Djeca sunca

Crno je.

Kad kreneš putem iz Prijedora prema Dubici i krivinom saviješ do Bukove Kose.

Sve se crni. Mračno je, iako bije sunčan, proljetni dan. Udara u oči i srce. Ko ga ima.

Neki tužni dnevničari kopaju crn, drveni ugalj kog ni Švabe u drugom svjetskom ratu nisu htjele. Imao je previsok procenat sumpora u sebi, pa ugrožava zdravlje ljudi, te životinjskog i biljnog svijeta u blizini, stoku, vodoizvorišta.

Danas ga kopaju naši i zagađuju Prijedor, Republiku Srpsku i BiH, a onda ga kamionima odvoze u Srbiju i lože, tako nakaradnog, pa zagađuju i one koji žive na toj lokaciji.

Dakle, crno je. Duplo golo. Mrkli mrak. Mrakčina.

Kao da ubadaš utrobu svog nerođenog djeteta.

Pa to ne ide, božji čovječe ..

Još je veći mrak što većina ljudi ćuti, ali valjda će ovа naše studentska vaskrsenja društva da probude i uspavale, podbule, ušuškane, zaparložene Kozarčane da ustanu u odbranu prirode.

Nema se više gdje povlačiti ..

To treba jasno osvijestiti.

*

Da ipak ne bude sve tako crno u mom Potkozarju, pobrinu se uvijek neki dobri ljudi. Dakle, ima ih. Uvijek.

Samo ih treba isticati, osnaživati, podržavati ..

E pa, biće prilika ovih lijepih martovskih dana.

Prvi vjesnici buđenja i radosti među ljudima su među nama.

***

Kad smo se kao djeca igrali ispred zgrade u Kozarskoj ulici, ponekada je po plavokosog, nestašnog Nerija, najboljeg šatenskog druga na svijetu, znao doći Cico. Pozivao ga je kući na ručak ili samo prenosio poruku od mame Nafije ili starijeg brata Nećka.

U početku smo malo zazirali od njega. Bio je drugačiji. Nekako čudan. Vukao je malkice jednu nogu po betonu dvorišta, pa smo ga i po tom čudnom, ritmičnom zvuku prepoznavali.

Pošto je govorio manje razumljivo, stajali smo na distanci i gledali dok obavlja povjereni mu zadatak. Kad bi vidio da je Neri primio poruku, Cico bi se polako okretao i sporim tempom vraćao do njihove zgrade u komšiluku.

Ponekad bi Nerija pitali o njemu, a on bi samo rekao da mu je i Cico stariji brat i da ga mnogo voli. Igra se potom nesmetano nastavljala.

Vremenom smo zavoljeli Cicu, počeli da pričamo sa njim, ali najviše sam volio kad se Cico nasmije. Baš je to bilo divno. Iskreno i nepatvoreno. Kao pravo dijete, ozari sve oko sebe, obasja nekim milim i čudnovatim zracima sunca iako je već imao dvadeset i šest godina.

Cico je imao Daunov sindrom. Živio je težak život neprihvatanja zbog toga. Još prije četrdesetak godina.

***

Mnogo je marginalizovanih grupa u našem nesređenom društvu. Mnogo je onih kojima je potrebna pomoć, ali najviše ljubav i pažnja, minimum dostojanstva i uvažavanja. Mislim tu na starije ljude, penzionere, trudnice, nezaposlene, samce, zdravstveno hendikepirane, invalide, itd. Svima njima su podrška i ljubav neophodni da preteknu.

Jedna od podgrupa su svakako djeca i ljudi koji imaju Daunov sindrom ili mongolizam. To je razvojni poremećaj, najčešće praćen fizičkim nepravilnostima/deformitetima tijela. Kod djece sa mongolizmom postoji 47 hromozoma umesto 46 koliko ih ima ostalo stanovništvo.

Dalje, doktori kažu da je to oblik hromozopatije koji se javlja kao posledica trizomije 21. hromozoma. Karakteristike su specifičan izgled lica i često blaža intelektualna ometenost kao pokazatelj sindroma.  Roditelji takvih osoba su najčešće genetski apsolutno normalni. Takođe, redovni skrining/praćenje zdravstvenog stanja i problema uobičajenih kod Daunovog sindroma se preporučuje tokom cijelog života osobe. Ne postoji lijek za Daunov sindrom, a istraživanja pokazuju da dobro obrazovanje i pravilna briga poboljšavaju kvalitet života ovih ljudi.

Dobar dio ljudi sa Daunovim sindromom završi srednju školu, a nekolicina čak i više škole. U odraslom dobu, oko 20% grupacije u SAD radi plaćeni posao u nekom kapacitetu, dok je mnogima neophodna zaštićena radna sredina. Bitno je razumjeti da im je najčešće  nužna podrška u finansijskim i pravnim pitanjima. U razvijenom svijetu uz odgovarajuću zdravstvenu zaštitu, očekivano trajanje života kod ove populacije iznosi od 50 do 60 godina.

***

Po prvi put u Prijedoru, na krilima ljubavi jedne majke i njenih vjernih prijateljica, biće javno obilježen Svjetski dan osoba sa Daunovim sindromom.

I to je divno, predivno. Toliko, da mi suze oči dok pišem ove redove. Radi se o snažnom i simboličnom činu kroz više slojeva – razbijanje predrasuda, približavanje ovoj grupaciji, stvarna inkluzija u društvo, prihvatanje različitosti svake vrste, svijest o međusobno potrebnoj podršci, buđenje solidarnosti, itd. Prave ljudske zrake sunca koje se probijaju kroz tmurne oblake današnjice.

Kroz niz planiranih aktivnosti, sugrađani će bolje upoznati ove često divne i sjajne osobe, koje tiho žive tu negdje kraj nas, približiti im se, vidjeti njihove svjetove, bolje ih razumjeti, više podržati, nasmiješiti se.

Oni su naši. Mi smo jedini njihovi.

Predviđene aktivnosti su šarolike i raznovrsne:

  • Prije samog dana i obilježavanje datuma 21.3.2025. organizovaće se prikupljanje čarapica u svim vaspitno-obrazovnim ustanovama na području grada Prijedora uz organizovano predavanje o Daunovom sindromu; Čarapice predstavljaju simboliku šarenila i različitosti svih nas zajedno.
  • Profesionalno fotografisanje članova UG Roditelji djece sa posebim potrebama „Neven“ iz Prijedora, koji pripadaju grupaciji Daun sindroma, uz slogan „I mi sanjamo“.

To su tematske fotografije kroz koje je cilj da se prezentuju njihove želje i snovi o tome šta su htjeli biti kad porastu – kao ja fudbaler ili možda policajci, ljekari, kuvari, majstori, vatrogasci, pekari, ..

Samo otvaranje izložbe je predviđeno za 21. mart 2025. godine i desiće se u 19 časova u Pozorištu Prijedor gdje su želja i očekivanje jedno – velika posjeta i podrška.

  • Postavka višednevne izložbe urađenih fotografija u Pozorištu Prijedor;
  • Postavka višednevne izložbe urađenih fotografija u TC „Patrija“ Prijedor;
  • Izrada i instalacija tri velika Sunca, koje će biti postavljena na Trgu majora Zorana Karlice, kao i višednevna postavka čarapica skupljenih u školama;
  • Cjelodnevna podjela limunade prolaznicima uz tihu muzičku podršku uživo dok traje program na Trgu u petak 21.03.2025. godine od 12 časova
  • Osvjetljavanje zgrade Gradske uprave u plavo-žutu boju, jer je to boja Daun sindroma;
  • Postavka spomenutih fotografija na reklamne panoe u pješačkoj zoni, preko puta Gradske džamije

Nosilac projekta je Udruženje građana „Kreativna radionica Kike-Tačke“ i tri fenomenalne prijedorske gracije – Nina, Lela i Jela.

Ovaj događaj djeluje kao vrhunac njihovog dosadašnjeg djelovanja u ovoj oblasti jer smo ih prethodnih godina sretali kroz rad na inkluziji osoba sa Daunovim sindromom u projektima ŠA Festa i Limunada parti-ja. Najavljuje se saradnja i sa velikim trgovcima, a pohvalu dobija i projekat KUD Mladen Stojanović sa novom folklornom sekcijom za djecu sa smetnjama u razvoju.

Godinama su u gradu Prijedoru nosioci rada sa ovim osobama Centar Sunce (osnovna i srednja škola), kao i dnevni centar Neven, koji im čine lakšim i ljepšim živote. Dajmo im sada i mi ostali vjetar u leđa. Nadogradimo ovu solidnu bazu primjerenim građanskim aktivizmom.

***

Na kraju, nije važno kroz koji oblik, ali dođite da podržite osobe sa Daunom, prikažite im se, zagrlite, nasmiješite. Biće bolje i njima i vama.

Svako od nas može donirati jedne nove šarene čarape, ali i obući ih taj dan kako bismo iskreno ukazali i poštovali različitost među nama. Svaka kompanija ili ustanova može na čas zastati sa radom, prošetati do Trga, podržati, donirati prilog, biti prisutan u nekom obliku.

Jer, nije važna forma. Važno je da čuvamo zrnca ljudskosti u nama.

I ljubavi.

A to se višestruko vrati.

Pustimo da nas obasjaju djeca sunca. Valjda ćemo se tada, kad zajedno osnažimo, lakše organizovati i zatim skupiti da mirno i dostojanstveno prošetamo, te pokažemo šta mislimo o ekocidnim okupatorima sa Bukove Kose i Bistrice.

Neće niko drugi, ako mi ne ustanemo.

Ustanimo ili od života odustanimo ..

Nema trećeg ..

Jela Topić je sa glavnog gradskog Trga već pokazala put. Ličnim primjerom.

***

Da rezimiramo, u petak 21. marta 2025. godine dođite na glavni gradski Trg u Prijedoru u 12h, a potom u 19h u Pozorište Prijedor na otvaranje dirljive izložbe vrsnih fotografija umjetnika Igora Motla.

Podržimo Leu, Aleksu, Hasana, Duleta, ..

To su naša djeca, komšije, prijatelji, sugrađani.

Imaju imena, oči, osmijehe i snove.

A neki jako vole i naš FK Rudar Prijedor 😊

Dino ili Vlado

Sve je laaaž, samo pusta laaž,

što se oko nas, u krug vrtiii .. –

tako pjeva Dino Merlin u svom dugotrajućem pop hitu, dočim Vlado Barba Georgiev tercira sopstvenim stihovima i pjesmom:

– Kome više svoje laži prodaješ, a mene i prijatelje odaješ.

Ti lažeš surovo, pretjeruješ i u svoje laži vjeruješ. –

Oba popularna pjevača iza sebe imaju izuzetne pjevačke i autorske karijere. Svaki od njih ima specifičan životni i karijerni put. Rekao bih i svoje tamne strane. Mogu vam se sviđati ili ne, ali obojica su autentični i to je nesumnjivo.

Treba biti objektivan, pa prepoznati da gore citirani stihovi jako dobro slikaju današnji trenutak vlasti u Srbiji. Rekao bih – perfektno.

Izaberite koji su vam draži. Istiniti su svi 😊

***

Noćašnje udaranje policajca u civilu od strane žandarmerije ispred RTS-a, skupljanje lažnih studenata, popularno nazvanih „Ćacija“, ispred zgrade Predsedništva, ničim izazvano hapšenje novinara Šarovića, plašenje naroda sukobima tokom velikog studentskog i građanskog protesta predviđenog za 15. mart preko kontrolisanih medija, beskonačno i trivijalno ponavljanje/oponašanje poteza koje vuku studenti (kontra-miting, kontra-studenti, a jutros smo vidjeli i kontra-rezerviste), nazivanje studentskih protesta Obojenom revolucijom iako su protesti podržani jedino iznutra – studenti, građani, glumci, advokati, prosvetari, dok Evropska Unija uspješno tihuje po ovom pitanju, kao i SAD, Rusija, Kina ..

Ogroman je stepen laži i straha vladajuće partokratije za koju se vidi da je prenapregnuta, da se čeka prvi mig promjena, pa da svi zapale kojekuda i sklone se na sigurno. Drugi i treći ešalon ljudi oko SNS-a i Vučića je svjestan da za njih sad postaje gusto – ako dođe do promjena, gotovi su, a ako kojim čudom Vučić politički pretekne, moraće žrtvovati većinu njih koji su kroz dosadašnji partokratski sistem ogrezli u prekomjernom bogaćenju na štetu države Srbije i njenih građana. To saznanje jako budi nervozu kod ovih učesnika na strani režima. Nema više vin-vin situacije. Da bi neko dobio (građani, država Srbija), neko će morati nešto da izgubi, a to su njihove stečene privilegije. Oh, kako je lijepo živjeti dobro i ne mučiti se previše. Što veli Kesić, baš mi ih je žao – kme, kme.

Zato ovoliko laži, agresije i nervoze. Kuliminacija slijedi. Nikom nije svejedno, mada se zna da je mrak pred zoru najgušći. Sada samo treba mirno i dostojanstveno sačuvati strpljenje i razum, te izbjegavati svaku vrstu sukoba. Vlast to želi i pokušaće ponovo da ih isprovocira, samo da bi imala razlog da pokaže kako su bili prinuđeni da intervenišu zbog nasilja i huliganizma. Moje pitanje svim nevjernim Tomama u vezi toga je – ako studenti i građani protestvuju 120 dana u apsolutnom miru, izuzetnom dostojanstvu i pristojnosti, zašto bi sada, na kraju, željeli bilo kakve incidente? To apsolutno nema logike. Mir odgovara svakom normalnom građaninu Srbije i to je činjenica. Pitanje je samo kako ovako duboku političku i sistemsku krizu premostiti mudro i mirno u osvježenu, preporođenu Srbiju. Jedino to.

Ostalo su već riješili studenti i građani kojih će u subotu petnaestog marta 2025. godine na ulicama Beograda biti preko dve stotine hiljada. Već danas nema sumnje oko toga. Kad pričate sa običnim ljudima, taksistima, trgovcima, prosvetarima, komšijama, jasno je da je vrijeme da se ovaj koruptivno-kancerogeni i partokratski režim koji je okovao državne organe demontira. Probudio sa famozni srpski inat i otklonjen je strah. Režim je ogoljen, a Potemkinova sela raskrinkana, iako krediti za mlade startuju ovaj petak, dan prije najavljenog skupa. Kakva koincidencija 😊 😊

Narod se već dogodio Srbiji. Laž je pročitana.

Ostaje samo da se napravi široki konsenzus kako dalje, što naravno neće biti lako. Međutim, kad se ovim uzurpatorima vlasti vide leđa, sve što dođe nakon toga izgledaće kao lakši trening.

Sretno nam bilo, slobodarski narode!

Pumpaj!

P.S. pošto ima puno dilema oko dana poslije, evo nekih mojih razmišljanja i predloga akcija nakon izvjesnih promjena:

  • Ograničenje na maksimalno 2 politička mandata svim političkim akterima fizičkim licima
  • Uvođenje obaveznog glasanja u Republici Srbiji
  • Uvođenje elektronskog glasanja i popis dijaspore
  • Kontrola i pročišćavanje biračkih spiskova
  • Smanjenje broja poslanika za 50% (sa 250 na 125 poslanika) uz direktan izborni sistem
  • Revizija dodijeljenih nacionalnih TV frekvencija
  • Apsolutno oslobođenje Javnog servisa RTS od političkog uticaja
  • Oslobađanje sudova, tužilaštva i policije da mogu slobodno raditi svoj posao bez direktnog političkog upliva
  • I tako dalje ..

Dedin prag

Mi nismo imali dedu. Ni didu kao Viktor Ivančić, a bogami ni đeda.

Imali smo Ljupčeta. Tražio je da ga tako oslovljavamo. Doduše, nije tražio već insistirao, negodovao, grintao. Valjda se tako osjećao mlađi. Sad shvatam 😊

***

Ljupče je popodne često odmarao na velikom, ugaonom kauču. Imao je svoje mjesto, desno ispod prozora, okrenut ka zidu što dnevnu sobu odvaja sa predsobljem i velikim hodnikom. Namjestio bi se bočno u blagi fetus položaj i malo otkunjao na četvrtastom, bež jastučetu, nakon što bi odložio velike listove pročitanog dnevnog lista Oslobođenje. Onda bi tromo otvorio oči i lupkajući se opruženim desnim dlanom preko donjeg dijela lista noge dozivao – Desoooo, Desooo! Ne preglasno, ali sitno zavijajući, stalno na granici groteske i narodnog kozarskog zapijevanja.

  • Spremaj kavu, Desankaaa. –

Bočno, na istoj toj desnoj nozi su se nalazila dva slična ožiljka koji su smežurano podsjećali na mladost provedenu u drugom svjetskom ratu i kuršume njemačkih vojnika ispaljenih na heroj planini Kozari. Često smo tražili da ih ponovo pokaže, a on je to radio samo ponekad. Uglavnom kad bi bio dobro raspoložen. Povukao bi kratko nogavicu sivih pantalona, smješkajući se unjkavo, gotovo mekećući, a zatim vraćajući stanje stvari na početak i uozbiljujući facu i ponašanje. Kratak uvid u burnu prošlost.

***

Kad su svraćale komšije iz ulice – čika Stipe ili čika Rade Bojanić, tutkao mi je to isto Oslobođenje da naglas čitam. Najčešće dnevni TV program ili vremensku prognozu. Imao sam pet ili šest godina i bio je gordo ponosan kako njegov jedini unuk već zna da tečno i razgovijetno da čita, a nije još stigao ni do škole. Proćelavi Stipe je nosio velike, smeđe okvire naočala i debela stakla, te imao donju spuštenu, debelu usnu. Samo bi klimnuo glavom, kao da odobrava taj čin koji dedu toliko raduje, a onda sa njim uplovio u muške, ozbiljne razgovore. Rade i Stipe su imali duha, pa sam volio kad se nešto zasmiju dok razgovaraju sa Ljupčetom. Tad bi načas prostorija zasvijetlila čudnom, toplom energijom, kao ljudsku struju da proizvode u toj interakciji.

Kod dede je postojao nepisani ritual prilikom primanja penzije. Poplaćao bi dadžbine – struju, vodu, telefon, zatim dobar dio novca ostavio baki koja je bila domaćica, odvojio mali dio za svoje potrebe – novine i slično, a i nama unučićima bi podijelio džeparac. Nije to bio veliki novac, ali smo se radovali svaki put kada bi nas pozvao. Stanemo u mali, radosni red i čekamo da on izvadi jednostavni, crni kožni novčanik na kopčanje i spusti nam novčano sledovanje u otvoren dlan. Smijali smo se od te pomiješane dragosti iščekivanja i darivanja. Ih, milina!

Kasnije sam bolje razumio zašto je baka nekada bila ćutljiva i zamišljena. Zbog inflacije i sve težih uslova života u Jugoslaviji osamdesetih godina prošlog vijeka, novac koji joj je deda davao bio je sve manje vrijedan, odnosno kupovna moć građana je bila sve slabija što je baki zadavalo tamne brige pri vođenju domaćinstva. Vremenom, nije bilo dovoljno da se skrpi do sledećeg mjeseca, pa se baka sa hrabrim komšinicama otisnula put Trsta, a kasnije i Istanbula, sve u namjeri da dopuni porozni kućni budžet u čuvenim jugoslovenskim šverc turama. O tim generacijskim ekskurzijama ću, nadam se, nekom drugom prilikom podrobnije 😊

***

Bio je poznat i da ne čuje baš najbolje, pa smo nekada morali glasnije da govorimo ili da ponavljamo izrečeno. Ono što je bilo najzanimljivije su situacije kad bi recimo baka i tetka nešto šaputale u trpezariji, a Ljupče se lagano nadovezao ili komentarisao razgovor. Tad bi mu se sluh čudnovatao izoštrio, kao u kakvog njemačkog ovčara, spremnog na akciju. 😊

Kada bi baka nezadovoljna nakupljenim umorom ili stvarima zvocala minutama nagnuta nad sudoperu i perući suđe ili veš, znao bi, nakon dugotrajnog monologa da protrese veliki dvolist novina u rukama proizvodeći blago šuštanje papira. Onda bi se umirio, malo pročistio grlo i kazao – šta veliš Deso?

Baka bi tad zastala, ponekad tiho uzdahnula, trenula i nastavila rabotu sličnim ritmom. Bez komentara, obesmišljena ovom lukavom, gandijevskom strategijom neutralisanja snaga bračnog i životnog saputnika.

Posebno mjesto u escajgu imala je jedna obična, velika supena kašika. Nije se koristila redovno i stajala je izdvojeno kao kakva elegantna, nobl gospodična. Donji i gornji dio joj je već bio malo potamnio, korodirao i to joj je davalo na šarmu, izdvajalo od bezlične armije lažno srebrnih viljušaka, kašika i noževa. Drugo, pri kraju držalje imala je ukrasne, kukičaste crtice. Mali valovi djetinjstva ispod kojih je stajala glavna stvar – gravirana slova i brojevi:

  • Kozara, 1942. godina –

Bila je to jedna od najvažnijih i najvrijednijih uspomena i stvari u kući. Predstavljala je materijalnu uspomenu na junačku, uzbudljivu prošlost iz Drugog svjetskog rata. Sukoba iz kog je deda izišao kao siromašni crkveni miš i komunista, a baka kao siroče. Ta osvojena, zaplijenjena njemačka kašika je podsjećala na nultu životnu tačku iz koje su krenuli, bacajući svjetlo na sve što su mukotrpno i zajedno kroz četrdesetak zajedničkih godina stekli. Životna planina, još uvijek u nastajanju.

Sad gledamo kako se sve rastače, mijenja forme i materijalne oblik, metafizira kroz unuke i praunuke u neslućenim životnim kombinacijama i geografskim daljinama. Dok vinova loza u zaraslom dvorištu i dalje odbacuje ukusne grozdove. Eh ..

***

Čim je bilo ljepše vrijeme, satima smo boravili napolju u dvorištu. Poznavao sam svaki kutak prostora. Iza, gdje ide dupla šljunčana staza za dedin žuti jugo, odmah pored Došenske kuće, onda bašticu što se naslanja na živu ogradu i komšije iz Grmečke ulice, dedinu garažu i prašnjavi tavan iznad, pa sve tako redom. Najviše sam ipak volio dedinu alatnicu jer je iznad nje raslo nekoliko lijeski čije sam plodove neumorno s jeseni tamanio. Kad niko ne gleda, preko plavo ofarbane grede za klofanje tepiha bih se u dva skoka popeo na krovne salonit ploče, već tamno obojene od vlage i stajanja. Znao sam da je opasno jer lako mogu kroz njih propasti i strmeknuti se sa ozbiljne visine od 3-4 metra na hladni beton. Neutaživa glad za dječjom avanturom je bila jača. Pažljivim koracima sam stizao do kraja konstrukcije, prikupio ili ubrao otpale plodove umotane u zelene paketiće lišća i onda prilegao, gledajući u plavo nebo i slobodu. Bio sam tada Haklberi Fin iz ul. Sime Šolaje. Opasan, tajnoviti momak.

Dugo smo po dvorištu vozali i jedan mali, metalni tricikl. Prosto vozilo sa izblijedjelim narandžastim rukohvatima i malim pedalama. Bila je to jedna od najdražih igračaka. Vremenom, mala dupenca su rasla i bilo je sve teže da se sjedne na sjedište oivičeno okruglom, metalnom žicom. Osnovano se sumnja da je Ljupče ovo usnimio, tako da se nakon nekog vremena u dvorištu desila krađa i omiljeno prevozno sredstvo je zauvijek nestalo. Nisam siguran da li se to deda unaprijed dogovorio sa lokalnim Romima ili je bila nezavisna akcija, ali njegova i bakina mlaka reakcija na naše suze i žalopojke je bila sumnjiva. Čak mi se čini da smo iza bakinih zavjesa na prozoru pored šporeta vidjeli nepoznate kradljivce kako lagano promiču. Do kraja života, Ljupče je negirao učešće i doprinos u akciji. Pravi muškarac 😊

Dedino čojstvo se ogledalo i u trenucima kada bi neko nenajavljen, kasno uveče pozvonio ili pokucao na drvena vrata porodične kuće. Nakon par trenutaka, Ljupče bi se bez puno premišljanja junački oglasio – Deso, idi vidi ko je. – 😊

***

Osim komšija i rođaka, kuću u ulici Sime Šolaje su pohodili mnogi drugi. Neki su bili dalji rođaci, prijatelji, poznanici. Često ljudi sa sela koji žive van Prijedora, pa su svraćali da vide babu i dedu, malo se odmore i okrijepe, razmijene vijesti, pa nastave dalje, ka gradu, pijaci, trgovini ili nazad kući na selu. Čak su se zezali da je naše dvortište radio Sajgon koji pokriva sela i naselja Garevce, Patriju, Jelovac, Palančište, Čirkin Polje, .. Neke od ljudi sa tih destinacija pamtim, kao i lica rođaka Mirka Macure sa Patrije, čiče Radovana i tetke Milke iz Čirkin Polja. Ipak, drugi muž pomenute tetke se izdvajao.

Izgledao je kao replika profesora Baltazara iz kultnog crtaća kog smo obožavali, samo što nije nosio šešir. Bio je zdepaste građe i onižeg rasta, brazdastog nosa i lica, starački smežuran i pun sitnih, neuglednih bradavica, ali tako živ duhom i osmijehom da ga i sada vidim kad zatvorim oči. Čujem i njegov prigušeni, iskreni smijeh, isprekidan plućnim traumama od duvana, kako šišti iz pluća. I smijem se iskreno, a prošlo je četrdeset godina.

Stojan Storebra. Ni dan danas nisam ponovo čuo za to fenomenalno i zvučno prezime. Kad sam bio mali, stalno mi se usput motalo po mislima – šta to znači, odakle potiče, ko je u stvari on? Magijski čovječuljak. Simpatičan i strašan istovremeno.

Volio je da se šali sa djecom i ljudima. Tokom pečenja rakije ili krmokolja, više se ni ne sjećam tačno, džarali smo vatru pritkom ili velikom granom. Zanimljiva vatra i priče odraslih. Koktel odrastanja.

Pitao me je u nekom trenutku odsječno – Mali, znaš li ti kako se ta sprava zove?  –

  • Koja sprava? Pa to je samo obična klipa – rekao sam nježno, djetinje.
  • Ne, ne. To je sprava i ima svoj stručan naziv. –

Podigao sam obrve, u nevjerici i malodušno ispalio – Koji naziv, baš da čujem.-

  • To je pičkaralo! –

Skočanio sam se. Malo i posramio, sakrio pogled u razigranu vatru. Pravi, stidljivi dječak. – Šta sad da kažem – mislio sam.

Stole me netremice gledao, ‘ladan kao špricer. Onda se okrenuo grupici odraslih muškaraca, pa su zajedno prasnuli u smijeh.

  • Eto, sad znaš – reče Stojan opustivši naborano lice i prelazeći u blagost.

Do kraja dana, par puta se čulo – dodaj mi to pičkaralo, molim te 😊 uz obavezan smijeh.

Stole je davno umro, još prije početka rata devedesetih, ali pičkaralo živi. I živjeće, kako stvari stoje 😊

***

Kuća je prodata. Malter otpada i vidi se neravni zid slagan narandžastom ciglom. Djeluje ranjena, izraubovana. Čeka građevinsku eutanaziju novog vlasnika i transformaciju u sledeći život.

Podzemne vode Vlačina ostaju na tom mjestu, za vjeki vjekova. Da svjedoče slijedećim životima, radostima i tugama. Ostaje i izlizani datum na betoniranoj česmi ispred korita u dvorištu kao trag faktografije kad se zidalo, betoniralo i sređivalo – IX 1963. godine –

Valjda tako mora.

Pičkaralo nosim sa sobom, u budućnost. Njega ne ostavljam.

Treba održavati vatre života ..

Bakin dvor

U uglu dvorišta, ispred drvarnice, a iza česme i metalne konstrukcije za razgranatu vinovu lozu, dugo je stajalo jedno staro bure. Tamno smeđe boje, vlažno pa miriše sa zadrškom u nosu, malo više od mene i široko sedamdesetak centimetara. Ne znam u kojim akcijama je završilo tu, ali obožavao sam kad padne kiša, pa se na površini, u drvenom obruču dasaka iznad metalnog obruča, zadrži voda. Onda tu poredam malene žute, plastične figurice kaubojaca i pokojeg indijanca, pa se radosno igram. Zamišljao sam Džon Vejna iznad Rio Granda kako se sprema za konačni okršaj sa crvenokošcima. Nisam tada ništa znao, ali sam kombinovao maštu, filmove sa televizije i rekvizite u prirodi koji su mi bili pri ruci.

Moj mali, netaknuti svijet. Zaštićen od svih nepogoda.

Baka

Kao i sva predškolska djeca koja nisu išla u vrtić, ponekad smo se bunili zašto ne idemo tamo. Zamišljao sam šareni prostor pun igračaka i gomilu djece kako se po čitav dan raznovrsno igra dok nas troje čamimo po dvorištu, uglavnom se dosađujući. Onda bi po vas cijeli dan zauzeta baka oko ručkova, kuće i nas unučića viknula:

  • U redu! Vodim vas u vrtić. –

Uzela bi nas za ruke, izvela iz trošne kuće i uvela u mali, travnati prostor ispred, ograđen uredno podšišanim stabljikama šimšira, poredanih u špalir i uobličenih u pravugaonik.

  • Ovo je ovde vaš vrtić. Igrajte se sada. – reče i šmugnu nazad da na smederevcu ne zagori grašak.

***

Bili smo nestašni kao i druga sitna djeca. Prednjačila je najstarija, sestra Olja, a pratili Jana i ja. Kao neki dječji vozić.

Ako bi baš zabrljali, a to bi bilo rijetko, baka bi se naljutila, pa tražila šibu da nas malo disciplinuje. Bio je to mali, nepopularni ritual. Izujemo se i popnemo na rupičastu, ugaonu garnituru, te počnemo skakukati i vrištati dok se baka vraća iz branja šibe. Onda bi pecnula jednu sestru, pa drugu, a pored mene samo zviznula prutom i oštro sijevnula po naslonjaču kauča viknuvši – Platićeš ti meni sledeći put! –

Bio sam najmlađi i jedini dječak, pa je baki vjerovatno bilo žao. Nije izgledalo da uživa u kažnjavanju i bila je to krajnja mjera koju je primjenjivala kada više nije znala kako da nas umiri. Sestre bi šmrckale, baka u kućnoj haljini nestala iza vrata, a stvari se smirivale i vraćale u dnevnu rutinu.

***

Ponekad su komšinice iz ulice Sime Šolaja – Milja, Zdena ili Zejna svraćale na kafu. Baka bi je brzo skuhala, pa poslužila, često u malim fildžanima. Kad dobre komšinice odu, na tren bi ostajala sama plehana, srebrna tacna sa džezvom i par fildžana sa tocom na dnu. Kao meki, žuti pilići zavirivali bismo odozgo gledajući kako preostala tekućina mreška preko taloga toza. Nekad bi i prst umočili da probamo zeru to čudnovato i pjeskovito dno. Ukus vlažnih, kafenih mrvica na jeziku. Osmuđeni nepčani svod.

Baka je govorila da djeca ne smiju piti kafu jer im naraste rep, a mi smo se čudno zgledali, zamišljajući kako bi to izgledalo. Jednom smo joj čak hrabro odgovorili kako ćemo ga saviti i spakovati u gaće da se ne vidi, dok se baka lagano smješkala, zadovoljna našom bistrinom. Već smo prokljuvili da je to nemoguća situacija i da nas baka samo plaši i odvraća od nevolja.

Kasnije, kad smo malko odskočili, najstarija Olja je sa bakom pila bijelu kafu, odnosno mrvu kafe i puno mlijeka, a i mi smo se polako primicali toj nepojamnoj čaroliji. Da utažimo naivnu žeđ djetinjstva.

***

Otkako sjećanje doseže, prostor ispred kuće je krasila raskošna vinova loza. Iznad centralnog dijela dvorišta, spakovana na metalni krevet od izrezanih cijevi. Natkriljena, kao nadstrešnica od nedaća i sunca, štit od UV-e zračenja i drugih elementarnih, životnih nepogoda. Deda je redovno obrezivao i starao se da bude uredna i na ponos. Pružala se i duž drvene ograde ka komšijama Kesićima, te tu meandrirala i pravila zaplete žilavim granama. Kvrgava kamena voćka, direktno iz Biblije.

E tačno tu, moj drug Darko i ja smo se u pozno ljeto osamdesetih godina prošlog vijeka znali zaigrati, pa popeti i sjesti na tarabe, te ljuštiti neoprane grozdove slatkog traminca. Kad sam ga jedno ljeto, poslije punih dvadeset šest godina, sreo na jugu Švedske u vjetrovitom, morskom Helsingborgu, rekao mi je da se dobro sjeća tog ukusa i zadovoljstva dok odmaramo i garavim, dječjim rukama jedemo slasne grozdace. Nije bosonogo djetinjstvo Branka Ćopića, već više musavo djetinjstvo prijedorskih plavih dječaka.

Zamišljam film o nama koji režira Lars Trir ili drugi nordijski, filmski mag. Projekcija na otvorenom u Puli, dok pijemo rashlađenu malvaziju.

***

Kada bi primjetila da smo obuveni ušli u kuću da nešto kratko oposlimo, pijemo vode ili slično, znala bi nas opomenuti da je izuvanje obavezno prilikom ulaska u kuću. Govorila bi, sa ljubavlju i sitnim prekorom u glasu – bakini englezići – aludirajući kako se u na dalekom Ostrvu ne izuvaš prilikom ulaska u dom.

Godinama kasnije, kad sam se kod sestre O. izuvao u njihovom toplom, londonskom domu i hodniku prepunom šarenih cipela i patika, sjetio sam se epizode sa bakom. Možda je baka proročki otjerala najstariju unučicu u daleku Englesku ili barem nehotice, u podsvijesti.

Ko to zna ..

***

Kao mali smo obožavali da meljemo kafu u starom, mesinganom mlinu, zanatski napravljenom tokarenjem. Naš je bio žut, boje dukata, ali viđao sam i sjajno-srebrne primjerke, ne manje raskošne po ornamentima i stilu. Naravno, prvo si morao dobro jesti i ojačati da bi mogao u kontinuitetu da okrećeš krugove i mrviš usuta zrna kafe. Ako si bio dovoljno velik, baka je dozvoljavala da sam uspeš šaku zrnaste kafe u maleni rezervoar mlina, a kasnije i da samljeveni prah izručiš u posudu prema njenom uputstvu. Taj dio rituala je bio specijalan jer se intenzivni miris samljevenog zrna čarobne biljke širio nozdrvama i plućima dok smo ga pretakali za pripremu napitka. Pravili smo se da nam jak miris smeta, a u stvari smo jedva čekali ponovo da se igramo odraslih. Često nedoraslih odraslih. Tada to nismo znali.

Od svih čudnih artefakata, fotografija, vaza, haljina, rokovnika i ploča, ostala je jedna velika, okrugla kristalna pepeljara. Dovoljna da se klasifikuje kao hladno oružje ili da se u nju privremeno sklone krhotine ljuske oraha koji su se netom krckali na porodičnom okupljanju. Stajala je je na pravouganom, drvenom stočiću pokrivenim staklom. Toliko dugo tu da je postala neprimjetna. Ugradni dio zaspalog enterijera i prohujalih života. Kruna bakinog heklanog miljea, zarobljenog ispod bezličnog stakla stolića.

Nosim je sa sobom, stežem pod miškom. Nju i daleke uspomene, obojene sjetom i ljubavlju.

Kuća je prodata. Uskoro će je rušiti.

Nedostajaće mi njen karatavan gdje ostaju zdrobljeni prvi dječji strahovi i nadanja, snovi i osmijesi ..

Ostaje djetinjstvo. Zapisano nemirnom olovkom.

Olovka. Nebo.

Godišnjice: Prijedorska Gimnazija – 100 godina samoće

Prijedor nije Makondo, mada s jeseni i tokom zime, kad magla i djelimično smog okupiraju grad, neke stvari podsjećaju na imaginarnu varoš. Takođe, ciklično ponavljanje istorijskih dešavanja, kao jaje jajetu sliči ciklusima uspona i padova kroz koje Gimnazija prolazi uz čudan miks realnosti i fantastike. Vrteška je to života, koju je katkad, teško razumjeti. Pomalo kao Markesova teorija da je vreme samo kruženje povlašćenih trenutaka, težnja da se prostor i vrijeme sjedine u jednoj tački.

Svako od nas je živio svoju Gimnaziju, a bilo nas je na desetine hiljada za ovo vrijeme i svakoj je u sopstvenom koferu ponio po jednu, unikatnu, koja će ga pratiti do groba. Moja čitava uža porodica – otac, majka, sestra i ja smo progazili kroz tu rijeku. Na istom mjestu, ali u različitim brzacima i tokovima, živeći neke svoje uspomene. Kuriozitet je da smo čak i neke profesore dijelili, kao recimo legendarnog Krokusa iz biologije, tu čudnovatu cvećku.

Ljubav prema čitanju i književnosti je kod mnogih od nas etablirana upravo u Gimnaziji. Moja omiljena knjiga iz tog perioda je baš „Sto godina samoće“ i dobro se sjećam savjeta drage profesorke srpskog Pikuše da ovu knjigu moramo pročitati dva puta – jednom kada smo mlađi od glavnih junaka, a drugi put kada budemo stariji od njih. Obzirom da sam skoro ispunio ovaj drugi uslov, javno obećavam svojoj profesorki da ću ove godine ispuniti ovaj mali zavjet.

Jedna od fantazmagorija je i da smo mi, djeca gimnazije, 90-tih godina prošlog vijeka koristili peći „bubnjare“ za zagrijavanje učionica i održavanje nastave, dok je oko nas bjesnio ljudoubilački rat. Redar u razredu je unosio drva i pazio da se vatra ne zagasi, dok je domar bio nadležan da ujutro naloži vatre u svim učionicama. Kao da logorske vatre u daljini gore ..

Zatim, u vojsci se to zove popuna, dok je našim generacijama brojčani rast đaka indukovan nesretnim događajima u ratu kada su nam se ’95 pridružili drugari iz Ključa i Sanskog Mosta. Nekima su te nesreće donijele i velike sreće poslije –  višegodišnje prijatelje, kumove, a i ne mali broj brakova sa lijepim Sanjankama.

***

Osnovana prije stotinu godina, čitav svoj vijek živeći na razmeđi stvarnosti i mašte, bila je rasadnik svega onog što u Prijedoru i okolini valja. Ne potcjenjujući druge, stručne škole, radoznala krajiška djeca su ipak birala Gimnaziju. Mnoštvo slikara kao što su čuveni Branko Miljuš, braća Sovilj, Ljubomir Stahov, danas aktuelni Tiho Ilijašević, Predo Marjanović, vajar Sreten Stojanović, pa profesor Miodrag Zec sa Filozofskog fakulteta u Beogradu, profesor Nijaz Softić iz Zagreba, dječji ortoped dr Radivoje Brdar, zatim arheolog i dr humanističkih nauka Ivana Iskra Janošić, pa bivši direktor Zemaljskog muzeja BiH Špiro Kulišić, političar Marko Pavić, i mnogi, mnogi drugi jer se u ovakvom nabrajanju previše njih važnih izostavi, a ne mogu se vala svi pobrojati.

Nadaleko čuven je bio i profesor Đulkić koji je išlifovao i iznjedrio generacije dobrih matematičara koji su kasnije upisivali kvalitetne tehničke fakultete u Sarajevu, Zagrebu, Beogradu. Neki od tih đaka su čak bili i matematički prvaci Jugoslavije kao Mile Vrućinić, Božo Grbić, Šefik Krkić, dok je gospodin Slavko Mentus nakon istog uspjeha postao profesor Fizičke hemije na istoimenom fakultetu, a kasnije i dekan. Od skorijih dešavanja, ne može se preskočiti mladić Ratko Darda sa vanserijskim rezultatima iz matematike u evropskim okvirima.

Nekim đacima je ostao poznat i matematički profa Rajčević koji je jednom prilikom, pošto je kasnio na kontrolni u neko odeljenje, na dve table gotovo istovremeno lijevom i desnom rukom pisao zadatke za grupe A i B. Čudnovato, da niste u stresu zbog kontrolnog ..

Prvi teniski tereni u Prijedoru na mjestu gdje je sada Gimnazija, vaterpolo igralište na Sani na kupalištu Kićin brod, legendarni gimnazijski turniri u malom fudbalu, zatim igranke na platou kod Gimnazije, gimnazijski orkestar „Polet“… jesu koloplet i značajni dio kulturne-sportske i naučne baštine Potkozarja i samog grada, a tu su svugdje svoje prste upleli prijedorski gimnazijalci. Neke od tih stvari su već pomalo zaboravljene, ali to je esencija jednog grada i vremena. Istorija koja može da nas pouči kako je moglo i drugačije, a ne samo apatično i anemično kao u nekim periodima postojanja. Časno je pomenuti i generaciju maturanata od prije par godina koja je skupljala/zarađivala novac zajedno, a sve da bi svi učenici zajedno mogli da odu na matursku ekskurziju. Ovo se uklapa u model radoznalih, vrijednih, naprednih i solidarnih mladih ljudi, kakvima bi željeli da vidimo svu našu djecu.

Povlačeći još jednu malu paralelu sa Markesovom knjigom, onda i gimnazija ima sijaset vojnih lica poput pukovnika Aurelijana Buendije, a to su uglavnom narodni heroji iz 2. svjetskog rata poput legendarnog Doktora Mladena Stojanovića, Rade Končara, Esada Midžića, kao i rijetki vrijedni pomena iz poslijeratnog miljea (kontra admiral Barović). U svakom slučaju, raznoraznih ratnika i vojnika nam za ovih 100 godina nije manjkalo. Valjda nam je to jedna od sudbi.

***

Kada sve prođe i kada se gimnazijski dani pogledaju sa vremenske distance od desetak, dvadesetak ili pedesetak godina, baš kao kod Gabrijela Garsije Markesa čovjek se zapita da li je sve to što je proživjeo i postojalo. Ostaje Gimnazija, kao neki mali svetionik u magli, da nije baš sve otišlo k vragu. Ili možda jeste?

Danas neka nova djeca rastu i sazrijevaju u našoj zgradi ljepotici. Na žalost, svake godine ih je sve manje, zahvaljujući upornom radu naših grozomornih političara i korumpiranom društvu, kao i nekim drugim, objektivnim okolnostima To su očigledno ti čudni ciklični procesi na Balkanu i vjerujem da će se nekim čudom preokrenuti, baš kao što monaštvo na Svetoj Gori krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih godina nije presahlo nego je čudom života vaskrslo i krenulo u novi zamajac. 

Do tada, hajde da i mi, bivši đaci, nešto praktično i lično uradimo i pomognemo Gimnaziji da se modernizuje, bude bolja, aktuelnija i fleksibilnija. Živimo u vremenu četvrte tehnološke, digitalne revolucije i sa tom spoznajom moramo se i ponašati i nositi. Evo recimo, predlažem da Gimnazija kreira informativni bilten koji bih obuhvatao period od 6 meseci u njenom radu, a na koji bi se bivši gimnazijalci mogli pretplatiti da ga dobijaju elektronskim putem širom planete i za to plate simboličnu godišnju naknadu/pretplatu od 10 km ili 10 EUR i eto sredstava za najbolje đake, računare, takmičenja, seminare za profesore. Samo nebo je granica za ovakve Alumni projekte. Jedino što time neko treba ozbiljno da se bavi.

U svakom slučaju, Gimnazijo draga sa nekoliko imena (Realna, Niža, Esad Midžić, Sveti Sava) i veličanstvenom kolonom ljudi i đaka iza sebe, sretan ti rođendan i jubilej! Nadam se da smo te dostojni i da će 100 godina tvoje snage, tradicije i ljubavi nastaviti da proizvodi život u junačkom Potkozarju, uprkos mnoštvu nepovoljnih faktora koji te okružuju.
Budi naš vaskrsli Makondo u danima koji dolaze ..

Sretno!

Sellaronda

Bilo je to prvo jutro da je bilo malo oblačno. Ekipa sa pet muških članova se brzo okupila, spakovala i krenula ka baznoj stanici. Gledajući usput čudnovatu arhitekturu planinskih kuća sa drvenim terasama i gredama na Dolomitima, zezali smo se dilemom da li se kaže Marmolada ili marmelada 😊 Četa mala, ali slučajna.

Za mene je najteži dio skijanja onaj kad obuvaš pancerke. To gotovo po pravilu uvijek ide teško. Najčešće se preznojim, sitno ili glasno opsujem dok oposlim sve i postanem pravi snježni kiborg. Obično uštinem prst ili se opalim po zglobu na prstu što na niskim temperaturama posebno zaboli.

Na parkingu je žamorilo dok smo se iskrcavali iz Vladine škodicije i polako pripremali za avanturu. Gomile skijaša su pristizale sa svih strana. Raznoslovlje jezika je prštalo po ušnim školjkama – italijanski, njemački, engleski, .. Dovoljno da se u prvu zakazanu gondolu ukrca šezdesetak ljudi sabijenih kao sardine. Početna tačka ekspedicije je na 1,450 metara nadmorske visine. Nulta tačka dana.

***

Nakon prvog lifta prešli smo u drugi, a zatim u u treći, povremeno se ljuljajući kao da smo u kakvom jeroplanu. Završili smo na 3,265 metara nadmorske visine i čini mi se da na većoj nisam do sad bio. Eto rekorda. Po izlasku na samu stazu dočekuje nas leden vjetar, magla i slaba vidljivost. U sebi sam već počeo da kunem šta mi je sve ovo trebalo. Plašim se kako će mlađi sin sve ovo prebroditi. Bila je ovo prva godina da se pustio i opustio na skijama, nakon godina opreza. Prelomna skijaška godina. Stegli smo smrznuta muda i počeli da se spuštamo kratkim zavojima. Već poslije dvjestotinjak metara se vidljivost popravila, tako da se proporcionalno sa rastom iste, vraćalo i naše raspoloženje.

Krenule su zatim nepregledne staze, pa upseri nastali kao mješavina prirodnog i vještačkog snijega, zatim ski liftovi, gondole, žičare. Opet skijanje i spuštanje uz povremene jake gužve na stazi. Kum D. je bordao i sigurno nas vodio tim bijelim stazama i bogazama Arabe, Val Gardene, Alta Badie, ..

Činimo pauzu za kafu i talijanski liker od loze sa lješnjacima, lavandom i limunskom travom, pa opet nebrojene staze.

Kvadricepsi na nogama se javljaju, ali vrhovi Dolomita neutrališu bolove nestvarnom, prirodnom ljepotom. U donjem dijelu obnaženi, bez sniježne vjenčanice, a pri vrhu zaoštreni, ponosi i kristalno bijeli. Smjestili se ispod plave strehe beskrajnog neba i nepobjedivog sunca. Skinuo sam i popularne brile te ih nisam koristio do kraja avanture, želeći da što više čudnovate ljepote upijem očima i dušom, ne bi li je ljubomorno sačuvao u nepoznatim danima koji se redaju.  

Ručak na vrhu svijeta u užurbanoj košnici skijaša, sa preukusnim lazanjama i nepce-milujućim tiramisuom. Hranu priprema zemljak iz Hrvatske, a kasnije nam se javlja i jedna od konobarica. Vrijedni i dobri ljudi, komšije u sličnoj situaciji i operaciji kao i naš narod – trbuhom za kruhom.

Kum D., već dokazani ljubitelj Dolomita i stari planinski lisac uspješno nas pilotira na početnu tačku poslije 80 kilometara sniježnih staza i liftova. Umorni i zadovoljni što smo na broju, bez povreda i incidenata, nosimo uspomene i reflektujemo divan dan pijući weisbeer. Tako malo nam za sriću triba, što veli jadranska Šer – Doris Dragović.  

Sella Ronda je osvojena. Ničim izazvana, a predivna. Hvala kume D. na inicijativi i liderstvu tokom pomjeranja naših granica. Pamti se.

***

Nisam neki skijaš, ali godinama skijam. Motiv su djeca i želja da oni zavole ovaj sport. U stvari, želio sam da nauče vještinu skijanja, provode vrijeme na otvorenom i u prirodi, te budu aktivna. Usput sam negdje shvatio da zimski bijeg iz gradova na Balkanu ima posebnu težinu obzirom na nivoe vazdušnog zagađenja kojima smo već nekoliko godina izloženi. Tu su i vidne klimatske promjene što pomjeraju visinsku granicu za snijeg i sniježne sportove koji pate zbog toga, a možda malo i umiru, ko zna. Na kraju, čini mi smo da smo kao porodica zavoljeli skijanje kao sport, a i supruga se fino prilagodila, pa sad ozbiljno pješači po planinskim stazama i konačno uživa. Znam neke novinarske kolege iz magazina Buke koji furaju slične principe 😊 Osim pobrojanog, poseban je osjećaj da se ne skija na Kopu ili Jahorini. Nekoliko poslednjih pokušaja sa domaćim resursima su bili katastrofalni po pitanju cijena, gužvi i tretmana. U vanpansionskoj potrošnji, utisak je da je Kop cjenovno jači od najpoznatiijih evropskih skijaških centara, dok Jahorinu pamtim po tome što je skijaš prešao dječaku/nećaku K. preko skija, oborio ga na stazu i produžio dalje. Da, nije se ni okrenuo. Neke stvari nikada neću razumjeti, očigledno.

Na Ćiveti, gdje već par godina zimujemo, na stazama srećemo parove karabinjera skijaša koji mogu da alko kontrolišu skijaše i bordere, te imaju pravo da ih isključe sa staze. To saznanje uliva sigurnost da baš ne može svaka budala da vas sjebe na stazi.

***

Na kraju, odaću vam tajnu kako sam jednu neodlučnu prijateljsku porodicu prelomio da pođe prvi put sa nama.

Na skijalištu koje nam je baza, čim se sa besplatnog parkinga uspenješ prvim četvorosjedom, postoji mala koliba i restorančić. Tu svake godine radi manje više ista ili slična lokalna ekipa. Za espreso aparatom je prosijedi gospodin sa brkovima. Svake sezone po malo stariji i u grbini povijeniji, ali uvijek ljubazan i glatko izbrijan. Kad kod njega poručiš espreso (koji inače košta 1,5 evro), on umjerenim, naučenim pokretima punim poštovanja počne ples sa kafe aparatom. Njegove ruke lete oko mesingane mašine koja nakon nekoliko minuta svojevrsnog obreda prošišti i proizvede magiju. Zatim brkica pripremi nekoliko besprijekornih šoljica, pa savršeno sipa kafu, stavi je na tanjiriće i izvađenu tacnu. Pored onda turi male, metalne kašikice u paralelnom poretku, te spusti koju kesicu šećera, za svaki slučaj. Kad završi, okrene se, blago gurne ovu savršenu formaciju prezentovanu na malom šanku, pogleda vas u oči, simpatično se nasmiješi i opusti brkove, te kaže – prego.

E, zbog takvih situacija, ne padne čovjeku teško preći ni 900 kilometara.

U jednom pravcu.

Ima ljudi svugdje.

Drago Tatić i centaršut uspomena

Legenda kaža da je Drago u mladosti, dok je bio igrač, bio toliko brz da je mogao probiti sa krila, centrirati i stići u šesnaesterac na sopstveni centaršut 😊 Muti mi se sjećanje, ali čini mi kroz maglu da je pričao kako je u mladim danima igrao negdje u Hrvatskoj, Lokosi ili Trešnjevka, nisam siguran.

Nekada, kad smo ga nervirali na treninzima, govorio bi kako je i sada u šezdesetim godinama brži od nas. Nakon nekoliko pokušaja i nagovaranja, dobri čovječuljak je odlučio da svojim kadetima ispuni želju i da se trka sa našim izabranim igračem. Izabrali smo Ilića zvanog Ile,  britku, hitronogu sablju bez straha i mane. Dogovoreno je da se okršaj desi na čuvenom pomoćnom terenu koji je početkom devedesetih izgledao kao loša podloga za sađenje krompira, neravan i zapušten. Bio je rat. Važno je bilo da treniramo kako bilo. Dogovoreno je da se trči dužinom terena, pored betonskog zida kraj svlačionica i terena glavnog stadiona.  Nakon kraćeg zagrijavanja i minimalnog istezanja, Drago je u svojoj trenerkici rekao da je spreman. Mi smo se gurkali, šuškali i nevjerovali da će se sve to stvarno desiti. Takmičari su stali u stav i trka je počela. E tad smo već počeli da vičemo i urlamo. Urnebesno! Nakon nekoliko desetina metara Drago se survao na blatnjavi teren i uhvatio za nogu. Pritrčali smo odmah, ali je brzo bilo jasno da je sve u redu. Kad smo ga kasnije pitali zašto je stao, rekao je da se bacio da mu ne bi pukao mišić noge.

Onim svojim prodornim glasom, malo nazalnim i jedva promuklim, nakon što bi se nakašljao, rekao bi:

 – Pa čoveče, morao sam! –

Trening

Zamišljam u glavi njegovu sliku kako ispred glavnih svlačionica na glavnom prijedorskom stadionu pažljivo nosi sređene kopačke u ruci. Elegantno, sa dva prsta. Kao da pazi da ih ne povrijedi. Adidas profi, sa šest krampona i prepoznatljivom crvenom bojom na đonu. Slatkiši za svakog fudbalskog sladokusca.

Na njemu često trenerka iz oba dijela, marke Svilanit, a oko vrata metalna pišta. Tako je izgledao kada bi se sredio za dječji trening.

Ako se neko od nas dugo ne bi pojavljivao na treninzima, često bi duhovito prokomentarisao:

– Sigurno je prošli put našao dlaku na terenu, pa mu se sve zgadilo 😊 😊 –

Tu foru je ispalio toliko puta da se izlizala, ali mi smo se svaki put ponovo smijali. Nevjerovatno.

Pošto se ponekad naš kadetski trening dešavao prije ili nakon treninga pionira, voljeli smo kad Drago kobajagi prigovara treneru pionira Šepi (Mirsad Bejzurić, op.aut.) oko postavljanja čunjeva tokom treninga:

 – Mirso, nema čunjeva na utakmici – govorio je sa pogledom i osmijehom uperenim ka nama.

A onda  – Mi ćemo danas na dva gola. –

U stvari, mi smo svaki trening igrali na dva gola. Malo zagrijavanja, trun istezanja, a onda odmah u fudbalski boj. Kost u kost. Nema šuplje priče 😊 Kakva tehnika, kakvi bakarači.

Kada bi neko od igrača šutnuo loptu visoko preko gola i ograde, što se često dešavalo zbog neravnog terena, loših lopti i nikakvih kopački, znao je ljutito uzviknuti – Poklopi ozgo! – na šta bi se mi naravno samo ćutke zgledali. Jednom je čak i simpatični dječarac, protjeran silom iz zelenih prostranstava Drvara, pri šutu promašio skoro cijelu loptu, na šta se Drago brecnuo. Mladi Đuma (od milja zvan po francuskom akcentu sa brzosilaznim samoglasnikom u, a ne po našem seljačkom, širokom razvlačenju samoglasnika u) se tada uznemiren okrenuo i podignutih obrva viknuo:

– Pa treneru, bila je vrljava (misleći na loptu)! – 😊

Znao je Dragoja ponekad u svlačionici da nam priča kako mi ne možemo njega da prevarimo i isfušerimo jer je on četrdeset godina radio u medicini. Naravno, onda bi se Tamba ili Manda okrenuli ka nama ostalima i iskrivljenim ustima pokrivenim rukom prošaptali – bio je vozač hitne pomoći – na šta smo se uvijek dugo cerekali kao pravi nedozreli dvizci.

Utakmica

Ako te kouč izdiktira u startnih jedanaest za prvu utakmicu u sezoni, to je onda to. Iz tima si mogao ispasti jedino ako se povrijediš ili ne dođeš na utakmicu. Eventualno ako ubiješ nekog, dobiješ crveni ili napraviš sličan prekršaj. Pozicija je bila cementirana. Vjerovatno je veća vjerovatnoća da ti se sruši avion, nego da ispadneš iz prve postave. I još nešto, nije tu bilo puno filozofije o poziciji u prostoru i obavezama u igri već si druže zadužio dres sedmicu ili desetku i zna se šta su tvoji zadaci. Kao neka vrsta modernog all round fudbala koji već dugo vremena fura Pep Gvardiola. To je možda i bio razlog zašto je jedan od naših najboljih driblera i vic igrača Relja bio smoren. Znao je da kako god odigra svojih petnaest ili trideset minuta, da ili namjesti gol, ne gine mu klupa sledeću tekmu.

Nekada bi Tatić, kad je bio dobre volje, dok smo se u svlačionici utezali, zatezali pred okršaj, znao šaljivo reći:

– A sad malo o taktici. Protivnike treba namazati kao šnitu hljeba – sve mašući dlanovima u zraku i oponašajući tu radnju,

 – a zatim ih malo posoliti, pa presjeći po pola i smazati! – sitno vijoreći prstima kao da soli, pa onda presjeca zamišljenu šnitu na pola.

Volio je kad pred utakmicu padne kiša i natopi teren vodom, a ledeni vjetar piri kroz sintetičke, mokre dresove na goluždravim klincima. Tada bi ravnim glasom govorio:

  • Nemojte komplikovati momci. Samo dugim loptama i pred go. –

Humorom bi nas častio i tokom nečijeg lošeg driblinga – A ha, Vlačina. Kakav veličanstven dribling! Ne zna protivnik gdje će lopta, a ne znaš ni ti. Čoveče!

Pa onda legendarna sentenca – Ako ne znaš šta ćeš sa loptom, gurni je u go! –

U slučaju da je Nindžina (Nino Bevandić, op.aut.) omiljena izreka bila – S’vataš! – onda bi Dragu mogli da prepoznamo po karakterističnom uzviku – Čoveče! -.

Sintagma – Pa čoveče – je ostala nematerijalna tekovina kojom i danas evociramo uspomene na doba dječaštva, drugarstva, loptanja i njega.

Skautiranje

Danas je skautska dimenzija u sportu otišla toliko daleko da je bukvalno postala profesija, možda čak i podgrana neke nauke. Obzirom da je naš Drago živio u analognom periodu, jako je dobro radio taj posao. Preteča modernih skauta.

Naime, ne znam kako, ali je nekako stizao obići i posjetiti većinu sela u okolini Prijedora, gledati neke manje klubove, turnire, škole. Malo, malo, kad eto ti nekog novog na treningu. Uglavnom je birao krupne, snažne i visoke momke sa sela. To što im je nedostajalo tehnike i taktike nije bilo toliko važno. – Naučiće – govorio bi.

Gradska djeca su grintala, ali su ispadala iz tima. Sjećam se da je doveo visokog i snažnog dječaka Grabovicu u pionire. Štrčao je za glavu iznad svih. Kao neki dječji Nikoletina Bursać. Kod nas je izmislio brzonogog i prgavog napadača Pavlovića, stamenog beka Starčevića i mnoge druge nepobrojane iz drugih generacija.

Imao je logiku da su djeca sa sela snažnija, otpornija, žilavija. Možda čak i poslušnija, te željnija šanse. Neki gradski dječaci su bili svileni, što se kaže, tako da se nije libio da ih zamjeni genetski jačim materijalom. Što je to nekad bilo groteskno ili neskladno, sa strane, nije mario.

***

Sve je to naš Drago Dragoja Tatić. Jedinstven. Mogli ste da ga ne volite, da mu se krišom podsmijevate, ali on je dostojanstveno prtio svoj put i radio ono što voli. Najbolje kako zna. Pri tom, ličnim primjerom demonstrirajući ljubav i istrajnost prema fudbalu generacijama djece. Zarazni entuzijazam. Utiskujući život u neki viši fudbalski smisao koji postane jasan tek kad sve prođe. Kad se svi sklone sa scene.

Tad ostane ogoljen život i neke žive scene da nas sjećaju na dio junaka naših čudnih, ratnih djetinjstava. Nečija sporedna, epizodna uloga bila je jača od mnogih glavnih. Sada se to jasno vidi.

Laka ti zemlja, treneru. Žao mi je što te pred kraj života nismo obišli, a krenuli smo da se dogovaramo. Život je naprosto nekad brži.

I da znaš, skupiće se generacija da za tvoju dušu odigra jedan turnir na maliće, na dva gola. Stameni Laza i ja u paru.

Da sa neba vidiš da su igra i ljubav pobijedili, te da smo izrasli u dobre ljude.

I slobodno viči na Prpoša. On je od svih nas najviše napravio u fudbalu. Kao igrač.

P.S. A Tambi ćemo dati kapitensku traku. Uvijek se žalio na tu nepravdu 😊 Kalimero ..

Lisice ili papagaji iz Londona

Ko prati englesku premijer ligu, reći će sigurno da su lisice iz Lestera, gradića u centralnom dijelu ostrva. Najviše poznatom po spektakularno osvojenoj šampionskoj tituli prije nekoliko godina, predvođeni legendarnim trenerom Klaudijom Ranijerijem, defanzivcem i kapitenom Ves Morganom, te brzonogim i neuhvatljivim napadačem Džejmsom Vardijem.

Ali postoje i lisice u Londonu, vjerovali ili ne.

***

Prilikom prve posjete, ugledali smo je u dnu dvorišta dugačkog desetak metara. Mirna, stajala je okrenuta leđima, malo iskošena, glavom gledajući u našem pravcu. Kao da je osjetila kako je iza debelog stakla promatramo. Onda se brzo pribrala, cimnula glavom i netragom nestala u noći, kliznuvši kao utvara ispod drvene ograde. Ostao je trag velikog repa u vidnom polju da nas kobajagi golica u nosnicama, pa nismo sigurni da li ćemo kinuti ili ne.

Drugi put nas je sačekala tokom izlaska u večernju šetnju dok se hladna, sjenovita noć spuštala niz puste ulice Londona. Samo je prepriječila neveliki drum, noseći veliki rep iza sebe kao neki šal ili ukras. U jednom trenutku se okrenula, bacila ledeni pogled, pa nastavila između kuća preko puta. Dostojanstvena i oprezna, narandžasta i očigledno gladna, tražila je nešto da prezalogaji po otpatcima londonskih predgrađa. Otmena riđa gospođica, domaćin londonskih trotoara. Šunjalica prve vrste.

Supruga i ja smo bili iznenađeni i zaprepašteni kada smo prvi put čuli da je lisica odomaćena životinja u Londonu i da na njih niko na obraća puno pažnje. Ako su u našem balkanskom kodu vuk i lisica dve srodne, divlje i krvoločne životinje, onda to ovde apsolutno ne stoji. Kod nas bi pandan bile mnoge mačke koje se još uvijek protežu beogradskom kaldrmom, čeprkaju noću po kontejnerima, a februarom zadaju zvučne izazove žiteljima grada.

***

Učinilo mi se zatim da na obližnjem drvetu vidim papagaja svijetle zelenkasto – plave boje. Da ne bih lupetao, pitao sam sestru da li mi se učinilo ili ih stvarno ima na slobodi. Rekla je da postoje čitava jata koja borave u prirodi.

Prema mojim saznanjima, papagaji su uglavnom nastanjeni u Aziji i Africi kao autohtone sorte. Zatim sam se malo raspitao, guglao, čitao, pa otkrio neke zanimljive, meni nepoznate činjenice. Veliki gradovi poput Njujorka, Melburna i drugih sličnih mogu biti i jesu stjecište vrijednih biljnih i životinjskih vrsta. Njujork je recimo veliko stjecište ptica selica, dok je gradski park u Sevilji domaćin ugroženoj vrsti slijepih miševa (vrsta veliki večernjak).

Isto tako, London je domaćin brojnim papagajima koji slobodno lete gradom. Nastanjuju dijelove megapolisa, a sreo sam ih u Južnom Londonu, tačnije u blizini naselja Bromli i Krojdon. Procjene iz 2012. godine su da ih ima čak oko 32,000 komada. Ornitolozi se detaljnije bave ovim prebrojavanjem i monitoringom.

Naravno, logično pitanje je otkud oni tu?

Teorije koje se ispredaju su razne, neke i bajkovite, gotovo ludačke. Na primjer, ptice su pobjegle iz filmskog studija nakon snimanja filma Afrička kraljica 1952. godine, utekle su nakon velikog nevremena u Britaniji tokom 1987. godine, ljudi su ih puštali zbog straha od zaraze, par papagaja je pustio Džimi Hendriks 1960. godine u Carnaby street, pobjegle su slučajno iz kuće čuvenog pjevača Džordža Majkla nakon provale i tako dalje.

Nakon osvajanja slobode, evoluirali su, prilagodili se sivom engleskom nebu i vječitoj kiši, te preživjeli u novim okolnostima.

Bilo kako bilo, lud je osjećaj gledati te divne ptice kroz prozor doma kako uživaju u slobodi, traže zrnevlje i u jatima sleću na drveće, potom nakon pauze i prvih zvukova opasnosti odlaze i preleću krovove engleskih kuća poredanih u ujednačene nizove.

***

Pored pomenutih ljisica i papagaja, po parkovima i baštama ima dosta vjeverica. Pepeljaste su boje, možda malo veće nego beogradske u Šumicama i na Kalemegdanu, ali slično bogatog repa i paperja, te preslatkih okica i šapica. Njuškaju unaokolo i skaču po krovovima garaža i savijenim granama drveća, tražeći sjemenke, orase, ljuspice u ostavljenim hranilicama, probušenim olucima. Tako se i neki stariji stanovnici Londona socijalizuju i provode usamljeno treće doba, kao gospođa Hempšir u Bekenemskoj Abbots Way ulici.

Slične su proste ljudske sudbine svuda na svijetu – preskupi gradovi, mali porodični uspjesi, usamljenost, rođendani, bolest bližnjih, socijalni autizam, pokloni, brza i nezdrava ishrana, djeca na ekranima, praznici, veliki televizori, strahovi, dječji nestašluci, odrastanja ..

Nije za utjehu, ali je dobro za bolje razumijevanje današnjice.

Lakše ćemo sutra.

Ko preživi.

U ovom eksponencijalnom tragu vremena kom pripadamo.

Он

Причали су да те нема.

Не вјерујем

jош те нисам мртвог видио.

Казали су да си отишао

jер те једног дана

стегло у грудима.

Привиђаш ми се

на изласку из спаваће собе

док затварам шкрипава врата.

На сликама си

живљи него икад.

Твој дух зрачи као жељезна рудача.

Туга се

као кашаљ закачила

и гуши данима.

Паучина живота

плете даље

к’о тегове да носим.

Нека ће сребрнина

пукнути пред бијелу зору

у мразу што цичи.

Хладноћа у прстима

што зебу на ногама

уземљује моје наде.

Све си даље

и машем узалудно.

Оче једини.

Halida

Nisam dugo čuo ništa o njoj. Recimo, tridesetak godina. Pamtim ime i prezime, kao i predivne oči. Istočnjački razvučene i mazne. Mala Šeherzada iz dječije mašte.

Onda je jednom samo iskočila na društvenoj mreži, hop! Kao da nije ni odlazila.

Pa, to je ona, boga ti poljubim!

Jako sam se obradovao.

***

Varteksova prodavnica u glavnoj prijedorskoj ulici je bila dobro poznata. Odlična roba, krojena sitno hrapavim plavim platnom – leviske 501, vrhunac mladosti i modernosti u staroj državi. Teksas platno, uvijek šarmantno i svježe. Evergrin. Bez tragova savijanja od sjedenja, osim ako se usiriš u njima od višesedmičnog nošenja. Bilo je i takvih. Uglavnom muških duduka.

Ta mala, koščata sestričina čuvenog predratnog prijedorčanina Asafa je živjela na spratu iznad prodavnice. Za nas sa Urija, velikog razuđenog naselja što se naslanja na centar grada, to je bio strogi epicentar, grotlo gradskih aktivnosti. Pozicioniran malo prije starog ciganluka, još jedne referentne tačke nestalog Prijedora. Odlazak tamo je sličan kao u stripu iz djetinjstva – Put u središte zemlje – Marti Misterija. Viđao sam je često kako mujsa sa prozora stana dok smo lunjali gradom u potrazi da nam se nešto lijepo desi. Kao da su nas pjesme Dine Merlina skroz ošašavile, proljetno opile, pa živimo kroz njih. Blentavi kao pravi trinaestogodišnjaci što ni ne slute životne oluje koja se spremaju. Kroz otvoren dvokrilni prozor šarmantno se smijala i virkala na nas sa visine od 3-4 metra dok je Miki, vrla, crna pudla brektala pored njene podlaktice, bučno se namećući interakciji.

Presladak i iritantan pas. Ometač dječačkih snova i pokretni mini detektor straha. Ljubimac sa požutjele slike prošlosti.

***

Upoznali smo se u početnim razredima osnovne škole. Kao i većina dječaka iz razreda i generacije, lud sam bio za fudbalom. U proljeće i jesen kada je bilo lijepo vrijeme izlazili smo u beskonačno školsko dvorište gradske škole 16.maj i trčali do sivih, betonskih terena sa metalnim, rukometnim golovima. Tu je boravio čitav moj svijet tih dana. Okršaji, šanse, golovi, tužakanja, stative, nepravda, dječja graja, koljena sa skorenim krastama i znoj. Koktel života. Sivo nebo u daljini. Učiteljice Dušanka i Borka koje sviraju kraj utakmicama.

Kao i svaki dječak tog doba, osim što sam obožavao igru, želio sam se istaći. Biti najbolji naravno, uz ostvarenu pobjedu tima. Nekada smo uspijevali, nekada ne. Isto će nas kasnije čekati u zrelijem dobu života. U tom istom dobu i poznijim godinama sam osvijestio da žene biraju, a da smo mi muškarci tu samo zbog ravnoteže među zvezdama – kako je to lijepo stihovima opkrojio Đole Balašević. Halida je primjetila jednu moju ružnu naviku koja joj se naprosto dopala. Kada bih oznojen i umoran, već otežalog koraka, promašio šansu ili načinio neku veću grešku u igri, prošao bih rukom kroz oznojenu kratku, plavu kosu i pljunuo na teren. Vjerovatno oponašajući tadašnje fudbalske vedete. Volio sam Nedeljka Topića iz našeg Rudara, ali i Bokšića iz splitskog Hajduka, Asanovića, kolumbijca Valderamu, Huga Sančeza iz Reala i koga sve ne. To sam radio mahinalno, bez nekog plana, više podsvjesno oponašajući globalne svjetske vedete. Nepristojno ekspresirajući naduvano nezadovoljstvo.

Ona je to snimila i dok smo se jednom nervozno vraćali sa časa fizičkog raspravljajući šta se desilo i ko je gdje pogriješio, naši pogledi su se susreli. Uz široki, topao i iskren osmijeh, gestikulirala je prolazak ruke kroz svoju kosu, kobajagi pljujući na pod. Prošli su me trnci od tog pogleda i snažne energije djevojčice i djevojke. Možda sam se momčio.

***

Tri decenije kasnije, vidjevši njene objave na Instagramu, shvatam da je ona u stvari sportski tip koji se vjerovatno čitav život loži na sport i pronalazi u istom. Slično kao i ja. Bio sam njena prolazna, rana tinejdžerska epizoda, kao što je sve u životu prolazno. Nije mi smetalo, pa sad preko socijalnih mreža navijam za njenog zgodnog sina koji preko Velike bare udara smečeve i osvaja odbojkaške poene, na radost i polzu svoje matere.

Slavim tri decenije od momenta platonske ljubavi ovjekovječene time što me sa rukom u gipsu poštedila udaraca u leđa dok sam u toku malog odmora išao u školski WC, na drugom spratu školske zgrade. To je bio vrhunac naše dječje ljubavi jer su ostali drugari grdno stradali od te ljute djevojčice.

Halida, jedno od imena mog djetinjstva.

Toplo i milo, mačkastih očiju i oštrog karaktera.

Prede kroz prohujalo djetinjstvo ..