroga i Sale Ilić. Obruč puca! Posebno raduje zviždanje Dačiću na dječjoj proslavi hora Čarolija. Niste više poželjni! Zbogom! – kao da čujem studente, njihove roditelje, babe i dede. Čitava naselja, gradovi, zemlje. Složno za promjene – sistema vrijednosti i ljudi koji su oteli državni aparat. Vrijeme je da se okrene novi list. Bez straha.

***

Očigledno je da na Balkanu samo Srbija ima kapacitet da se na ovakav način odupre otuđenim političkim elitama koje više ne žive život običnih građana. Težak je taj proces, mukotrpan, pun uspona, razočaranja i padova. Nadam se nekom uticaju spjenih sudova u regionu jer su i Hrvatska i BiH opterećene suštinski sličnim problemima. Takođe, prepun je internet redova kako sve ovo prave Rusi, CIA, albanci, naradžasta revolucija, Britanci, obojena revolucija, Kinezi, vanzemaljci i svi odreda. Niko ne spominje malog srpskog čovjeka kome se prelila čaša. E pa taj se dig’o bajo moj. Isti taj je isprašio Austrijance preko Drine u Prvom svjetskom ratu. I prekardašilo, pjevao je Đole Balašević. To je dominantan osjećaj srpskog roda. Nema tu više šta mnogo da se priča. Ovaj skup je istovremeno bio referendum, plebiscit i glasački dan. Ko to ne shvata i ne vidi, on nije normalan ili je izmanipulisan propagandom vlastodržaca.

Što se tiče Zapadnih sila, gospodin ambasador je juče bio sa Predsjednikom na otvaranju autoputa. Gle, baš zanimljivo da su odabrali isti dan kad i zakazani protest 😊

Sve nas to ne treba da zanima jer se za izbor naše vlasti pitamo mi, građani. Još od rata u Bosni sam naučio da je jedna stvar politika, intrige, zavjere, podrške, obavještajni rad, a druga stvar sami ostvareni/izboreni odnosi na terenu. Građani Srbije treba da se fokusiraju na teren, slijede sopstvene studente i mladost (i srce), pa će stvari doći na svoje. Juče je na terenu igrao samo jedan tim – ujednjeni narod Srbije. Desnica i lijevica, studenti i penzioneri, prosvetari i medicinari, rudari i đaci.

Svi pod nebeskom nadstrešnicom Srbije.

***

Kasnije, dok smo ispod nadstrešnice slušali proglas dramskih umjetnika Srbije prije početka predstave u BDP-u, razmišljao sam o simbolici. Stojimo tu skrušeno dok legendarna Vesna Čipčić podrhtavajućim glasom čita proglas, opkoljena glumcima predstave i na kraju svi srdačno aplaudiramo. Velika simbolika – glumci i publika ujedinjeni, studenti i srednjoškolci sa profesorima i penzionerima. Svi smo jedno, nekako.

Kažu danas u najavi Velikih priča da čovjek koji ne izda sebe, ne treba da brine za dane koji dolaze. Onaj koji ne izda sebe (ne onako sebično, već čovječno), neće izdati ni druge. Tako se krči put ka svijetloj budućnosti.

Mi juče nismo izdali sebe, nismo izdali ni studente.

I zato, ima nade, dok snijeg zatrpava balkansko poluostrvo.

Sve u svoje vrijeme ..

P.S. Danas stiže rođendanska čestitka iz EPS-a i mojoj porodici nikad veći račun za struju u modernoj istoriji Srbije.

Vakat je.

OMAŽ: Nino, dobri duh grada .. (2020 – 2024.)

Sve se mijenja, rađa, nastaje, živi i nestaje. Nekada je teško sve shvatiti i apsorbovati, ali dio smo prirodnih ciklusa. Prije par dana su ljudi proslavljali Svetog Nikolu, a neki su se i opraštali od našeg Nikole. Jedan grad čine ljudi koji žive u njemu i priče koje oni žive i stvaraju. 

Čini mi se da je Nino bio dobri duh našeg grada, maglovitog Dorasa, ponekad poseljačenog, ali uvijek živog i djelimično divljeg. Kao i svakom pravom junaku, njemu se počasti odaju prekasno, tek kada ode sa scene, uglavnom posthumno, ali šta da se radi. Bolje ikad, nego ikad, kažu stari.

Kako reče njegova ćerka Bojana, njen stari je bio izvan klišea, a osim porodice, pripadao je uvijek i isključivo samo jednoj stranci i instituciji – fudbalu. Znali smo da je Nino čovjek integriteta, uvijek svoj, ali i naš, van šablona, pa čak i kada su padale glave u onom podmuklom ratu. Izuzetno pametan, kada prepozna da treba da se skloni, ali uvijek nezavisan i nepokoran, kao samo Potkozarje ili njegova Ljubija, a pri tom pitom kao Kozara i Sana. Prije svega i nakon svega, Nino je bio dobar čovjek. Živio je u sretna, pa u nesretna i na kraju blagoslovljena vremena sa sopstvenim unučićima. Takođe, današnjim ljudima je vjerovatno teško to da spoznaju, da se neko bavio nečim prvenstveno iz ljubavi, ne samo iz golog interesa.

Zbog svega toga, a po malo i zbog britkog karaktera, kratkog fitilja i inteligentnih promišljanja, svi mi koji smo kao dječaci jurili za prijedorskim fudbalskim loptama, maštajući o velikim fudbalskim karijerama, smo ga voljeli. Istovremeno se neznatno bojali, ali najviše poštovali. Vrlo upečatljivo poštovanje ako ga poredimo sa odnosom ka drugim trenerima. Naravno, nikom nije bilo svejedno kad ga Nindža (kako smo ga isto od milja nekada zvali) zagalami. Autoritet je crpio iz velikog fudbalskog, ali i životnog iskustva i znanja o pravom, surovom životu. Bio je i jako dobar psiholog. Samouk, naivac. Tačno je mogao prepoznati ko je od nas kakav i kakav impuls mu treba ili nedostaje da se pokrene. Znao je da se izbori i sa najvećim mangupima poput Zgonje  (Borislava, op.aut.) ili Pere Miškovića. Bila je opšte poznata činjenica da je u mladosti bio sjajan igrač i da ga je povreda omela do možda i veće igračke karijere, ali mi smo ga uglavnom pamtili kao kreativnog trenera, pedagoga, te snažnu ličnost i očinsku figuru. Dobri i opasni duh koji je neumorno krstario centrom i „rudničkim zgradama“, znajući sve što treba da zna o svima nama koji smo povezani sa fudbalom na bilo koji način.

Osim toga, uživali smo u njegovom humoru, koji je bio rijedak, ali rezak i fenomenalan, pa je često probijao ispod ozbiljnih oklopa. Neke od anegdota pamtimo i danas, pa ih sa osmijehom prepričavamo.

Jedna on najstarijih je ona predratna kada je Nino vodio kadete (ili juniore) tadašnje FK Rudar Ljubije na veliki i dobar turnir u Rijeku, gdje je osim domaćina nastupao i NK Dinamo, tada član velike fudbalske četvorke. Na jednoj od utakmica, pred sam kraj je odlučio je da pruži šansu i Sadi, plavokosom, britkom momku iz siromašne prijedorske mahale, jarko motivisanog i naloženog da osvjetla junački fudbalski obraz. Sado je bio toliko uzbuđen da je nedugo nakon ulaska u igru sa loptom krenuo prema sopstvenom golu. Nakon početnog čuda od par sekundi, Nino je sa klupe počeo da viče – Op, zaustavljaj. Hej, stani!! Heeeeej! – pa je pola tima ljubijskih rudara krenulo da ga vija i da mu uklizava u noge.

Kad bi bio dobre volje, molili smo Ninu da nam ponovo i ponovo prepričava ovo dešavanje, nanovo se smijući.

Voljeli smo i njegove jezgrovite analize odigranih utakmica, dan ili dva nakon njih. Nino bi počinjao smireno, staloženo, racionalno da razlaže viđeno, a onda bi kao u nekom reliju ubacivao u treću, četvrtu i petu brzinu te se snažno živcirajući objašnjavao šta nije valjalo. Nerijetko je rajferšlus na njegovom gornjem dijelu trenerke bio žrtva gromkog temperamenta. Jednom prilikom, u toj istinski umjetničkoj egzaltaciji, iznerviran što se neke bazične greške u igri ponavljaju, šutnuo je neku staru papuču koja se nalazila ispred njega, a ispod stola za masažu u glavnoj svlačionici. Nakon par sekundi, papuča se doklizala otprilike na isto mjesto odakle je lansirana. Hrabri i u tom trenutku pomalo luckasti Prokopić (tada najjači dribler južno od Albukerkija) je rutinirano vratio povratni pas sa mjesta gdje je sjedio. Fokusiran, Nindža to nije ni primjetio, pa ju je nakon nekoliko minuta, u novom naletu emocija, ponovo opičio, pod prečku. E tu već svlačionica nije izdržala i eksplodirala je od smijeha, pa je nastala i ova legendarna epizoda.

Ono što nas je takođe sve prožimalo i što bi nam odmah vratilo osmijeh na lice je bila i situacija kada bi se Nindža uznemirio prilikom pripreme ili analize treninga, pa bi ubacivao njegove omiljene uzrečice – s’vataš, s’vataš!!

Ostajao je tada kratkog daha i polako počinjao da spušta verbalnu loptu na zemlju dok smo se mi dječje i mladićki krišom kikotali. Obožavali smo te krešendo trenutke koji su povremeno praćeni lupanjem rukom po starom stolu za masažu.

Najvažnije je u stvari to da je naš Nikola bio tačka spajanja, integracije. Spajao je predratni Rudar i njegove najveće sportske uspjehe, ratno preživljavanje „bubamare“ i epsko finale kupa protiv Borca iz Banjaluke, kada je u stvari proslavljan završetak rata u BiH, i na kraju poratni Rudar Prijedor i njegove najnovije uspone i padove. Spajao je stare i mlade, spajao je različite generacije, spajao je prijedorska naselja „Rudničke zgrade“, Ljubiju i Puharsku. Živo me zanima da li su ga i kako pomenuli dokumentarnom sportsko-životnom filmu Evo gola koji se ovih dana premijerno emituje (kraj 2024. godine).

Kada jednom FK Rudar Prijedor bude izgradi taj prokleti pomoćni teren sa vještačkom travom niko više od našeg Nindže ne zaslužuje da ponese njegovo ime. Bilo je i većih igrača, kao i većih trenera u našem klubu, ali u životnom opusu, šmekerstvu i tragu Nikole Bevandića se sublimira naša cjelokupna fudbalska radost, tradicija, snaga i tragedija. To treba prepoznati i poštovati jer time poštujemo sebe, svoju unikatnost i skoro stogodišnju tradiciju kluba.

Putuj Nindža, pamtićemo te po dobrom ..

Ognjen Vlačina

21.12.2020. god.

Ponovo 21.12.2024. godine

RAB

Dok u avionu Polish airlinesa odlažem završetak čitanja druge knjige Đurđice Čilić jer deboto uživam u njoj, slike inspiracije se samo nižu. Đurđica je ekspert za poljsku književnost, letim vezanim letom poljske aviokompanije preko Poljske za Švedsku, mora da je to znak.

Tako nastaje autofikcijska priča u prilogu.

***

Rab je bio naše ostrvo sreće ili otok sreće kako bi rekli domicilni. Kad si dijete, stvari gledaš drugim očima, a sestra Olja i ja smo često bili potajno ljubomorni kako naše sestre od tetke mogu provoditi čitava ljeta u tom morskom raju. Činilo nam se, bez ograničenja.

Njihova vikendica nam je izgledala kao vila jer je u njoj uvijek boravio buljuk ljudi – babe, dede, prijatelji, kumovi, rodbina, .. Kada smo mi ljetovali sa njima, bilo nas je osmoro. Tek sam nedavno spoznao da je taj objekat imao manje od 50 kvadratnih metara. Mali dječak, a velike oči.

Unutrašnje spiralne stepenice sa uskim, drvenim pragovima koji se kao zrake sunca šire od osovine ka spoljašnjosti, dodatno estetizovane bijelim čvornatim konopcima ograde koja se klati, fiksirana metalnim stubovima, predstavljale su u dječjem umu vrhunac arhitektonske egzotike i kreacije. Vodile su na mistični sprat sa spavaćim sobama. U stvari, govorimo samo o jednom od tri tipska objekta u nizu koji su se jednostavno naslanjali jedan na drugi, čineći mali i skladan arhitektonski potez. Kao takvi, imali su zajedničke zadnje izlaze i prirodne terase između kojih nije bilo ograda. Direktno do zvukova ljetnih zrikavaca i slike ožežene trave uz koje nisko mediteransko drvo. Tu stranu vikendice pamtim i po tome što su u jednoj komšijskoj vikendici tik uz nas, postojale dvije djevojčice sličnih godina koje su često dolazile ljetovati. Valjda je vlasnik tog objekta bio brkati čika Hare iz Bosanskog Novog, nekadašnji načelnik policije u tom gradu. I kod njih je stalno bivala promenada gostiju, slično kao i kod Hrgara. Ne znam ko je tu čije dijete i rođak bio, ali u mom fokusu su bile Kaja, tamnoputa djevojčica, kratko ošišane crne ili jako smeđe kose, uz velike, divne oči malo preplašenim i sjetnim. U njima sam ogledao duboki odsjaj života i nevinog prelaza u djevojaštvo. Druga, Hana je imala široko lice, pjegice na kraju obraza, malo kose oči i oštar smijeh što britko prodire kroz zidove. Ošišana na paž i preplanule kože, crvenkastog odsjaja, bila je čudna mješavina djevojčice i djevojke, malkice muškobanjasta. Čardak ni na nebu ni na zemlji. Starija sestra Pipi Duge Čarape.

I tako sam jednog toplog ljetnog jutra ne dišući slušao kako ih obe starija sestra kojoj sam zaboravio ime i lik praktično intervjuiše i anketira koja će mi biti djevojka. Uh koliko stida kod mene, a koliko radoznalosti u klempavim ušima. Da li da pobjegnem i sakrijem se negdje pod bijelim rapskim kamenjem ili trčim dok me god noge nose. Šta je činiti? Bura u grudima je prijetila da me raznese, prije nego sam bio prisiljen da se povučem, maštajući šta su sve dalje razgovarale.

***

Jednom smo nedaleko od vikendice u dugačkoj, neograđenoj međuteritoriji vikendaša bazali po velikom bijelom kamenju. Slatka dokolica bila je prekidana majčinim i tetkinim pridikama kako to ne bismo trebali raditi jer na takvim mjestima često borave gušteri i zmije. Možemo nagrajisati. Sledeće čega se kroz maglu sjećam je kako bježim od divljih pčela čiji sam roj očigledno ispod ili pored kamena nagazio ili se sve to nije stvarno ni desilo. Prepravljanje prošlosti mi ide dobro skoro kao sestri Jeleni.

Pomenuta sestra je često pričala o hrabrom dječaku Senku iz Sanskog Mosta koji je dolazio sa roditeljima na ljetovanje u obližnju vikendicu. Ta je građevina gabaritom premašivala sve tri male poredane u simpatičnom nizu i nalazila se drito između nas i pogleda na more. Taj žilavi dječak je bio stariji od nas nekoliko godina, prilično fizički razvijen, a Jelena je svako ljeto kad mi nismo boravili na Rabu donosila samo veće i luđe priče o njemu – te Senko izronio ježa, pa vidio ražu, te donio džinovsku školjku u obliku trube, zatim Senko preskočio zidić, bacio škrlju (plisku) koja je odskočila sedamnaest puta, popeo se na krov garaže i druge ludosti. Naprosto si morao da mu se diviš, a istovremeno te onako iskreno, dječje nervirao jer je bio sezonski supermen. Danas se to popularno kaže – ukrao nam šou. Vidio sam ga samo nekoliko puta i imao je divne, smeđe lokne, te predivan, šmekerski osmijeh koji je otkrivao pravilne, bijele zube. Godinama poslije, kad sam gledao frekvence iz holivudskog serijala o Rambu, zamišljao sam Senka kao njegovu jugoslovensku verziju.

Da ova priča ne bude savršena, potrudio se život jer su posljednje, šture informacije koje su stigle do bivšeg komšiluka govorile da se Senko početkom rata priključio Armiji BiH i to u nekim specijalnim jedinicama, te da je onako blentavo i ludo hrabar ubrzo poginuo, tako da s njim nikada nismo stigli da razbijemo ove mitove djetinjstva, uz neku domaću kafu u Sani (Sanskom Mostu, op.aut.) i prave baklave. Žalim za tim. Dok smo studirali, sestra Jelena se nekoliko puta rasplakala misleći na Senka, a u stvari je plakala za rajskim ostrvom djetinjstva na Rabu. Danas se katkad učini kao da to ostrvo nije ni postojalo.

***

Kada je Jelenina starija sestra, egzotičnog imena čak i za tadašnju Jugoslaviju – Malina, odlučila da u srednjoj školi sa svojim društvom napravi tur i iz Prijedora skokne do Raba na vikendicu da se malo zezaju i kupaju, znalo se da će biti belaja. Tetak Veljko i tetka Nena kao fenomenalni roditelji su podržali tu inicijativu, znajući da bi svaka ozbiljna zabrana prema nabrijanim, buntovnim srednjoškolcima bila samo kontraproduktivna.

Nakon par dana je prostrujala vijest koja je naša mala bića uznemirila i zatekla – Malina je zadobila potres mozga. Kad si mali, to nekako zamišljaš kao da je asteroid udario u tvoj komandni centar i da su posljedice nesagledive. Tada nisam znao da potres mozga može imati blažu formu, te ne ostaviti ama baš nikakve posljedice. Naravno, preplašen i prestidljiv da bilo šta pitam starije, kutrio sam u sebi.

Kasnije smo čuli više o nemilom događaju koji je skrojen kao neki kratak scenario prosječnih roditeljskih strahova. Tinejdžeri stoje na betonskom molu iznad mora, zadirkuju se i čikaju. Sigurno tu ima nekih simpatija, ljubavi, zadovoljstava, ljubomore i želja. Onda krene bezazleno gurkanje koje se intenzivira, djevojčica skoči u vodu, a za njom i grupa drugara, pa je nehotice neko zakači nogom ili koljenom po glavi, na šta ona odreaguje gubitkom svijesti ili samo jakom reakcijom.

Srećom po njih, ali i sve nas, ovo je samo ostala simpatična anegdota sa putovanja, bez posljedica, ali priznata kao jedna od uspomena koja će dijelu jedne generacije djece iz prijedorske gimnazije najduže trajati.

***

Jednom smo pak prilikom se obreli na malom bijelom čamcu koji nas je laganim tomos motorom prevezao na susjedno ostrvo ili otok. Sjećam se samo širokog osmijeha starijeg polu-brata Dejana koji se smije dok se vozimo, a potom kupamo. Ličio je tad na svoju majku i njen crnomanjasti osmijeh sa simpatičnim mladežom na licu. U povratku, motor se pokvario, dok se nebo iznad uvale koviltlalo, a dan polako pretvarao u nepogodu. Lagano, javljao se i vjetar, pa se strah prirodno uvukao u skromnu posadu. Veslali smo do iznemoglosti u ludoj trci sa vremenom da bismo pobjegli oluji na otvorenom moru. Čini mi se da je to bila iscrpljujuća borba za život. Rasel Krou u Gladijatoru i mi, bar-a-bar, do poslednjeg daha. Strah, vjetar, dva dječaka što veslaju i nemirno more.

Kasnije, u nesretnom ratu i naš Dejo je tragično stradao. Na početku onog što život nazivamo. Negdje u strmim gudurama oko Jajca i Mrkonjić Grada, na samom kraju rata, kao pripadnik mlade vojske. Žrtvovan za zemlju koja su se odrekli svi – i pobijeđeni i poraženi, mada su u našem ratu svi bili poraženi.

Na njegovom spomeniku još od 1995. godine stoje stihovi Džejeve pjesme – Nedelja i svi ste tu, sve podseća na sreću ..

Od tada istu ne volim da čujem.

Taj isti čamac kojim smo plovili po obodima ostrva je Hrgarima ukraden tokom rata. Par puta im se učinilo da su ga negdje u marini ili na slikama vidjeli, ali taj voz je odavno prošao.

***

Sjenka nad djetinjstvom, morem, Senkom, plivanjem i ostalim raznobojnim aktivnostima se naslutila početkom rata u Hrvatskoj, a zatim i u BiH, dok je tačka definitivno stavljena prodajom vikendice 1997. godine.

Počeo je tada neki drugi, novi život, ali u našim dječjim srcima zauvijek je ostao Rab, ostrvo ili otok sreće. Kruna jednog mirnog, predratnog djetinjstva, koji ni na koji način nije slutilo u kakav haos će nam se životi uskoro pretvoriti.

Zatišje pred buru, prijedorska bonaca ..

Mirno more i preostalu plovidbu želim glavnim arhitektama projekta ostrvo ili otok sreće. Posebno mjesto zauzima jedna sjajna tetka, pravi životni arhitekta iz sjenke, bez koje sve one velike arhitektonske zamisli glavnog projektanta tetka, ne bi imale smisla.

Govorim o ljubavi i beskonačnoj podršci, naravno.

Pa zaplivajmo ..

Asad adio ..

Nema čovjeka koji živi u Srbiji, možda čak i na Balkanu, a da nije čuo ili zapjevao ovu pjesmu. Obično tad pred očima tad idu slike proslavljenog, preminulog glumca Ljubiše Samardžića kako se široko osmjehuje, u ruci drži izanđali šešir i počinje da igra sirtaki, zamišljajući nikad dostižnu grčku obalu, more, zrikavce i životni spokoj.

Čini mi se da stasom Dr Assad pomalo podsjeća na našeg Smokija, visok, tanan, dostojanstvenog držanja.

I to je to od sličnosti, osim što na sintagmu bure baruta imam dve asocijacije – prva je Bliski Istok, a druga je Balkan. Mi zajedno onda dođemo kao neki burići baruta koji često zapale čitavu planetu.

Nadam se da griješim ovaj put.

***

Ako bi neko danas želio da razumije geopolitiku i pokušao da razmrsi šta se sve to trenutno dešava u svijetu, onda bi Sirija mogla da bude istovremeno dobar i loš primjer. Dobar jer se na njenom slučaju prepliću mnogostruki interesi svjetskih sila i korporacija, ali istovremeno i loš jer su stvari jako kompleksne i teško je razumjeti šta se stvarno dešava i zašto.

Dakle, Sirijom je do prije neki dan vladala porodica Asad. Prvo otac, pa onda sin. Zajedno skoro pedesetak godina. Kad sam prije petnaestak godina čitao članak u dobrom magazinu, pisali su o Siriji kao Švajcarskoj Bliskog Istoka, a Damasku kao predivnom, modernom, a tradicionalnom, orijentalnom gradu. Visoki standard, a drevna kultura. Ne znam koliko je od toga istina, ali znam da već desetak godina na teritoriji Sirije bjesni rat. Kažu da je građanski. Ukratko, prvo su bile snage Islamske države koje su pokušale svrgnuti drugog Asada, a onda su Rusi i Iranci vojno ojačali njegov uzdrmani režim. Dovoljno da ne padne i da zadrži glavne gradove Damask i Homs. Takvo, privremeno stanje potrajalo je sve doskora.

Rusi su bili tu da bi zadržali pristup luci Tartus odakle logistički  koordiniraju većinu operacija u Africi.  Kažu da su Mali, Burkina Faso, Niger i Srednjoafrička Republika samo neke od zemalja u kojima Rusija ima snažan uticaj i interes – finansiraju se režimi na vlasti, iznajmljuju privatne vojske (Wagner), šalje oružje. Kao kontra usluga, kontrolišu se poslovi u rudarstvu, najviše oko zlata i dijamanata, te time dobija snažan komercijalni interes.

Što se tiče Irana, njima je preko Sirije išla glavna logistika za Hezbolah u Libanon u sukobu sa Izraelom. Danas te pravce uglavnom drže Kurdi koji su djelimično pomognuti Amerikancima, ali u gigantskom animozitetu i sukobu sa Turskom, NATO članicom.

Dakle, Rusi i Iranci su odlaskom Asadovog režima na gubitku. Kolikom, saznaće se uskoro. Gledajući unazad, možda je bilo i očekivano da svjetski geoplaneri iskoriste ruski zamor ratom u Ukrajini i Iranske slabosti pokazane u odmjeravanju snaga sa Izraelom. Iran sa strane u ekonomskom i tehnološkom smislu djeluje pomalo iscrpljen sankcijama i dugotrajnom vlašću vrhovnog vođe.

Ko je onda dobitnik?

Neki iskreno vjeruju da Turska stoji iza ove ofanzive, iako je službeni stav zemlje protiv „stvaranja terorističke države“ i „podrška teritorijalnom integritetu Sirije“.

Glavna snaga pobunjenika je organizacija Hajat Tahrir al-Šam, koja se zvanično smatra  terorističkom organizacijom u Turskoj, kao i u SAD i Rusiji. I laicima je jasno da iako je akcija zbacivanja Asadovog režima izvedena od ovih militanata, napravljena je uz odobrenje zapadnih sila. Donekle se ovo može smatrati ustupkom tog istog Zapada prema Turskoj kakav nije viđen godinama, a to je da kontroliše veći dio ovog značajnog prostora. Da li je to istovremeno i zahvalnost Turcima što pod kontrolom drže migrantske tokove ka Evropi, ne znamo.

Ako se zna da su donedavno Turska i Rusija sarađivali (prvo ubistvo ruskog ambasadora u Istanbulu, pa slučaj puča protiv Erdogana), onda je vrlo zanimljivo vidjeti ovaj novi zaplet. Posebno ako se zna da su Turci snažno, ali deklarativno protiv Izraela zbog vojnih, a pomalo i zločinačkih akcija u Gazi i Libanonu, koji je opet snažan saveznik zapadnih sila (prvenstveno Amerike i Britanije).

Dobitnici su i našminkani islamski militanti koji su uspješno rebrendirani prije i tokom ove vojne akcije iako naša stara poslovica ovaj manevar lako raskrinkava – vuk dlaku mijenja, ali ćud ne.

Izraelci su takođe oprezni dobitnici situacije. Preuzimanje položaja sirijske vojske na Golanskoj visoravni i neprekidno bombardovanje vojnih skladišta i centara u Siriji to jasno pokazuje. Ali, odbacili su Iran od sopstvenih granica i uticaja, makar i privremeno.

Kina čuči u prikrajku i vreba.

***

Kad bih probao da rezimiram situaciju, izgledala bi ovako, pomalo šizofreno:

Turci, koji su u NATO savezu, su pomogli „presvučenim“ islamskim militantima da svrgnu Asadov režim i zauzmu veliki dio teritorije Sirije. Takođe su protiv Izraela i daju podršku muslimanskoj braći u Gazi i Libanonu, ali zajedno su u ovoj akciji sa Amerima i Britancima, koji opet šuruju sa Izraelcima.

Rusi igraju za sebe, ali koketiraju sa svima van zapadnog uticaja. Sa Iranom više, a sa Turskom manje, ali se može reći da su neka vrsta saveznika. Dali su i politički azil prebogatom dugogodišnjem sirijskom vladaru. Vjerovatno je kao i svaki dugotrajan vlastodržac, sve pošteno stekao 😊 😊

Iran igra za sebe, ali i za uticaj na Bliskom Istoku (Libanon, Irak, Sirija, Gaza) kojim se faktički brani van granica svoje zemlje od nasrtaja zapadnih geopolitičkih udara. Sarađuju sa Rusima u stilu – imamo zajedničke neprijatelje. Na njima testiramo dronove.

Kurdi, a posebno sirijski Kurdi nisu zadovoljni Al Kaidinim umivenim nasljednicima i imaju blagu podršku Amerikanaca, ali su u beskonačnom sukobu sa Turcima. Kontrolišu dio sjevernih i sjeveroistočnih provinicija Sirije i nukleus su nastanka buduće, toliko željene, Kurdske države, čiji nastanak Turska sigurno neće mirno posmatrati.

Amerika i Britanija ovim potezom jačaju uticaj u regionu, ali važnije od toga, slabe Ruse i Irance što im donosi bonus poene u dolazećim izazovima – sklapanje mira u Ukrajini i riješavanje Iranskog pitanja.

Ako u ovu jednačinu još ubacimo unutar muslimanski, hranjeni animozitet Šiita (Alaviti u Siriji) i Sunita u samoj Asadovoj Siriji, onda to dodatno komplikuje post Asadovu eru.

Kinu i Indiju kao dve najmnogoljudnije zemlje svijeta ni ne spominjemo.

***

Sve u svemu, opšta papazjanija i haos. Kao na nekoj divljoj žurci – ne zna se ko je koga do’vatio.

Ovako rasparčana i raščerečena Sirija je raj za analitičare i obavještajce, a pakao za žitelje ..

Pitajte Libijce ako meni ne vjerujete.

Ako smo tekst počeli Oliverovom pjesmom A sad adio (Bashare al Assade), mogli bi ga završiti drugom njegovom prigodnom numerom – Dobro jutro tugo ..

Kao djelimični izvor, korišteni članci sa portala Index.hr:

Asadov pad mogao bi za Rusiju biti puno gori nego što se misli – Index.hr

https://www.index.hr/vijesti/clanak/dobitnici-i-gubitnici-asadova-pada/2622942.aspx